ALTERNATIVNA LEKTIRA: U obranu Švejka, gospodo!

Švejk naslovnica
šVE
Jaroslav Hašek

ALTERNATIVNA LEKTIRA: U obranu Švejka, gospodo!

Ni u jednoj zemlji nastaloj na području bivše Jugoslavije roman „Doživljaji dobrog vojnika Švejka“ ne nalazi se na popisu obavezne lektire, a nije sporno da se radi o vrhunskoj europskoj književnosti. O kanonu. Pitanje: zašto? Evo što o tome u "Alternativnoj lektiri" piše književnica Nada Gašić
Svima je posve jasno da se Švejk, kao vrhunska literatura, ne uvrštava u školske programe samo zato što se radi o možda najvećem antiratnom, antimilitarističkom romanu svih vremena čiji je autor, vođen slobodarskim imperativom svoga vremena, zazivao panslavizam i solidarnost sa slavenskom braćom, svjedočio protiv mržnje, a ne u njenu korist

Program Alternativna lektira pokrenuli smo u želji da proširimo književni kanon i aktualni lektirni popis te stvorimo virtualni arhiv novih djela, autora/ica, pristupa i tumačenja književnosti. Pozvali smo zato neke od najboljih ovdašnjih književnika/ca da sami odaberu svog lektirnog favorita i o njemu napišu interpretativni esej. Njihove tekstove objavljivat ćemo svaki petak tijekom narednih mjeseci. Program su originalno osmislile/i i uređuju ga urednice/i Kritike-hdp, a realizaciju je omogućilo Ministarstvo kulture i medija RH.

Prije dvanaest godina sarajevski književnik i sveučilišni profesor Nenad Veličković pozvao me da budem gošća jednog od zanimljivijih i uspješnijih kulturnih projekata na, kako se to eufemistički i bez posljedica kaže, ovim prostorima. Riječ je o projektu koji je Veličković osmislio i ostvario u suradnji s gimnazijskom profesoricom Ružicom Marjanović koja predaje srpski jezik i književnost u užičkoj gimnaziji. Da ne dođe do zabune, radi se o gimnaziji u gradu Užice koji je povijesno obilježen događajima iz Drugog svjetskog rata, a geografski se nalazi na pola puta između Sarajeva i Beograda.

Po ovoj je geografskoj činjenici, ali i po frazemu „naći se na pola puta“ nakon svega što se desilo između sada dvije, ali i treće, susjedne države, nazvan i projekt Na pola puta u kojem ravnopravno sudjeluju učenici gimnazije i pisci koje na druženje s njima pozovu organizatori. Uvjet da vas pozovu na festival je taj da ste sposobni održati predavanje iz književnosti na dogovorenu temu, a koje će moći pratiti učenici trećih i četvrtih razreda, te još jedan, koji nema veze s predavanjem već s pilonom na kojemu se ova mala suradnja književnika i srednjoškolaca temelji: za sve pozvane vrijedi conditiosine quanon da se niste ni riječju ni djelom osramotili u vezi temeljnih ljudskih prava: liberte, fraternite, egalite.

Portret Jaroslav Hašek
Jaroslav Hašek

Veličković mi je predložio temu Švejka i ja sam se bespogovorno, štreberski stala pripremati za „školski čas“ koji će trajati 90 minuta, a odvijat će se u prostoru dovoljno prostranom da primi sve učenike trećih i četvrtih razreda. Naglasio je da „oni obrađuju to razdoblje, pa će se i Švejk uklopiti“. Zabuna? Zar Srbi ne „obrađuju“ i Švejka u četvrtom gimnazije? Pa imaju briljantan Vinaverov prijevod, što im je? Nemoguće, ne znam, ne znam… Internet zna.

Provjereno, te, 2009. godine, nijedan popis obavezne lektire, ni za jedan razred srednjih škola, ni u jednoj državi nastaloj na prostoru zaista bivše Jugoslavije u svoj program nije uvrstio jedno od najvećih djela svjetske književnosti Doživljaji dobrog vojnika Švejka za svjetskog rata. (Kako ne bih zamarala fusnotama, ovdje upozoravam da sam se kao prevoditeljica odlučila za ovakav naslov romana Dobri vojnik Švejk odabravši ovu, u hrvatskom jeziku posve neutralnu riječ vojnik, pri punoj svijesti da će velika većina onih koji poznaju i vole ovo djelo biti protiv takve izmjene u odnosu na uvriježenu riječ vojak koju, danas, uglavnom vezujemo samo uz Švejka. Na to sam se odlučila nakon svojih dugotrajnih dvojbi, pa i prijepora s izdavačem i glavnim urednikom izdavačkog poduzeća koje je moj prijevod tiskalo. Jer, riječ vojak, kako se najčešće prevodi i u razgovorima njegovih poklonika u nas naziva Švejka, u češkom jeziku ima posve neutralnu poziciju i ničim ne sluti da se radi o nekakvom drugačijem, a ne o običnom vojniku. Premda je, povijesno opravdano i u hrvatskom upotrijebiti riječ vojak ona je, nakon stoljetnog izbivanja iz našeg leksika, vezana uglavnom uz Švejka i njegovo glupiranje, pa je postala riječ s konotacijom podrugljivosti čime nikako nisam željela opteretiti njegov lik. Švejk je vojnik po svojoj mjeri i mjeri Hašeka, a vojak je u češkom jeziku zato što je to jedini oblik koji taj jezik poznaje i u njemu, u tom nazivu i naslovu na izvorniku, nema ničeg podsmješljivog. Ali, naravno, nikada nikoga ne ispravljam ako kaže vojak Švejk.)

Gospodin i dezerter

U Užice sam otišla pripremljena. Pred punom dvoranom, na samom početku izlaganja, ispričala sam se i đacima i prisutnim nastavnicima što ću im „držati predavanje“, jer mislim da se o Švejku ne smije docirati, već se o njemu može samo razgovarati prepuštajući se zdravom, zajedničkom smijehu dok se ponavljaju fraze koje su danas ušle u komunikaciju načitanih, kulturnih ljudi. Završila sam rečenicom od koje sam strepila, ali koju sam morala izreći: „Hašek je u rat, na regrutaciju, otišao kao gospodin pojavivši se pred regrutnom komisijom u fraku, čizmama i s cilindrom, a i iz rata je, isto tako, izišao kao gospodin, jer je gospodski dezertirati i odbiti da ubiješ nepoznatog čovjeka.“ Predavači nisu glumci koji izravno, nakon nastupa, mogu duljinom aplauza provjeriti kako su od publike prihvaćeni. Ali… U užičkoj gimnaziji nisam dobila aplauz, dobila sam ovacije.

Na ovom mjestu duboka isprika svima kojima je uvod bio predug, a prije svega ljubiteljima Švejka kojima, ionako, nije jasno zašto i komu uopće objašnjavati nužnost da se ovaj roman uvrsti u obaveznu srednjoškolsku lektiru. Zapravo, isprika svima koji će imati strpljenja ovo čitati, jer za pretpostaviti je da ne postoji nijedan član nijednog društva pisaca, nitko tko prati ove stranice i nitko tko odlučuje o popisu lektire za gimnazije i srednje škole u Hrvatskoj, a da nije, bar jednom, na bilo kojem od dostupnih prijevoda pročitao Dobrog vojnika Švejka. Stoga, vrlo oprezno i skrupulozno, samo podsjećam:

Švejk je danas, baš ove 2021. stogodišnjak. Autor mu je Jaroslav Hašek, čije se grandiozno djelo toliko ispreplelo s njegovom biografijom, a nije autobiografsko, da se ne zna gdje počinje Švejk, a gdje završava Hašek. O Švejku je pisao i prije unovačenja u austrougarsku vojsku, pa je 1921. godine, nakon povratka iz rata, i svojih nikad točno utvrđenih bjegova iz raznih vojski, počeo objavljivati svoje cjelovito djelo izgrađeno na liku koji je već bio formiran i čvrsto osovljen na svoj razgovorni jezik, onaj kojim je jedino mogao govoriti „trgovac ukradenim psima“.

Hašek je u rat, na regrutaciju, otišao kao gospodin pojavivši se pred regrutnom komisijom u fraku, čizmama i s cilindrom, a i iz rata je, isto tako, izišao kao gospodin, jer je gospodski dezertirati i odbiti da ubiješ nepoznatog čovjeka

Hašek je Švejka i prije nego što ga je uobličio u roman, proveo kroz niz zgoda pišući humoreske od kojih je, kad bi ih uspio naplatiti, živio. Na što vas ovo podsjeća? Hašek je cizelirao lik Švejka prateći njegovo, a zapravo svoje kretanje i druženje s probisvijetima, običnim ljudima, malim građanima, te nužno spoticanje o sitne i krupne korumpirane opslužitelje vojnog i svekolikog državnog aparata. Itekako je iz vlastitog iskustva upamtio i u Švejka prenio bešćutne, vrlo, vrlo korumpirane medicinsko-vojne uslužnike i korumpirane, amoralne predstavnike klera. Napominjem, o Švejku, napisanom prije stotinu godina je riječ, a ne o onima na koje vas ova taksativna podjela društvene hijerarhije, možda, asocira.

Naslovnica Švejk
Švejk u prijevodu Nade Gašić

Proveo je svoj besmrtni lik dobrog vojnika kroz Prvi svjetski rat, koji je odnio najmanje dvadeset milijuna ljudskih života, a ostatak od nekoliko milijuna odradila je pandemija Španjolske groznice. Danas je neupitno da je Švejk pisan na način krajnje modernosti: jezik mu je stvaran, podijeljen po kastinskom načelu društvenih slojeva među kojima je Hašek živio i s kojima su živjeli likovi kakve je susretao. Struktura romana je, za ono vrijeme, bila itekakav novum, osovljena je na niz pripovjedno odvojenih događaja koje autor spaja mikro zahvatima kako bi dobio savršenu strukturu romana; one koji doživotno zavole Švejka ovo uopće ne ometa da pronađu svoju najmiliju priču/dio/odlomak iz romana.

Kritičarske mržnje je bilo toliko da je danas teško odabrati najgluplju među njima. Čini se da, ipak, vodi ona koja mu spočitava način na koji govore njegovi junaci, te „pomanjkanje odgojnih i obrazovnih funkcija“. Od ovih kritičara danas ne prepoznajemo ničije ime ni prezime

Danas je ovakav način strukturiranja romana posve uobičajen, ali tada je, u češkoj književnosti, bio toliko nov, da je posve normalno da bude smjesta napadnut. Napali su ga isti oni koji su Hašeka, dok se na izdisaju koprcala Austrougarska, optužili za veleizdaju jer je dezertirao iz tada regularne vojske u koju je bio unovačen, isti oni koji su za autora zazivali smrtnu kaznu zbog pristajanja uz ideje anarhizma, pa nešto kasnije komunizma, ideja od kojih se, nošen svojim burnim karakterom, posve udaljio; optužili su ga oni koji su za Hašeka tražili zatvorsku kaznu zbog bigamije, jer se ne ostvarivši (crkveni) razvod od prve supruge, vratio iz Rusije sa ženom s kojom je sklopio (samo) građanski brak. Napali su ga da izborom jezičnog izričaja vrijeđa sveti češki jezik, da mu literatura vrvi prostotama, da to nije nikakav roman već obična hrpetina banalnih, nepovezanih i neuspješnih humoreski koje je vrlo labavo spojio u nešto čemu se ne vidi ni kraja ni konca. A ni razloga. Napali su ga da vrijeđa crkvene velikodostojnike, a Hašek se branio tako što im je samo jednom rečenicom objasnio da je upravo takve pijane kurviše u svećeničkoj odori sretao i da mu uopće nisu bili antipatični. Napali su ga da je izvukao na površinu najniži društveni sloj i dao mu značenje koje u češkom društvu ne zaslužuje; odgovorio im je da te ljude i oni, a ne samo on, itekako dobro poznaju. Kritičarske mržnje je bilo toliko da je danas teško odabrati najgluplju među njima. Čini se da, ipak, vodi ona koja mu spočitava način na koji govore njegovi junaci, te „pomanjkanje odgojnih i obrazovnih funkcija“. Od ovih kritičara danas ne prepoznajemo ničije ime ni prezime.

Ilustracija Švejk
Švejk, crtež Jozef Lada

Bucmasti nasmiješeni čovjek u zelenoj odori

Ubrzo, nakon Hašekove smrti, oni koji nisu pripadali službenoj kritici stali su pisati „o najvećem češkom ikad napisanom djelu“. Od ovih autora sigurno poznajemo mnoge, a zauvijek pamtimo Čapeka, Maxa Broda, Ladislava Vančuru, Tinjanova, I. Erenburga, E. F. Buriana, kasnije A. Malrauxa, Šolohova, Bohumila Hrabala… Od naših pisaca Baretić javno priznaje da mu je Švejk najdraži roman, Jergović ga smatra formativnim za vlastito djelo, a popis poklonika među piscima i umjetnicima je predug za kompletno nabrajanje.

Švejk je preveden na 60 jezika. Nama su dostupna i posve razumljiva čak četiri prijevoda: Jonkeov, štokavski, odličan prijevod, kojim se prevoditelj nije suprotstavio uvriježenoj praksi prevođenja na standardni jezik, Vračarevićev, objavljen prije Drugog svjetskog rata zagubljen u nejasnoćama i prevoditeljevim reinterpretacijama, i treći, objavljen 1996. koji je, kako to prevoditeljica često kaže, koristio elemente konstruiranog zagrebačkog govora i slijedio jezičnu podjelu po društvenim slojevima, onako kako ju je postavio Hašek. Sladokusci u svojim bibliotekama čuvaju i čitaju sjajan prijevod Stanislava Vinavera.

Dvanaest godina nakon moga prvog iznenađenja činjenicom da nijedan školski program ne predviđa čitanje Švejka valja opet otvoriti internet i ne iznenaditi se. Na samu, stotu godišnjicu Švejka, nijedan školski program, nijedne države na području bivše Jugoslavije nije uvrstio ovaj roman u obaveznu literaturu iako svi znaju da se Dobri vojnik Švejk kanonizirao kao jedno od najvećih djela svjetske književnosti.

Po njegovu predlošku snimljeno je desetak filmova, napisana je opera, stvoreno na desetke kazališnih predstava, snimljen je sjajan lutkarski film Jiřija Trnke... Literarno ostvarenje povuklo je još jedno kanonizirano umjetničko djelo: blistave ilustracije Jozefa Lade koje su posve srasle s romanom, pa po njima stvaramo predodžbu samog lika Švejka. Na ovom mjestu valja zastati, pa upitati srednjoškolske profesore koji u vrijeme bez pandemije korona virusa rado odvode svoje učenike u Prag: „Što odgovarate svojim đacima na njihovo pitanje tko je ovo?, dok zbunjeno pokazuju na bucmasti lik oniskog, dobroćudno nasmiješenog, u zelenu odoru odjevenog čovjeka?“ Jer, ondje u Pragu, na svakom koraku, na svakom uličnom stalku, u svakom knjižarskom izlogu, na ulazima bezbrojnih restorana i pivnica, na razglednicama i posterima, na svakoj krigli piva stoji Ladin Švejk, po našim školskim programima obavezne lektire anoniman, bolje rečeno, posve bezimen lik. Ako im profesori odgovore da je to književni lik koji je toliko životan i povijesno opravdan da je srastao s kolektivnom memorijom svoga naroda, možda će se susresti i s pitanjem kakvog štrebera: „A, zašto mi tog Švejka nemamo u lektiri?“ Vjerujem da je na ovo teško odgovoriti, osim ako netko od profesora ne dijeli ono mišljenje zaboravljenog Hašekovog kritičara da ovo djelo pati od „pomanjkanja odgojnih i obrazovnih funkcija“.

Na samu, stotu godišnjicu Švejka, nijedan školski program, nijedne države na području bivše Jugoslavije nije uvrstio ovaj roman u obaveznu literaturu iako svi znaju da se Dobri vojnik Švejk kanonizirao kao jedno od najvećih djela svjetske književnosti

Čovjek misli da je gigant, a zapravo je govno

No, prestanimo se švejkovski izmotavati i praviti se blesavijim nego što jesmo. Svi koji propisuju programe obavezne lektire dobro znaju tko je Hašek i tko je Švejk. Ne smeta njima ni narativ, ni struktura romana, ni jezik Švejka koji danas, u inflaciji literarnih, filmskih, televizijskih i općekomunikacijskih vulgarizama, djeluje posve nevino, ne smeta im slaba prohodnost nepoznatih toponima gdje su se vodile strašne bitke Prvog svjetskog rata, jer ih učenici moraju savladati učeći povijesno gradivo o ratu u kojem se broj hrvatskih žrtava procjenjuje na 190.000. (U odnosu na popis stanovništva iz 1910. i brojku od 2.600.000 stanovnika koji su tada živjeli na područjima današnje Hrvatske postaje jasan puni razmjer tragedije. Uostalom, o ovome, vjerojatno, maturanti već dosta znaju, posebno zato što već obrađuju Krležu).

„Svaki vojnik mora biti toliko inteligentan da bez gunđanja poždere sve što dobije, i mora u sebi imati toliko discipline da ne razmišlja nad kvalitetom onoga što treba požderati. Zamislite vojnici kad bi izbio rat. Onoj zemlji u kojoj će vas nakon bitke pokopati sasvim je svejedno kakvim ste se kruhom prije svoje smrti našopali. Majčica zemlja provarit će vas i požderati skupa s cokulama.“

Ništa što se samoga romana tiče njima ne smeta; svjesni su da je ovakva struktura danas uobičajena, svjesni su apsolutno svega, pa i prihvatljivosti švejkovskog humora za mlađu dob, a nadasve su svjesni da Švejku ne nedostaje odgojnih i obrazovnih funkcija. Problem je, zapravo, baš u tim odgojnim i obrazovnim funkcijama ovoga romana. Jer, svima je posve jasno da se Švejk, kao vrhunska literatura, ne uvrštava u školske programe samo zato što se radi o možda najvećem antiratnom, antimilitarističkom romanu svih vremena čiji je autor, vođen slobodarskim imperativom svoga vremena, zazivao panslavizam i solidarnost sa slavenskom braćom, svjedočio protiv mržnje, a ne u njenu korist. I samo zato Švejk ne može biti uvršten, jer se kosi sa svim odgojnim programima koji slave svetost krvi i tla, programima kojima se izlažu djeca i učenici od vrtićkog uzrasta pa nadalje, kroz svih dvanaest godina školovanja na svim prostorima, svih današnjih država nastalih na nečemu bivšem. Svi smo svjesni, pa i oni koji u odgojnom i obrazovnom sustavu preskaču Hašeka, da će nakon lektirske selekcije, a možda baš zbog nje, sada učenici, a uskoro građani koji kreiraju i tvore društvenu stvarnost, kad-tad shvatiti svetost Švejkove rečenice: „Čovjek misli da je gigant, a zapravo je govno“. A što je najgore, mogli bi se jednog dana, nedaj bože, zaustaviti i začuditi nad Švejkovim citatom nekog poručnika Holuba iz Karlinskih kasarni: „Svaki vojnik mora biti toliko inteligentan da bez gunđanja poždere sve što dobije, i mora u sebi imati toliko discipline da ne razmišlja nad kvalitetom onoga što treba požderati. Zamislite vojnici kad bi izbio rat. Onoj zemlji u kojoj će vas nakon bitke pokopati sasvim je svejedno kakvim ste se kruhom prije svoje smrti našopali. Majčica zemlja provarit će vas i požderati skupa s cokulama.“

Prihvaćam da je, ne samo ovo citirano, već cjelokupni Hašekov svjetonazor, cjelokupnu filozofiju Švejka, nakon mentalnih posljedica dvanaestogodišnjeg odgojnog procesa kakav već jest, teško objasniti i metodički prezentirati maturantima. A što tek učiniti s likom feldkurata Katza i što bi na njegovo uvrštenje u gimnazijski program rekli nuncijatura, biskupska konferencija, pa i mali, sveprisutni vjeroučitelj teško je, bez zluradog smijeha, i zamisliti. Stoga, da se ovo veliko antiratno djelo što bezbolnije ponudi srednjoškolcima na čitanje, možda bi trebalo, preko srodnih književničkih društava, pokrenuti akciju da se istovremeno, u svim državama nastalim na području nepostojeće države, velikog i dobrog Švejka uvrsti uobaveznu školsku lektiru. Zvuči švejkovski, zar ne?

(Napisano 3.5.2021., na dan kad su objavljeni rezultati ankete o političkoj pismenosti mladih u Hrvatskoj.)

Nada Gašić

Nada Gašić (Maribor, 1950.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je jugoslavistiku i sociologiju. Radila je kao lektorica na univerzitetima u Lenjingradu/Sankt Peterburgu i Pragu gdje je i obranila doktorsku disertaciju o češko-hrvatskim kulturnim vezama s početka moderne. Surađivala na stvaranju prvog Anićevog Rječnika hrvatskoga jezika. Upotrijebivši specifični zagrebački žargon prevela je Hašekovog Dobrog vojnika Švejka i Mošinu dramu istoga naslova. Kao suradnica zagrebačkih izdavača uredila je pedesetak knjiga.

U pedeset i sedmoj godini objavila je svoj prvi roman Mirna ulica, drvored, za koji je nagrađena nagradom Slavić za najbolji debitantski roman, a 2010. objavila je roman Voda, paučina koji je nagrađen nagradom Grada Zagreba i nagradom Vladimir Nazor. Godine 2020. objavila je roman Devet života gospođe Adele.

Surađivala je s Trećim programom Hrvatskoga radija u emisiji Praskozor. Objavila je nekoliko priča od kojih je jedna uvrštena u zbirku Zagreb Noir. Romani su joj prevedeni na talijanski, ukrajinski i makedonski. Živi u Zagrebu u jednoj od potresom preplašenih ulica s drvoredom.