Distopija nije započela ljetos

Portret Drago Jančar
Drago Jančar

Distopija nije započela ljetos

Razgovor sa slovenskim piscem Dragom Jančarom, povodom primitka Austrijske državne nagrade za evropsku književnost te uoči hrvatskog izdanja nagrađenog romana „I ljubav također…“
Sanjali smo o demokraciji, a probudili smo se u kapitalizmu. Mi smo pod time mislili na slobodne medije, parlamentarizam, i tako dalje. Nitko među nama u Sloveniji, u Jugoslaviji kao i drugdje po Istočnoj Europi nije razmišljao o tome da kapitalizam ima svoje zakonitosti, da je kapital kadar utjecati na politiku, na medije, na cjelokupan društveni, čak i kulturni život

Kako ste uopće postali pisac i što je kritičkom intelektualcu s misijom predstavljalo okvir tadašnjeg svijeta? Postoji li taj okvir i danas?

Nemam takav okvir. Započeo sam s nekom strašću za pisanjem, koju sam u noveli Joyceov učenik nazvao „opisnom željom“. Portret umjetnika u ranoj mladosti, parafraziram li i nadalje Joycea, znači: ne samo opisati ovaj svet, već i u nj utisnuti svoj lik, svoje ljudsko iskustvo i razumijevanje čovjekovog bivstvujućeg paradoksa. Na početku je to dosta samoljubivo, a i vrlo nedoraslo djelovanje. Sve dok ne dođeš do svojeg specifičnog jezika i stila, a tad već imaš nekakav okvir svijeta; svojeg, sa stajališta Povijesti zapravo marginalnog svijeta...

Kao dramski pisac odmjeravali ste se kroz dijalog sa suvremenicima, poput Ionesca, i to u ime dvaju policajaca iz tajne službe, kao u drami Isljeđujući Godota. Pored toga i u drami Veliki briljantni valcer. Kakav li je to humor potreban za predah od distopije koja je, zanimljivo, započela upravo nakon fašnika i uoči proljeća? Na što vas kao pisca i autora potiče takva atmosfera?

Distopija nije započela ljetos. Započela je s padom svih utopija 20. stoljeća. U šta li sve ljudi nisu vjerovali! U socijalnu utopiju, u veličinu vlastitih nacija, u pobjedu Naše vjere nad Njihovom… i bili za to spremni žrtvovati živote, svoje, no najčešće ipak tuđe. Barem nam je „Evropa“, sa svojim pragmatizmom i visokim vrijednostima ljudskih prava ostala kao malo skromnija stvarca, mala realizirana utopija, u koju možemo vjerovati – barem ja vjerujem. I pisac je tu na rubu, već dugo ne predstavlja nikakav moralni autoritet, nikakvoga Tolstoja ili Camusa nema nigdje, pogotovo ne u vrijeme interneta, kad svatko zna sve i svatko također može reći sve. Tako da sam na rubu, promatram život, pišem o njemu, bilo to u povijesnom ili današnjem vremenu.

I pisac je na rubu, već dugo ne predstavlja nikakav moralni autoritet, nikakvoga Tolstoja ili Camusa nema nigdje, pogotovo ne u vrijeme interneta, kad svatko zna sve i svatko također može reći sve

Europska unija: nadanja i realnost

Nedavno ste u Salzburgu primili Austrijsku državnu nagradu za evropsku književnost za roman I ljubav također..., u prijevodu Daniele Kocmut. Prilikom prijema nagrade ponovili ste rečenicu iz svojih mladalačkih zapisa o odnosu malih i velikih jezika. Da li ste kao mladi spisatelj ikad uopće zamišljali evoluciju evropske ideje u Europsku uniju, kako ona izgleda danas?

Nisam zamišljao.... Čak ni tada, kad smo se našli u vrtlogu tragičnih događaja u Jugoslaviji, još nisam znao da ćemo postati integralni dio ovog prostora. Tad sam prije svega želio da se sve skupa skonča. Tijekom rata bio sam u Sarajevu i vidio što se događa, to je bilo bolno iskustvo. Napisao sam putopisni esej Kratak izvještaj iz dugo opsjednutoga grada. Nakon svih bolnih iskustava – ne samo za nas – već za sve narode Evrope u 20. stoljeću – ta je Unija ipak bila nešto najbolje što nam se na ovom kontinentu, izmučenom od ratova te nacionalnih i ideoloških sukoba, uopće moglo dogoditi. No, sada vidimo da je Evropa blizu novoga razdoblja krize. Prilikom primitka ove nagrade mnogi su me austrijski i  njemački novinari pitali mislim li da će se granice opet zatvarati i je li slučajno Europa pred raspadom? Mislim da nije i da ljudi nikad više neće dopustiti da im oduzmu postignuća poput otvorenih granica, ljudskih sloboda i demokracije.

Drago Jančar rođen je u Mariboru 1948., živi u Ljubljani. Studirao je pravo, radio kao novinar i filmski dramaturg, a duže vrijeme bio je i slobodni umjetnik. Godine 1975. bio je osuđen i zatvoren zbog „neprijateljske propagande“. U prijelomnim godinama 1987-1991. bio je predsjednik Slovenskog centra PEN. Godine 1985. boravio je u SAD-u kao dobitnik Fulbrightove stipendije za umjetnike, a godine 1988. u Njemačkoj, kao dobitnik Bavarske stipendije za pisce. Najprevođeniji je slovenski autor. Napisao je desetak drama i objavio niz romana, esejističkih i drugih proznih knjiga. Hrvatskim čitateljima poznat je prije svega po romanima Polarna svjetlost (u prijevodu Vlade Gotovca) i Katarina, paun i jezuit, polemičkoj knjizi Izvješće iz devete zemlje te dramskim tekstovima. Komad Veliki briljantni valcer uprizorilo je Dramsko kazalište Gavella. Dosad je na hrvatski prevedeno desetak njegovih knjiga. U izdanju Meandra/MeandarMedije objavljene su mu knjige: Šala, ironija i dublje značenje (eseji, prevela Jagna Pogačnik, naslovni esej prevela Neda Fanuko), Lucijine oči (pripovijetke, sa slovenskog prevela Mirjana Hećimović), Drvo bez imena (roman, prevela Neda Fanuko, 2011) i Noćas sam je vidio (roman, sa slovenskoga prevela Neda Fanuko, 2012).

Pored ljubavi i rata, u povijesnom ste se romanu Galijot (1978.) bavili i likom stranca, kao i identitetom. Kao, naposljetku, i u romanu Katarina, paun i jezuit – gdje je povijesna kulisa nadograđena – razdobljem reformacije. U kakvoj je vezi reformacija spram suvremene Slovenije, govorimo li o uznapredovaloj privatizaciji i pobuni protiv diktature pod plaštem pandemije?

Privatizacije, bolje rečeno prihvatizacije započele su po čitavoj Istočnoj Evropi odmah po padu komunizma. Ušli smo u neko razdoblje koje mi, koji smo se zauzimali za demokraciju, uopće nismo razumjeli. Kao što sam već negdje i zapisao: sanjali smo o demokraciji, a probudili smo se u kapitalizmu. Mi smo pod time mislili na slobodne medije, parlamentarizam, i tako dalje. Nitko među nama u Sloveniji, u Jugoslaviji kao i drugdje po Istočnoj Europi nije razmišljao o tome, da kapitalizam ima svoje zakonitosti, da je kapital kadar utjecati na politiku, na medije, na cjelokupan društveni, čak i kulturni život. I da je demokracija krhko društveno uređenje – uvijek se nađe netko, tko si hoće prisvojiti čim više ekonomskog i društvenog prostora. Svejedno mislim da unutar Europske unije ni u jednoj državi ipak nema nikakve mogućnosti za uspostavu diktature. No naravno da postoje anomalije, vidimo ih na svakom koraku – sve od 1991. godine... Ali to su stvari kojima se sam zadnjih deset godina više ne bavim. Potpuno sam se posvetio literaturi.

Izmišljeni roman istinitiji od istine

Među najčešćim vašim temama su ljubav i rat, što vam u romanima omogućuje uvid u povijest, no umjesto velikog slova P, čitatelja dočekuje prije svega naglasak na nešto slično lirskom glasu. Je li posrijedi određena vrsta solipsizma? Olga Tokarczuk kaže kako su za nju snovi čak neka vrsta jezika.

To je vrlo dobro pitanje. Skoro da bih se usudio potvrditi da se radi o nekoj vrsti solipsizma, iako ne u filozofskom, već u poetičnom smislu riječi. Sa svakom rečenicom koju napišem, izlazim iz stvarnog svijeta. Što više pišem o realnom svijetu, tim više se od njega odmičem, čak i kada pišem o stvarnim događajima. Pri tom nastaje nešto drugo, nova stvarnost ili, kako kažete: nešto slično lirskome glasu… Možemo reći i jednostavno – umjetnost, umjetničko djelo. Uskoro će u izdanju Meandar Medije Branka Čegeca, biti objavljen također hrvatski prijevod romana I ljubav također… Čitatelji će tako moći sami vidjeti o čemu govorimo. U toj knjizi možda i više nego u ikojoj drugoj. Knjiga govori o vremenu okupacije i otpora, dakle o vrlo istinitom vremenu, a sve su osobe i čitav zaplet, sve je izmišljeno. I preko takvoga solipsizma dolazimo do rečenice – koju je o romanu napisala jedna kritičarka – da je zapravo taj izmišljeni roman istinitiji od istine same.

Institucije ne stvaraju umjetnost

Jedan ste od suvremenih pisaca odraslih u Jugoslaviji koji uspomene na komunizam nisu pospremili u pretinac subjektivnosti spram velikog vođe, čime se bavite u romanu Te noći sam je vidio, kao i u eseju Brijuni. U potonjem navodite i film Maršal koji je nekoć bio vrlo popularan u Hrvatskoj. Bili ste mišljenja da film nije pogodio poantu, već da ju je promašio. Što ste zapravo željeli reći?

Dosta je vremena minulo otkako sam napisao taj putopisni esej. A odmah sam pomislio da nemate pravo, budući da Brešanov film pamtim kao vrlo duhovito ostvarenje na temu nostalgije prema Velikom ocu, iako je to bio diktator. No pogledao sam što sam napisao. Napisao sam, da je „duh Maršala iz Brešanovog film življi nego li to može izreći filmska i literarna fikcija“. Znači da, njegov duh još uvijek hoda među nama. Kao i nekoć nakon dugih razdoblja kulta ličnosti i Velikoga vladara: jedni se prisjećaju Golog otoka, a drugi Titovih druženja s filmskim zvijezdama na Brijunima. Ta smjesa strahota i šarma je oduvijek čudno privlačna...  

Nedavno nas je napustio Tonko Maroević, erudit, pjesnik i kunsthistoričar; jedan od posljednjih u nizu općeprihvaćenih autoriteta koji pripadaju institucijama koje nam i ne predstavljaju puno osim tradicije, odnosno puno više od primatelja javnog novca. O čemu nam govori kriza institucija? Je li to ujedno i sumnja u vlast?

Bio sam prijatelj s Tonkom. Nakon što je pročitao moj roman Te noći sam je vidio, na razglednici iz Dalmacije mi je napisao u nekoliko rečenica vrlo preciznu analizu teksta, a dodao je i da mu nije dozvoljavao da spava – sve dok ga nije pročitao do kraja. Bio je čovjek koji je živio za umjetnost. Povodom tog smo romana ustvrdili da smo vojni rok obojica odslužila u Vranju, tamo u južnoj Srbiji, gdje se dio romana dijelom i odvija. A to što pitate o institucijama, nisam siguran da su u krizi. Dobro je, ako smo spram njih nepovjerljivi. No, one nisu tu da bi stvarale umjetnost, već smo zato tu mi. Institucije služe za to da osiguraju novac za umjetnost. Barem je u Europi tako, proveo sam godinu dana u Americi, tamo je drukčije. 

Što više pišem o realnom svijetu, tim više se od njega odmičem, čak i kada pišem o stvarnim događajima

Diktatura Novca

Iako ćete kasnije u karijeri sloviti za često nagrađivanog pisca, u početku baš i nije bilo tako. Sedamdesetih ste godina, između ostalog, osuđeni za protudržavno djelovanje. O čemu je bila riječ i možete li zamisliti da se taj „zločin“ dogodi danas, da se prokrijumčari u neoliberalno doba?

Bio sam osuđen radi neprijateljske propagande. Nakupio sam puno grijeha u vreme kad sam bio urednik studentskog časopisa Katedra, kao i kasnije, kada sam postao novinar. Potom su kod mene pronašli knjigu o egzekucijama nakon rata i osudili me. Za tri mjeseca u zatvoru upoznao sam zanimljive ljude koje inače ne bih. Iz tog sam iskustva napisao roman Zujanje u glavi. Ne vjerujem da bi se danas ikomu dogodilo nešto tako zanimljivog i bedastog. Mehanizmi funkcioniranja društva posve su drukčiji. Možda je tada bila riječ o diktaturi Ideje, no danas se radi o diktaturi Novca.

Vid Jeraj zagrebački je novinar, pisac, slam-pjesnik i muzičar s bečkom adresom. Autor je romana Krvna slika (Knjigomat, 2013.)