Posveta književno prošlome

Naslovnica knjige Proslava Damira Karakaša
Novela, roman, ili zbirka priča?

Posveta književno prošlome

Karakaševa pripovijest hommage je jednom tipu proze, kakva se kod nas pisala u razdoblju Druge moderne
Damir Karakaš: Proslava, Oceanmore, Zagreb, 2019.
Modernističku sklonost ruralnim tematikama s političko-povijesnom pozadinom, Karakaš je još jednom uspješno uvezao s vlastitim književnim i ličkim (književnoličkim) preokupacijama. Ostaje vidjeti koliko će dugo njegovu literarnu eksploataciju ruralne Like honorirati kritika i publika

Proslava Damira Karakaša knjižica je manjeg formata, a otisnuta nešto većim fontom i proredom. Tako je navukla stotinjak stranica i svrstala se u kategoriju romana, što ona ni po obujmu ni po sadržaju zasigurno nije; da je tiskana u nekom uobičajenom fontu, imala bi možda pedesetak stranica. Sam je autor u jednom intervjuu rekao da je nebitno kako će tko definirati Proslavu, odnosno da to prepušta čitatelju, što je sasvim legitimno. No Proslava je ovjerena kao roman nagradom Tportala, što nas je ostavilo u nedoumici: kako djelu pristupiti – kao romanu, noveli ili zbirci priča? Jer ako je riječ o romanu, mogli bismo zaključiti, na osnovu rudimentarnog razvoja radnje i svega nekolicine slabo razrađenih likova, da je riječ o skici za roman, pa ga olako otpisati. Ako ćemo prihvatiti neke kritičke ocjene da je riječ o lirskome romanu, mogli bismo uočiti jako malo lirskih elemenata (jer repetitivni opisi šume i vjetra u lišću sigurno nisu lirika) i zaključiti da to nije ni lirsko djelo, pa ga i kao takvog otpisati. Ako prihvatimo tumačenja da se radi o zbirci priča, ili čak proznoj poemi, Proslava bi mogla postati nelojalna konkurencija u finalima većine nagrada u rasponu od poezije do duljih proza. Kažem nelojalna, ne zbog estetskih dosega, nego zbog autorovog ugleda na domaćem književnom polju koji nije mali niti stečen tek prekjučer s Proslavom. To se, naravno, neće dogoditi, mada se već dogodilo. Meni osobno Proslava djeluje kao novela u četiri poglavlja, a takvo definiranje čak joj i podiže vrijednost: bolje uspjela novela, nego skicirani roman.

Šuma i civilizacija

Četiri spomenuta poglavlja su „Kuća“, „Psi“, „Proslava“ i „Otac“. Sam koncept knjige dobro je promišljen – priče/poglavlja ujednačena su opsega i sižejno posloženi unatrag: od završetka Drugog svjetskog rata u „Kući“, kada se glavni lik Mijo, kao bivši ustaški vojnik, skriva u šumi ponad sela, pa sve do kojih tridesetak godina prije u poglavlju „Otac“, gdje je Mijo dječak i prati svojega oca u šumu. Mjesto radnje je Lika, šira okolica gradića G., a prostor zbivanja uglavnom su šuma i planine u okolici neimenovanog sela. Šuma i planina u Proslavi imaju jači simbolički značaj od pukog prostora radnje, o čemu je detaljnije pisala Lucija Butković u kritičkom tekstu objavljenom na portalu Lupiga. Šuma je u sva četiri poglavlja odredište likova, osim u uvodnom – Mijo se iz šume spušta u selo, simbolički se vraća u civilizaciju. Prispijeva u nju, ali ne bez ironije – on se, naime, useljava u štalu. Pozicioniranjem te priče na početak knjige Karakaš također ironizira tu tobožnju civiliziranost, u preostala tri dijela razmotavši vrlo surove priče iz kojih je ta „civilizacija“ ponikla. U njima je odredište uvijek šuma, različitim povodima: u „Psima“ mali Mijo odvodi vlastitog psa duboko u šumu kako bi ga ostavio vukovima (zbog apsurdne zapovijedi lokalne žandarmerije, dakle, tadašnje vlasti, i tu Karakaš zapravo skicira pozadinu kasnijeg Mijinog svjetonazora i političkog opredjeljenje – proslava povodom proglašenja NDH i sudjelovanje u ustaškom pokretu kao vjerojatni bunt protiv dotadašnjeg sistema). „Otac“ osnovu priče iz „Pasa“ preslikava, ali sada Mijin otac nosi vlastitog oca u planine, starog i teško bolesnog, jer ga više ne može prehraniti. U naslovnoj „Proslavi“, likovi su u tranzitu kroz šumu, na putu za grad, no usred šume zastaju ne bi li objedovali, što više nalikuje nekakvom poganskom žrtvenom ritualu negoli ručanju, simbolizirajući tako svoju duboku, neiskorjenjivu pripadnost zemlji i prirodi, predcivilizacijskom vremenu mita i praznovjerja. Primjerice, u „Ocu“ lik kaže da će zima biti jaka jer „stare babe tako pričaju“, a i samo selo, njihove nastambe i običaji, opisani su kao neolitsko naselje i kultura.

Proslava djeluje kao novela u četiri poglavlja, a takvo definiranje čak joj i podiže vrijednost: bolje uspjela novela, nego skicirani roman

Priče je Karakaš, osim rečenim, ulančao na način da su druga, treća i četvrta možda samo Mijina sjećanja na ključna razdoblja života i traumatična iskustva. Dok leži skriven u šumi čekajući sumrak, kada mu supruga Drenka donosi večeru, Mijo često odluta u sjećanja, ali Karakaš ih nikada ne razrađuje; zadovoljava se pukom konstatacijom da se njegov lik eto baš sada prisjeća prošlosti (između ostalog i spomenute proslave), pa bi ostale tri priče mogle biti naknadna razrada tih sjećanja.

Čovjek i divljina

U dosad objavljenim prikazima Proslave, redovno se isticao vanredan piščev stil. Doista, stil je kroz sva četiri poglavlja ujednačen i, što bi se reklo, prepoznatljiv – Karakaševa konstrukcija relativno dužih rečenica svodi se na čestu upotrebu dvotočja i točke-zareza; gdjekada se čini i odviše, osobito kad umjesto točke-zareza može završiti rečenicu, no taj je interpunkcijski znak ionako manje-više prepušten piščevu osjećaju i tu nema greške. To doduše može djelovati usiljeno, kao svojevrsna prečica do „stilske virtuoznosti“ – stavljaj točka-zarez umjesto točke i svi će pohvaliti stil. Još nešto: Proslava me je dovela i u jednu nedoumicu u vezi geografije: naime, likovi pješice kreću put grada i nose bocu vode sa sobom, uz tvrdnju da će je napuniti na izvoru kod Babine Grede. Nešto mi je možda promaklo u samoj radnji, no čini mi se da likovi iz Like ne mogu pješice za jedan dan i s jednom bocom vode doći do Babine Grede koja je u okolici Županje. Ako nije omaška autora, moja je.

Proslava bi svojim sadržajem nekome mogla djelovati anakrono – opis tegobnog, neolitskog života u Lici od prije osamdesetak godina nema nikakve poveznice s današnjim svijetom i čitatelj se teško može uživjeti u neke od likova. Mijo najviše empatije izaziva kada prepušta psa vukovima, a potom sam u očaju laje u noć i oluju: najljudskiji je u momentu spuštanja do animalnoga. Scena odvođenja bolesnog čovjeka u divljinu (koji je to sam zahtijevao, za razliku od psa, koji beskrajno vjeruje čovjeku) nešto je što čitatelji vjerujem nemaju u osobnom iskustvu. Zato je epizoda sa psom mučnija od one s Mijinim djedom, jer zlostavljanje životinja događa se svakodnevno, ali prepuštanju staraca studeni i vukovima baš i ne. Tako je vjerojatno nekada negdje bilo, ali danas je to nama samo povijest i „literatura“, te se pored svega čemu svakodnevno svjedočimo u medijima teško možemo šokirati opisima brutalnosti u književnom djelu.

Proslava bi sadržajem nekome mogla djelovati anakrono – opis tegobnog, neolitskog života u Lici od prije osamdesetak godina nema poveznice s današnjim svijetom i čitatelj se teško može uživjeti u neke od likova. Mijo najviše empatije izaziva kada prepušta psa vukovima, a potom sam u očaju laje u noć i oluju

Čemu, dakle, danas priča iz tog vremena? Jedno objašnjenje čini mi se vjerojatnim: Proslava je „staromodna“ pripovijest, jer je zapravo autorov hommage jednom tipu proze, kakva se kod nas pisala u razdoblju tzv. Druge moderne. Poetički, ona tamo pripada, u društvo Kaleba, Šegedina, Desnice, Božića i dr. Dokaz tome je i hvaljeni retro dizajn korica knjige; kao da je cijeli proizvod proizišao iz 1950-ih: i knjiga i njen sadržaj. Modernističku sklonost ruralnim tematikama s političko-povijesnom pozadinom, Karakaš je još jednom uspješno uvezao s vlastitim književnim i ličkim (književnoličkim) preokupacijama. Ostaje vidjeti koliko će dugo njegovu literarnu eksploataciju ruralne Like honorirati kritika i publika, no zasad mu sasvim dobro ide.

Davor Ivankovac (Vinkovci, 1984.) autor je triju nagrađivanih pjesničkih knjiga i književni kritičar

Po izboru urednika