Roman i jazz

Slika kontrabasa s jazz koncerta
Politika, glazba i književnost

Roman i jazz

Svijet kao psihijatrijska bolnica u romanima „Pas i kontrabas“ Saše Ilića i „Zvuk krvi“ Michaela Ondaatjea
Oba romana naglašavaju teme konstrukcije identiteta, nasuprot često zloupotrebljavanoj temi umjetnika suprotstavljenog društvu, čime se „Pas i kontrabas“ zajedno sa „Zvukom krvi“ ulančava u primjer dvaju istaknutih postmodernističkih perspektiva u kontekstu jazz-romana, udarajući o zvono pokreta Black Lives Matter, a sve to unutar odjeka pobolničenoga pandemijskog svijeta

Jedne hladne zimske noći, jazz-kontrabasist Filip Isaković stiže u psihijatrijsku bolnicu Kovin sjeverno od Beograda zatražiti stručnu pomoć za liječenje posljedica post-traumatskog stresnog poremećaja što ga je pretrpio kao mornar Jugoslavenske ratne mornarice ranih 1990-ih, noseći pritom na leđima svoj instrument kojeg uostalom više ne može ni svirati. Umjesto dočeka, svjedok je utapanja sirijske migrantice koja je utočište od maltretmana u bolnici potražila u pokušaju prelaska zamrznute rijeke Dunav. Saša Ilić, laureat posljednje NIN-ove nagrade, dodijeljene mu u siječnju tekuće godine, romanom Pas i kontrabas polarizirao je srpsku književnu scenu, a mimikrijom svojstvenom zbivanjima u samom romanu, na sprudove ostatka ostataka srpskog građanskog društva izbacio repove nacionalističkih devedesetih. Uostalom, u sažetku autorove dosad šeste knjige i stoji da je nadahnuta antipsihijatrijskom pobunom protiv društva koje je odlučilo da zaboravi svoje ratove.

Knjiga u cjelini baca dugu sjenu preko očijukanja istočnjačkog modernizma sa svojim zapadnjačkim kontrapunktom, poput kišobrana rastvorenog preko tzv. jazz-romana. Pored tvrdo kuhane ili uglate sjevernoameričke teksture, ovaj narativ liježe pod ramove jugoistočno-europske književnosti. Protagonistovo ime Filip priziva junaka Povratka Filipa Latinowicza Miroslava Krleže, dok mu prezime dolazi od junaka Seoba, Vuka Isakovića, iz pera srpskog modernista Miloša Crnjanskog. Tako se, skriveno u sjenkama svojeg dvoglavog naslova, jugoistočno-europsko iskustvo izjednačava s afroameričkim, svojevrsnim swingom kontrabasa koji se kao član ritam sekcije kreće istodobno i prema naprijed i prema natrag. 

Naslovnica knjige Saše Ilića "Pas i kontrabas"
Saša Ilić: Pas i kontrabas, Orfelin, Novi Sad, 2019.

 

Objavljen u biblioteci „Noć Republike“ nakladnika Orfelin 2019. godine, ovaj naslov koji u sebi nosi okus poraza očita je aluzija na autobiografiju Charlesa Mingusa Beneath the Underdog  (1971.), skladatelja, kontrabasista i pionira jazz-avangarde afroameričko-indijanskog porijekla, objavljenu i pod naslovom Bedniji od šugavog psa (Fabrika knjiga, 2003.). Poprište kovinske bolnice uprizoruje institucionalni sitcom kojeg je bravurozno odigrao ansambl pacijenata, redom napuštenih pasa rata u pojedinačnim manjinskim kategorijama bosanskih Srba, vojvođanskih Mađara i Kosovara, odigranih nasuprot fukoovskih instanci države koja bolnicom upravlja bilo kroz vojsku, crkvu ili školu, e da bi na kraju tranzicije i sama postala tek outsourcani honorarac nizozemske farmaceutske kompanije za koju provodi elektro-konvulzivne terapije pojačane psihotičkom municijom tableta kojima se ni imena ne zna. Ansambl predvodi vremešni psihijatar dr. Julius – s poštapalicom amico mio – potomak osnivača bolnice dr. Dezidera. Bolnici je posvetio život, a dane kao njezin pacijent krati s Isakovićem i ostalima u analizi sustava kroz iščitavanje Danteova Pakla. Završnica romana odvija se u Genovi kamo je Isaković iz Kovina pobjegao preko Mađarske i s afričkim migrantima pokrenuo bend. Vraćajući svoj elan vital sviruckanjem na ulici, iščekuje početak gaže na mediteranskom kruzeru, koja najavljuje i ostvarenje žudnje za strukovnom sigurnošću.

Poprište kovinske bolnice uprizoruje institucionalni sitcom kojeg je bravurozno odigrao ansambl pacijenata, redom napuštenih pasa rata u pojedinačnim manjinskim kategorijama bosanskih Srba, vojvođanskih Mađara i Kosovara

Doziranje Pynchona

Roman o ukletome intelektualcu, bez stalnog zaposlenja i mjesta boravka, predstavljen je dugim, serpentinskim rečenicama, koje naposljetku teku i kroz prazninu vlastite sudbine. Kontekst izranjanja njegovog protagonista koji će završiti na državnim jaslama, klacka se na odlikama postmodernističkog pisma, zahvaljujući raskoši flashbackova, premda se karakterizaciji likova koji podržavaju radnju nikad ne dopušta rasputati i potpuno razmahati. Prikazana improvizacijskim solima na pop-kulturnu prtljagu, naslonjena je na različite odvjetke suvremenog i mainstream jazza. Tako je miljenik socijalističke srednje struje Zdravko Čolić uskočio na session s Esbjörnom Svenssonom, dok pjesni ljuvene Juliusovih roditelja – doktora i časne sestre koji su službovali u istoj bolnici – nad prostorom zdenca koji distorzira odjeke njihovih glasova rezoniraju s poezijom stihova i citata ruskih kubo-futurista. Postupak uostalom podsjeća na način koji je, s uvjetnim strahopoštovanjem spram američkog kultur-kolonijalizma, u svojim romanima upotrebljavao Murakami, iako bih se kladio da je Ilić (tek!) dozirao Pynchona; dok je Murakami komoran, Pynchon puca od pluralizma referenci i glasova.

Ruševine modernizma prisutne su posvuda. Kao lider F Kvarteta, Isaković je u stalnom sukobu sa svojim saksofonistom, kao i rival u ljubavnom trokutu koji čine s fotografkinjom Enom. Kvartet održava nastupe diljem Srednje Europe u čiju su poslovičnu duhovnu ispražnjenost nahrupile legije migranata. Menadžer nemilosrdno iskorištava bend osiguravajući im nastupe samo po rupetinama nalik onima u kakvima su svirali pioniri žanra. Baveći se umjetnošću radi umjetnosti same, jazzer je stup svijeta u kojem je čovjek čovjeku vuk, dok je sam jazz tek mimikrija nagnuća prema nedostižnom zapadu. Počesto pogrešno predstavljeni kao sramežljivi, tajanstveni ili tek okrenuti leđima spram publike, a stoga i privatno otuđeni od ostalih članova jazz-kvarteta, kontrabasisti su počesto premisa za stereotip, premda upravo njihovo intelektualno poslanje bend drži na okupu – jer drže u šačici (one!) prave tonove. Taj se fokus ka ključnome i sidrenim osnovama i nadopunjuje s Isakovićevom personom, budući da mu je um trajno napregnut nastojanjem da ujedini slojeve vlastitog identiteta – očinske, bendliderske i partnerske figure – raspadnute prisjećanjima na uzaludne pokušaje realizacije na proždrljivim platoima industrije zabave, odnosno kapitalizma pod krinkom, što je zahvat kojeg se ne bi posramio ni rani Krleža. Nasuprot stoji lažni humanitarizam znanosti kojeg utjelovljuje doktorica Sibinović, psihijatrica koja penetrira u njegov unutarnji svijet uzorkovanjem zvučnih asocijacija koje potiču preslagivanje njegove psihičke mape. Isaković je u istom cugu, kao i Mingusov pripovjedač u losandželeskoj bolnici Bellevue, doživio živčani slom i poput mnogih svojih uzora, prvaka be-bopa, doživio liječenje elektrošokovima. A budući da se bolnica Kovin nalazi uz obalu Dunava, voda i električna struja dvije su stamene sile koje u okovima drže čitavo društvo, kao pismo i glava prirode koja kao saveznica pogrešne strane najčešće stoji nasuprot pojedincima, i stoga su njihove nade osuđene na neuspjeh.

Počesto pogrešno predstavljeni kao sramežljivi, tajanstveni ili tek okrenuti leđima spram publike, a stoga i privatno otuđeni od ostalih članova jazz-kvarteta, kontrabasisti su počesto premisa za stereotip, premda upravo njihovo intelektualno poslanje bend drži na okupu

Manjinski identiteti nasuprot konzervativnog dijela kulturne javnosti

NIN-ova nagrada Iliću, međutim, nije omogućila odmaranje na lovorikama, budući da ga je grupa od osamnaestero autora i autorica – među kojima i neki raniji dobitnici nagrade koji svoj tadašnji uspjeh iz prosvjeda relativiziraju – prozvala da povuče roman iz konkurencije, podsjećajući ga da je isto učinio 2010. sa svojim Padom Kolumbije, čime je Ilić protestirao protiv političkih repova u Srbiji nakon ubojstva premijera Đinđića. Ne zaboravimo da je protiv kritičara koji je njegov utjecaj na javnost nedavno usporedio s onim Ratka Mladica – Ilić početkom listopada pokrenuo i građansku parnicu o čemu je krajem istog mjeseca pisao i bečki Der Standard, dok osporavateljima djela i žirija koji ga je izabrao podršku pruža i notorni Kurir. S likom kosovskog vojnog dobrovoljca u roman prodire i vernakular albanskoga kao najstarijeg živog europskog jezika – čije su govornike baš poput kakvog pandana američkih Indijanaca, ne zaboravimo, pregazila došljačka slavenska plemena – Ilićev narativ pozicioniranjem nasuprot konzervativnog dijela kulturne javnosti ovime dobiva i politički kontekst, a sam je autor usto i suosnivač književnog festivala Polip u Prištini. Pokraj narativa koji pokazuju sentiment spram poniženih i uvrijeđenih, a ispod svjetonazorske kabanice regiona, Ilić pronalazi bazen polariteta i razlika usmjerenih nasuprot manjinskih identiteta koji nisu neophodno prisutni u srpskom književnom mainstreamu. Kad u pitanju ne bi bio ideološki sukob, pomislili bismo da je razlog zbog kojeg se Emir Nemanja Kusturica pridružuje spomenutoj osamnaestorici u činjenici da je njegovo čitanje crnog vala i Želimira Žilnika bilo sličnije prikazivanju crnaca u blaxploitation filmovima. No ovako se, baš kao u kakvom bravuroznom frojdovskom obratu, oni deklariraju kao zaštitnici Grala, istog onog okruglog stola od kojeg se Ilić 2005. i distancirao. Prisjetimo se u tom kontekstu i polemike kojoj je Danilo Kiš bio izložen 1976. godine povodom Grobnice za Borisa Davidoviča. Knjiga tada nagrađena NIN-om u Kurirovoj se aktualnoj trakavici uredno posprema pod tepih, iako je iz nacionalističkih napada na sebe i svoje djelo Kiš ispisao i publicističku knjigu – slavni Čas anatomije.

Jazz i američki fin-de-siecle

Coming through Slaughter – u nas 1997. preveden kao Zvuk krvi – roman je Michaela Ondaatjea iz kiševske 1976. godine, a nastaje na temelju šturog povijesnog dokumenta o životu i eri prvog antijunaka suvremenog džeza, trubača Buddyja Boldena iz vremena njuorlinskog fin-de-sieclea, koji je obolio od shizofrenije i u trideset prvoj godini završio u East Louisiana State Hospital za mentalno oboljele u mjestu Jackson, 150 kilometara niz rijeku Mississippi, gdje je i preminuo 1931. godine. Vremena su, jasno je, bila tvrda: New Orleans na prijelazu stoljeća imao je 2000 registriranih prostitutki, 70 profesionalnih kockara, kao i 30 klavirista, dok je tek jedan čovjek znao svirati krilnicu, odnosno Flügelhorn, a to je bio upravo Bolden. Gotovo mitološki prikazana uloga umjetnika uglavnom je ona medijâ koji lebdi između života i smrti – bilo kao duhovnog patrona s pogrebnih marševa ili tek posrednika u stvaranju priručne atmosfere plesnih dvorana i plesnjaka koji potpaljuje granu prostitucije.

Danas naturalizirani Kanađanin porijeklom s Cejlona, Ondaatje je krajem šezdesetih studirao na Oxfordu, gdje nastaju obrisi njegova prvijenca, fragmentarnog romana Sabrana djela Billyja the Kida (1970.). Isprva nagrađeno guvernerovom nagradom Kanadskog umjetničkog savjeta, djelo je kasnih devedesetih u nas doživjelo revalorizaciju kroz časopis Godine Nove. U svojem je aktualnom reizdanju dostupno kod izdavača Vintage International, jednako kao i spomenuti Mingusov naslov. Svjetsku slavu autoru će ipak priskrbiti roman Engleski pacijent iz 1992. godine koji će poslužiti kao predložak za istoimeni film redatelja Anthonyja Minghellae.

Urbani afro-američki identitet stiješnjen je u geto uglavnom afričkog življa i ublijeđen tek tuluz-lotrekovskom pojavom patuljka i bogalja iz Francuske četvrti New Orleansa. Fikcionaliziranom liku fotografa Bellocqa autor romana pripisuje jedinu fotografiju koja je poslužila kao krunski dokaz Boldenova postojanja, a na kojoj ovaj naočiti mladac pozira sa svojim bendom. Zahvaljujući njihovu poznanstvu, prostitutke koje su se fotografa, patuljka i bogalja gnušale, lakše su se mogle opustiti pri poziranju, čime je jasno skicirano razgraničenje između igranja i življenja u nadi za život van beznačajnosti i rasne nevidljivosti, čime je Bolden ujedno, na vlastitu inicijativu, postao i Bellocqovim Vergilijem.

Naslovnica knjige "Zvuk krvi"
Michael Ondaatje: Zvuk krvi, prevela Ljiljana Šćurić, Mozaik knjiga, Zagreb, 1997.

Knjiga pripada divljoj hordi jazzom škropljenih naslova – koje su mogli emancipirati i blaxploitation filmovi – uz npr. američki fin-de-siecle roman Ragtime (1974.) E. L. Doctorowa prošaran pojavljivanjem povijesnih ličnosti poput Harryja Houdinija i Emme Goldman, odnosno satire Mumbo Jumbo Ishmaela Reeda (1976.). Oba romana se pridružuju Ondatjeeovu pokušaju mapiranja afroameričke mitologije i njihova bi temeljitija razrada mogla probiti format ovog eseja. Spomenimo uzgred kako Reedovo djelo otvoreno pljuje u lice američkom snu, dok je Doctorowljevo djelo u nakladi zagrebačke biblioteke Hit doživjelo nekoliko izdanja.

Trend mobilnosti crnačkog stanovništva u sjevernoameričke gradove Doctorowu je pomogao portretirati bijelu protestantsku Ameriku koju naplavljuju dotepenci u New York iz čitavog svijeta. Tako se i Louis Armstrong preko trnja do svjetske slave vinuo nakon što je napustio rodni New Orleans – skrivajući zadah opskurnih općina Storyville ili Slaughter svojim šarmom i osvajačkim osmijehom. No, njegov se suvremenik Bolden, pak, kao brijač crnačkog porijekla izdržavao četveročlanu obitelj. S lakoćom bi prelazio krvave mostove između njuorlinskih gradeca i kaptola, smanjujući zidove koji su razdvajali njegove manjine, no istovremeno ih je i zloupotrebljavao. Objavljivao je podlistak utemeljen na tračevima koje bi pabirčio od svojih mušterija, kao što bi po današnjim uzusima i sam bio njihovim akterom – živio je u divljem braku s dvije žene.

Zvuk krvi Michaela Ondaatjea nastaje na temelju šturog povijesnog dokumenta o životu i eri prvog antijunaka suvremenog džeza, trubača Buddyja Boldena iz vremena njuorlinskog fin-de-sieclea, koji je obolio od shizofrenije i u trideset prvoj godini završio u East Louisiana State Hospital za mentalno oboljele

Kao Isaković – i Bolden odlazi da bi se vratio

U skladu sa svojim tvrdo-kuhanim naslovom, događajnost Zvuka krvi ima i lik privatnog detektiva koji istražuje okolnosti Boldenovog nestanka, a knjiga je odavno i dio kurikuluma srednjih škola u Kanadi. Bolden je, usprkos svemu, labilan. I uoči ludnice, nestajao bi mjesecima netragom i vraćao se kuci, istovjetno Isakovićevom liku. Na radnom bi se mjestu danomice zapio i onesvješćivao od alkohola, nakon čega bi vodio ljubav sa ženom – koja je u mladosti i sama bila prostitutkom, prije nego li bi se latio instrumenta i zatim pošao na gažu. Cijelo je poglavlje knjige uoči klimaksa u ludnici posvećeno demi-mondeu u kojem su ljubav i smrt uobičajena dinamika, praktički poštapalice, profila prostitutki. Boldenov gubitak profesionalnog usmjerenja, a time i nade, očito upućuje na besmisao podjarmljivanja i nevidljivosti, budući da je živio bez ikakvih mogućnosti za socijalno napredovanje.

Ovi obrisi odvode roman u smjeru teme konstrukcije identiteta, nasuprot često zloupotrebljavanoj temi umjetnika suprotstavljenog društvu, čime se Pas i kontrabas zajedno sa Zvukom krvi ulančava u primjer dvaju istaknutih postmodernističkih perspektiva u kontekstu jazz-romana, udarajući o zvono pokreta Black Lives Matter, a sve to unutar odjeka pobolničenoga pandemijskog svijeta.

Vid Jeraj zagrebački je novinar, pisac, slam-pjesnik i muzičar s bečkom adresom. Autor je romana "Krvna slika" (Knjigomat, 2013.)