Kako književnost prikazuje klimatsku stvarnost?

Slika tornada
Klimatska fikcija

Kako književnost prikazuje klimatsku stvarnost?

Umjetnički angažman u polju ekologije postaje smislen i važan. Naravno, utjecaj književnih djela na topljenje ledenjaka toliko je minoran da ga ni leptirov efekt ne može zahvatiti, ali doista se nalazimo u svijetu koji se mijenja iznimno brzo i na dosad neviđene načine, a to zahtijeva da promijenimo kako shvaćamo, razmišljamo i pričamo o svijetu oko nas
Cli-fi je skrenuo dalje od SF-a prema realizmu, ne samo zbog stila, nego i zbog svog konteksta – SF distopije uvijek govore o budućnosti čak i dok se referiraju na sadašnjost, no suvremena cli-fi djela bave se direktno sadašnjicom koja se, eto, pretvorila u distopiju

Klimatske promjene toliko su intenzivne i opasne za život na Zemlji da su pisci i kritičari diljem svijeta primorani otvoriti alarmantno pitanje koje muči cijelo čovječanstvo: kako uklopiti klimu u književnost? Ironiju na stranu (barem nakratko), umjetnički angažman u polju ekologije doista postaje smislen i važan. Naravno, utjecaj književnih djela na topljenje ledenjaka toliko je minoran da ga ni leptirov efekt ne može zahvatiti, ali doista se nalazimo u svijetu koji se mijenja iznimno brzo i na dosad neviđene načine, a to nužno zahtijeva da promijenimo kako shvaćamo, razmišljamo i pričamo o svijetu oko nas. Pokazalo se da politički i ekonomski diskursi koji su do prije nekoliko godina bili smatrani racionalnima i neupitnima zapravo samo neupitno vode potpunom uništenju biosfere, a pritom ni stručni, ni znanstveni, ni napeti aktivistički iskazi ne uspijevaju širem krugu ljudi pružiti jasne ideje, smjernice i nadu kako se nositi s ovakvim oblikom nesigurnosti u svom svakodnevnom životu. Treba nam novi način govora o stvarnosti, a unatoč svemu, to još uvijek možemo naći prvenstveno na policama s knjigama. 

Cli-fi književnost

Nije moguće razlučiti koji su pisci svjesno odlučili adresirati temu klimatskih promjena, a kome se strah naprosto ušuljao u tekst, ali tijekom 2010-ih trend je postao dovoljno snažan da se u medijima počelo govoriti o žanru klimatske fikcije ili, popularnije, cli-fi književnosti. No taj trend nije bio u naročito brzom usponu, do mjere da je indijski pisac Amitav Ghosh krajem 2016. u The Guardianu upozorio na neobjašnjivo mali broj književnih djela o klimi – iako je tema već bila značajna i unatoč brojnim izvorima informacija, pisci bi se temom klime bavili ili kroz publicistiku ili nikako. Ghosh izdvaja šačicu dobro poznatih iznimki, među kojima su Margaret Atwood (Gazela i kosac, Godina poplave, Ludi Adam, Lumen, 2015.–2017.), Cormac McCarthy (Cesta, Profil, 2009.) i Kurt Vonnegut (Kolijevka za macu, EPH / Novi Liber, 2010.), no „iako je književni mainstream postao angažiran na raznim poljima, ni dalje nije svjestan krize koja se nalazi pred pragom ukupne populacije”. Ghosh smatra da problem leži u relativnoj ograničenosti konvencionalnih djela da pristupe tako velikoj, a nepoznatoj temi – romani se ipak puno lakše bave unutarnjim užasom svakodnevnog života nego vanjskim katastrofama.

Naslovnica knjige Potopljeni svijetIz popisa autora koje navodi i načina kako opisuje prozu, jasno je da Ghosh podrazumijeva da popularna znanstvena fantastika ne spada u književnost, barem ne u ozbiljnu književnost. Temom klimatskih katastrofa još sredinom 20. stoljeća bavili su se J.G. Ballard i Ursula LeGuin, da ne navodimo manje poznate i manje cijenjene SF autore. Ballard je svoje distopijske romane često temeljio na klimatskim katastrofama, a na našem jeziku dostupan je roman Potopljeni svijet iz 1962. (EPH / Novi liber, 2003.) koji prati Zemlju u 22. stoljeću kada su se zbog globalnog zatopljenja otopili ledenjaci i potopili veći dio planeta, a stanovništvo moralo odseliti prema Južnom i Sjevernom polu. Popularna, hvaljena i vrlo angažirana autorica Le Guin u brojnim je romanima pratila posljedice klimatskih promjena, a svoj je angažman objasnila lakonski: „Smeta me kad mi kažu da sam još tijekom 1960-ih nevjerojatno dobro predvidjela klimatske promjene, destabilizaciju klime i degradaciju prirodnog svijeta. Nisam ništa predvidjela! Samo sam slušala znanstvenike.” Nepravedno prezreni žanr bez problema otvara kanal da zamislimo „nezamislive” scenarije i da osvijestimo mogućnost „nemogućih” katastrofa, a time očito pomaže i znanstvenim iskazima jer čitateljima jasnije približava temu.

„Iako je književni mainstream postao angažiran na raznim poljima, ni dalje nije svjestan krize koja se nalazi pred pragom ukupne populacije” - Amitav Ghosh

Ghosh je ipak u pravu kad kaže da se prirodne nepogode ne uklapaju u konvencije realistične književnosti – potpuno stvaran tornado, kakav temeljito i apsurdno uništava ljudske sudbine, u pripovjednom tekstu djeluje kao presnažni, neuvjerljivi pripovjedni obrat. Okrutnu besmislenost života ipak ne toleriramo u književnosti. Stvarnosna proza tako pokriva vrlo ograničeni aspekt svakodnevne stvarnosti, i to onaj koji uglavnom ne vodi u čudnovate ekscese i koji se tiče međuljudskih odnosa, pri čemu klima uglavnom ima ulogu kulise. Stoga književnost doista nije mogla reagirati na klimatsku stvarnost – prirodne katastrofe ipak su postale previše aktualne da bi se o njima pisalo tek kao o fiktivnoj budućnosti, a opet su bile nedovoljno prisutne da bi se o njima pisalo kao o svakodnevnoj pojavi.

No stvari su se srećom i nažalost brzo promijenile. S jedne strane povećao se broj velikih i neuobičajenih prirodnih katastrofa koje su pomaknule letvicu očekivanja – nekoć ismijavane i „pretjerano” pesimistične najave postale su realne, opipljive i ozbiljne. Uz to se povećao i broj klimatskih društvenih pokreta, koje u medijima uglavnom utjelovljuje švedska aktivistica Greta Thunberg, ali koji rastu u brojnim državama i sve jače uvode zahtjeve kakvi su u formalnoj politici donedavno bili na potpunoj margini. Stoga i ekološka misao ulazi u kulturni mainstream. Manji izdavači su i ranije izdavali publicističke knjige o okolišu (v. odličnu seriju Polity Pressa), no ove je godine i Penguin pokrenuo ediciju klasika Green Ideas posvećenu „novom kanonu” okolišne publicistike – uz nove knjige Naomi Klein i Grete Thunberg nalaze se eseji američkog ekologa Alda Leopolda, kenijske aktivistkinje Wangari Maathai, američkog filozofa Timothyja Mortona itd.

Naslovnica romana The OverstoryI klimatska fikcija raste i brojem naslova i javnim priznanjima. Američki pisac Richard Powers je 2018. dobio Pulitzerovu nagradu i ušao u finale Man Bookera za roman The Overstory u čijem je pripovjednom središtu stablo kestena. Powers je i ove godine u finalu Bookera za roman Bewilderist o Theu, astrobiologu i samohranom ocu 9-godišnjeg dječaka. Izdvajaju se i neka nama manje poznata, a zanimljiva djela. Američki pisac Rumaan Alam u romanu Leave the World Behind (2020.) prati posljedice čudnovate buke koju se ne može čuti, ali koja nedvojbeno postoji i toliko je nepodnošljiva da dokida civiliziran način života. Britanska autorica Kate Sawyer u debitantskom romanu The Stranding (2021.) prati dvoje ljudi koji se u bijegu od posljedica radijacije sakriju u unutrašnjosti nasukanog kita. Američka prozaistica Jenny Offill u hvaljenom romanu The Weather (2020.) kroz zabrinutu protagonisticu Lizzie prati sjecište svakodnevnih strahova i prijetnje prirodnih katastrofa, a Offill u inače depresivnu temu unosi i notu humora. Ovi romani pokazuju prednosti forme romana koja, kako navodi književna urednica Amy Brady, temi klime može dati intimnu komponentu, a kroz paletu likova i događaja otvoriti prostor za široki raspon raznolikih, često proturječnih emocija kakve svi osjećamo. Romani nam time daju mogućnost da osvijestimo važnu temu, ali i da prepoznamo i protisnemo svoje emocije u susretu s nepoznatom opasnosti, čime nam pomažu da prođemo kroz katarzu, obuzdamo svoje strahove i zauzmemo jasan stav prema problemu koji će nam izvjesno obilježiti život tijekom idućih desetljeća.

Unatoč maštovitim premisama, ova djela ujedno pokazuju i kako je cli-fi skrenuo dalje od SF-a prema realizmu, ne samo zbog stila, nego i zbog svog konteksta – SF distopije uvijek govore o budućnosti čak i dok se referiraju na sadašnjost, no suvremena cli-fi djela bave se direktno sadašnjicom koja se, eto, pretvorila u distopiju.

Klimatske promjene u sjeni politike

Problem na koji nailazimo s razvojem cli-fija očit je po imenima autora – to su redom pisci s engleskoga govornog područja. I kad pogledamo prvih 20 naslova iz Penguinove serije, vidimo da „novi kanon” okolišne literature nailazi na stare kanonske probleme jer su veliku većinu naslova napisali anglofoni autori. Kulturna premoć engleskog jezika i vrlo nizak broj književnih prijevoda na engleski čine cli-fi žanr relativno zatvorenim, što je pogotovo štetno s obzirom da se radi o temi koja nadilazi kulturne granice i koja se bitno drugačije manifestira u različitim dijelovima svijeta. Ipak nije lako iskoračiti iz tog jezično-kulturnog mjehura – osim što je doseg ovog pregleda ograničen mojim vlastitim (ne)znanjem stranih jezika, i lokalni književni fenomeni snažno se oslanjaju na trendove koji s kašnjenjem dolaze s engleskog govornog područja.

I dok se politički angažirana i socijalno osviještena književnost pojavljuje u suvremenim domaćim djelima, klimatska fikcija još je prilično nerazvijen i slabo popraćen žanr. Poznatiji distopijski romani (Planet Friedman Josipa Mlakića, Mjesečev meridijan Ede Popovića, Dolazak Andreja Nikolaidisa...) bave se društvenim problemima, ali ne bave se primarno klimom. Moguće je da se ovdje nalazimo u periodu o kojem je Ghosh pisao 2016. godine: klimatski problemi su ozbiljni i široko poznati, ali još su u drugom planu u odnosu na klasične političke teme. Prirodne katastrofe su previše nekonvencionalne za lokalnu scenu na kojoj prevladavaju realistična djela, a SF književnost nema ni javnu pozornost ni dovoljno veliko tržište da bi cvjetala. Naposljetku, iako se publicističke knjige prevode i objavljuju, strana cli-fi književna djela još su nam nedostupna u hrvatskom izdanju, a onda teško mogu ostvariti utjecaj na lokalne autore. Na hrvatskom možemo naići na kvalitetna djela koja jače tematiziraju prirodu, kao što su romani Osam planina Paola Cognettija (Fraktura, 2018.), Razmetno ljeto Barbare Kingsolver (Algoritam, 2007.) ili Čitav jedan život Roberta Seethalera (Oceanmore, 2017.), te knjiga eseja Kraj kraja Zemlje Jonathana Franzena (V.B.Z., 2020.), ali radi se o raznorodnim i sporadičnim izdanjima, ne o izdavačkom fokusu na klimatske promjene. Stoga još čekamo jači pomak prema zelenim temama i u politici i u kulturi, pomak koji bi trebao voditi novim djelima, ali i revalorizaciji postojećih djela kao što su nagrađivani i omiljeni, a ipak relativno nepoznati SF romani sjajne, prerano preminule autorice i prevoditeljice Milene Benini (Mletački sokol, Hangar 7, 2017.; Svećenica Mjeseca, Zagrebačka naklada, 2014.; Nokturno za krpelja, Krug knjiga, 2019.).

Klimatski problemi su ozbiljni i široko poznati, ali još su u drugom planu u odnosu na klasične političke teme. Prirodne katastrofe su previše nekonvencionalne za lokalnu scenu na kojoj prevladavaju realistična djela, a SF književnost nema ni javnu pozornost ni dovoljno veliko tržište da bi cvjetala

Penguenova serija Green Ideas
Penguinova serija "Green Ideas"

U našem kontekstu vrijedi naposljetku spomenuti tri domaće antologije klimatske fikcije, pokrenute u suradnji Zelene akcije i Bookse. Prve dvije antologije, Homo Climaticum iz 2017. i Homo Climaticum 2018, nastale su na temelju otvorenog natječaja za poetske i prozne tekstove, a pokazuju da su tekstovi, ma koliko bili raznoliki, ipak primarno vezani uz SF i uz scenarije budućnosti kakvi su u Hrvatskoj mogući, ali još (mentalno) daleki. Zelena akcija upravo je samostalno objavila i treću antologiju Homo Climaticum 2021 koju čine tekstovi srednjoškolskih učenica i učenika, nastali u sklopu radionice pisanja. Novi tekstovi nagovještaju da će cli-fi književnost u idućem periodu rasti i u Hrvatskoj, ne samo zato što prirodne katastrofe poput potresa postaju dio naše svakodnevice, nego jer stasaju nove generacije kojima su briga za okoliš i strah od prirodnih katastrofa normalan dio života. Nelagodan život u zanimljivim vremenima tako bi ipak uskoro trebao voditi i do zanimljivih književnih djela koja će nam pomoći osvijestiti čudnovate i nedorečene veze između čovjeka i svijeta kojem neizbježno pripada, ili nas barem razonoditi dok napeto čekamo kakvu nam je ludoriju priroda iduće pripremila.

Luka Ostojić je novinar, urednik i autor knjige "Upomoć, pročitali smo knjigu!"