Slovenska književnost bi ove godine mogla proslaviti svoj mali jubilej: deceniju i pol od izlaska vjerojatno najvećeg književnog hita u toj zemlji: romana Čefuri raus!, autora Gorana Vojnovića. Te, sada već davne 2008., piscu je bilo manje od trideset, Marku Đorđiću manje od dvadeset, a Fužine, ljubljanski kvart nastanjen gastarbajterima iz drugih republika nekadašnje Jugoslavije, nisu bile baš idealno mjesto za odrastanje prvih generacija Slovenaca čija prezimena završavaju na -ić, dok su im imena takva da je jasno kako na obiteljskim ručkovima ne govore službenim jezikom svoje domovine.
Muke po Marku, dio drugi
U proljeće prošle, 2022. godine, nakladnička kuća Fraktura objavila je u prijevodu Anite Peti-Stanić novo Vojnovićevo djelo, roman Đorđić se vraća: nastavak priče o Marku Đorđiću, Slovencu, Bosancu, Srbinu i, prije i više od svega, uspješnom lovcu na nedaće kojima, čak i ako može, ne dopušta da ga zaobiđu.
Svašta se dogodilo od scene u kojoj otac ispraća sina u staru zemlju, vjerujući kako će ga ona spasiti od nastavka propasti i kako će u njoj konačno odrasti pa napraviti nešto od vlastitog života nakon što mu je, uz stotinu i jedan drugi problem, propala košarkaška karijera, a s njom i perspektiva da ne bude doživotno osuđen na Fužine. Goran Vojnović se za to vrijeme potvrdio kao prozni pisac, postao poznati filmski i kazališni autor, utjecajni kolumnist i, prema svemu sudeći, odustao od poezije s kojom je zapravo debitirao. Njegov je junak, Marko Đorđić, nastavio skupljati probleme i otkrivati nimalo idilične odnose u domovini oca i majke.
Za sve one godine u kojima su mu Fužine bile daleko, Marko je prvo u Visokom shvatio da je tu, više drugima nego sebi, Srbin i da kao takav nije najpoželjniji za muža djevojke koju provincija guši i s kojom proživljava strastvenu, na propast osuđenu ljubavnu vezu. Odatle, iz Visokog i Federacije BiH, odlazi u Bijeljinu, u Republiku Srpsku, no tamo je ipak prvo Slovenac pa tek onda Srbin, ma koliko se i sam trudio da bude obrnuto.
Naučen da bijeg možda može biti rješenje, barem kratkotrajno, ali i kao takvo bolje od kontinuiteta nesreća, on se u Sloveniju vraća 2017. godine, kada košarkaška reprezentacija te zemlje pobjedom nad Srbijom u finalnoj utakmici osvaja zlato na Eurobasketu, a njegov otac, Radovan, prati utakmice i uobičajeno neuspješno popravlja obiteljske odnose.
Svašta se, da ponovimo, dogodilo od Đorđićevog odlaska do povratka: jedan je njegov prijatelj u zatvoru, drugi je evoluirao u pravog, provincijskog Slovenca i malog poduzetnika, treći je na heroinu s kojeg ga neuspješno skida brat čiji izgled i način života pokazuju kako je narkomansku iglu zamijenio ovisnošću o selefijskom tumačenju islama. Markova je mater, kao i sve slične matere u ovom dijelu svijeta, rastrgana između brige zbog sina i muža čije je zdravstveno stanje ipak bolje nego okolica misli, samo što lako može postati gore zbog tvrdoglavog odbijanja da posjeti liječnika.
Roman Đorđić se vraća nastavak je priče o Marku Đorđiću, Slovencu, Bosancu, Srbinu i, prije i više od svega, uspješnom lovcu na nedaće kojima, čak i ako može, ne dopušta da ga zaobiđu
Fužine 2.0
Ni Fužine više nisu geto kojim odjekuju narodnjaci, zidove krase grafiti u slavu nacionalista iz tehničkog inozemstva i emocionalnog, dalekog zavičaja, a trenirka predstavlja ultimativni odjevni predmet za svaku prigodu. Sada je to uređeni, ugodni kvart skupih stanova i za Slovence i za čefure što se na isteku radnog vijeka pitaju jesu li uopće trebali doći u tu malu, uređenu i njima, nakon svih silnih desetljeća, još uvijek neugodnu zemlju.
Vojnović je, prema vlastitom priznanju, roman Čefuri raus! napisao lako, igrajući se, uz ostalo, i jezikom koji je u originalu kombinacija „kuhinjskog slovenskog“ – kakvim se, je li, govori oko useljeničkih štednjaka – i onog čefurskog kakvim se sporazumijevaju fužinski zgubidani.
Dojam je, naravno pogrešan, kako je i roman Đorđić se vraća sam od sebe izašao piscu kroz prste: stil je, istina, i dalje jednak, ritam furiozan, poglavlja kao filmske sekvence, likovi izdiferencirani, zaplet(i) uvjerljiv(i), a kraj, baš kao i u Čefurima, neočekivan – samo što je ovoga puta još manja nada da će se sve završiti barem podnošljivom dozom muke, ako već happy end nije realan.
Vojnović je, jasno je i iz naslova, napisao roman lika, ali i priču o identitetima koji se, posebice u migrantskim zajednicama, kako to kaže Sejo Sexon, međusobno bodu kao bodljikava žica. Marko je, parafrazirajući Hanifa Kureishija, Slovenac rodom i porijeklom, samo što se on niti tako osjeća, niti ga tako doživljavaju sudržavljani čiji roditelji u Ljubljanu nisu došli iz Visokog i Bijeljine, nego iz Maribora i Ptuja. Marko je i Bosanac, ali su, otkrit će to, podjele na Srbe, Hrvate i Bošnjake među Bosancima daleko veće od mentalitetskih, kulturoloških, jezičkih i svih drugih sličnosti. On je, također, i Srbin, ali najprije zato jer više ne može biti Jugoslaven – što je njegov otac ostao, pa su mu svi bivši zemljaci i dalje „naši“ – dok ga drugi Srbi percipiraju najprije kao Slovenca koji se mora dokazivati više emocijom prema ratnim zločincima, nego prema najpopularnijim nogometnim klubovima iz Beograda.
Njegove neuklopljenosti izvor su sukoba u koje ulazi i iz kojih bježi u nove, uporno tražeći ukorijenjenost i nalazeći margine na kojima će završiti, kako društvene, tako i socijalne, prijateljske i kakve već sve ne.
Goran Vojnović se, dakle, i liku i temi vratio nakon puno godina i romana, oživljavajući jezik iz Čefura koji više niti on sluša, niti ga se može čuti u Fužinama, niti je ostao prirodan piscu u mjeri u kojoj to ova vrsta teksta traži. Priču je, ispada, bilo lakše složiti nego ispisati tako da u onome u čemu mora ostane ista kao prva knjiga o Đorđiću.
Sada, kada je već autor uspio u nakani, pitanje je hoće li i film nastao po proznom prvijencu ovog autora dobiti svoj nastavak, a trebao bi. I samo ga jedan režiser može napraviti: onaj čije je ime iznad naslova romana Đorđić se vraća.
