Lokalna nacionalna književnost svjesno se provincijalizirala, osiromašila i samoizolirala programatskim kidanjem veza sa srpskom produkcijom devedesetih: baš zato je “koristan i oslobađajući povratak Svetislava Basare u hrvatsku književnost, pred njezine čitatelje i pisce”, piše Miljenko Jergović u pogovoru “domaćeg” izdanja Kontraendorfina, ovogodišnjeg dobitnika NIN-ove nagrade za najbolji roman. A što su sve hrvatski pisci i čitaoci propustili u posljednjih tridesetak godina, prije nego što će nam se Basara “vratiti”? Ukratko: nastanak jednog od neosporno najvažnijih i najopsežnijih autorskih opusa na postjugoslavenskom prostoru. Od početka devedesetih naovamo Basara je naime napisao preko četrdeset knjiga – uglavnom romana, ali i drama, zbirki priča i eseja, kao i ukoričenu trotomnu mejl-prepisku s Jergovićem – a onaj “predratni” pisac kojeg smo upamtili po postmodernističkim autoreferencijalnim eksperimentima i, posebno, po urnebesnom vrtuljku ludističkih mistifikacija iz Fame o biciklistima (1987) pritom se prilično promijenio. Kritičari su njegov poetički lom najčešće čitali kao prodor teške, guste stvarnosti devedesetih u književni tekst: Basara je, prema toj verziji, prekodirao svoj postmodernistički prosede ne bi li kroz pripovjednu mašinu propustio mračnu realnost ratnog raspada Jugoslavije, žestoko kritizirajući srpski nacionalizam, mitomaniju i ksenofobiju. Po tome se, dakle, u osnovi nije razlikovao od brojnih drugih postjugoslavenskih autorica i autora.
Što su sve hrvatski pisci i čitaoci propustili u posljednjih tridesetak godina, prije nego što će nam se Basara “vratiti”? Ukratko: nastanak jednog od neosporno najvažnijih i najopsežnijih autorskih opusa na postjugoslavenskom prostoru
Književnost i stvarnost
Kao i u slučaju većine njih – a na Basarinom primjeru to postaje posebno očito – ovakvo je “stvarnosno” čitanje suvremene književnosti bilo, međutim, itekako reduktivno. Točno je da su u Basarine tekstove nahrupila “stvarna” i suvremena imena, događaji i toponimi, da su njegove fikcije ismijavale pomahnitale akademike iz Srpske akademije nauka i umetnosti, ubilačku grandomaniju projekta Velike Srbije i samog “Velikog Disidenta” a.k.a. Dobricu Ćosića, ali ta je kritika uvijek bila postmodernistički izokrenuta: u romanima kao što su Ukleta zemlja (1995), Looney Tunes (1997) ili Sveta mast (1998) realnost devedesetih “protumačena” je kao posljedica lošeg domaćeg književnog realizma, a Velika Srbija kao projekt srpskih pisaca koji su samo željeli proširiti tržište za svoje knjige. Primat teksta nad stvarnošću, fikcije nad fakcijom i umjetničke konstrukcije nad političkom destrukcijom ostao je dakle neoskvrnut. Nije dovoljno, stoga, uočiti “bliski susret” književnosti i stvarnosti devedesetih, kao što se obično čini: preciznije bi bilo reći da je susret književnosti i stvarnosti sam postao književnom “temom”, motivom i problemom, obrađen pritom strogo književnim sredstvima. Onaj poetički lom bio je tako manje radikalan nego što se na prvi pogled činio, a Basara je ostao egzemplaran postmodernistički autor. Iz perspektive hrvatskih čitaoca važno je pritom znati da postmodernizam u Srbiji devedesetih, a i kasnije, funkcionira drugačije nego s ove strane državne granice. Dok se u Hrvatskoj pretvorio u sinonim sterilne i autistične, samosvrhovite igrarije koju je smijenila društveno kritična paradigma “stvarnosne književnosti”, s one strane prijelaza Bajakovo – Batrovci sačuvao je ozbiljan subverzivni potencijal, predstavljajući u Miloševićevo doba svjesnu poetičku vezu s umjetničkim modalitetima i modama neprijateljskog i trulog Zapada. Biti “postmodernist”, da pojednostavimo do kraja, značilo je biti “neprijatelj Srbije”: uloga koja Basari, iz nacionalističkog kuta čitanja, sjajno pristaje sve do danas.
Iz hrvatskog kuta, s druge strane, značajna je još jedna napomena. Svetislav Basara ipak kroz posljednjih trideset godina nije bio posve odsutan s ovog književnog prostora: njegovu Ukletu zemlju objavio je još 1999. Feral Tribune, roman Mein Kampf suizdali su 2014. Naklada Ljevak i Prosvjeta, gostovao je povremeno na promocijama i festivalima… Malo je to i premalo u odnosu na sve što je Basara posljednjih tridesetak godina napisao, ali je ipak nešto više od ništa: onu Jergovićevu senzacionalističku proklamaciju “povratka” Basare zato treba shvatiti prije kao danak komercijaliziranom promo-diskursu koji prati objavu Kontraendorfina u kiosk-izdanju novinskog tabloida 24 sata, a manje kao respekt prema činjenicama.
Biti “postmodernist”, da pojednostavimo do kraja, značilo je biti “neprijatelj Srbije”: uloga koja Basari, iz nacionalističkog kuta čitanja, sjajno pristaje sve do danas
Andrić u palanci
Skučenost i siromaštvo hrvatske recepcije Basare ipak se dobro očituju baš na primjeru Kontraendorfina: knjiga je naime nastala kao svojevrsni nastavak autorovog prethodnog romana, Andrićeve lestvice užasa (2016), koji kod nas nije objavljen pa će čitaocima nužno promaći poneka referenca i aluzija iz teksta. Ideju “nastavka”, doduše, treba shvatiti samo uvjetno: kako Basara ne piše (neo)realističku prozu čvrste fabule i pregledne naracije, tako ni Kontraendorfin ne nastavlja “priču” iz Andrićeve lestvice, nego iznova razvija razuzdanu pripovjednu igru oko uglavnom istih likova i manje-više iste osnovne situacije. Knjigu, dakle, možete čitati čak i ako ne znate da se pisac Kaloperović, pripovjedač i glavni lik oba romana, već jednom susreo sa svojim prijateljem Stojkovićem, velikim slikarom koji je davno prestao slikati. U Andrićevoj lestvici užasa otponac priče pritom je bio poziv Kaloperoviću da gostuje na nekoj književnoj večeri u Zagrebu: on kreće na put, ali svraća kod Stojkovića, a roman se zatim razvija iz njihovih iščašenih razgovora ili, nešto preciznije, Stojkovićevih monologa koje Kaloperović prepričava. Glavna im je tema Ivo Andrić, jedan od najvećih među jugoslovenskim i jedan od najjugoslavenskijih među našim velikim piscima: u romanu, on je još i nekadašnji Stojkovićev prijatelj, lik konstruiran od “stvarnih” biografskih podataka, ali i pretvoren u književni instrument za demaskiranje lokalne “palanačke” scene koja ga je reducirala na “našeg Nobelovca”, mrzitelja bosanskih muslimana ili, u boljem slučaju, autora nekoliko poznatih rečenica prikladnih za šeranje preko Facebooka. “Odavno sam nacionalizovan, kanonizovan, omasovljen, svima dostupan, svima razumljiv, takoreći svačiji”, govori Andrić Stojkoviću, prepričava Stojković Kaloperoviću, a prenosi Kaloperović nama, “nema tog majčinog sina koji bi se usudio da nešto zucne protiv mene i mojih pripovedaka i romana, kritičari samo čekaju da umrem pa da me debelo unovče, a moje kolege, tobožnji pisci, već kuju planove kako da otuđe i spičkaju moju imovinu.”
U Kontraendorfinu, urnebesna Basarina mitomanija Andrića postaje još zabavnija: doznajemo da je u Andrićevo doba “bilo apsolutno nemoguće pomisliti ništa što on ne bi želeo da se pomisli o njemu”, da je “u periodu 1919-1969, incognito, u potaji, nezvanično, off the record, pojebao najmanje trećinu ženske populacije Jugoslavije” i da je jedini među domaćim piscima uspio nešto nemoguće: “Da potkradajući rečenice od naroda, realističkim postupkom narod prikaže onakvim kakav jeste – kao rulju pokvarenjaka i kretena – da potom narodu decenijama diskretno sere na glavu, a da ga taj isti narod, stavljen pred svršen čin, uvažava kao najvećeg pisca i pride mu liže dupe.”
Kontraendorfin ne nastavlja “priču” iz Andrićeve lestvice, nego iznova razvija razuzdanu pripovjednu igru oko uglavnom istih likova i manje-više iste osnovne situacije
Hormonalni poremećaj
Ovih nekoliko kratkih dionica o Andriću sjajno sažimaju smjer kojim se Basarina poetika razvija posljednjih godina: psovka i hiperbola, nezaustavljivo karnevaleskno izvrtanje vrijednosti, promenada “stvarnih” književnih i povijesnih likova od Desanke Maksimović preko Mile Budaka do Milivoja Đilasa… Repertoar grotesknih i fantastičnih motiva uključuje prislušni uređaj koji će UDBA ugraditi u penis poznatog pjesnika, likove koji usred dijaloga umjesto na usta počinju govoriti kroz čmar, lokanje gargantuovskih zaliha alkohola: raspojasan i razigran, Basara je među najduhovitijim postjugoslavenskim piscima, a usput nam demonstrira i koliko bolno postjugoslavenskoj književnosti nedostaje humora. A kad smo kod humora: u Kontraendorfinu je i dalje jasan trag čitanja Thomasa Bernharda, majstora mračne mizantropske komike koji je presudno obilježio postjugoslavensku književnu scenu, a specifičnom rečeničnom strukturom, višestrukim pripovjednim posredovanjem priče i radikalnom kritikom društvenog prezenta u Basarin se opus duboko upisuje kroz posljednjih desetak godina, otprilike od romaneskne trilogije Mein Kampf (2011), Dugovečnost (2012) i Gnusoba (2013) naovamo. Nemilosrdna bernhardovska kritika pritom gađa standardne mete liberalnog otpora našim novostalim nacionalnim državama, od nacionalno kodirane visoke kulture do glupih i zaostalih “narodnih masa”, ali se podjednako surovo obračunava s totemima lijeve politike i lijevoliberalne političke korektnosti: feminizmom, ekološkim angažmanom i antifašizmom, tim “dvojajčanim sijamskim blizancem” fašizma. Naslovni motiv vjerojatno je najblistaviji primjer politički nekorektne Basarine književne “provokacije”: “kontraendorfin” je, naime, hormon agresije i nesreće koji luči “pseudohipofiza”, anatomska anomalija prisutna isključivo u organizmima balkanskih naroda, a posebno Srba. Nema sumnje da će ponekom čitaocu i čitateljici ova uvrnuta pseudobiološka metafora zasmetati barem koliko i izjednačavanje fašizma i antifašizma ili redikulizacija feministkinja: još manje sumnje ima u to da bi bilo kakva “politička” kritika Kontraendorfina formulirana na ovom tragu bila promašena, jer ono što Basara piše nije politički pamflet, nego, jasno, književnost, a ono što govore Basarini likovi ne misli nužno i njihov autor. To je, među ostalim, konzekvenca poetičkog oslanjanja na Bernharda: obaveza da se čisto književnim razlozima podredi baš svaka ideološki ili politički određena pozicija. I po tome je, napokon, Basara paradigmatski postjugoslavenski autor: barem ako postjugoslavensko književno polje zamislimo kao strukturirani prostor jasne alternative, a nerijetko i borbene opozicije skučenim nacionalnim književnostima. Ali ne opozicije koja se nacionalističkoj desnici suprotstavlja kao neka vrsta “literarizirane” lijeve politike, nego opozicije koja u ime individualne stvaralačke slobode i umjetničke autonomije progovara protiv instrumentalizacije književnosti bilo kakvom politikom. Književna autonomija, dakle: upravo je ona uporište i posljednja točka oslonca Basarine urnebesne pripovjedne “kritike” koja ne poznaje milost i ne uzima taoce.
Naslovni motiv vjerojatno je najblistaviji primjer politički nekorektne Basarine književne “provokacije”: “kontraendorfin” je, naime, hormon agresije i nesreće koji luči “pseudohipofiza”, anatomska anomalija prisutna isključivo u organizmima balkanskih naroda
Postjugoslavenska formula
Poanta je, međutim, u tome da književna autonomija ne podrazumijeva automatsku zaštitu od političkog čitanja. Naprotiv: samo politička kritika može otkriti inherentne kontradikcije autonomne književne pozicije. A u hrvatsko izdanje Kontraendorfina nerazmrsivo je upletena barem jedna takva kontradikcija. Tamo gdje naša službena nacionalna kulturna politika sustavno i sramotno ignorira Basarin rad, ulogu njegovog glavnog promotora preuzeo je Jergović, koji se u hrvatskom književnom polju – baš poput Basare u srpskom – pozicionira kao usamljeni “otpadnik” i bernhardovski Nestbeschmutzer: roman je objavila Jergovićeva matična novinska kuća i on se, u skladu s izdavačkom politikom tabloida 24 sata, pojavio na kioscima. Vratimo se sada nakratko Kontraendorfinovom prethodniku, Andrićevoj lestvici užasa. Tamo je lik Ive Andrića beskrajno sretan, kaže, “što ipak neću doživeti čemerne dane kada će se u jadnim i bednim državicama, koje će poput crva iz porodice sacrophagidae izmigoljiti iz leša Jugoslavije, moje knjige prodavati po trafikama i benzinskim pumpama, en gros, đuture, zajedno sa pornografskim časopisima, žutom štampom, menstrualnim ulošcima, afrodizijačkim mastima, španskim buvama, pajserima, vibratorima i kurtonima…” Upravo ondje, drugim riječima, gdje je – u ciničnom obratu – sada završio Basarin Kontraendorfin. Čitanjima koja ostanu fokusirana na tekst romana, zanemarujući kontekst njegova plasmana, taj će detalj očekivano promaći. Šteta: on sjajno sažima temeljni paradoks postjugoslavenskog književnog stanja. Sistemski osujećeni programiranim autizmom državnih kulturnih politika, uskraćeni za javne potpore i knjižnične otkupe, pokušaji književne komunikacije mimo nacionalnih granica često su osuđeni na zakone i modele “slobodnog” tržišta. Kontraendorfin na hrvatskim kioscima tako ne predstavlja samo dobrodošao “povratak” Basare u ovaj kulturni prostor, ne znači tek poziv na širenje čitalačkih horizonata, a ni hvalevrijednu obnovu davno pokidanih veza. On je, istodobno, i precizna metonomija postjugoslavenskog literarnog prezenta: uspostavljenog u trokutu između između individualne stvaralačke slobode, nacionalne kulturne opresije i tržišnih alternativa.
Njegova je formula književna autonomija među pajserima i kurtonima.