Slučaj Mallarmé

Naslovnica "Bacanja kocke" dizajn Mihajlo Arsovski
Foto: Monika Džakić / Hrvatsko dizajnersko društvo
Prostor i poezija

Slučaj Mallarmé

Mihajlo Arsovski i vizualna poezija
Latentni letrizam Arsovskog kulminira dizajnom poeme "Bacanje kocki nikad neće ukinuti slučaj" Stéphanea Mallarméa. Riječ je o rješenju koje na izvanredan način sintetizira njegova dotadašnja iskustva plakatne i knjižne tipografije. Međutim, njegova posebnost otkriva se tek razmatranjem u širem kontekstu slučaja Mallarmé i sudbine poeme "Un coup de Dés" nakon smrti pjesnika

U tipografskim rješenjima Mihajla Arsovskog često prepoznajemo bliskost postupcima karakterističnim za vizualnu poeziju, umjetnički pravac koji se nakon Drugog svjetskog rata javlja istovremeno u Europi i Južnoj Americi te ubrzo zatim grana u raznovrsne izme (letrizam i konkretizam tek su dva najčešća pojavna oblika), neki od kojih su začeti u SFRJ.[1] Potaknuta dostupnošću tipografije za koju je bila zaslužna pojava Letraseta, te afirmacijom ekonomičnih umjetničkih tehnika poput kolaža, istraživanja na ovom području odvijala su se tijekom 1960-ih i 1970-ih ne samo u jugoslavenskim republičkim centrima, nego i u većim gradovima poput Novog Sada, Celja ili Rijeke.

Uključenost Arsovskog u pokret vizualne poezije moguće je dokazati primjerima povremene produkcije nenamjenskih grafika poput ciklusa Haas (1972, 1974) ili Tipo-krajobraza (1979), ali prisutnost letrističkih ideja vidljiva je i u brojnim rješenjima opreme knjiga i časopisa u koje Arsovski unosi tipografsku domišljatost te odnose teksta i praznog prostora srodne vizualnoj poeziji. Njegov dizajn časopisa Teka[2] sadrži tako niz primjera hibridnih dramskih tekstova u čiju su strukturu integrirani snažni grafički naglasci poput inicijala ili znakova interpunkcije, koji tekstu daju vizualnu dinamiku glazbene partiture. No čak i umjerenija rješenja, poput odluke da se pojedini književni prilozi u Teci tiskaju tako što se donja polovica stranice ostavlja praznom, otkrivaju dizajnerski senzibilitet ugođen iskustvom vizualne poezije.

Latentni letrizam Arsovskog kulminira dizajnom poeme Bacanje kocki nikad neće ukinuti slučaj Stéphanea Mallarméa, koju naklada Studentskog centra objavljuje u prijevodu Zvonimira Mrkonjića 1976. godine, kratko nakon što Arsovski zaključuje svoj plakatni ciklus u Teatru &TD i prebacuje težište svog rada na područje opreme knjiga. Razmatranje dizajna ovog kanonskog djela modernističkog pjesništva u kontekstu opusa Arsovskog dalo bi se sažeti tvrdnjom da je riječ o rješenju koje na izvanredan način sintetizira njegova dotadašnja iskustva plakatne i knjižne tipografije. Međutim, posebnost ovog izdanja otkriva se tek razmatranjem u širem kontekstu slučaja Mallarmé i sudbine poeme Un coup de Dés nakon smrti pjesnika.

Naslovnica "Bacanje kocke"
Foto: Monika Džakić / Hrvatsko dizajnersko društvo

Knjiga kao „duhovni instrument“

Dvije godine prije objavljivanja Un coup de Dés, Mallarmé u časopisu Revue Blanche piše o knjizi kao „duhovnom instrumentu” i izražava oduševljenje grafičkim jezikom novinskog tiska, posebice raznovrsnošću pisama koja je u njegovim očima journal činila pjesnički životnijim medijem od zastarjelog livre. Odbacujući tradicionalni slog poezije ravnomjernim nizanjem stihova kao postupak čija je mehanička narav oprečna pjesništvu, Mallarmé u primjeni novinske i plakatne tipografije prepoznaje uzbudljivu alternativu te poziva čitatelje da zamisle „vodoskoke misli i osjećaja koje bi mogla izazvati stranica na kojoj je velikim slovima ispisana jedna jedina riječ, oko koje lebde krhotine objašnjenja, derivacije!”[3]

Plod ovog proglasa je Un coup de Dés, hermetična poema o brodolomu objavljena 1897. godine u međunarodnom časopisu Cosmopolis. Nižući tekstualne fragmente čiji su međusobni zvučni odnosi presudniji od značenja ispisanih riječi, Mallarmé sastavlja složenu tipografsku konstelaciju u kojoj važnu ulogu imaju intervali bjeline, prazna polja koja u dramaturgiji teksta označavaju „prostore okružujuće tišine”.[4] Međutim, prva tiskana verzija Un coup de Dés bila je zbog ograničenja novinskog prostora lišena najrevolucionarnijeg aspekta Mallarméove grafičke koncepcije – povezivanja dvaju stranica knjige u cjelovito vizualno polje.

Odbacujući tradicionalni slog poezije ravnomjernim nizanjem stihova kao postupak čija je mehanička narav oprečna pjesništvu, Mallarmé u primjeni novinske i plakatne tipografije prepoznaje uzbudljivu alternativu

Izdanje koje bi oprostorenjem teksta na formatu knjige iskazalo raskoš Mallarméove tipografske zamisli trebao je objaviti pariški trgovac umjetninama Ambroise Vollard, koji je slijedom popularnosti knjiga japanskih slikara upravo bio pokrenuo nakladu prvih europskih knjiga umjetnika. Godine 1898. smrt pjesnika prekinula je rad na ovom izdanju, te je tek 1914. pri Gallimardovoj Nouvelle Revue Française objavljena knjiga koja će poslužiti kao predložak za većinu prijevodnih izdanja, uključujući hrvatsko. Napredak u odnosu na verziju objavljenu za života autora sastojao se u prilagodbi sloga s pojedinačnih stranica časopisa na format duplerica knjige, pri čemu su korištene Mallarméove bilješke namijenjene Vollardovom izdanju. No, unatoč uputstvima da se za slaganje teksta koristi Didot, najpoznatije izdanje Un coup de Dés složeno je Elzevirom, pismom koje je Mallarmé prezirao, i tiskano na formatu različitom od onog koji je odredio pjesnik.

Gallimardovo izdanje tako označava početak sasvim neuobičajenog procesa približavanja fantomskom originalu koje se naročito intenzivira u posljednjih nekoliko desetljeća. Godine 1980. Mitsou Ronat, članica pariškog umjetničkog kolektiva Change nadgleda izradu naklade od 48 primjeraka, pri čemu uz tipografska uputstva slijedi i Mallarméove instrukcije u vezi formata (38×28 cm). Ova verzija će dugo uživati status definitivnog izdanja, premda je riječ o mapi razdvojenih listova, koncepciji koja opstruira namjeru pjesnika da se Un coup de Dés ostvari u dimenziji “duhovnog instrumenta knjige”. Godine 2004. naklada Pierson&Ptyx objavljuje 90 klasično uvezanih primjeraka kojima se ispravlja ovaj nedostatak, no tek što su stručnjaci potvrdili konačnost ove verzije, naklada Ypsilon Editeur odlazi korak dalje te 2008. godine objavljuje izdanje kojim se udovoljava i zahtjevu pjesnika da knjiga bude opremljena ilustracijama Odilona Redona...

Mallarméov nacrt poeme, 1897. (Izvor: Wikipedia)
Mallarméov nacrt poeme, 1897. Izvor: Wikipedia

Mallarméova strategija izazivanja „velikodušnog nagona čitatelja da reagira na tekst”[5] pokazala se doista uspješnom – poema Un coup de Dés potaknula je stvaranje novih knjiga i pjesama (primjer su konkretističke Konstelacije Eugena Gomringera iz 1954), ali i umjetničkih djela u drugim medijima, poput filma Les Mystéres du Château du Dé (Man Ray, 1929) ili opere Dice Thrown (John King, 2008). Jednu od najvažnijih prerada knjiga je doživjela intervencijom belgijskog umjetnika Marcela Broodthaersa, koji je stihove prekrio crnim prugama i tako istaknuo likovnu dimenziju Mallarméove kompozicije. Broodthaersovim postupkom poema Un coup de Dés vraćena je 1969. godine mediju knjige umjetnika u kojem je izvorno bila zamišljena.[6]

Približavanje poezije i grafike

Iste, 1969. godine u Zagrebu je objavljen ogled Vere Horvat Pintarić „Oslikovljena riječ”,[7] u čijem je središtu podrobna analiza vizualne koncepcije Un coup de Dés. Pintarić u ovom djelu prepoznaje „prvi korak približavanja poezije grafici”, prototip grafičkog jezika avangardi ranog 20. stoljeća[8] te ishodište suvremenog fenomena vizualne poezije. Hrvatski prijevod Bacanja kocki koji će sedam godina kasnije oblikovati Arsovski stiže dakle u kulturu koja je u potpunosti spremna za prijem ovog osebujnog djela.

Zasluga za to pripada u prvom redu pjesnicima uključenim u stvaranje hrvatskog izdanja, koji su afirmaciju Mallarméovih ideja u domaćem kulturnom prostoru započeli godinama ranije,[9] vlastitim konkretističkim istraživanjima likovnog ustroja riječi. Uz prevoditelja poeme, pjesnika Zvonimira Mrkonjića,[10] u projekt je uključen i Josip Stošić, koji na otisnutoj knjizi upisuje novi sloj značenja obilježavanjem dijela naklade vlastitim poetskim tekstovima uz pomoć pečata koje također oblikuje Arsovski. Stošićeva intervencija smješta Bacanje kocki u kontekst knjiga umjetnika kojemu pripada Broodthaerstova verzija, pa se posebnost hrvatskog izdanja ogleda i u lakoći kojom ono pronalazi mjesto u dvostrukom rodoslovu projekata pokrenutih energijom Mallarméove poeme.

"Bacanje kocki" dizajn Mihajlo Arsovski
Foto: Monika Džakić / Hrvatsko dizajnersko društvo

Premda je nastalo neopterećeno mitologijom fantomskog originala koju će nekoliko godina kasnije oživjeti izdanje Ronat, odvažnost grafičkog rješenja Arsovskog smješta ga u okvir diskusije o verziji knjige koja najpotpunije ostvaruje potencijal revolucionarnih grafičkih ideja autora Un coup de Dés. Promatrana kroz prizmu Mallarméovih programatskih tekstova o novinskoj i plakatnoj tipografiji, predimenzionirana slova kojima Arsovski zamjenjuje suzdržane akcente izvornika čine se daleko vjernijim odrazom zamišljenog tipografskog projekta za aktiviranje “vodoskoka misli i osjećaja”.

Neočekivanu kvalitetu ovom rješenju daje i jednostavno uvođenje crnine koja nedostaje prozračnim francuskim izdanjima, a koju su u neostvarenu verziju knjige trebale unijeti grafike Odilona Redona. Pismo u kojem izdavač Vollard ilustratoru prenosi uputstva pjesnika[11] pokazuje da je Mallarmé korištenjem grafika velikih dimenzija i tamne podloge želio osigurati kontrapunkt nježnoj tipografskoj konstrukciji. Golema crna slova koja koristi Arsovski unose u knjigu taj potrebni kontrast i obogaćuju ishodišno rješenje makro-povećanjima, koja riječi na stranici osim po Mallarméovim zacrtanim dijagonalama optički pokreću i jakim približavanjem i udaljavanjem u prostoru.

Arsovski majstorskom preradom klasika zaokružuje i legitimira vlastito višegodišnje istraživanje oprostorenog teksta

U predgovoru knjige Mallarmé nudi tumačenje tipografske kompozicije djela kao partiture za vokalnu izvedbu, dajući nam tako povod da grafičko rješenje Arsovskog – a ono uključuje i odabir nestandardnog formata kojim se širi ekran Mallarméovog “cjelovitog vizualnog polja” – shvatimo kao glazbenu obradu, kao remix. Obraćajući se publici upoznatoj sa značajem izvornika, Arsovski majstorskom preradom klasika zaokružuje i legitimira vlastito višegodišnje istraživanje oprostorenog teksta. Ovaj samosvjesni autorski postupak, kojim se avangardno djelo fin-de-sièclea primjenom grafičkog kôda zrele moderne oživljava za čitatelje novog vremena, najizvanrednije rezultate daje na naslovnici knjige, na kojoj se premetanjem slova u imenu pjesnika likovno afirmira – nimalo slučajno – upravo princip slučajnosti čijem se ukidanju protivi pjesma.


[1] Signalizam, međunarodno prihvaćeni ogranak vizualne poezije koji teži oslobađanju energije jezika razbijanjem jezične materije na riječi i znakove, jedan je u nizu umjetničkih pravaca koje je inicirao Miroljub Todorović, protagonist razgranate srpske letrističke scene. Slovenski autori vizualne poezije okupljaju se za to vrijeme pod barjakom reizma, pravca nazvanog prema jezičnoj teoriji poljskog filozofa Tadeusza Kotarbińskog. U potragu za imenom novog umjetničkog pravca uključuju se i teoretičari dok Biljana Tomić organizira izložbe tipoezije, Vera Horvat Pintarić zagovara Max Benseov konstrukt verbo-voko-vizualna umjetnost.
[2] Od 1972. do 1976. objavljeno je dvanaest brojeva Teke. Dizajn pojedinih kasnijih brojeva potpisuju Helena Horvatić, odnosno Zoran Pavlović.
[3] Stéphane Mallarmé, „Le Livre: Instrument Spirituel”, Revue Blanche, 1895.
[4] Stéphane Mallarmé, predgovor prvom izdanju, 1897.
[5] Stéphane Mallarmé, „Le Livre: Instrument Spirituel”, Revue Blanche, 1895.
[6] Naslovnica Broodthaersove knjige umjetnika vjerno slijedi Gallimardovo izdanje Un coup de Dés, uz dvije izmjene: umjesto Mallarméa kao autor potpisan je Broodthaers, a riječ poeme pod nazivom djela zamijenjena je riječju image. Koristeći mallarméovski postupak zamjene teksta „prostorom tišine”, Broodthaers je posredno inicirao niz sličnih poduhvata u mediju knjige umjetnika. Znamenit primjer je knjiga Reality (1973) poljskog umjetnika Jaroslawa Kozlowskog, koji briše riječi iz teksta Kantove Kritike čistoga uma, ostavljajući na stranicama samo znakove interpunkcije. Na sličan način stvoren je i Humument (1970) Toma Phillipsa, remek-djelo žanra knjige umjetnika.
[7] U dvobroju 5-6. časopisa Bit International, 1969; kasnije se pojavljuje i kao separat.
[8] Premda većina povjesničara dizajna dovodi tipografske eksperimente futurista u neposrednu vezu s grafičkom koncepcijom Un Coup de dés, Marinettijev proglas Rivoluzione tipografica (1913) negira važnost Mallarméovog doprinosa: „Suprotstavljam se dekorativnom i precioznom stilu Mallarméa, njegovom pronađenom jeziku i statičnom idealu...”
[9] U slučaju Josipa Stošića zapanjujuće rano – već 1951. godine, kad kao šesnaestogodišnjak objavljuje prvu knjigu konkretističke poezije u Jugoslaviji. Zbirka Đerdan, kojom započinje njegovo bavljenje mallarméovskom problematikom uključivanja praznog prostora u strukturu pjesme, prepoznata je kao izraz otpora estetskom dogmatizmu Partije i zabranjena radi „dekadentnog iživljavanja stranog socijalističkom duhu”. Kasnija istraživanja vizualnog ustroja teksta Stošić razvija u stvarnom prostoru, objektima i instalacijama u kojima se promjenom položaja promatrača mijenja odnos među riječima.
[10] Odjek suradnje Arsovskog i Mrkonjića na knjizi Bacanje kocki prepoznaje se u iznimno uspjeloj opremi novije Mrkonjićeve knjige Gonetanje Gomile (DHK, 2001), koju Arsovski rješava netipičnim poravnavanjem sloga na desno i gomilanjem mallarméovskih bjelina.
[11] Citirano u Rosemary Lloyd, Mallarmé: The Poet and His Circle, Cornell University Press, 2000.

Željko Serdarević (Split, 1965.) je grafički dizajner