Srce na mjestu

Fotografija more i zeleno
Foto: Edi Matić
Literarno mapiranje Mediterana

Srce na mjestu

Spisateljica i aktualna ravnateljica drame HNK Split Marina Vujčić iznova je, nakon 30 godina, bacila sidro u Mediteran, presadila se u svoje stanište i stekla puno pravo na, kako piše, pravilnu i točnu upotrebu fraze "srce mi je na mjestu"
Na Mediteranu sad opet živim, i dugujem mu taj slabašni pokušaj. Dugujem mu makar kratku proznu posvetu o vlastitom povratku i priznanje da sam više od tri desetljeća iz njega izbivala ne shvaćajući da se živ čovjek može presaditi u drugo podneblje, ali da mu spokoj uspijeva samo u svom

Projekt Salon susreće Agoru: Literarno mapiranje Mediterana povezuju autore/ice koji žive u različitim krajevima Mediterana i dijele sličan mediteranski habitus. S obzirom da su se i Saloni i Agore posljednjih godinu dana uglavnom ispraznili, ovi susreti se odvijaju virtualno, i to na način da pozvani autori/ice iz više mediteranskih zemalja jedni drugima šalju „virtualne razglednice“. Tekst i fotografija s tih razglednica ocrtavaju njihovo viđenje prostora u kojem žive i njegovih stvarnih, a ne stereotipnih identiteta. Te su razglednice tragovi jednog mikrokozma koji onda reflektira sliku čitavog, jedinstvenog i kompleksnog prostora Mediterana.

U projektu sudjeluju: Renato Baretić, Tonka Alujević, Jurica Pavičić, Boba Đuderija, Zlatko Gall, Ivica Matošević (Split), Davor Mandić (Rijeka), Senka Marić (BiH), Francesca Borri (Bari), Nayrouz Qarmout (Gaza), Marija Dejanović (Larissa), Ines Abassi (Bizerta), Virginia Monteforte (Malta), Arian Leka (Drač), Núria Añó (Katalonija), Khaled Khalifa (Sirija), Ramo (Maroko), Alida Bremer, Uwe Rada i Walburg Hülk-Althof (Njemačka), studenti glume Umjetničke akademije u Splitu i dr. Projekt vodi udruga Splitera (koordinator Edi Matić), a realiziran je u suradnji s Allianz Kulturstiftung, Ministarstvom kulture i medija RH i drugim partnerima.

Sve aktivnosti dostupne su na www.splitera.eu Kritika-hdp donosi premijerno neke tekstove nastale u sklopu projekta.

O Mediteranu bi bilo najpoštenije napisati esej. Riječ esej dolazi od francuske riječi essai, što znači pokušaj, a o Mediteranu se može jedino pokušati pisati, onako krajnje bezuspješno. Jer taj bi se tekst morao moći kušati i njušiti, morao bi se moći prisloniti na nepce i gledati na način razglednice; morao bi sadržavati sve one nijanse plavoga i zelenoga za koje u rječniku nema dovoljno riječi, a okom su vidljive. Moralo bi se u taj tekst moći zagaziti makar kao u morski plićak, moralo bi ga se moći čitati sa slušalicama u kojima zviždi maestral ili cvrči cvrčak ili se čuje neka druga onomatopeja koja nikad nije formulirana jer nije imala takve sreće s glasovima i riječima kakvu je imao onaj cvrčak iz pjesme. Takav je Mediteran – neopisiv u svakom pokušaju.

Ali ja na Mediteranu sad opet živim, i dugujem mu taj slabašni pokušaj. Dugujem mu makar kratku proznu posvetu o vlastitom povratku i priznanje da sam više od tri desetljeća iz njega izbivala ne shvaćajući da se živ čovjek može presaditi u drugo podneblje, ali da mu spokoj uspijeva samo u svom.

Ovo prosvjetljenje mogu zahvaliti pandemiji. Kako je lockdown bilo besmisleno provoditi u gradska četiri zida, uputila sam se u svoj kutak Mediterana, na brdo u zaleđu Trogira, a što je vrijeme dalje odmicalo, bilo mi je sve jasnije da se u ona gradska četiri zida više ne želim vratiti. Ponekad čovjek jednostavno ne shvaća što mu je nedostajalo dok to ponovno ne nađe. U mom slučaju bilo je to… pa – sve. More. Nebo s nijansom plave koja postoji samo na Mediteranu. Riba i školjke na tanjuru. Smokve. Masline, kojih i sama imam pedesetak. Mirisi. Priroda koja je prisutna čim ujutro pogledam kroz prozor. Škrta zemlja za koju mi je teško reći zašto se tako zove jer plodovima uzvraća bogato. Mentalitet Mediteranaca. Humor koji razumiješ samo ako su te šibali njime u vrijeme odrastanja. Pravo na fjaku. Ružmarin i lavanda. Sir i vino koje nastaje u krugu od nekoliko kilometara. Moćno stablo kostele koje sam ujutro nakon buđenja morala prvo ugledati da bih shvatila koliko mi je nedostajalo na kontinentu.

I evo me sad, sa sidrom bačenim u Mediteran. Uzgajam svoje pome, tikvice, krastavce, paprike, svoju blitvu i bob. Kruh umačem u ulje od svojih maslina. Nebo i more mi se spajaju na horizontu, a djetinjstvo i ova dob u životnom iskustvu. Napravila sam puni krug i sad sam pokajnica koja Mediteran idealizira do mjere da ne želi vidjeti ni jednu njegovu lošu stranu. Boli me briga za oštru buru od koje mi zimi kuća u brdima zviždi i trese se kao da će joj prozori popucati. Boli me briga za nesnosnu turističku najezdu ljeti. Boli me briga za to što u mome selu nema vodovoda ni kanalizacije. Boli me briga za prljavo obalno more. Boli me briga za onaj kontejner do kojeg smeće moram voziti autom. Boli me briga za loše ceste i nestanke struje za svakog manjeg nevremena. Sve ono što dobivam zauzvrat mi je veće i važnije.

Presadila sam se natrag u svoje stanište i stekla puno pravo na pravilnu i točnu upotrebu fraze „srce mi je na mjestu“.

Jer mi je srce, zajedno s cijelom mnome, stvarno na mjestu. Na Mediteranu.

Portret Marina Vujčić
Foto: Edi Matić

Marina Vujčić je spisateljica, urednica i od 1. prosinca 2020. ravnateljica Drame Hrvatskog narodnog kazališta Split. Rođena je 1966. u Trogiru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti. Objavila je romane: Tuđi život, A onda je Božo krenuo ispočetka, Mogla sam to biti ja, Susjed, Pitanje anatomije i Pedeset cigareta za Elenu i drame Umri ženski, Podmornica, Čekaonica. U koautorstvu s Ivicom Ivaniševićem objavila i roman Otpusno pismo. Za svoj književni rad dobila je neke važne nagrade, a drame su joj postavljene u nekoliko kazališnih kuća. Kao urednica u izdavačkoj kući Hena com uredila je šezdesetak knjiga domaćih autora. Bila je dugogodišnja suradnica Kazališta Ulysses u kojem je radila kao jezična savjetnica, asistentica produkcije, urednica kazališnih izdanja te voditeljica službe odnosa s javnošću i marketinga.