Skica za roman

Naslovnica Štajga
Uvod u bolju prošlost

Skica za roman

Novi roman Ivane Šojat "Štajga ili put u maglu" bavi se potencijalno vrlo zanimljivom temom, ali uz mnogo nedoumica i na književno ne pretjerano uvjerljiv način
Ivana Šojat: "Štajga ili put u maglu", Fraktura, Zaprešić, 2021.
Legitimno je pisati o nečemu o čemu se nema pojma, što se nije temeljito istražilo, pa i po narudžbi ako treba, ali je legitimno čitateljstvo i upozoriti na to. Unatoč naslovu i blurbu, ovo je prije svega novela o psihozama i neurozama jednoga lika, i kao takva ostaje nedorečena, dok od Vinkovaca ima možda tek V, ali od kultne štajge niti to malo š. "Štajga ili put u maglu" je sjena romana, a štajga tek sjena sjene

Vinkovački željeznički čvor, koji čine ranžirni i putnički kolodvor, s nekoliko desetaka kolosijeka i stotinama kilometara tračnica, na svojemu je vrhuncu, a to je bilo tijekom 1980-ih godina 20. stoljeća, dnevno propuštao oko 400 vlakova, a godišnje i do nekoliko milijuna putnika, te zapošljavao oko 3600 radnika. Slovio je tada za jedno od najvećih i najznačajnijih željezničkih čvorišta Jugoslavije i srednje i jugoistočne Europe. Jasno je da takvo golemo željezničko čvorište s pripadajućom staničnom zgradom za grad od 35 000 stanovnika mora značiti puno više od pukog prometnog čvorišta kakvo se razvije u milijunskom gradu: svojevrsni grad u gradu, svijet u malom, paralelno društvo – i da kao takav može biti izuzetno potentan za literarne obrade, alegorizacije, metaforizacije, prenesena značenja, pa i za puko realističko opisivanje – kaos dojmljiv sam po sebi.

Svjedoci vremena osim standardnih epskih pijanki i masovnih makljaža redovno spominju Gorana Bareta, Dubravka Matakovića, Satana Panonskog (pjesmu o Satanu na štajgi napisao je Ahmed Burić, ali i pokojni Milan Maćešić, također redovni štajguljaš) i druge aktere tadašnje supkulturne scene, kao viđene dionike onoga što do danas znamo kao vinkovačku štajgu

Osobito je zanimljivo moralo biti noću, kada bi se nakon fajrunta lokala u gradu sve što ne spava slilo u kolodvorski restoran (štajgu) i izmiješalo sa stotinama i tisućama putnika iz svih dijelova Jugoslavije i Europe. Nije slučajno i bez ikakvog značaja što su se najbolji dani vinkovačke supkulturne scene poklapali s najboljim i najživljim danima štajge. Svjedoci vremena osim standardnih epskih pijanki i masovnih makljaža redovno spominju Gorana Bareta, Dubravka Matakovića, Satana Panonskog (pjesmu o Satanu na štajgi napisao je Ahmed Burić, ali i pokojni Milan Maćešić, također redovni štajguljaš) i druge aktere tadašnje supkulturne scene, kao viđene dionike onoga što do danas znamo kao vinkovačku štajgu. Riječ je dakle o specifičnom, a možda i unikatnom vremenu i prostoru, itekako književno privlačnom.

Međutim, ništa od toga ne može se naći u romanu Ivane Šojat Štajga ili put u maglu, koji u najavi tematizira upravo to, nekad legendarno vinkovačko čvorište. Umjesto sveg tog ludog kaosa, na više od 230 stranica čitamo plošnu životnu priču o željezničaru i bivšem branitelju, koja je mogla biti smještena u bilo koje selo koje uz prugu ima i staničnu zgradu s petero zaposlenih. Tragikomično je što je spomenuta stanica tako i opisana – sa svega pet, šest zaposlenih (uključujući jednog taksista, barbera i čistačicu) koji bulje u prazno i jadikuju, a što ni danas, kada je promet vinkovačkog čvorišta za 4 do 5 puta manji od prijeratnog (dostupni podaci govore o nekih 90 vlakova dnevno i 250 000 putnika godišnje) ne odgovara pravoj slici. Blijeda je to sjena prijeratnog čvora, ali još uvijek nije usputno stajalište u Dalmatinskoj zagori.

Nerazrađena fabula

Glavni lik i pripovjedač je šef kolodvora Andrija, ujedno i jedini iole profilirani lik, ako ćemo psihoprofilacijom lika smatrati njegova česta ali štura prisjećanja na djeda i baku, oca i majku te, u svega nekoliko redaka, na ratno vrijeme. Njegova supruga Kata, nastavnica hrvatskog jezika i književnosti tek je skicirana, kao svojevrsna sjena koja promiče Andrijinom monotonom svakodnevnicom, baš kao i ljudi sa željeznice: Mato, Sabina, Čoko i dr. Andrija je gotovo patološki opsjednut smrću i mrtvima, pa i ljudi iz njegove okoline nisu mnogo više od pukih aveti; čitatelj se u jednom momentu pita gleda li Andrija doista svojega oca u dvorištu, ili je to još jedna fantazmagorija, priviđenje, autoričin način psihoprofilacije glavnoga lika; u konačnici se ispostavlja da je fabula nerazrađena, pa aveti koje i Andriji i čitatelju promiču pred očima samo su skicirani likovi. No, opsjednutost smrću i komunikacijom s mrtvima provlači se cijelim romanom i daje mu izraziti grobljanski ugođaj; likovi nisu u stanju oko sebe ni vidjeti ni osjetiti išta osim mrtvila i patološkog zadaha truleži.

Andrija je opterećen prošlošću i sadašnjošću, rezigniran i sjetan, čak sentimentalan, a njegova jednolična svakodnevnica i psihičko stanje varirani su kroz „Preludij“ i 15 (plus završno) gotovo identičnih poglavlja u kojima se ne razvija nikakva konkretna narativna linija: kolovoz je i sparina, košmarni snovi, jutarnje kave i razgovori (ili šutnje) s Katom, neke stare krivnje i greške, odsutni sinovi o kojima ne saznajemo ništa osim imena, pješačenje na posao, komunikacija s razočaranim Matom čijeg sina ne može zaposliti na željeznici pa se mladić sprema za Njemačku... i sjećanja na bolju prošlost. Vlastitu i  vinkovačku, odnosno, željezničarsku.

Opsjednutost smrću i komunikacijom s mrtvima provlači se cijelim romanom i daje mu izraziti grobljanski ugođaj; likovi nisu u stanju oko sebe ni vidjeti ni osjetiti išta osim mrtvila i patološkog zadaha truleži

No, čega se to Andrija zapravo prisjeća? Ribarenja i padova s bicikla, prvog ljetovanja, pregažene mačke, roditeljskih svađa, pijanki, prvih izlazaka i poljubaca, prvog susreta sa sadašnjom suprugom... U jednom trenutku, otprilike na polovici romana, čitatelj će se zapitati: dobro, a gdje je tu štajga? Iako rođen krajem 1960-ih, u Andrijinom iskustvu gore opisana štajga ne postoji: on je na željeznici zaposlen tek nakon rata, kada je čvor već znatno opustio, ali mitske štajge nema u njegovim sjećanjima na vinkovačku mladost. Umjesto toga, slavno vrijeme čvora nekoliko puta se evocira kroz prepričavanje videoklipova koji se mogu naći na YouTubeu (primjerice, oni o Delijama i Grobarima iz srpskog dokumentarnog filma Dosje navijači), anegdotama o najvećim frajerima ili novinskim člancima koji iznose ponekad i proturječne informacije o cirkulaciji putnika – od 4 do 18 milijuna godišnje i sl. Drugim riječima, roman ne donosi atmosferu štajge sa svojih vrhunaca, nego provincijske usputne stanice usred kolovoške pustoši.

Bolja prošlost

Ivana Šojat sa svojim Andrijom upada u zamku koju si sama postavlja, tako tipično kada desno orijentirani pisci i tzv. domoljubi govore o nekakvoj „boljoj prošlosti“. Koja je to bolja prošlost? Kada je čvor zapošljavao 3600 radnika i prometovao s 400 kompozicija dnevno. Kada je to bilo? U Jugoslaviji. Ergo, Jugoslavija je ta „bolja prošlost“. To nam govori Andrija? Malo morgen. Šojat to ne može reći (još pamtimo njezine tekstove o neprijateljima bolje sadašnjosti i (jugo)nostalgičarima za lošijom prošlošću), pa ni na fiktivna usta šefa stanice Andrije. Stoga je on sentimentalan i više rastužen nad prohujalom mladošću negoli što razbija glavu politikom, ekonomijom, korupcijom, nepotizmom. Bolja prošlost je mladost. Uhvaćen je u vlastitu traumatičnu petlju koju kao bivši branitelj i otac raseljenih sinova ne može razriješiti: kako pomiriti „bolju prošlost“ i Jugoslaviju? Ili: kako pomiriti ratno iskustvo i pogibiju prijatelja s „lošijom sadašnjošću“? On doduše shvaća da nas „nisu sjebali drugi, nego mi sami“ (str. 84) i da cijelo vrijeme „šuti kao pička“; on je dogurao čak dotle da za šutnju i poslušnost više ne optužuje bivši sistem što je dugo činio (str. 190), no i dalje „nema snage govoriti“, potiskuje: „Sve češće me spopada to neko sasvim nevoljko stanje, ta mučnina koja se samo penje, ali neće na usta, nego udara u glavu i koči mi čeljusti. Ne mogu pomicati čeljusti.“ (190)

Ratna trauma lako se upisuje u subjekta opisivanjem ratnih strahota, dok se Andrijino nezadovoljstvo onim što je od države nastalo ne može uvjerljivo opisati bez spomena određenih imena i stranaka, odnosno struktura kojima je i sam pripadao (a da se ne zaboravi, i sama autorica)

Pohvalno je da je Andrija dogurao do toga „mi“, ali još nije prevalio preko usta tko su to „mi“. Uvijek neki neodređeni, neimenovani „mi“, ili pak „oni“, pa kruži u svojoj traumatičnoj petlji koje su simptomi noćni košmari, zapravo cenzure podsvijesti. Stoga i ne čudi što autorica ne posvećuje mnogo pažnje Andrijinom ratnom putu osim kroz usputni spomen Nuštra i Male Bosne (predgrađe Vinkovaca), prve linije bojišta, smatrajući valjda da se Andrijina sudbinska težina, prebukirana memorija i psihičko stanje (neki oblik potisnutog PTSP-a) može „izmjeriti“ samim spomenom rata. Inzistiranje na ratnim traumama u Andriji bi otvorilo procijep koji bi tendenciju priče odveo u sasvim drugom smjeru – trauma prošlošću, a ne sadašnjošću. Ratna trauma lako se upisuje u subjekta opisivanjem ratnih strahota, dok se Andrijino nezadovoljstvo onim što je od države nastalo ne može uvjerljivo opisati bez spomena određenih imena i stranaka, odnosno struktura kojima je i sam pripadao (a da se ne zaboravi, i sama autorica). Zato je tu Mata, Andrijin svojevrsni alter ego, koji se ubija jer se Andrija „ne može“ ubiti, jer Andrija zna da istovremeno i nije i je kriv, pa je zakočen. Mata je razmrsio tu logičku i traumatičnu petlju i za razliku od Andrije, ali i za njega, skončao pod kotačima vlaka. Mata kao otkupitelj „grijeha struktura“ ili grijeha generacije, potencijalno je zanimljiv, ali nažalost, nedovoljno razrađen lik, neuvjerljive psihologije: Mata skončava jer mu je sin otišao raditi u Njemačku! Nećeš ti neke traume!

Opsesije nacionalnom mitologijom

Progovoriti je nešto i o stilu. Postoji šala o Aralici kao najznačajnijem hrvatskom romanopiscu s prijelaza 20. u 19. stoljeće, a koja bi se mogla primijeniti i na osječku spisateljicu. Kao i u kompoziciji, Štajga i u izričaju slijedi kumičićevski tip pripovijedanja: opsesije nacionalnom mitologijom, površne alegorije, rudimentarne naznake zapleta, naracija koja obiluje klišejima, a dijalozi i monolozi često se svode na djedovske i pučke mudrosti i sentence. Kundera i Kiš, između ostalih, rekli su o metaforama i poredbama u romanu što su imali reći, i što bi svaki načitaniji student književnosti trebao znati, ali to izgleda sporo dopire do naših ambicioznih romanopisaca, pa tako i Šojat poredbe sipa kao iz rukava, od kojih su osobito maštovite one s motivima rata i fizičkog nasilja.

Dozvolite mi nekoliko primjera: Katin smijeh „poskakuje kao djevojčica koja skakuće dok se igra školice“, netko kokošima „mrmori kao ženi koju želi svući i odvući u krevet“, san od njega bježi „kao da je pas što sam ga istukao“, pa sklapa oči „kao da podiže ruke u znak predaje“, lovi riječi „kao miševe koji kuljaju iz silosa pod mišjom opsadom“, suze se prešute „kao izlet u krevet udane žene“, vlak „noć probada sirenom kao šilo“, žena traži zaostale tragove alkohola „kao sanitarni inspektor u ćevabdžinici sumnjivih higijenskih uvjeta“, uz grob se „bdije kao uz kolijevku“, u slobodi se uživa „kao pušten s lanca“, ili se stoji „kao ukopan, stjeran u kut“, budi se „kao da ustaje iz mrtvih“, iskrada se „kao tat“, riječ ostaje u grlu „kao u njega naopako nagurani klas divljeg ječma“, magle iznad trava „lebde kao plićaci iznad algi“, ljubavna veza se „rasprsne kao kumulativna mina“, „Thanatos je kotio Eros kao kuja“, željezničke trase zaobišle su nas „kao biciklist krepanu mačku na cesti“, pogled se dobacuje „hitar poput šake koja započinje tuču u birtiji“, pogledava ga „kao da u ruci drži startni pištolj za trčanje do ladice sa sanjaricom“, pa se grlo steže „kao omča oko vrata“, a ustajali zrak u snu nakuplja se „kao neprovjetreni ormari“, iz kuće izlazi „kao da u sebi ima nešto generalsko“, Sabina sjedi za šalterom „kao prodavačica žetona u černobilskom lunaparku kojoj nitko nije rekao za katastrofu“, šminka se cijedi „kao ljeti vosak grobljanskih svijeća“, „golub oko Mate tetura kao ošamućeni moljac oko lampe“, pas u njega gleda „kao u Boga“, košulja ga guši „kao tanane, neobično snažne ruke“ i nismo još niti na stotoj stranici, dakle niti na polovici knjige, i tako u nedogled.

Nismo zaboravili da je glas pripovjedača glas željezničara Andrije, pa nama ostaje da povjerujemo da se tako izražavaju željezničari i da je prezime Vernes a ne Verne znak Andrijine neukosti (str. 121). No ako se Andrija nije baš načitao Julesa Vernea, u što je lako povjerovati, kako to da rođeni Vinkovčanin i negdašnji panker svrstava Septicu među bendove iz 1980-ih (osnovani su 2003.) uz koje se navodno „trgao u divljačkom drmežu pogoa“ (str. 198), ili ne zna da snajperist iz Mirkovaca (prigradsko naselje) nije mogao pogoditi Satana Panonskog u Aninoj ulici u užem centru grada (str. 211)? Možda još možemo povjerovati da željezničari guraju u grlo naopako okrenuto klasje divljeg ječma, no kako objasniti rečenicu sa 113. stranice u kojoj „parnjače koje su jezdile“ (da, baš jezdile) „ispred kolodvorske zgrade“ (kako to ispred, po cesti?) i to u „oba smjera“ (sjever, istok, zapad, jug?), Andriju podsjećaju ni manje ni više negoli na „poštanske kočije iz uvijek crno–bijelih kaubojskih filmova“ (ne postoje kolorirani vesterni?), a ne primjerice upravo na parnjače iz kaubojskih filmova!? Pritom se smiješi „kao da je sjeo na ringišpil na nekom od kirvaja“. No, to je valjda alkohol, ljetna omara, PTSP, kada željezničara lokomotiva podsjeća na poštansku kočiju, a ne na lokomotivu. Mogli bismo ovako unedogled, shvatili ste.

Legitimno je pisati o nečemu o čemu se nema pojma, što se nije temeljito istražilo, pa i po narudžbi ako treba, ali je legitimno čitateljstvo i upozoriti na to. Unatoč naslovu i blurbu, ovo je prije svega novela o psihozama i neurozama jednoga lika, i kao takva ostaje nedorečena, dok od Vinkovaca ima možda tek V, ali od kultne štajge niti to malo š. Štajga ili put u maglu je sjena romana, a štajga tek sjena sjene.

Davor Ivankovac (Vinkovci, 1984.) autor je triju nagrađivanih pjesničkih knjiga i književni kritičar

Po izboru urednika