Odabrala Katarina Luketić

Fotografija izložbe o Albertu Camusu u Zagrebu
Izložba "Samoća i solidarnost", Francuski institut, Zagreb
Najbolje iz 2020. godine

Odabrala Katarina Luketić

Intelektualna preventiva i terapija kulturom – urednici/e portala Kritika h,d,p, preporučuju najbolje iz 2020. godine
Dva Ljeta, poezija krošnje i Shakespearove sestre – kao eklektični čitateljski triptih na izmaku godine

Samoća i solidarnost

„U našem najcrnjem nihilizmu tražio sam samo razloge za prevladavanje tog nihilizma. Nikako, uostalom, iz kreposti ili neke rijetke duševne plemenitosti, već iz nagonske vjernosti onoj svjetlosti u kojoj sam rođen i u kojoj su ljudi, tisućama godina, naučili pozdravljati život čak i u patnji.“

Napisao je to Albert Camus u jednom od tekstova iz knjige Ljeto posvećenih sjećanjima na alžirsko djetinjstvo, svjetlost ulica Orana, blistave dane u Tipasi i sreću isplovljavanja brodicom, ali i osjećanju „sunčane tragike“ Sredozemlja i straha od budućnosti generacije koja je preživjela Prvi rat. Svih desetak zapisa iz te knjige prožeti su dualizmom između nihilizma i optimizma, mučne stvarnosti i unutarnjeg osjećanja života, odustajanja i održanja. I u svima njima Camus izabire ovo drugo: svjetlost, solidarnost, humanost: Hölderlinov „bistar dan“ (iz stihova uzetih kao moto knjige). Njegov egzistencijalizam nema ništa s pariškom salonskom dokolicom, a njegovo ljevičarstvo s militarističkim shvaćanjem revolucije i izdajom humanizma. „Alžirska strana“ u njemu je prevladavala (napisao je Sartre), dok je ideja jednakosti uvijek uključivala brigu za druge (bezimene, siromašne, obespravljene) i pobunu protiv svake inkvizicije (i one intelektualne).

S izložbe o Albertu Camusu
Izložba "Samoća i solidarnost"

Camusovo Ljeto jedna je knjiga kojoj sam se i ove godine vratila, tražeći u njoj – kao i u ponovnom čitanju Kuge, Pobunjenog čovjeka i Pisama njemačkom prijatelju – onu iskru koju sam otkrila otvarajući je po prvi puta i koju sam željela opet nositi u džepu da ne zaboravim, unatoč svemu, „pozdravljati život“. S njome zato i počinjem ovaj izbor najboljega što mi je donijelo čitanje u godini koja promiče.

Ljeto sam, naime, čitala prije proteklog ljeta, u vrijeme proljetnog zamrzavanja i magritovske praznine grada. Iako su svi zapisi u knjizi nastali prije 1940. godine, u njima se i dalje bistri sadašnjost: teme bolesti i pustoši, patnje i samoće, kao i „nagonske vjernosti svjetlosti“ i važnosti pobune u vremenu „suhog života“. Čitala sam tu knjižicu ne znajući da se moje vraćanje Camusu događa u vrijeme obilježavanja 60. godišnjice njegove smrti. Mjesecima kasnije, u prosincu, Camus je iznova tu. Mala, intimna radost u mome oku dok na ispražnjenim ulicama promatram poznato lice na crno-bijelim fotografijama u izlogu Francuskog instituta. Alžirske pješčane plaže i pariški balkoni, trenuci smijeha i druženja, kontemplacije i osamljenosti. Izložba je to priređena povodom spomenute godišnjice i nosi naziv „Samoća i solidarnost“ – ima li točnijih riječi za današnji ispraćaj? 

Plakat izložbe o Albertu Camusu
Izložba "Albert Camus - Samoća i solidarnost" dobila je naziv po knjizi Catherine Camus, piščeve kćeri, a realizirana je u organizaciji Subversive Festivala i Francuskog instituta

Na cestama Skänea   

Camusovo Ljeto počela sam tako čitati s proljeća, nešto prije nego sam posegnula za jednim drugim Ljetom, završnom knjigom Enciklopedije godišnjih doba Karla Ovea Knausgårda (prev. Anja Majnarić, OceanMore, 2020.). Ako je suditi po čestim retrospekcijama, ta me knjiga dotakla najviše od sve suvremene književnosti koju sam pročitala u protekloj godini. Godinama sam, naime, bila uvjerena da je prvih desetak stranica Moje borbe, najbolje što je Knausgård ikada napisao, pa sam uzimajući tom za tomom toga romana stalno tražila isti onaj literarni vrtlog koji me povukao na samome ulasku, u piščevoj meditaciji o vremenu i smrti. U Ljetu se otkrila slična književna snaga: vrtloženje osobnog i univerzalnog, beznačajnog i transcendentnog, sporednog i znakovitog u jednoj te istoj magnetičnoj struji. U Ljetu se otkrio i suptilniji Knausgård od onoga narcistički okrenutoga samome sebi, odličan pisac koji se igra zamećući vlastite autobiografske tragove. Najbolji primjer za posljednje su dijelovi knjige u kojima pripovjedač iz „ja“ sasvim meko uskače u „ona“, iz kože sredovječnog muškarca izgubljenog u svakodnevici novog milenija u kožu žene, prvo mlade onda ostarjele, koja na margini „velike“ povijesti 20. stoljeća doživljava svoju privatnu „malu“ dramu. Ta transformacija u Knausgårdovoj izvedbi djeluje savršeno prirodno i odvija se u oba smjera. Za novu kožu njemu ne treba vrijeme, stranice i stranice teksta; on se presvlači u jednom zaokretu, u jednoj jedinoj rečenici.

Naslovnica Karl Ove Knausgaard "Ljeto"

Kompozicija Ljeta nije savršena, ali je njegov učinak potpun. Knjiga je hibrid između dnevnika i esejističkih minijatura, a pripovjedni glas varira od ispovjednoga do promatračkoga. Čas smo blizu i unutra, toliko da nas takav intimizam (npr. s fiziologijom njegova tijela) zapanjuje. Čas smo daleko i izvana, prepušteni promatranju njegovih književnih autopsija, npr. opisa krajolika koje gleda na svakodnevnim vožnjama cestama Skänea ili doživljaja Munchova ili Kieferova slikarstva. Čas smo bergmanovski statisti u prizorima iz pripovjedačeva obiteljskog života. Čas pak filozofi prirode: biolozi, botaničari ili antički atomisti udubljeni u svijet osa, šišmiša i breza, u mikrokozme i neposredovano postojanje.

U Ljetu je Knausgårdov književni talent u zenitu. Melankolija sunca doseže vrhunac. Čitajući osjećamo jasno da naše vrijeme odsada sagorijeva i da se, kada se ono ugasi, ništa bitno neće dogoditi. Godišnja doba će se smjenjivati, more dizati i smirivati, a kukci užurbano rovariti po prašini.

Poezija krošnje

Knausgård često i vrlo lijepo piše o stablima, monokromiji drveća i tišini šume. O stablima je pisao i Knut Hamsun, najviše podvojen od svih pisaca: čudesan pripovjedač i tvrdoglav zagovornik nacizma, kojega Knausgård posvećeno spominje. O stablima pišu i mnogi drugi, npr. suvremena pjesnikinja Ana Brnardić u svojoj zbirci Vuk i breza (Hena Com, 2020.) koju sam ove godine s užitkom pročitala. No, nitko ne piše o stablima magično, jasno i kontemplativno kao švedski pjesnik Tomas Tranströmer kojeg sam od pjesnika/inja najviše čitala ove godine, u opsežnom hrvatskom izdanju njegovih pjesama i proze objavljenom još 2013., nakon što je dobio Nobela (prev. Sonja Bennet, Fraktura). Tu sam crnu knjigu – na čijem su predlistu i zalistu slike kukaca sa ceduljicama latinskih naziva – kupila na zadnjem, predpandemijskom Interliberu, i otada je držim na dohvatu.

Zapravo, više nego inače, protekle sam godine čitala poeziju, a taj moj, moguće i vaš, obrat u čitateljskim preferencijama ne čini se uopće kao bijeg od stvarnosti, nego prije kao način da se upravo svijet našeg „ovdje i sada“ vidi u drukčije posredovanoj i možda bistrijoj optici. Poezija donosi sabiranje, pažljivu artikulaciju i jezgrovitost, što sve kao da izmiče u onom tipu književnosti koji želi tobože izravno, a zapravo beskonfliktno reprezentirati tu stvarnost. Kada sad naknadno rekonstruiram kakva je bila ta poezija koje me nosila kroz 2020. godinu i što je u njezinu jeziku i pogledu bilo čitateljski dragocjeno, shvaćam da se to nešto, oprezno i bez kritičarskih pretenzija, može uvezati zajedničkim poetičkim, značenjskim ili afektivnim šavovima. To je poezija jasnoće i asketizma, elegantnih slika i pribranosti, sjevernog vjetra i fantazmagoričnih predjela, krošnji i ptica. Poezija u kojoj se subjekt vrti sam oko sebe zadivljen i zatravljen bjelinom šume u kojoj se odjednom našao.

Fotografija Tomasa Transtromera
Tomas Tranströmer

Shakespeareove sestre

Na kraju ovog čitalačkog labirinta skrećem u jedan živ i dinamičan odvojak, među knjige koje su i ove godine potvrdile tezu o tome da je na djelu široka emancipacija književnosti koje pišu žene, tj. da se zadnjih godina ta emancipacija odvija puno većim intenzitetom nego što se, koliko pamtim, to događalo ikada ranije. Naravno, riječ je o književnosti raznolikih izraza i poetika, literarnog ritma i nerva, osjetilnosti i racionalnosti koju se ne može utrpati ni u kakav geto, jer to bi značilo i prešutno pristajanje na zaposjedanje prava onih drugih na svu književnost koja se piše i cirkulira u otvorenom svijetu. Samo u ovoj godini čitala sam tako hrvatske prijevode toliko različitih i kvalitetnih autorica: npr. Clarice Lispector i njezin introspektivni roman-rebus Muke po G.H. (prev. Tanja Tarbuk, Vuković&Runjić, 2020.), Elenu Ferrante i njezinu novu priču o djevojkama, Napulju, bliskosti i okrutnosti Lažljivi život odraslih (prev. Ana Badurina, Profil, 2020.) i Delphine de Vigan i fugu o odrastanju na socijalnom rubu Odanosti (prev. Vlatka Valentić, OceanMore, 2020.). Tu je i Rachel Cusk s Lovorikama (prev. Vlatka Valentić, Vuković&Runjić, 2020.), trećim i završnim dijelom trilogije (uz Oris i Tranzit), čija inovativna strategija zakrivanja pripovjedača i otkrivanja svih ostalih likova te obnova stare metafore o pripovijedanju kao putovanju (u ovom slučaju, od lika do lika) svakako traže ozbiljniji tekst od ovoga.

Naslovnica Rachel Cusk

Nakon Alice Munro, Lucie Berlin, Margaret Atwood, Zadie Smith i drugih koje su obilježile nekoliko proteklih godina, došle su tako nove književne sestre. Neke od njih ne pišu toliko dobro koliko tvrde mediji (Leïla Slimani), štoviše neke su književno skroz ispod prosjeka (Martina Mlinarević Sopta), a neke jako dobre (Cusk). No, ovdje u prvom planu i nije toliko vrhunska kvaliteta, koliko borba za vidljivost autorica i emancipaciju različitih načina na koji su ženska iskustva posredovana u književnom tekstu. Ako ima (kao što vjerujem) istine u Knausgårdovim riječima iz Ljeta da je „umjetnost u osnovi samo pitanje snage“, onda je ženska strana priče nosiva snaga našeg prezenta.


PROČITAJTE SVE PREPORUKE NAŠIH UREDNIKA:

Odabrala Jagna Pogačnik

Odabrao Boris Postnikov

Odabrao Kruno Lokotar

Odabrao Marko Pogačar

Odabrala Katarina Luketić

Katarina Luketić je esejistica, književna kritičarka i urednica