Naličje kapitalizma

Naslovnica Iza mjesečevih planina
Putopis Hrvoja Ivančića

Naličje kapitalizma

Proširenjem "hard-boiled" putopisa esejističkim zadiranjem u pop-kulturu, Hrvoje Ivančić u putopisu "Iza Mjesečevih planina" sapire gorak okus istine pred suviškom stvarnosti i beznađa s kojim su suočeni mladi – narkomanijom, prostitucijom, epidemijama i ratovima
Hrvoje Ivančić: "Iza Mjesečevih planina: putopis iz Afrike", Sandorf, Zagreb, 2021.
Zaleđe Mjesečevih planina odnosi se na samo srce Afrike, ekvatorijalno planinsko područje koje je radi svoje nepristupačnosti zadnje potpalo pod kolonijalnu vlast. Tamo je sloj zapadnjačke kulture i utjecaja kršćanstva najtanji i ondje se još uvijek nalazi „prava Afrika“. To je područje istočne Afrike u kojem je, baš u vrijeme izlaska Dunavskog bluesa, nastala najmlađa svjetska država, tzv. Južni Sudan

Putopisca Hrvoja Ivančića šira javnost upoznala je s dokumentarcem Dunavski blues iz 2011. godine, adaptacijom istoimene, nagradom „Rikard Jorgovanić” nagrađene knjige, u vrijeme kada autori drugog vala putopisne proze, koji se prije petnaestak i više godina pojavljuju pri malim izdavačima i samizdatima, polako stupaju na veću, do danas već jaku i razgranatu scenu. Na nedavnom je devetom izdanju Croatian Travel Festivala održanog u Šibeniku osvojio i nagradu za najbolji ovogodišnji putopis u Hrvatskoj, izvorno objavljen na portalu Lupiga. Prema motivima svoje najnovije knjige Iza Mjesečevih planina, Ivančić je mobitelom snimio dokumentarac Sjeverni Kivu – zaboravljeno srce Afrike, odnedavno besplatno dostupan na You Tubeu. Nakon plovidbe Dunavom Ivančić je veslo zamijenio perom i kalio ga u različitim regijama Indije i Bliskog istoka, kojima je posvetio putopisni roman Samsara, put na istok i zbirku kratkih priča Za' atar. Za sebe kaže kako je posjetio pedesetak zemalja, a pored spomenutih snimio je još i dokumentarce Pearl by Pearl o sustavu pravične trgovine u Ugandi, Road to Kathmandu, kao i Syria – a country at the crossroads.

Najmlađa svjetska država

Zaleđe Mjesečevih planina odnosi se na samo srce Afrike, ekvatorijalno planinsko područje koje je radi svoje nepristupačnosti zadnje potpalo pod kolonijalnu vlast. Tamo je sloj zapadnjačke kulture i utjecaja kršćanstva najtanji i ondje se još uvijek nalazi „prava Afrika“. To je područje istočne Afrike u kojem je, baš u vrijeme izlaska Dunavskog bluesa, nastala najmlađa svjetska država, tzv. Južni Sudan, odvojivši se od Sudana – iz kojeg je o proteklom vikendu stigla vijest kako mu se upravo dogodio tko zna koji po redu državni udar. Viza za ulazak u Južni Sudan, kao zemlju iz koje se bježi, a izbjeglo je dosad preko tri milijuna ljudi – koju Ivančićev pripovjedač pokušava otpočetka rukopisa pribaviti svim mogućim sredstvima – ma koliko mu ona stalno izmicala ispred nosa, ujedno je i njegova kičmena vitalnost.

Pripovjedač niže uglavnom kratke rečenice, koje tek izgovorene blago promuklim, nazalnim glasom u Ivančićevim dokumentarcima stvaraju reminiscenciju na naraciju Željka Malnara, čija je sinergija s esejističkim stilom Borne Bebeka utkana i u ovaj ogoljeli reporterski stil. „Ležati u Kongu i udisati zrak granice, osjećati prokletstvo zemlje znajući da ispod tebe skriva bogatu utrobu punu sjajnih stvari, ubrzava rad srca. Ne može to nitko objasniti logikom. 'Ali što ti je tamo lijepo?', upitali bi me, imajući na umu ljepote Starog kontinenta: gondola u venecijanskom kanalu ili široke pariške avenije”, piše Ivančić. „Tražio sam odgovor. Uzalud. Ne znam što mi je lijepo. Možda mi je lijepo to što je ružno, a možda mi je lijep i kaos koji, kad bismo ga uglazbili, može zvučati kao najljepša simfonija koju smo čuli: bučna i oštra, ali opet usklađena.”

Sliku i priliku ratom iscrpljenog Konga, čiji su mladići na pragu punoljetnosti već ratni veterani, povijesno i kulturološki potkovani pripovjedač uspijeva uravnotežiti kod domaćih putopisaca gotovo obaveznim likom hrvatskog franjevca. Misionar koji je u Kongu proveo već skoro 40 godina vraća vjeru u čovjeka, baš kao što osebujni sinkretizam recepcije kršćanstva u Africi dokumentaristici daje duhovnu dimenziju. Proširenjem hard-boiled putopisa esejističkim zadiranjem u pop-kulturu, Ivančić sapire gorak okus istine pred suviškom stvarnosti i beznađa s kojim su suočeni mladi – narkomanijom, prostitucijom, epidemijama i ratovima. Dok globalna popularna kultura tradicionalno potencira prijetnju smrti od zvijeri, na djelu je perspektiva smrtonosnih insekata koji prenose bolest spavanja ili ebolu, dok „ljude s druge strane možeš susresti svaki dan... Ima ih raznih. Od prikrivenih ubojica, kanibala, mesara s mačetama, robovlasnika, magičnih vračeva”. I tu je, nažalost, jedina dodana vrijednost iz Europe kao i ujedno najčvršća valuta prakontinenta – kalašnjikov, nasuprot američkim dolarima. Kao i u kartografiji brazilskih favela, s njime počinje i završava većina ljudskih sudbina ovog putopisa čiji je scenarij, „zavadi, pa vladaj”, otporan na metke, vlagu i sva godišnja doba, dok se u njegovoj mizansceni ponavljaju tagovi četiriju jahača apokalipse – #pljačka i #pustošenje prirodnih resursa, uz #masovna sakaćenja i zvjerstva, ovaj put u melting potu #građanskog rata s plemenskim i vjerskim potpisom.

„Ležati u Kongu i udisati zrak granice, osjećati prokletstvo zemlje znajući da ispod tebe skriva bogatu utrobu punu sjajnih stvari, ubrzava rad srca. Ne može to nitko objasniti logikom. 'Ali što ti je tamo lijepo?', upitali bi me, imajući na umu ljepote Starog kontinenta: gondola u venecijanskom kanalu ili široke pariške avenije”, piše Ivančić

Genetske izbjeglice

Pored Južnog Sudana i Konga u kategoriji svojevrsnih anti-destinacija, resursima prebogatih, a krvlju natopljenih zemalja s rastućim brojem izbjeglica, Uganda se posljednjih godina otela štimungu regije i služi kao pribježište iz ostalih dvaju. Makar je država međunarodno na neslavnom glasu kao osovina zla za LGBT-zajednicu, pripovjedač se aktivistički posvetio ugroženoj manjini albina – genetskim izbjeglicama iz obližnje Tanzanije. Premda pretekst ovoga štiva priziva rezignaciju i nad vrijednostima Ženevske konvencije, kao i tzv. „pozitivne geografije“, ostavljajući u ustima konradovski okus tropskog piva koje hladnjaka vidjelo nije, autor ne dopušta vječnim gunđavcima Kurti i Murti preuzeti uzde njegove intonacije. Da ne budu baš sve krave u afričkoj šumi crne, Ivančić se dotiče ozračja u Ruandi čiji poduzetnički duh vlasti liberaliziraju samo do tržišta usluga, dok se odnosi između Hutua i Tutsija u javnosti raspredaju u šiframa, kao pripovijesti o Hondama i Toyotama, dok u Zanzibaru – gdje odlučuje napuniti baterije pridruživši se na kočarici lokalnim ribarima – nailazi na široko rasprostranjeni seksualni turizam. Dok je, uostalom, Johnny Rotten pjevao kako ne želi sunčane praznike u ljudskoj bijedi, novinar kojem prostitutka objašnjava da se moral može rastegnuti na svoju privremenu inačicu, a sve kako bi ona uz svoj zanat stigla biti i dobra mama, svoje je utočište morao potražiti između tvrdih korica.

Vrsta stilske dihotomije koju u europskoj naratološkoj tradiciji poznajemo kao „a sad, jedna dobra i jedna loša vijest” – u Africi na prvu loptu ne postoji. No, pripovjedač će uvodeći likove suputnika i njihovih partnerica stvoriti ozračje u kojem će izjaviti da je pri prvom dolasku 2010. godine prestao romantizirati Afriku i promatrati je kao siromašnu zemlju. Tu je i lik skandinavskog UN-ovca koji na hrvatskom psuje, iz svog džepa stipendira lokalne zajednice, i to potajno, da ga lokalci ne bi smatrali mlakonjom, ali i kolega putopisac iz Češke koji se zasitio izvještavanja iz Afganistana u kojem je, kako kaže, „odrađivao PR za međunarodnu vojnu silu i nije mogao proviriti van toga”. No, možda najbitnija stavka za profil pripovjedača je da se ovo notorno piskaralo koje se radije s tri PVC-vrećice nego li ruksakom gotovo manijački uvlači u najrazličitije anuse mundi, uspijeva rukama i nogama othrvati najtiražnijem izazovu novije hrvatske putopisne književnosti, onom šalkovićevskom, da o svršetku svakog poglavlja – „legne kraj male”.

U mizansceni putopisa ponavljaju se tagovi četiriju jahača apokalipse – #pljačka i #pustošenje prirodnih resursa, uz #masovna sakaćenja i zvjerstva, ovaj put u melting potu #građanskog rata s plemenskim i vjerskim potpisom

Postkolonijalne razglednice

Od putopisa Anđele, čuvaru crni slovenske autorice Sonje Porle, koja je 80-ih i 90-ih sa svojih putešestvija iz zemalja Gvinejskog zaljeva kao zamašnjaka globalno popularnog afro-popa i world-musica dovlačila anegdote prošarane snapshotovima s postkolonijalističkih razglednica, do autora kao što je Ivančić, prošla je čitava jedna era. U njoj su narativi tzv. zemalja u razvoju baštinjeni iz vremena Pokreta nesvrstanih koji je širio nadu u bolje sutra za sve te bivše kolonijalne miševe i mačke iščeznuli iz diskursa o Africi, poput Potemkinovih sela. A nije li i Dalmaciju jednim ne tako davnim tweetom, uz pobjedonosni sarkazam iz bekenda, stanoviti Nigerijac proglasio tek „Afrikom sa strujom”?

Vid Jeraj zagrebački je novinar, pisac, slam-pjesnik i muzičar s bečkom adresom. Autor je romana Krvna slika (2013.) i pjesničke zbirke Honesty International (2021.)

Po izboru urednika