DARIO HARJAČEK: Kamov kao europsko otkriće protoavangarde

Dario Harjaček

DARIO HARJAČEK: Kamov kao europsko otkriće protoavangarde

Dario Harjaček je za režiju radio-drame „Potres“ po pripovijetci J. P. Kamova dobio prestižnu nagradu BBC-a za najbolju europsku dramu 2021. godine. To je tek jedan od povoda velikom razgovoru koji je s njim vodila pjesnikinja Monika Herceg
O HRT-u se mnogo govori u javnosti, uglavnom u kontekstu raznih afera i političkih kontraverzi, no s druge strane, HRT u svojoj jezgri ima jednu razinu izvrsnosti koja se uopće ne da usporediti ni s kojom drugom produkcijskom kućom u ovoj zemlji, počevši od zabavnog programa pa nadalje. Ja sam nekako veliki zagovornik HRT-a kao javnog servisa koji ima važnu funkciju u proizvodnji sadržaja koji nisu nužno komercijalne naravi

Povijest radio-drame kod nas je duga i imala je svoje zlatno doba i dugu tradiciju, a čini se da se od nedavno vraća kao jedna od bitnih i potrebnih formi. Upravo je u ožujku kratka radio-drama Potres u režiji Darija Harjačeka, iz ciklusa „Male forme“ Hrvatskog radija, osvojila prestižnu nagradu BBC-a za najbolju europsku dramu 2021. godine. Istu titulu 2019. osvojila je još jedna radio drama s HRT-a, Munch i Munch – diptih Jasne Mesarić, koja je emitirana u sklopu Radio ateljea. Možda je važno sjetiti se da je pedesetih i šezdesetih godina naša radio-drama imala svoje zlatno doba, a Radio Zagreb bio uz bok već spomenutom BBC-u. Upravo ta nagrada povod je našeg razgovora s poznatim kazališnim redateljem i piscem Darijem Harjačekom.

Moram zapravo krenuti od kraja, činjenice da je nedavno kratka radio-drama prema tekstu Janka Polića Kamova Potres dobila veliko priznanje, nagradu BBC-a za najbolju europsku radio-dramu. Očekivano ili neočekivano? Koliko ti znači ovakvo priznanje? Drama je dobila i nagrade na drugim festivalima, ako se ne varam.

O HRT-u se mnogo govori u javnosti, uglavnom u kontekstu raznih afera i političkih kontraverzi, no s druge strane, HRT u svojoj jezgri ima jednu razinu izvrsnosti koja se uopće ne da usporediti ni s kojom drugom produkcijskom kućom u ovoj zemlji, počevši od zabavnog programa pa nadalje. Ja sam veliki zagovornik HRT-a kao javnog servisa koji ima važnu funkciju u proizvodnji sadržaja koji nisu nužno komercijalne naravi. Jedan od najčešćih spinova političkog populizma jest onaj o ukidanju pretplate. Za mene je to potpuna besmislica. Kao najvažniju funkciju HRT-a istaknuo bih brigu o standardizaciji hrvatskog jezika i promicanje hrvatske kulture, isticanje vrijednosti hrvatske umjetnosti i znanosti. U tom svjetlu Dramski program HRT-a predstavlja jednu od najvažnijih instanci koja podržava hrvatske pisce, redatelje, glumce i multimedijalne umjetnike. Tradicija i kvaliteta proizvodnje na Hrvatskom radiju, još od vremena Zvonimira Bajsića pa sve do današnjih dana, prelazi naše okvire; ona je priznata na europskoj razini pa je naša nagrada zaista samo jedan kamenčić u tom mozaiku. Emisije Dramskog programa kontinuirano dobivaju nagrade, samo što stjecajem okolnosti javnost o tome nema pojma.

Kamovljeva proza je neka vrsta monodrame

Jako mi je drago da je ova naša nagrada izazvala interes. I kao promocija medija radio-drame i kao događaj koji u ova tužna vremena donosi neku trunku optimizma. No ono što se mene najviše dojmilo jest recepcija Janka Polića Kamova kao potencijalnog otkrića na razini europske književne povijesti. Kad govorimo o javnoj recepciji radio-drame onda je jako bitno ukazati na činjenicu kako postoji jedna vrlo raširena, zanimljiva festivalska mreža diljem Europe kroz koju veliki broj izuzetnih umjetnika međusobno komentira i ocjenjuje svoje radove. HRT je vrlo aktivan u tom sustavu. Potres je za sada sudjelovao na dva natječaja i na oba osvojio nagrade. Prvu je nagradu osvojio na Prix nova, festivalu koji organizira Rumunjska radio-televizija. U okviru festivala bila je organizirana Zoom konferencija na kojoj je veliki broj sudionika iz Irske, Rusije, Gruzije, Švicarske, Belgije, Kanade i mnogih drugih zemalja imao potrebu izraziti divljenje prema djelu Janka Polića Kamova. Posebno nakon što su dobili kontekst njegovog djelovanja. Mislim da je to najveći uspjeh ovog projekta. Stvorio se dojam kako je Kamov prevažan pisac u kontekstu cjelokupne europske avangarde ili protoavangarde da bi ostao samo u našim okvirima. Komentari su išli u pravcu nevjerice da je hrvatska kultura toliko dugo uspjela držati u tajnosti tako važnog pisca. I sve se to kao mali fraktal kroz Potres manifestira na svega šest stranica pripovijetke, u svega devet minuta naše emisije. Svakome bude potpuno jasno da Potres ne može biti slučajna pripovijetka. Ona emanira cjelovitog, kompleksnog autora. Toliko o Kamovu.

S druge strane, mislim da, površno prateći odnedavna europsku produkciju, ova radio-drama uistinu ima progresivnu snagu i originalnost koja u smislu pristupa zvuku mediju daje jedan beat koji jako rezonira sa suvremenim životom. Zato mi je ova nagrada toliko značajna jer me ohrabruje da mediju radio-drame u budućnosti i dalje pristupam krajnje intuitivno i nekonvencionalno. Vrlo često u kazalištu ne vidim taj prostor niti takvu vrstu podrške.

Radio-drame poslušajte na stranici Darija Harjačeka i na stranici Hrvatskog radija

Kako si izvukao Kamova? Potres je i aktualan tekst, mada je drama režirana nekoliko mjeseci prije zagrebačkog potresa. Treba reći da si režirao i Katastrofu, dulju novelu, ali i njegovo Selo, također u „Malim formama“ HRT-a.

Katja Šimunić, urednica emisije „Male forme“, odlučila je u povodu proglašenja Rijeke kao Europske prijestolnice kulture napraviti ciklus emisija prema pripovijetkama Janka Polića Kamova. Dramatizirao ih je Ivan Vulić. Iako su se one u adaptaciji minimalno odvojile od originalnih narativnih struktura, njihov dramski potencijal je enorman. Prvenstveno zato jer je Kamovljeva unutarnja energija izuzetno dramatična. Kod njega su svi dramski sukobi krajnje internalizirani, proza je već sama po sebi neka vrsta monodrame.

Potres prije potresa

Osobno kao redatelj najviše rezoniram upravo s takvim strukturama koje su vrlo ekspresivne, a implozivne. Mi u Potresu prisustvujemo razaranju i ma koliko ono programatski želi porušiti totalitarizam građanskih socijalnih dogmi, ono se u prvom redu događa kao intimni, ljudski raspad. Kamov u tome zna biti iznimno duhovit. Volim njegovu autoironiju. I koliko god se poistovjetili s protagonistom, vi ga isto tako i prezirete. I kao što je i potres kao elementarna nepogoda samo oljuštio fasadu stvarnih društvenih problema − problema socijalne nejednakosti, strukturalne zapuštenosti društva, problema centralizacije države tako je i ova koincidencija emisije Potres prije potresa samo protresla stvarne egzistencijalne dileme koje su iz pozicije iskustva postale tako jasne same po sebi. Kamov je pripovijetku napisao iz iskustva potresa. Tek nakon ovog drugog, petrinjskog potresa shvatio sam do kraja genijalnost Kamovljevog teksta kao i stvarnu prirodu straha od potresa. Ono što je Kamovu u fokusu jest tjeskoba iščekivanja, zarobljenost u osjećaju da bi se potres u bilo kojem trenutku mogao ponoviti, što čovjeka uvlači u prostor potpune iracionalnosti, u frustraciju, nemoć iz koje vrlo često donosimo ne baš razborite odluke. Tek kad sam i sam osjetio koliko je taj strah moćan, postao sam svjestan i kvalitete naše interpretacije Kamovljeve pripovijetke. Osjetiti nemoć pred prirodom veliko je životno otkrivenje.

Dario Harjaček (Beč, 1979.) nakon gimnazije u Varaždinu, u Zagrebu najprije upisuje studij komparativne književnosti i povijesti umjetnosti, a zatim Akademiju dramske umjetnosti, Odsjek kazališne režije i radiofonije, na kojem je diplomirao 2006. godine. U posljednjih petnaest godina režirao je četrdesetak predstava u gotovo svim hrvatskim kazalištima, od čega neke najvažnije na Dubrovačkim ljetnim igrama, u GK Gavella i ZKM-u. Osim režija, autor je niza scenskih adaptacija proznih i filmski naslova, kao i raznih autorskih projekata. Godine 2018. objavljuje roman Sanjica Lacković. Stalni je suradnik Dramskog programa Hrvatskog radija. Dobitnik nagrade Prix nova Rumunjske radio-televizije i nagrade BBC Audio Awards za radio-dramu Potres prema noveli Janka Polića Kamova. 

Interpretacija Potresa zanimljiva mi je najviše radi eho-efekta, dvoglasa kojim govori Rakan Rushaidat. Tako je pojačan osjet straha, nesigurnosti. Kako si redateljski prišao tome tekstu?

Mislim da su Kamovljeve pripovijetke najbolji dio njegovog opusa. Osobno ih cijenim više od njegovog dramskog pisma ili poezije. Osim što pokazuju nevjerojatnu spisateljsku vještinu, pronicljivost, uvjerljivost u prepoznavanju kompleksnosti ljudskog bića, one su uvijek svojevrstan manifest vođen onom Luciferovom sintagmom non serviam. To je, s jedne strane, vrsta umjetničke provokacije, no, s druge strane, Kamov kao da zaista otvara vrata pakla. S jedne strane, imamo gorljivo prakticiranje slobode, a s druge, projiciranje beskrajnih zidova neslobode proizašlih iz mržnje, taštine, obijesti, inata, straha, paranoje. Mi prelazimo na drugu stranu zrcala, ulazimo u prostor krajnje subjektivnog, a to subjektivno redovito izaziva jezu, tjeskobu, nemir. U svojim pripovijetkama Kamov je beskrajno zavodljiv. Čita se u dahu. Moja je potreba bila zadržati to uzbuđenje koje doslovno briše razliku između erosa i thanatosa. Ta iskrivljena perspektiva koja se prepoznaje istovremeno i kao seksualno uzbuđenje i kao strah od smrti bila je smjernica za realizaciju ovog projekta.

Seizmograf unutarnje borbe lika

Cijelog ovog uspjeha ne bi bilo da u projektu nije sudjelovao fantastični Rakan Rushaidat. Moja je ideja bila snimiti paralelno dvije odvojene verzije teksta u istom ritmu no dinamički potpuno oprečne. S jedne strane, vodi nas koncizni, konkretni, prisutni narator, dok u pozadini čujemo kroz šapat neku vrstu histeričnog zapomaganja koje prepoznajemo kao unutarnji glas. Te su dvije naracije u neprestanoj interferenciji, na momente postaju rezonantne, a na momente se potpuno razilaze, na momente dominira jedna, na momente druga. Htio sam kroz takav postupak dobiti osjećaj subjektivne borbe lika sa samim sobom koja istovremeno i sama podsjeća na neku vrstu unutarnjeg potresa. Rakan je sjajno reagirao na to i stvorio zaista uzbudljiv verbalni materijal koji se miješa sa zvukovima disanja i pasjeg laveža. Na sve to Maro Market kreirao je intrigantan minimalistički glazbeni score koji podsjeća na trzaje seizmografskog uređaja koji kao da konstantno reagira na unutarnje potrese glavnog lika. Sve je to Lana Deban, naša ton-majstorica, uspjela fantastično iznivelirati u krajnje rafiniranu zvučnu mapu. Svaki dio procesa kreiran je na licu mjesta, nije bilo nikakvih unaprijed zacrtanih šablona.

Dario Harjaček

Dugo se baviš redateljskim poslom, a, ako se ne varam, relativno nedavno si se bacio u radio-drame? Razlike u režijskim pristupima? Što može radio-drama, koje prostore slobode daje? Što je za tebe taj posao redatelja, na kraju krajeva?

Na razini recepcije, radio-drama je jedna vrsta pročišćujuće mentalne igre. Kad u punoj koncentraciji slušate radio-dramu shvatite koliko je naš doživljaj stvarnosti vizualan. Fokus na zvuk ukida to opterećenje i otvara potpuno zatrte kanale mašte. Poput poezije. Mislim da je moja redateljska funkcija u radio-drami upravo oblik sugestije kako dati zraka vlastitoj mašti. Volim se poigravati s različitim obrascima medijskih konvencija. Živimo u vrijeme u kojem je najveći dio zvukova koje oko sebe čujemo već provučen kroz neku vrstu zvučnog  filtera. Volim šumove jer šumovi su puni asocijacija, identificiraju nešto poznato u našoj komunikaciji.

Velika mi je inspiracija kazalište. Nakon četrdeset predstava jasno mi je kako razlagati unutarnju logiku teksta. Na radiju je to daleko jednostavnije jer ste u montaži slobodni potpuno preokrenuti materijal prema osjećaju neke unutarnje glazbe, unutarnjeg ritma kojeg imate kao redatelj. To me zaista oslobađa. Funkcija redatelja u teatru daleko više ima neku šamansku notu – vi ste od prve do zadnje probe inicijator kolektivne energije, vi ste nešto između nogometnog trenera i dirigenta, filozofa i glumca, lude i policajca. U kazalištu volim to stvaranje kreativne snage kolektiva, no to isto tako beskrajno iscrpljuje čovjeka, osim ako nije potpuni ego manijak. Na radiju najviše volim smirenost kojom sve ono što iskoči kao instant realizacija glumačkog procesa rada gdje se u nekoliko sati dogodi sve, postaje spremište namirnica iz kojih počinjete kuhati neko magično jelo u montaži. No sve to zaista crpim iz iskustva kazališta.

Režiranje mikrofona

Konkretno – način na koji se koristi mikrofon u kazalištu kao vrlo markantno sredstvo izmještanja stvarnosti u odnosu na priču. Na radiju je mikrofon nevidljiv, ne razmišljate o njemu dok slušate radio-dramu. Ja to pokušavam izokrenuti. Intrigira me mogućnost stvarnog doživljaja mikrofona kao sredstva koje je, konkretno, u našim životima prepoznatljivi okidač dijaloga sa stvarnošću – bilo da se radi o telefonskom razgovoru, političkom govoru, javnoj ispovijesti, zvuku radija kojeg slušate u vašem autu ili kuhinji, rock koncertu, itd. Svako posredovanje mikrofona ima specifični emocionalni i intelektualni spektar značenja. Volim se kretati po prostoru koji istovremeno progovara o stvarnosti i bježi od doslovnosti realizma. Posao redatelja za mene je uvijek dijalog s tekstom, stvaranje konteksta, konteksta koji kristalizira određeni aspekt problematike teksta. Režija je moj dijalog s autorom, a u autorskim projektima moj dijalog sa stvarnošću. On je vrlo često bio jako političan, ali uvijek krajnje intiman. Inovativnost u mediju je uvijek samo alat. Pravi smisao rada je stvoriti unutarnji ritam koji jasno komunicira sa suvremenim gledateljem/slušateljem, otvara mu mogućnost da se koristi mehanizmima koje prepoznaje iz vlastitog životnog iskustva. Umjetnost to je ritam, rekao bi Stravinski.

Na razini recepcije, radio-drama je jedna vrsta pročišćujuće mentalne igre. Kad u punoj koncentraciji slušate radio-dramu shvatite koliko je naš doživljaj stvarnosti vizualan. Fokus na zvuk ukida to opterećenje i otvara potpuno zatrte kanale mašte

Shvaćamo li danas premalo ozbiljno radio-dramu? Nekad je upravo radio-drama imala neko zlatno doba, čak i kod nas. Jesu li institucije koje se nisu znale nositi s njom dovele to do ugroženosti?

Ne. Mislim da upravo prisustvujemo nekoj vrsti tranzicije samog medija. Jasno da se to događa. Televizija je smaknula radio s trona primarnog medija javnosti. Video killed the radio star, rekla bi pjesma. No, živimo u vrijeme u kojem i televizija postaje nešto potpuno anakrono. Internet je uveo novu vrstu demokratičnosti u medijskoj paleti, a brzina prijenosa podataka i mogućnosti pohrane istih otvorila je potpuno novo poglavlje za sve medije pa tako i za radio-dramu. Treba pogledati unatrag i vidjeti što sve nije bilo moguće još prije pet ili deset godina. Sada je sve moguće. Podcasti su stvorili potpuno novu platformu plasiranja audio sadržaja. Arhive koje postaju sve dostupnije omogućuju da vam je sva snimljena građa na dohvat ruke. Još do prije par godina Potres bismo mogli poslušati samo u redovitom radijskom emitiranju. To već sada izgleda smiješno. U ovom trenutku Potres je dostupan za slušanje bilo kome tko ima pristup internetu u bilo koje vrijeme. To potpuno mijenja stvari. Da ne govorimo o audio-knjigama. Mislim da nije riječ o mediju kojeg iskorištavaju lijeni čitatelji, nego o potpuno novoj dinamici komunikacije književne produkcije s čitateljima, o čitanju u kojem posreduju profesionalni čitači, što knjigama daje daleko širi prostor dostupnosti. Ono na čemu svakako treba raditi jest popularizacija. Osobno pokušavam režirati radio-drame kakve bih volio slušati. Dok imamo produkciju koja je interesantna publici, slušanost će rasti upravo posredstvom podcasta i internetskih portala. Mislim da je naša scena jednostavno vrlo konzervativna i inertna. Pogledajmo samo koliko izdavača svoje knjige objavljuje u elektroničkom obliku. Jako malo. O audio knjigama da i ne govorimo.

Prostori su suženi neovisno o pandemiji

Moram se dotaknuti i pandemije i situacije u kulturnom sektoru. Kao slobodnom umjetniku, koliko je ovakvo vrijeme štete napravilo? Na što ne mislimo, ako uopće mislimo na kulturu? Ipak, hrvatska kazališta jedna su od rijetkih koja rade u Europi, ali i svijetu. Kako će se na nas odraziti sve ovo, što ti se čini?

Imam osjećaj neke zarobljenosti u vremenu. Kao da gubim svoje najbolje godine. No zaista nikoga ne krivim za to. Ovo je situacija koja traži improvizacije. I mislim da u ovom trenutku svatko pokušava napraviti najbolje s obzirom na okolnosti. Problem je u sustavnom uništavanju kulture kroz desetljeća, problem je u provincijalizaciji koja je rezultat politike koja je kulturu uvijek vidjela kao svoju opoziciju. Problem je u centralizaciji koja je na razini lokalne politike potpuno zatrla put mladim ljudima u manjim sredinama da razviju bilo kakve mehanizme kritičkog mišljenja, koja je onemogućila da se razviju bilo kakve instance estetskog odgoja. Problem je što na lokalnim razinama nije moguće doći ni do kakve mogućnosti rada bez da iza toga ne stoji ljubljenje ruke nekom provincijskom političkom božanstvu. I to je nešto zbog čega me često obuzima očaj. Sve se to neće promijeniti kroz vrlo dugi period. To su vrlo čvrsto ukopani temelji naše takozvane državnosti. To je ta Tuđmanova Hrvatska u kojoj živimo.

Prostori su suženi neovisno o pandemiji. Ovo sada je puka borba za preživljavanje. I sve se to događa i u drugim zemljama, no rijetko gdje s ovoliko nedostatka samopoštovanja, s ovoliko sitničavosti karakteristične za ljude koji oduvijek žive na rubu egzistencije, a ne samo u vrijeme pandemije. Pandemija će proći, no pitanje je tko će nakon pandemije biti graditelj nove kulture. Ako se s političke strane i dogode izvjesne promjene u Zagrebu (razgovor je vođen prije lokalnih izbora, op. ur), ostaje činjenica da je Zagreb najmanji problem. Ili zapravo jest problem to što je Zagreb trenutno jedini grad u Hrvatskoj.

Dario Harjaček i glumica Jelena Miholjević

 

Radio-drama: spona pisca i teatra

Jako mi je zanimljiva drama Polarna tuga prema tekstu Kristine Kegljen; zanimljivo mi je kako se sam eksperimentalni tekst može pojačati efektima i glazbom, čini mi se da su potencijali takvih izvedbi zaista mnogi. Ako ovo djeluje kao svojevrsna punk izvedba, Katastrofa, s druge strane, nosi jedan klasičan moment, od glazbe do samog načina kazivanja. Prvi osjećaj koji sam imala kad sam slušala Katastrofu je kao da sam u nekom nijemom filmu koji ipak govori, ali poslije se to mijenja, nekako klizimo u sadašnjost, pa se vraćamo. Ritam obje radio-drame intenzivan je, ali potpuno drugačije konstruiran...

Volim se igrati s formama i žanrovima. Tekst Kristine Kegljen Polarna tuga potpuno me oduševio, prvenstveno zbog snage njezinih pjesničkih slika, metaforičnosti. Taj tekst ekstrahira, s jedne strane, svu grubost i bijes jednog specifičnog socijalnog miljea, a opet pretvara se u fanatičnu potragu za ljubavlju. Za mene je to jedan od najboljih tekstova koje sam radio. Odmah sam ga vidio kao neku vrstu punk-rock perfomansa. Prvenstveno zato jer mi je takva poetika intimno bliska, ali i zato da se tekst otkloni od poetskog lirizma u što bi se po svojoj prirodi isto tako mogao uvesti. U ovakvoj formi u kakvoj je ispričan na radiju, volio bih ga vidjeti i u teatru – kao jedan divljački live nastup koji će nas podsjetiti i na Satana Panonskog i na Patti Smith i Sarah Kane. I to je jedna od velikih vrijednosti radio-drame. Ona bi trebala biti spona između pisaca i teatra. Dogodilo mi se već nekoliko puta da sam silno poželio prebaciti radio-dramu u teatar. Imao sam prilike kroz ove dvije godine koliko režiram radio-drame baviti se tekstovima hrvatskih autora – Irene Matijašević, Ivane Gudelj, Dine Vukelić, Gorana Ferčeca – sve redom sjajnih tekstova koji su prošli svoj izvedbeni test na radiju. Nadam se da će se to početi i događati, iako je situacija u teatrima toliko mutna da je jako teško procijeniti što će biti za godinu dana, što za dvije, tri...

Što se Katastrofe tiče, tu me zaintrigirala Kamovljeva perverzna ideja pretvaranja katastrofe u ekstatičnu priču o uzbuđenju i zanosu. Priča o stradanju putnika u željezničkoj nesreći dobiva jedan humorističan, light karakter. To me podsjetilo na tarantinovski žanrovski eklekticizam. Htio sam napraviti radio-dramu koja bi podsjećala na Tarantinove filmove.

Mislim da je svakoj radio drami važno pristupiti na drugačiji način. Uvijek tražim način da zabavim sebe dok režiram. Obično već nakon prvog čitanja samom sebi zadam šifru za realizaciju. Sve ostalo je šljaka.

Kako onda tekst vodi pristup radio-drami? Kako bi recimo objasnio, nekome potpuno izvana, koji su koraci u režiranju radio-drame? Što je po tebi zapravo radio-drama?

Mislim da je najbitnije znati unaprijed što želiš dobiti. Uvjeti snimanja su vrlo ograničeni. Ono što je sjajno jest što za rad na radio-drami imate priliku uistinu pozvati najbolje glumce i složiti vlastitu glumačku reprezentaciju. To me posebno veseli. Glumci obožavaju radio. Obožavaju te kreativne blic susrete gdje u nekoliko sati sve bude dogovoreno i snimljeno. To vremensko ograničenje vrlo često daje izvrsne rezultate jer izostanu razne dvojbe, pitanja, strahovi kakvih u teatru kroz dva mjeseca rada imate milijardu. Na radiju se radi po impulsu. Morate biti kao redatelj vrlo konkretni, jasni i jednostavni. Isto tako i glumci. Nakon toga slijedi montaža koja najčešće uz ton-majstora uključuje i skladatelja ili glazbenog urednika i tu počinje rock'n roll. Kao što sam već prije rekao osnovna je ideja zabaviti se, pokušati do kraja istražiti mogućnosti koje neki tekst nudi. Isto tako važno je pronaći način da emisija ostane zanimljiva kroz cijelo trajanje. Tu se u perceptivnom smislu događaju potpuno drugačiji procesi od onih kad gledate film ili predstavu. Eto, ako mogu definirati svoj redateljski posao onda bi to bilo da pokušavam kroz trajanje cijele radijske emisije zadržati koncentraciju i interes slušatelja na maksimalnoj razini.

Glumci obožavaju radio. Obožavaju te kreativne blic susrete gdje u nekoliko sati sve bude dogovoreno i snimljeno. To vremensko ograničenje vrlo često daje izvrsne rezultate jer izostanu razne dvojbe, pitanja, strahovi kakvih u teatru kroz dva mjeseca rada imate milijardu. Na radiju se radi po impulsu

Volim maštati, volim kreirati, ali ne volim pisati

Sanjica LackovićMoram se osvrnuti i na Sanjicu Lacković, tvoj roman prvijenac iz 2018. godine. U njemu se baviš jednim drugim periodom, obiteljskim tumorima, iskliznućima osobnosti pod teretom obitelji. Odnosi proze i drame? Razlike u pristupima?

Često sam radio adaptacije proznih djela za teatar. Jako volim taj postupak redukcije koji je karakterističan za dramsko pismo. Na pozornici se snažno osjeća svaki višak informacija. Proza traži analitičnost, usredotočenost na detalje i to je nekad vrlo oslobađajuće jer daje širi prostor igre. Drama traži jasnu strategiju, gotovo matematički način promišljanja forme. Osobno imam veliki problem sa samim činom pisanja. Ne volim pisati. Volim zamišljati, ali sam čin pisanja često mi predstavlja strahoviti teret. Iako se mnoge najljepše stvari u kreativnom smislu dogode upravo u samom pisanju, meni je potrebna sigurnost u vidu vrlo detaljne pripreme za samo pisanje. Ne znam je li to mit da postoje ljudi koji sjednu pred prazan papir ili ekran i pišu iz glave, ali meni je to nezamislivo. Ne vjerujem u spontanost te vrste. Vjerojatno je ta potreba za kontrolom presudila da postanem redatelj.

Na kraju, što iduće spremaš?

Čeka me susret s djelima nekoliko sjajnih hrvatskih pisaca na radiju – ponovno Kristina Kegljen, Goran Ferčec, Davor Mojaš, a i Monika Herceg... Trenutno mi je u fokusu scenarij za film prema romanu Sanjica Lacković. Nadam se da je to početak puta prema novom mediju kojeg bih želio istražiti, a to je film. Volio bih da se taj put dogodi prirodno i spontano, u sklopu nadolazeće petoljetke.

Monika Herceg nagrađivana je pjesnikinja s diplomom fizičarke