Tko su naše književne majke, bake, prethodnice?

Portreti žena spisateljica
M. Atwood, L. Berlin, D. Ugrešić, U. Le Guin, A. Ernaux, S. Hurstvedt
Ženski alt/sub/post/anti/para-kanon

Tko su naše književne majke, bake, prethodnice?

O ženskom parakanonu, solidarnosti na rodno asimetričnoj sceni i spisateljicama koje su oblikovale našu umjetničku praksu - govore Olja Savičević Ivančević, Marija Andrijašević, Ana Brnardić, Nora Verde i Lana Pukanić
Poražavajuće je rašireno uvjerenje da ženskih glasova unutar nekih terena nema uopće ili ima minimalno, a danas je doista elementarna proaktivna znatiželja dostatna da se otkrije čitava gusta povijest žena koje su ne samo figurirale unutar, nego formativno djelovale na određene linije povijesti umjetnosti i znanosti

Bića smo pripovijedanja. Pripovijestima slažemo vrijeme u dane, vrućice u ljubavi, s njima padamo u san, pripovijestima sanjamo. Trenutak možemo pripovijedati satima, desetljeća postaju stih. Živimo, žudimo, zavodimo pripovijestima. A pripovijedanje se uči, i tko će nas, kako i kojim pripovijestima učiti, modelirat će kako živimo i živući pripovijedamo tko smo, u kakvom svijetu bivamo, a kakvome stremimo. Oponirat će stupidna stvarnost književnog polja, ali prostor pripovijedanja ženski je prostor i uvijek je bio; nisu slučajno prva književna sjećanja najčešće protkana glasovima majki i baka, daleko prije nego što same naučimo magiju kojom sitne rune rastvaraju svjetove.

No književnost kao sustav i institucija, sa svojim oštrim uglovima i tvrdim rubovima, taj slobodni tok i meku jeku odvaja, filtrira i pretvara u klimavu hijerarhiju, koja odražava sve načine na koje je društvo u kojem živimo krivo nasađeno. Truizam da je književno polje, osobito naše domaće, duboko heteropatrijarhalno već je toliko izlizan da je izgubilo na snazi koristiti ga kao polemičko polazište, ali unatoč rastućem broju značajnih ženskih autorskih glasova i svim načinima na koje su književne majke, bake, tetke i sestre bitno oblikovale književnost, ta besmislena asimetrija opstaje. Pitamo stoga nekolicinu suvremenih autorica o domaćem nasljeđu ženske književne linije, solidarnosti na rodno asimetričnoj sceni, samom konceptu (alternativnog ili para-) kanona, i spisateljicama koje su inspirirale i oblikovale njihovu vlastitu umjetničku praksu.


Olja Savičević Ivančević: Dobro ste to rekli „književne majke i bake“; žene koje nismo birale nego su nam (jedine) bile dostupne.

Nora Verde: Hm, majke i bake. Ja bih ih radije nazvala prethodnicama…

Ana Brnardić: Čim sam ušla dublje u čitanje, počela sam se prirodno povezivati s književnim pretkinjama, i otada je moje čitanje i pisanje neka vrsta potrage za njima, kao potreba da učvrstim svoje mjesto u svijetu… zapravo potreba za sigurnošću.

Nora Verde: …iako sam prije nekoliko godina u jednom tekstu Elenu Ferrante nazivala književnom majkom.

Ana Brnardić: Nisam ništa činila metodički, sve je bio instinkt.

Marija Andrijašević: Ajmo o tom malom broju spisateljica koje su se „provukle“ kao lektirni naslov, preporuka, izbor u gradskoj knjižnici ili „based on a novel by“ filmskog kadra…

Olja Savičević Ivančević: Za djevojčicu koja je tek naučila čitati, bilo mi je važno da u moru priča o dječačkim družinama, naletim i na junakinju kakva je bila Pipi Astrid Lindgren, smiješna i snažna djevojčica koju nitko ne posjeduje…

Lana Pukanić: Da se poslužim ne baš originalnom metaforom kuće, temelje mog čitanja (a onda i pisanja) čini Agatha Christie, zbog koje mi je knjiga odmah draža ako ima bar jedno malo ubojstvo…


Kao što zna svaka od nas koja je položila prste na tipkovnicu s namjerom da se prihvati književnosti i drugih nečistih sila, uzori su neizmjerno važni. Ljudska je imaginacija nepregledna, ali ne raste u vakuumu i moramo imati na čemu graditi. Nije riječ samo o čaroliji umjetničkog rada da ga osjećamo kao refleksiju ili ventil vlastitih doživljaja i osjećaja, da se prepoznamo u junakinjama ili da svijet djela postaje produžetak naše fantazije. Susret s književnošću u kojoj se autorski prepoznajemo formativni je trenutak za našu vlastitu kreativnu ličnost, trenutak u kojemu se otvara i prelama nešto u nama, mijenja nas i pretvara u vještice.

Otkrivanje vlastite povijesti

Ana Brnardić: Jednom sam, dok sam studirala, na cesti srela prijatelja koji je, kao i obično, provjerio koje sam knjige posudila u knjižnici. „Ti čitaš samo žene!“ rekao mi je. Tek sam tad shvatila da za sebe (nesvjesno) biram uglavnom autorice, jer sam očito od njih htjela učiti, imala sam dojam da mi one imaju više toga za reći. Ali nisam ništa činila metodički, sve je bio instinkt. S obzirom da je na faksu prevladavalo neuvijeno prakticiranje patrijarhalne nadmoći i da su se svako toliko u predavanja ubacivali signali koji su studenticama upućivali „gdje im je mjesto“, vidjela sam dobar dio studija kao vrstu tamnice, a ne kao idealno mjesto otvaranja perspektiva i stjecanja znanja. Pa sam tražila drugu vrstu istine, čitajući žene i tražeći slobodu u njihovim tekstovima. Svaka vrsta ženskog otpora u tekstu bila mi je bliska.

Umjetnički je Kanon u svakom smislu dotrajao koncept čije su idejne i praktične manjkavosti toliko puta secirane iz niza različitih perspektiva da je postalo bespredmetno iznova te misli varirati. No kao i mnoge druge beskrajno dosadne i nepoželjne stvari na svijetu, Kanon se pokazao nepodnošljivo otpornim sistemskim sidrom, čiju funkciju nije zapravo moguće dokinuti u praksi, naprosto po logici organizacije i prijenosa znanja. Cjelokupnost uvjetovanja koja selektiraju djela koja će povijest čuvati nemoguće je posve re/konstruirati, budući da i povijest piše ruka koja drži pero, do kojega je doći oduvijek privilegija dostupna samo određenim društvenim skupinama. Sudbina Shakespeareove sestre o kojoj je u Vlastitoj sobi pisala Virginia Woolf ili luđakinje koja tutnja viktorijanskim potkrovljem koja je naslovna (anti)junakinja kultne knjige Sandre Gilbert i Susan Gubar iščitavamo doslovno – između redaka.

Koliko god teško bilo živjeti s Kanonom, naizgled je nemoguće živjeti bez njega, što ipak ne znači da ne postoji nasušna potreba za time da ga se neprestano produktivno preispituje i destabilizira. Štoviše, možda svoju najfunkcionalniju suvremenu inačicu Kanon ima u svojstvu kulturnog atavizma koji signalizira tegobnu povijest koja još uvijek rezonira u suvremenosti, ili sheme čiji vanjski brid pratimo da bismo vidjele tko, što, kako i zašto ispada iz njega. Tako su zahvaljujući feminističkoj kritičkoj misli, koja je jačala duž 20. stoljeća naovamo i postala legitimnim akademskim područjem rada i interesa, mnogi radovi ponovno pronađeni i revalorizirani, a patrijarhalni je Kanon ponešto potresen, proširen, desakraliziran. Ali njegova je samozadovoljna erektirana forma ipak ostala bitno netaknutom.

Vrijedi imati na umu i da je akademski univerzum uvelike trom, rigidan i teško propustan, što će reći da kao područje rada i izvor znanja nije univerzalno dostupan, a čak i u svojoj najbenevolentnijoj inačici, ima ozbiljne klasne slijepe točke. Tako ni znanje koje akademski sustav rastvara, decentralizira i arhivira nije dio čak niti šireg kulturnjačkog miljea, a kamoli općeg društvenog imaginarija.

Portreti domaćih autorica
Daša Drndić, Irena Vrkljan, Slavenka Drakulić

Olja Savičević Ivančević: Tek nakon završenog studija književnosti, zahvaljujući feministkinjama, upoznala sam se, i to sporadično, s radom Dragojle Jarnević, Vinke Bulić, Divne Zečević itd. I tek sam nedavno saznala da je jedna od brojnih anonimnih pjesnikinja, koje se u prošlosti nisu smjele potpisati pa su se njihova djela pripisivala narodu, bila moja pratetka Kate Botušić. Spominjalo se u obitelji da je ona nešto pisala, ali tek je nakon stotinjak godina to što je pisala i objavljeno pod njenim imenom u lokalnom zborniku.

Poražavajuće je rašireno uvjerenje da ženskih glasova unutar nekih terena nema uopće ili ima minimalno, a danas je doista elementarna proaktivna znatiželja dostatna da se otkrije čitava gusta povijest žena koje su ne samo figurirale unutar, nego formativno djelovale na određene linije povijesti umjetnosti i znanosti. Pišući o nestajućim bakama u istoimenom eseju tiskanom u knjizi Words are My Matter (2016), Ursula K. Le Guin navodi četiri osnovna mehanizma kojima se žensko autorstvo, što svjesno što nesvjesno, u svakom slučaju kontinuirano, marginalizira: omalovažavanje, izostavljanje, izdvajanje i brisanje. Srodnu, detaljniju sistematizaciju načina na koje se potiskuje žensko autorstvo raspisala je i druga SF klasičarka, Joanna Russ u satiričko-esejističkoj knjizi How to Suppress Women's Writing, originalno objavljenoj daleke 1983. godine. Vjerojatno ne treba naglašavati da su mehanizmi prepoznatljivi i u suvremenim praksama, gotovo pola stoljeća kasnije.

Lana Pukanić: Estetska i politička dimenzija u književnosti su neodvojive, one hrane jedna drugu, i zato je tako promašeno kad se pozive za uključivanje više žena u kanon ili bilo kakav značajan prostor u književnom polju vidi kao nešto suhoparno, nešto što se sad mora, a ne kao apsolutnu nužnost da bi ta književnost bila punokrvnija, uzbudljivija i jednostavno bolja.

Kako bi se onemogućilo sustavno iščeznuće žena iz umjetničke tradicije, načelno se kao polufunkcionalna protuteža Kanonu form(ul)iraju alternativni kanoni ili parakanoni, koji imaju težinu uglavnom unutar određene niše. Onkraj potrebe da kvantificiramo prisutnost žena u književnosti, koja bi mogla lako promaknuti povijesnoj računici ako bi jedina referenca bila lektirna selekcija ili podaci vezani za književne nagrade, takav tip procesualnog arhiviranja čini informacije dostupnijima, inspirira nove autorske generacije, preispituje postojeće tematsko-žanrovsko-stilske hijerarhije, i potiče prepoznavanje i solidarizaciju među skupinama koje su sistemski isključene iz Kanona.

Ali kada je riječ o parakanonima, vrijedi imati na umu i zamku da grupnu vidljivost donekle plaćamo brisanjem individualnosti unutar grupe, kao i da u računici figurira alijenacija dijela autorica i čitateljstva koje će imati otpor prema okviru unutar kojega je dana književnost smještena. Također je teško riješiti se dojma da su parakanoni zasebni pješčanici u kojima na manjoj skali reflektiramo iste mehanizme koji su nas inicijalno izbacili s većeg igrališta, i simuliramo Kanon sa svim njegovim problematičnim elementima, umjesto da ga gradimo samo utoliko da bismo ga neprestano ponovno urušavale. Pitanje je može li takvo izmještanje onoga što središnje strukture ne propuštaju doista Kanon oslabiti i decentralizirati, ili ga potencijalno na neki paradoksalan način zapravo osnažuje i zaobilazno legitimira. Tu nema ispravnog odgovora, pogotovo ne ako nastojimo razmišljati neposredno i praktično o životu na sceni koji treba nekako preživjeti, no sasvim je sigurno da svaka kalcifikacija traži novi lom da bi se stvari nastavile kretati.

Portret Marija Andrijašević, izvor: Fraktura
Marija Andrijašević. Izvor: Fraktura.

Marija Andrijašević: Kako se kanon uopće konstruira? Kako odlučujemo tko će biti preveden: jesu li to zakoni tržišta, institucija koje se bave književnosti i jezikom, jesu li to zakoni čitanosti, nekog imaginarnog kulturnoga kruga i njegova upiranja da pripada ili bude blizak nekoj književnosti? Mješavina svega? Koja to književna i vanknjiževna strujanja dovedu do toga da nam je Annie Ernaux bitna, a Maryse Condé nije? Je li kreiranje kanona i danas pod utjecajem blumovštine pa je elitni klub koju bira elita (tko je ta elita?) i s kojom se odabranici elite dvoboje, pa imamo na više razina ograničenu književnost koja uspostavlja određene ideologije i mitologije i kriterije (npr. nagrađivanost nekim nagradama koje se općenito smatraju vrijednima, pa onda i potencijalno kanonskim putokazima), pa onda to utječe i na književnu produkciju koja na kraju bude takva da odr(a)žava kanonske postavke? I protiv čega bi se to potencijalno alt-kanon pobunio uz rodno pitanje, jer mi se čini da rodno pitanje ne može stajati samostalno, danas barem ne bez klasnog i drugih (manjinskih ili dominantnih, ali prešućivanih iskustava) koja sad dolaze u fokus a izazivaju nelagodu kanonu?

Pitanja su nerijetko pametnija od odgovora i kad smo ih spremne postavljati unedogled uvijek iznova, tek tada možemo početi tkati nove pripovijesti od rasparanih tekstova i naizgled praznih margina. Svaki je narativ provizoran, svaka linearnost iluzorna i na samome rubu puknuća.

Dis/kontinuiteti

Olja Savičević Ivančević: Uočljiv je lom koji se dogodio ženama u književnosti za vrijeme rata devedesetih. Čitava generacija autorica kao da je ostala bez glasa i utjecaja koji je ponovo pronađen tek kad se već zagazilo u 21. stoljeće s nekim novim autorskim osobnostima. Čak ni na mjestima koja su figurirala kao oaze slobode nije bilo mjesta za žene: FAK je bio mjesto bez žena; hajde, tu i tamo bi se pojavila pokoja autorica u Feralu i književnim časopisima koji su još bili čitani i važni, ali i ondje kao iznimka. Sve su to bili muški bastioni.

Nemoguće je zamisliti suvremenu književnu scenu bez klasika poput Ivane Brlić Mažuranić, Marije Jurić Zagorke i Vesne Parun, kao i drskih vještičjih majki poput Daše Drndić, Slavenke Drakulić, Irene Vrkljan, Dubravke Ugrešić… Dok su autorice starijih generacija uglavnom u književnom polju i medijima bile raspršene i krčile puteve kao vječito jedina žena u prostoriji, tek se s vremenom intenziviralo oblikovanje zajedničkih prostora, platformi i razmjena za rastući broj žena na sceni. Feministička tradicija u civilnom sektoru zaiskrila je sredinom 1980-ih i dodatno se rasplamsala 1990-ih, osobito s razvojem organizacija čiji je fokus bio pomoć i osnaživanje žena u kontekstu ratnog i postratnog nasilja. Nerijetko na medijskom i političkom udaru, feministkinje, aktivistkinje i umjetnice aktivne u tom vremenu ipak su uspjele zacementirati bazu društvene arhitekture kojom su onda lakše odjekivali ženski glasovi. Međutim, informacije o njihovom djelovanju i arhivi rada teško su dostupni i loše očuvani, uz iznimku još uvijek aktivnog Centra za ženske studije, što potencira dojam diskontinuiteta. A s recentnim i sve bolje artikuliranim potrebama mlađih generacija feminist/kinja da se problematizira koncept ekskluzivno ženskih prostora, kao i implicitna (povremeno i eksplicitna) nesklonost da se rod promišlja onkraj konvencionalnih dihotomija, disocijacija od te linije feminističke tradicije dodatno se intenzivirala.

Internetska je kultura učinila svoje za poticanje veće kohezije među autoricama; feministička je kritika doprla izvan akademskih bedema, parakanoni su se rapidno multiplicirali i postajali sve dostupnijima, a pronaći alternativnu lektiru na p*ratskim stranicama barem nas je donekle emancipiralo od institucionalnih filtara. VoxFeminae je postao medijem koji upravo neprestano re/konstruira duboki kontinuitet značaja žena koje su krojile i preusmjeravale povijest, pokrivajući ogromnu intersekcionalnu tematsku širinu. Doduše, po algoritamskim zakonitostima, sve je navedeno lakše pronaći kada je riječ o anglofonom području, nego iskopati u domaćem arhivu.

Ana Brnardić: Ako i ne postoji neko jasno, izrazito generacijsko prenošenje, ili jasni lomovi u tom prenošenju, postojala je, a i dalje postoji potreba da se ono naknadno pronađe. Dapače, imam dojam, kako upoznajem nove autorice ili nove tekstove već upoznatih, da postoji neko vizionarsko zajedništvo u pisanju žena, snaga koja čini da se na površinu polako izdiže čitav jedan potopljeni krajolik. Je li taj potopljeni krajolik moguća osnova za alternativni ženski kanon?

Ana Brnardić
Ana Brnardić. Foto: Silvestar Vrljić

Kada je portal Muf osnovan 2014. godine, ne samo da se otvorio dostupan prostor za publicistiku nastalu u tradiciji feminističkih pop-hibrida, nego se stvorio i generacijski momentum, osjećaj pripadnosti rahloj zajednici koju vežu vrijednosti, senzibiliteti i referentna formativna mjesta iz (pop) kulture i umjetnosti. A nasljeđe na koje se naslanjao Muf nije pripadalo toliko domaćoj književnoj liniji koliko anglofonoj, što ne proizlazi iz manjka poštovanja ili interesa za domaće prethodnice. Diskontinuitet ili osjećaj disocijacije koji dijeli barem značajan dio mufovske generacije vjerojatno proizlazi iz odrastanja uronjenog u pop kulturu primarno SAD-a, kao i činjenice da je pop feminizam postajao sve prisutnijim na sve dostupnijim kanalima. Što će reći da, u trenutku kad smo feministički stasale, bilo je lakše pronaći svoj odraz u aktualnoj međunarodnoj online ponudi, nego u domaćoj feminističkoj dijakroniji.

Muf je stao s radom 2018., njegov je arhiv srećom ostao dostupan online, eseji određenog broja autorica i urednica Fraktura je objavila u formi knjiga u jednom naglom, poluartikuliranom i kratkotrajnom naletu feminističkih poriva, a sa sličnom autorskom konstelacijom naslijedilo ga je Krilo. No simptomatična je i činjenica da portal takvog profila – za pretpostaviti je dijelom upravo zato što afirmira zaigrani modus osobne esejistike i komunicira s različitim odbljescima popularne kulture – ne može raspolagati konzistentnim i suvislim financiranjem, makar onakvim kakvim barataju drugi nezavisni mediji. Usput rečeno, ove je godine i ministarska potpora portalu VoxFeminae prepolovljena.

Štap i mrkva

Olja Savičević Ivančević: Bilo bi korisno da se uz postojeći, dominatno muški (jer to će se jako sporo mijenjati), oformi ženski kanon ili parakanon. Ako u profesionalno puno ozbiljnijim književnostima i manje konzervativnim zemljama postoje nagrade za književnost žena, književni časopisi (portali), ili barem rubrike, posvećeni upravo stvaralaštvu žena, ne vidim zašto ne bi i kod nas. U ovom trenutku to ne bi bilo getoiziranje, naprotiv, bilo bi to stavljanje stvaralaštva žena u fokus zainteresirane javnosti i ispravljanje dugogodišnje nepravde. U tom smislu podržavam inicijativu za nagradu “Štefica Cvek” u nadi da će uskoro postojati i neka novčana nagrada za autorice, po uzoru na Women's Prize for Fiction.

Portret Olja Savičević Ivančević
Olja Savičević Ivančević. Izvor: Novosti.

Nagrade, koje redovito podižu prašinu u parasocijalnom univerzumu društvenih mreža, imaju simbolički kapital koji se transformira u druge vrste kapitala i, dok je van pameti iluzorno pretpostavljati da se umjetnost može apsolutno rangirati i da se u bilo kojoj selekciji može donijeti ispravna odluka o najboljem od svih djela, nagrade imaju svoju funkciju unutar polja. A kad nominacije i lovorike odražavaju i perpetuiraju rodnu pristranost i slijepe pjege scene, problem je onoliko ozbiljan koliko je umobolno banalan. Zanimljivo je primijetiti da žene, osobito posljednjih godina, daleko češće prodiru među laureate (i ujedno su češće članice žirija) kada je riječ o manje utjecajnim, razvikanim i novčano potkoženim nagradama, što ne samo da nije bogznakakva utjeha, nego je samo još jedan pokazatelj duboke sistemske pristranosti koja žene propušta umjereno i na kapaljku.

Činjenično stanje stvari je takvo da ne postoji drugi razlog zašto se žensko autorstvo sistemski i sistematski potiskuje i devalorizira osim strukturalne mizoginije i patrijarhalne pristranosti koja postoji jednako duboko na individualnoj razini, kao i na razini scene i društva. Po svemu sudeći, književno aktivne žene pišu jednako dobro (i jednako loše) kao muškarci kojima (ne) konkuriraju. Postoji nebrojeno mogućnosti za izražavanje solidarnosti i podrške onkraj digitalnih palčeva, među kojima je to da povremeno najviše vrijedi zašutjeti i prepustiti prostor. Iz nekog razloga, čini se da je čak i najstrastvenijim saveznicima najveći izazov provaliti kada bi apsolutno trebali progovoriti, a kada zašutjeti, i mikrofon poslati dalje. No ono što i više uznemiruje od mačizma scene, koji bi bio komičan da nije razoran i tako nevjerojatno ustrajan, način je na koji se on odražava u prostor koji bi mogao biti teren zajedništva za autorice i autore koji su iz njega isključeni.

Nora Verde: Nakon desetljeća muške dominacije u regionalnom književnom polju možemo reći da solidarnost na književnoj sceni – postoji. Premda je krhka i ograničena na određene teme i narative, književnice se u posljednje vrijeme sve češće ujedinjuju oko zajedničkih pitanja vezanih za rodnu ravnopravnost. Razlozi zašto se takvo što ne događa uvijek i u svim važnim situacijama leži u tome što su autorice u književnom lancu još uvijek hijerarhijski i ekonomski podređene muškarcima. Naime, na čelu većine književnih festivala, izdavačkih kuća i utjecajnih književnih žirija su muškarci kojima je samo deklarativno stalo do društvene pravednosti i rodne ravnopravnosti, pa dijalog o ovim temama i odgovornost koja iz njega proizlaze pada isključivo na autorice koje su ionako potplaćene i skrajnute. Primjerice, kada književna autorica koja radi u prekarnim uvjetima digne glas povodom mizoginije, seksizma i bilo kojeg oblika rodne diskriminacije u sferi književnosti, vrlo često za takvo što biva „kažnjena” različitim nevidljivim metodama koje gatekeeperima stoje na raspolaganju.

Portert Nora Verde, autorica Ana Opalić
Nora Verde. Foto: Ana Opalić

Do zainteresirane javnosti uglavnom ne dopiru jasne informacije o tome kako ovi mehanizmi funkcioniraju i tko su poimence najdestruktivniji akteri scene čije djelovanje perpetuira ovu zastrašujuću situaciju, a nespremnost da se progovara izravno o opresivnim i punitivnim mehanizmima dalje proizvodi statiku koja održava status quo. Zapinjemo u kružnom kretanju toga da zauzimanje jasne pozicije traži kao pretpostavku određenu privilegiranu poziciju moći koja bi mogla izdržati protuudar, do koje je ženama sistemski otežano doći, osobito ako pokazuju tendenciju da uzdrmaju scenu.

Nora Verde: Hrvatska književna scena, kao uostalom i ostale umjetničke scene u nas, pati od niske razine kulture polemike, pa jedan dio književnih autora i generalno dionika u polju unaprijed odustaje od takvog dragocjenog formata javne komunikacije, koji bi uz malo otvorenosti i hrabrosti mogao biti put u konstruktivno građenje novih savezništava.

Dio problema odvija se subliminalno, kao neodređeni osjećaj da je riječ o univerzumu kojemu ne pripadamo ako nismo manje-više cishet muškarci pa je zamisliti se njegovim dijelom utoliko teže. Ili još gori osjećaj da postoji samo mala pukotina kroz koju se možemo provući i zauzeti prostor rezerviran za ženskost koju sada, htjele-ne htjele, predstavljamo, ali s kojega nas neka druga predstavnica može zbaciti ako se ne držimo dovoljno grčevito. Koliko su te prijetnje stvarne i koliko su ti mehanizmi doista učinkoviti nije sasvim jasno jer se o tome nikada ne govori dovoljno transparentno, ali efekti ovog narativa vrlo su realni, bez obzira na to je li im pogonsko gorivo stvarnost, trač ili paranoja. Pritisci su neupitni i apsolutno devastirajući za pojedinke i scenu u cjelini.

Sestrinske tenzije: postoji li solidarnost na sceni?

Olja Savičević Ivančević: Savezništvo je kod muškaraca pravilo (jedna kolegica je to duhovito opisala „dečki se drže zajedno kao u rovu”), a kod žena iznimka (nažalost žene se u praksi češće grupiraju protiv nekog, nego „za nešto”). To se neće promijeniti dok se autorice ne uspiju istinski emancipirati od kanona koji je dominantno muški i mačistički, ali i od trenutno isforsiranog stava po kojem je muškarac neprijatelj, a žena ili žrtva muškog kanona ili konkurencije. Spomenuti književni kanon je literarno u dobroj mjeri potrošen, pa i etički upitan, ali s ovim isključivim stavom s druge strane, teško se mogu identificirati.

Na društvenim mrežama čini se relativno uvriježenom praksom ovih dana da među autoricama postoji međusobna podrška i reklama, a mediji i PR crpe koliko mogu iz potencijala da se autorice grupira i tretira kao više ili manje koherentni momentum. Fenomenološki pregledi koji grupiraju autor/ice u parakanon imaju bitnu funkciju da zainteresiranom čitateljstvu čine vidljivijom i dostupnijom produkciju koja nije prodrla u Kanon, no najčešće je riječ o čitateljstvu čija znatiželja prethodi potrazi i istrazi, a manje znatiželji koja će zaiskriti u kontaktu s člankom o ovom ili onom „ženskom valu“. Razumljiv je i otpor umjetnica prema ideji da pripadaju skupini u koju su upisane izvana, a da ništa u njihovom individualnom radu nije na supstancijalan način, procesualno, metodološki ili poetski, vezano za rad drugih umjetnica.

Marija Andrijašević: Ako solidarnost među autoricama postoji, voljela bih da počiva na temeljima empatije i zajedništva. Da nas to što ne simpatiziramo rad neke od spisateljica ne dovede u napast da po književnom polju, koje je još uvijek poprilično muško, trgujemo tračevima ili diskriminatornim jezikom o nečijoj poetici/praksi izvan kritičkog i argumentiranog polemičkog razgovora, i tako sebi stvaramo prostor. Jer to je valuta koja isključivo dolazi na naplatu spisateljicama, a teško se tako prehraniti, vjerujem i pisati. Pisanje nije samotan posao i ne radimo to za sebe nego ima, voljela bih to vjerovati, neki dublji, društveno-kulturni smisao nad kojim ne bi trebalo biti monopola. Da skratim, podržavam sve što kolegice rade kako bi se izborile za više i pravedn(ij)e honorare, poticanje mladog autorstva, nagrade koje potiču vidljivost spisateljica i tako drmaju kanon...

Nameće se i pitanje koje su zapravo implikacije toga da se autor/ce grupira i iako je teško ovako provizorno ustvrditi je li dojam točan, čini se da scena primarno grupira umjetnike i umjetnice čiji pojedini slojevi identiteta odudaraju od onoga koji je mainstreamiziran do nevidljivosti. Nominalno taj potez upravo daje skupini vidljivost, ali ono što se čini vidljivim nije sama umjetnička praksa i njezina vrijednost, nego njezina prisutnost na sceni kao tokena ili kurioziteta. Dojam je često pokroviteljskog odnosa prema umjetničkom radu koji se stavlja u sjenu identiteta autora ili autorice, čije se pak granice rasplinjavaju u skupini.

Što čitati?

Lana Pukanić: Već otprilike 10 godina praktički uopće ne čitam (cis, strejt, bijele) muške autore (i uživam u svakom nepročitanom Franzenu!). Možda će zazvučati radikalno, ali bio je to logičan slijed događaja. Prvi je korak bio odbaciti ideju muškog književnog autoriteta, a time i (muškog) kanona. To ne znači da unutar tog kanona nisu sjajna književna djela koja treba čitati, nego da je kanon umjetna i politička kategorija, odnosno fikcija, koja je neodvojiva od fikcije da je umjetnički genij primarno domena muškaraca. Budući da sam provela 20-ak godina obrazujući se u sustavu u kojem sam ih se stvarno načitala, nježno sam počela ne čitati muškarce. Jednako sam nježno došla do točke kad mi više zaista nije stalo do muških mišljenja o književnosti, ako se ne baziraju na poznavanju djela bar onoliko žena koliko imaju godina. Jer ako ne govoriš o spisateljicama, što uopće znaš o književnosti?

Portret Lana Pukanić. Izvor: Fraktura.
Lana Pukanić. Izvor: Fraktura.

U nedavnom razgovoru s Katarinom Luketić o istraživačkom projektu koji ispituje sjećanje o književnosti, Lovro Škopljanac između ostaloga spominje kako čitateljice često pamte i ističu formativne autorice koje pišu o „ženskim perspektivama“. Muškarci pak u visokom postotku preskaču književnost ženskog autorstva, a kada i čitaju žene, uglavnom je riječ o žanrovskoj književnosti. Pitanje svijesti nedostupne percepcije koja apriori više vrednuje ono što je već uspostavljeno kao vrijedno romaneskno je problematizirala i na silno zanimljive načine rastvorila Siri Hustvedt u knjizi The Blazing World. Predrasude su upisane duboko u percepciju i korjenito bi kondicioniranje bilo potrebno da se njihova snaga razbije.

Kada je riječ o svim načinima na koje identitetska deprivilegija oblikuje naš (umjetnički) horizont, situacija je bolna, no još je bolnije što je ne održavaju primarno otvoreno mizogini ishlapjeli manijaci ili perfidnija sorta prikrivenih mačista i drugih vrsti zadrtih hipokrita, nego nominalno dobronamjerni akteri scene koji su nedovoljno proaktivni u provođenju svojih načelnih stavova u djelo, iako znaju ili bi trebali znati da bi njihov glas mogao dobaciti daleko. Jasno je i da isti mehanizam bitno reproduciraju i žene u pozicijama moći, kamuflirajući to klikom, lajkom ili kilometražnim Facebook tiradama s neodređenim adresatom. Manjak interesa i agilnosti da svaka osoba koja otvoreno uživa u reflektorima ujedno i iskoristi danu platformu za svoje nominalne ideale, održava patrijarhalno stanje stvari na način s kojim se daleko teže boriti nego s otvorenom mizoginijom.

Privilegije se prestrojavaju sporo, djelomično i nekonzistentno, ali upravo je zato važno instrumentalizirati svaku privilegiju kojom u trenutku baratamo da malo pomaknemo narativ. Stvari se mijenjaju ustrajnim radom i budnom pažnjom, nijedna gesta koja skreće pozornost na rodne, rasne, klasne i ine asimetrije, i nastoji ih dekonstruirati nije besmislena, čak i kad se možda čini da nestaje kao jeka u tišini. Feministički portali koji opstaju, inicijative poput Pobunjenih čitateljki i njihove recentne nagrade „Štefica Cvek“, ali i svaka pojedina spisateljica, urednica, kritičarka i novinarka koja si uzima za pravo (jer to pravo možemo samo uzimati) da rastrojava hijerarhiju, ubode pitanjem i ponudi odgovor, znajući da je on uvijek samo i najproduktivnije privremen, mijenja pri/povijest koju pišemo.

Marija Andrijašević: Nemam šta drugo dodati osim čitajte, čitajte Teu Tulić, Tanju Stupar Trifunović, Asju Bakić, Ivanu Bodrožić, Senku Marić, Magdalenu Blažević, Lanu Bastašić, Radmilu Petrović, Olju Savičević, Mariju Dejanović, Evelinu Rudan, Mateu Jurčević, Ognjenku Lakićević, Dašu Drndić, Mariju Dragnić, Milicu Vučković, Dubravku Ugrešić, Antoniju Novaković, Nataliju Miletić, Stašu Aras, Luizu Bouharaou, Ivanu Sajko, Martinu Vidaić… niz je dug, ima nas još.

 

Utjecaji

Lana Pukanić - Da se poslužim ne baš originalnom metaforom kuće, temelje mog čitanja (a onda i pisanja) čini Agatha Christie, zbog koje mi je knjiga odmah draža ako ima bar jedno malo ubojstvo, a usadila mi je i osjećaj za čvrstu strukturu. Prizemlje kuće je Sylvia Plath, koju sam čitala cijelo djevojaštvo, i koja nije samo početak mog razumijevanja poezije nego i feminizma. Neki dio prizemlja još su Anne Sexton i Marina Cvetajeva – dakle, popločano je samoubojicama. Ostale autorice čine razne druge elemente kuće, a zajedničko im je da svaka na svoj način s jezikom može što hoće pa su proširile moje ideje slobode u tekstu. Anne Carson je krovni prozor, Muriel Spark je set noževa, Ali Smith je pipa, Anka Žagar boja zidova, Patricia Lockwood je obitelj miševa koji su posvuda, Alejandra Pizarnik je duh u podrumu. To su samo one koje prve vidim.

***

Marija Andrijašević - Vesna Parun, Marija Čudina, Agatha Christie, Jane Austen. Nešto poslije, preko srednje škole i nekih prijateljskih odnosa, došla sam i do Emily Dickinson, Mary Shelley, Flannery O'Connor i Carson McCullers. Još poslije, a to mislim na vrijeme mog studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, došla sam do velikog broja autorica, najviše onih koje pripadaju zapadnom književnom kanonu, ali i nekih koje su mu kontrirale, pa i pokoja „naša“ autorica: Daphné du Maurier, sestre Brönte, Virginia Woolf, Maryse Condé, Jean Rhys, Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić.

***

Ana Brnardić - Na faksu Virginia Woolf, a uz nju zatim Katherine Mansfield i Janet Frame. Pa pjesnikinje koje su svojom hrabrošću i drskošću, i predivnim umijećem, proparale prilično neprobojnu mušku književnu scenu, jedna za drugom, Dorta Jagić i Tatjana Gromača. Nije istina da sam čitala samo žene, kako je rekao tad moj prijatelj. Ali imala sam dojam da se najuzbudljivije stvari događaju u njihovim knjigama, pogotovo u svim nijansama i vidovima otpora, jer nemoguće je biti autorica, mislila sam, a da se u tvom pisanju ne odvija borba sa svime što je dosad napisano, sa zakonima na kojima su utemeljeni ti tekstovi, uopće idejom kanona. Sve je to teklo bez plana, dakle, samo sam ronila kroz svjetove tih autorica da saznam ono što stvarno jest, kako bi trebalo biti, kako bi trebalo popraviti i gdje bi trebalo ići. Ursula K. LeGuin, Vesna Parun, Vesna Krmpotić, Irena Vrkljan, Marija Čudina, Andriana Škunca, Gordana Benić, Anka Žagar, Anne Carson, Lydia Davis i Rachel Cusk, Martina Vidaić, Joni Mitchell i Kate Bush, Fiona Apple, Emily Dickinson, Flannery O'Connor, Antonija Novaković, Sonja Manojlović, Katalin Ladik, Ingeborg Bachmann...

***

Olja Savičević Ivančević: - Virginia Woolf, Vesne Parun i Krmpotić, Irena Vrkljan, dvije Marguerite: Yourcenar i Duras, gutala sam tanke mamine sveske Françoise Sagan koja je možda nekad bila otprilike ono što je danas Sally Rooney; bila je uvijek tu i Agatha Christie, pa mi je u pubertetu šaka dopala Erica Jong; na fakultetu, u ratno vrijeme, Dubravka Ugrešić, koju sam zatim iščitala „u rikverc”, potom Slavenka Drakulić, avangarda s Mramornom kožom i Božanskom gladi, prvi susreti s poezijom tada mladih Tatjane Gromače i Dorte Jagić, nešto kasnije Milene Marković, Wisłave Szymborske, još kasnije u mom se čitateljskom i osobnom vidokrugu pojavila i karizmatična Daša Drndić, spisateljica većeg formata i integriteta od onog s kojim se naša književnost zna nositi, a zatim, s većim brojem žena u književnom polju pristizale su mi autorice koje mi, iako sam narasla, jesu majke, jer se kao čitateljica ponovo rodiš sa svakom sjajnom knjigom koju pročitaš: Elfriede Jelinek, Marija Čudina, Alice Munro, Elena Ferrante, Anne Carson, Olga Tokarczuk, Svetlana Aleksijevič, Lucia Berlin, Carol Ann Duffy, Annie Ernaux, Rachel Cusk

***

Nora Verde - Za mene su formativne bile Marguerite Duras i Dubravka Ugrešić, a u ranima 30-ima jako su mi važne bile Amélie Nothomb i njezini romani Strah i trepet i Ljubavna sabotaža, Miranda July i njezina knjiga priča Baš ti, baš tu u odličnom prijevodu Mime Simić, Sylvia Plath, poezija Anne Sexton. S mnogo napora, a kasnije i užitka, uspijevala sam čitati Virginiju Woolf, ali njezine proze na mene u ranim dvadesetima nisu djelovale osnažujuće i borbeno. Za utjehu me uspijevala dobiti sjajnom esejistikom u knjigama Tri gvineje i Vlastita soba koje su mi djelovale posve drugačije od njezine fikcije. 

Za mene je vjerojatno najvažnija domaća spisateljica bila Dubravka Ugrešić. Njezini romani Štefica Cvek u raljama života, Forsiranje romana reke i Muzej bezuvjetne predaje obilježili su mi 1990-e godine i na mene izvršili važan utjecaj u čitanju, mišljenju i pisanju. Knjige poezije Aide Bagić Ako se zovem Sylvia i Može i kaktus, samo neka bode Asje Bakić na mene su ostavile snažan dojam, kao prve feminističke pjesničke knjige u nultima. Iz nekog razloga sam kasno otkrila Dašu Drndić. Sjećam se fizičke reakcije i euforije koje sam osjetila kada sam prvi put pročitala njezin Leica format. Ljutnja pripovjedačice bila je ljutnja na nacionalističke, ratno-profiterske i militarističke, u svojoj srži duboko patrijarhalne politike koje su to vrijeme u društvu bile dominantne. Tu sam ljutnju mogla prisvojiti i iz nje graditi vlastiti pripovjedački glas. Nešto slično dogodilo mi se i po čitanju romana Rio Bar Ivane Sajko.

Ana Fazekaš je kritičarka, esejistica i urednica na područjima izvedbenih umjetnosti, književnosti i pop kulture