ALTERNATIVNA LEKTIRA: Gubitnik

Naslovnica "Gubitnik"
Thomas Bernhard

ALTERNATIVNA LEKTIRA: Gubitnik

Pisac Andrej Nikoladis svoj sat „Alternativne lektire“ posvetio je „najmračnijem“ austrijskom književniku Thomasu Bernhardu i njegovu remek-djelu "Gubitnik", romanu-fugi koji govori o virtuoznosti i prosječnosti, o umjetnosti zbog koje se odustaje od umjetnosti
Thomas Bernhard: "Gubitnik", prev. Boris Perić, Meandar, Zagreb, 2005.
Mnogi u umjetnost vjeruju dovoljno snažno da se njome bave, no rijetki su spremni odustati od umjetnosti u ime umjetnosti. Povijest umjetnosti povijest je, da se poslužimo od upotrebe pohabanim riječima Stanislavskog, onih koji su voljeli sebe u umjetnosti. Bernhardov narator i njegov prijatelj voljeli su umjetnost u sebi

Program Alternativna lektira pokrenuli smo u želji da proširimo književni kanon i aktualni lektirni popis te stvorimo virtualni arhiv novih djela, autora/ica, pristupa i tumačenja književnosti. Pozvali smo zato neke od najboljih ovdašnjih književnika/ca da sami odaberu svog lektirnog favorita i o njemu napišu interpretativni esej. Njihove tekstove objavljivat ćemo svaki petak tijekom narednih mjeseci. Program su originalno osmislile/i i uređuju ga urednice/i Kritike-hdp, a realizaciju je omogućilo Ministarstvo kulture i medija RH.

Draga djeco,

danas ćemo, u sklopu serije – znam, vaših omiljenih – predavanja koje smo nazvali „Alternativna lektira“ učiti o romanu Gubitnik. Napisao ga je austrijski pisac Thomas Bernhard.

Postoje dobri razlozi zašto se ova knjiga ne nalazi na spisku vaše redovne lektire. Ti razlozi, međutim, nisu estetski: Gubitnik je, naime, remek-djelo. No to je, kako bi se reklo, mračno, odveć mračno remek-djelo. Školski sistem, to ste, siguran sam, već čuli, smjera da vas osposobi za „život“. Bernahard je smatrao da je funkcija školskog sistema da mladog čovjeka onesposobi za mišljenje, da ga trajno onesposobi za bilo koju formu autentične egzistencije. O tome ćete čitati u Gubitniku, kao i u drugim Bernhardovim romanima. Generalno: ako ste neku tezu pronašli u jednom romanu ovog autora, sva je prilika da ćete je pronaći i u drugima. Bernhard je volio ponavljanje. Ritam i značenje ponavljanja iznimno su bitni ovom autoru: mogli bismo reći kako je ponavljanje i pretjerivanje (uključujući tu i pretjerivanje u ponavljanju) u samoj srži njegove estetike. O čemu ću vam, ili neću, više reći kasnije. Za sada, recimo ovo: Bernhardova književnost kolosalni je pokušaj da se Bachova umjetnost fuge transformiše u tekst.  

Školski sistem, to ste, siguran sam, već čuli, smjera da vas osposobi za „život“. Bernhard je smatrao da je funkcija školskog sistema da mladog čovjeka onesposobi za mišljenje, da ga trajno onesposobi za bilo koju formu autentične egzistencije

Vratimo se na ono „mračni, odveć mračni“ Bernhard. Nisam vodio preciznu evidenciju, ali usudiću se pretpostaviti kako je Bernhard autor sa najvećim brojem likova-samoubica po stranici teksta. Bernhardovi likovi, možemo to reći uz dozu pretjerivanja ali i značajnu mjeru preciznosti, su ili samoubice ili se prisjećaju neke samoubice. Ako je Bernhard nekoga pomenuo na prvoj stranici, sva je prilika da će taj do posljednje stranice počiniti suicid. Imajući u vidu to, kao i količinu očaja koji njegovi likovi emituju, Bernhardovu literaturu je razložno nazvati „mračnom“. Sa druge strane, Bernhard je iznimno duhovit autor, jedan od onih koji su u stanju pripovijedati o zastrašujućim sudbinama na način koji će izazvati osmijeh na čitaočevom licu. Sam Bernhard tvrdio je kako tragediju valja pisati kao komediju, a komediju kao tragediju.

Bernhardov tekst je, dakle, mračan na način na koji je to Voltaireov Candide ili Đavolji rječnik Ambrose Biercea. Kao i pomenuti autori, da se poslužim riječima kojima je jedan autor opisao Biercea, Bernhard je na loš glas dospio zbog toga što je „svijet vidio onakvim kakav jeste, ne onakvim kakav bi trebao biti“.

Portret Thomas Bernhard
Thomas Bernhard

O čemu je riječ u Gubitniku?

Pripovjedač ulazi u seosku krčmu. U krčmi se prisjeća prijatelja, Wertheimera, koji je, pogađate, izvršio samoubistvo. Wertheimer i on su se, kao mladi ljudi, na elitnim austrijskim muzičkim akademijama spremali za karijeru uspješnog pijaniste. Život je, kako bi se reklo, i jednog i drugog poveo u suprotnom, neplaniranom smjeru. Iako nesporno iznimno nadareni, niti jedan niti drugi neće postati veliki pijanisti. Zašto? Zato što su se na studijima sreli sa istinskim genijem, Glennom Gouldom, „najznačajnijim klavirskim virtuozom stoljeća“, kako ga Bernhard opisuje u prvoj rečenici Gubitnika. I pripovjedač i Wertheimer tada shvataju da nikada neće doseći Gouldov nivo virtuoznosti: shvataju, takođe, da je stoga sva njihova umjetnost, u biti, izlišna. U susretu sa istinskom genijalnošću, bivaju uništene njihove pijanističke karijere, ali i njihove egzistencije. Susret sa genijalnošću obojicu će odvesti u propast.

U trenutku kada je Gould pred njima sjeo za klavir i odsvirao prve taktove Bachovih Goldberg varijacija, životi za koji su se narator i Wertheimer spremali bili su okončani. Prosječnost, čak i izvrsnost u prosječnosti, za obojicu je prestala biti mogućnost jednom kada su čuli Goulda. Da nikada nisu sreli svog „kanadskog prijatelja“, kako ga oslovljava pripovjedač, njihovi bi životi, vjerojatno, pošli drugim tokom. Međutim: suočeni sa istinskom veličinom, njih dvojica smatrali su da nemaju izbora nego odustati od vlastitih karijera.

U pitanju je, jasno, radikalna odluka. Na koju je malo ko spreman. Da su se umjetnici povlačili pred spoznajom da će najveća genijalnost za njih ostati nedostižna, povijest umjetnosti bila bi kraća i sadržajnija.

Možemo li odluku Bernhardovih junaka smatrati vrijednom divljenja? Tim prije što ona nije proizašla iz manjka vjere u sebe i vlastite sposobnosti, tako drage našem vremenu, nego iz apsolutne, nepokolebljive vjere u umjetnost. Mnogi u umjetnost vjeruju dovoljno snažno da se njome bave, no rijetki su spremni odustati od umjetnosti u ime umjetnosti. Povijest umjetnosti povijest je, da se poslužimo od upotrebe pohabanim riječima Stanislavskog, onih koji su voljeli sebe u umjetnosti. Bernhardov narator i njegov prijatelj voljeli su umjetnost u sebi: toliko da su od nje odustali, smatrajući da je to njihova dužnost, jednom kada su se suočili sa virtuoznošću koja će za njih ostati nedostižna.

Naslovnice knjiga Thomasa Bernharda
Izabrana djela Thomasa Berharda na hrvatskome objavio je Meandar, a ona sadrže knjige: Brisanje. Raspad; Gubitnik; Hladnoća. Izolacija; Imitator glasova; Midland na Stilfsu/Da; Mraz; Podrum; Trg heroja; Uzrok; Wittgensteinov nećak.

Dobro: pripovjedač je u krčmi, prisjeća se prijatelja, Wertheimera i Goulda, kao i vlastitog života. A potom?

Ah... potom ode u kuću svog pokojnog prijatelja i pusti ploču koju je zatekao na njegovom gramofonu: Gouldovu interpretaciju Goldberg varijacija.         

Učili smo, nismo li, da umjetničko djelo ne tumačimo na osnovu autorove biografije. Da, Bernhard kao mlad čovjek jeste studirao klavir. Da, i on je odustao od pijanističke karijere. Umjesto da počini samoubistvo, postao je veliki pisac.

Da: shodno modi našeg vremena, mogli bismo korijen autorovih mračnih opsesija pronaći u njegovom mučnom i siromašnom djetinjstvu – o kojem je, uostalom, pisao, recimo u romanu Podrum. U poređenju sa Bernhardovim djetinjstvom, odrastanje većine vas bilo je rajski odmor. Jasno: budu li vas u nekim danima koji će doći uhvatili u kakvoj kriminalnoj ili sramnoj aktivnosti, nema sumnje da ćete se naknadno prisjetiti da je vaše djetinjstvo, zapravo, bilo iznimno mučno i traumatično.

Takva vrsta petparačkih isprika strana je Bernhardovim likovima. Oni nisu popustljivi – ni prema sebi, ni prema svijetu. Oni vole šibati svijet oko sebe. I šibati sebe: jer su pristali boraviti u takvom svijetu.

Do sljedećeg časa pročitaćete Bernhardov roman. Tada ćemo razgovarati o tome ko je, zapravo, gubitnik: Wertheimer ili narator? Ili obojica? Razgovaraćemo o radikalnosti Bernhardovih likova, kao i o radikalnosti forme koju autor bira za svoj tekst. Zanimaće me vaše mišljenje: zašto u tekstu nema novih redova ni dijaloga; ničega, zapravo, što bi čitaocu olakšalo kretanje kroz tekst?

Portret Andrej Nikolaidis

Andrej Nikolaidis je rođen 1974. godine u Sarajevu. Književnik je i kolumnist. Objavio je, između ostalih, romane Mimesis, Sin, Dolazak i Mađarska rečenica te knjigu eseja Homo Sucker: poetika Apokalipse. Za roman Sin dobio je nagradu Evropske unije za književnost. Za roman Odlaganje. Parezija dobio je crnogorsku državnu nagradu Miroslavljevo jevanđelje. Godine 2017. za roman Mađarska rečenica dobio je nagradu Meša Selimović za najbolji roman na prostoru BiH, Srbije, Hrvatske i Crne Gore. Njegovi romani prevedeni su na 14 jezika. Živi u Ulcinju.