Razglednica iz Rijeke

Rijeka fotografija kuće i zastave
Foto: Edi Matić
Literarno mapiranje Mediterana

Razglednica iz Rijeke

Riječanin Davor Mandić literarno mapira svoj grad i njegove skrivene topose
Iz moje ulice, slijepe ulice, barem za automobile, put vodi u šumu, na mlinove. Nikada nisam bio tamo. Ali planiram to učiniti. Tamo ima stranaca. Koji nisu turisti. Nekada ih zovu migranti, da ne bi rekli izbjeglice pa udarili po vlastitoj savjesti. Onoj iz devedesetih

Projekt Salon susreće Agoru: Literarno mapiranje Mediterana povezuju autore/ice koji žive u različitim krajevima Mediterana i dijele sličan mediteranski habitus. S obzirom da su se i Saloni i Agore posljednjih godinu dana uglavnom ispraznili, ovi susreti se odvijaju virtualno, i to na način da pozvani autori/ice iz više mediteranskih zemalja jedni drugima šalju „virtualne razglednice“. Tekst i fotografija s tih razglednica ocrtavaju njihovo viđenje prostora u kojem žive i njegovih stvarnih, a ne stereotipnih identiteta. Te su razglednice tragovi jednog mikrokozma koji onda reflektira sliku čitavog, jedinstvenog i kompleksnog prostora Mediterana.

U projektu dosada sudjeluju: Renato Baretić, Tonka Alujević, Jurica Pavičić, Boba Đuderija, Zlatko Gall, Ivica Matošević (Split), Davor Mandić (Rijeka), Senka Marić (BiH), Francesca Borri (Bari), Nayrouz Qarmout (Gaza), Marija Dejanović (Larissa), Ines Abassi (Bizerta), Virginia Monteforte (Malta), Arian Leka (Drač), Núria Añó (Katalonija), Khaled Khalifa (Sirija), Ramo (Maroko), Alida Bremer, Uwe Rada i Walburg Hülk-Althof (Njemačka), studenti glume Umjetničke akademije u Splitu i dr. Projekt vodi udruga Splitera (koordinator Edi Matić), a realiziran je u suradnji s Allianz Kulturstiftung, Ministarstvom kulture i medija RH i drugim partnerima. Sve aktivnosti dostupne su na www.splitera.eu

Kritika-hdp donosi premijerno neke tekstove nastale u sklopu projekta.

Živim u gradu koji je u stalnoj potrazi za svojim identitetom. Živim u tijelu koje je u stalnoj mijeni. Živim u jeziku koji je moj koliko i bilo kojeg političara. Živim u kući koju sam izgradio.

Grad otkriva svoje ulice sve brojnijem turistu. Porast je eksponencijalan, s jednog turista, koji je pogrešno skrenuo s ceste za Dalmaciju, jer je vidio znak za trajekt, došli smo na dva, a turistička zajednica više ne može, kao dosad, na ljetni kolektivni godišnji odmor.


NOSIM SE KAO ŠTO GRAD NOSI
LJUDE ONI DOLAZE I DOLAZE

prvo ih nema djeca naganjaju
lopte rastu pored suza ispred

vrtića maminih potresa zbog
fantomski otkinutih udova

onda se odjednom pojave
nose ih njihove brade maskare

gihtovi hemeroidi granulomi
čukljevi katarakte vode u koljenima

ljudi dolaze i dolaze
njihove duše su bezgranični prostori

slobode omeđeni propadajućim
tijelima ali tko može reći da istina

ikada izlazi na vidjelo kad je jezik
najmanje cijenjeni organ vida


Moje tijelo više ne može pratiti ono što um misli da bi tijelo trebalo. Imam 44 godine, to je normalno. Iz prstiju bi da mi cure patetični izljevi poput: postao sam rob svojeg tijela, ili: moram pomaknuti svijet da bi mi tijelo funkcioniralo kako treba, ili: odustanem od putovanja kada shvatim što sve moram spremiti ili ponijeti sa sobom samo da bi mi tijelo radilo. 

Onda se odmorim u jeziku.


 

SPREMIM JEZIK U RAKETU
PA TAKO 66 PUTA

raketa nije veća od mene
ali milijun je puta ubojitija

66 raketa stavim na leđa
nosim kroz mračnu šumu

svaka stopa izmjerena je
slovom prirodnog zakona

66 raketa stisne moja leđa led
na njima ulazi u povijenu kičmu

kada dođem pred raketni bacač
manji sam od kristala vode

tražim svoje agregatno stanje
i mjerim

koliko topline u jednom običnom
pali!


Ali.


PROMIJENIM SE I ODJEDNOM
JE TEŠKO JEZIKOM OTVORITI

konzervu očaja koji je hranio gladna
dječja usta i cvao u proljeće uvijek u

proljeće Sunce u prozoru moglo je
promijeniti tijek igre da nevidljivi

neprijatelj nije već bio pred vratima
a kad se kuća počela preslagivati

očaj je pobjegao iz karantene mutirao
u paralizu i sad hara hara kao da

ništa na ovom svijetu nije vrijedno
riječi koje je nemoguće izgovoriti

 

Rijeka, zgrade i instalacija petokrake na krovu
Foto: Edi Matić

 

Iz moje ulice, slijepe ulice, barem za automobile, put vodi u šumu, na mlinove. Nikada nisam bio tamo. Ali planiram to učiniti. Tamo ima stranaca. Koji nisu turisti. Nekada ih zovu migranti, da ne bi rekli izbjeglice pa udarili po vlastitoj savjesti. Onoj iz devedesetih.

Svi smo mi migrant.


POSRĆEM ŠUMOM JA SAM
MIGRANT ZA KOJEG NE VRIJEDE
ZEMALJSKE GRANICE

ne tražim pasoš ne trebam eure
ni mobitel rezervne gaće ako mi
pred granicom popuste crijeva

moja šuma nije tamna i strana
utroba kita koja probavlja snove
kao boćata pomorska policija

za mojim stopama ne trče bijesni
psi i odore koje posrćući pucaju
iz svojih pištolja ne ja nisam taj

migrant moje migracije iscrpljuju
obzori u kojima se tvoj pogled toči

na kockice leda u kristalnoj čaši

one nisu egzistencijalne
i pomalo ih se sramim a opet
ako postojim samo kao prazan

utor za tvoju glavu na mom
ramenu moje migracije su teške kao
kap s tvog nosa kad si ono odlazila


Nisam samo ja, iako se ponekad tako čini. Moja kuća, koja nije baš potpuno moja, u mom je gradu, koji nije zapravo moj, koji je u mojoj državi, a koja nikada nije ni bila moja. Nikada nisam osjetio ponos zbog pripadnosti, bilo čemu. Možda je to moj problem i možda je ekološki.


OKRENEM STROP I HODAM
IZBJEGAVAJUĆI LUSTERE

svjetlo ne pada pravocrtno
šume su daleka postrojenja

u bruto nacionalnom dohotku
sudjeluju s 10 posto kisika

ostalo dolazi iz saborskih hodnika
po kojima se šire mirisi dinstane

kapule i pravedničkog znoja
meso koje su izrezali za ručak

nije zaboravilo svoje kosti
sjajan kamen temeljac za

pluća poreznih obveznika
kojima tlo izmiče podove


Onda sam dosjetka. Ili se tako čini ciničnom oku.

 

Rijeka korzo i robna kuća
Foto: Edi Matić

 

ADRESIRAM SVOJE STRAHOVE U
ARITMIJU ZIDNOG SATA I ČEKAM

najbolji put do mog srca je
između četvrtog i petog rebra


U kući koju sam izgradio je i hostel. Hostel je propao ove sezone, još jedna tiha žrtva virusa. Želim kupiti taj hostel, koji je moj prvi susjed. Želim kupiti mog prvog propalog susjeda, jer onda ću znati koji je, kakav i od čega. Kupit ću ga da ga izgradim, kao što sam izgradio i kuću koju sam cijeli život htio, u gradu u koji sam došao, u ulicu koju si crtam kao dragu otkad sam je prvi put vidio, koju grad ne voli, gdje je kvadrat jeftin, ali donedavno ipak mi nedostižan. Sada kada je sve to tu, nije ostalo drugo nego prionuti poslu.

Zen i umjetnost fugiranja ciglenog zida. Uzmeš jednu mjericu bijelog cementa, jednu mjericu riječnog pijeska, tzv. „nule“, u to umijesiš petinu bijelog ljepila za pločice i vode do konzistencije gustog šlaga. Pustiš da odstoji pet minuta. Uzmeš gleter i fugajzlu i kreneš. Uštediš novce koje nemaš, nalaziš majstora kakvog više nema u gradu koji gradi kuće samo za turiste, kojih opet nema, tek što su došli, jer virus... jer što bi se taj majstor mučio s tamo nekom ciglom, pa još unutra, u dnevnoj sobi. Tko je to vidio u doba knaufa.

Metamorfoza. Dom.


IMAM DVA SINA
OBA SAM NAPISALA GRABLJAMA U
PJEŠČANIKU ONDA IM

nacrtala osmijehe od čokolade
i kućicu od marmelade
pogled se popne po užetu kao

čigra po moždanoj kori
čigra
igra s tvrdim č

koja će zamijeniti karte
što vode do one kuće preko
kičmi bogova koji pamte

prokletnici sve te izmaštane
čardake ni na nebu ni na nebu
sutra ćemo zatvoriti

dvadeset peto poglavlje o
pristupu u uniju zaborava
a udaljenost koju budu

mjerili između nas dijelit
će na sve dječje rođendane
koji će paliti svjećice kao

fitilje na slatkim
praskavim
bombama

 

Rijeka luka
Foto: Edi Matić

 

Kada izgradiš kuću, za sebe i sve tvoje, preseliš se potpuno u jezik. Od njega ne možeš pobjeći.


IZGRADIM KUĆU OTVORIM JOJ
PROZORE PROVJERIM TEMELJE

učestalost kuće u mojoj kući ono
je što me zanima i gdje se sakriti

kada neprijatelj napadne koliko
siguran možeš biti ti zastava srca

otvori svoje ja provjeri učestalost
sebe u sebi i razmisli gdje si se

sakrio u kojim plućima te nema
kojem krvotoku bistrom potoku

on teče iza kuće sav sazdan od
potoka koji podriva temelje ruši

koliko potoka u tom potoku!
koliko zemlje u toj mrkoj cigli

Portret Davor Mandić

Davor Mandić je rođen 1976. u Puli. Radio u pulskom Glasu Istre, a potom u riječkom Novom listu, gdje i sada radi kao novinar u kulturi. Objavljuje prozu, poeziju i kritike. Objavio je knjigu pjesama Mostovi (HDP, 2009), zbirku priča Valjalo bi me zamisliti sretnim (2014., Naklada Ljevak) i roman Đavolja simfonija (2016., Hena com). Trenutno su u fotofinišu nova zbirka priča Pobjeda i nova zbirka pjesama Dva kruga, jedna tuga, kao i razvoj scenarija za dugometražni film. Zbirka pjesama vodi.