Odabrao Marko Pogačar

Slika Topeka
Najbolje iz 2020. godine

Odabrao Marko Pogačar

Intelektualna preventiva i terapija kulturom – urednici/e portala Kritika h,d,p, preporučuju najbolje iz 2020. godine: „We don't give a penny, fuck 2020.“, ili „godine prolaze, nemam ništa s tim…“?
Ne znam koliko sve ovo skupa ima veze s 2020., ali eto, navukao sam koliko sam mogao, sve riskirajući Pitagorinu kletvu i osvetu. Prava, u neku ruku upravo epistemološka dilema godine mogla bi se sažeti u jedno pitanje: je li najbolji haiku o 2020. otpjevao nedavno Scooter, ili prije više od dva desetljeća Petar Grašo?

Započela je najduža noć. Metaforički – možda – jer je metafori moguće proturječiti njezinim vlastitim sredstvima (što, na primjer, s nekome svane, a nekom smrkne?), ali sasvim sigurno stvarno, astronomski, po kalendaru na koji su nas odavno svikli. Zimski je solsticij, negdje neshvatljivo visoko konvergiraju Saturn i Jupiter; čak se i notorna Europa može vidjeti malo jačim vojničkim dalekozorom. Ono, međutim, što nam otkrivaju teleskopi, sasvim se slaže sa sudom oskudnog oka: ledena, nepronična tama, i još mnogo te iste tame oko nje. Ponekad, doduše, na samom rubu vidnoga polja nešto neodgovorno zabljesne. I mi se požurimo taj sitni, beskonačno udaljen i vrlo star odraz svijetla oglasiti za nadu, s malim ili s velikim n. Istim tim n, podsjetiti je, započinju također ništa, nikad, nigdje i niotkuda.

Ovakvi izbori, ljestvice i svođenja računa koji kao petarde odjekuju posljednjim danima godine koja izmiče, najčešće me duboko uznemiruju. Malošto tu obično odgovara ičemu, a bića smo sastavljena od očekivanja. Ta su očekivanja mahom iznevjerena. Odabrao sam ipak, prilično nasumično, tri čitalačka iskustva koja je na neki način moguće vezati uz 2020., a koja su u vidnom polju mog ličnog teleskopa (trofeja iz kakve rashodovane Grunfove zvjezdarnice), načas zabljesnula nalik na ona varljiva svjetla u međuzvjezdanoj noći.

Olga Tokarczuk: Flights  

Žanrovski teško svodiva i od potrebe za sličnim okvirom strašno daleka knjiga nedavne nobelovke objavljena je u Poljskoj još 2007; desetljeće kasnije pojavio se izvrstan engleski prijevod nagrađen međunarodnim Man Bookerom, dok je hrvatsku verziju polovinom godine koja upravo zalazi objavila Fraktura. U moje ruke došla je na engleskom, početkom iste, dok je godina još bila u fazi gusjenice, koja nikako nije dala naslutiti u kakvog će se neobičnog, dlakavog, za mnoge noćnog leptira pretvoriti. O hrvatskom izdanju tako mogu reći tek da me veseli to što je uspjelo sačuvati izvorni, za knjigu nipošto sporedan naslov, koji upućuje na ortodoksnu sektu koja u konstantnom kretanju traži zaklon i spas od Zla. Čitav bi se taj opsežan, fragmentarni tekst – roman, putni dnevnik, zbirka eseja, fragmenata, opservacija i mikropriča; sve to, ništa od toga i mnogo više – mogao promatrati kao drska, prozračna apoteoza kretanja; jedan od mnogo načina da se uvjerljivo i neobično živo raspiše ono motus vita est, ili za poklonike globalnometaforičkih nizova vezanih uz život i more: navigare necesse est, vivere non est necesse, iako je u potonjem, ako ga uzmemo doslovno, barem za ne-zombije skriven suptilni paradoks. Od viškog ljetovanja i predpandemijski pretrpanih aerodromskih hala, preko holandskih kabineta čuda i renesansnih časova anatomije do neizbježnog Chopinovog srca, pripovjedna magija Olge Tokarczuk višestruko opravdava medalju s likom notornog švedskog dinamitaša.

Čitav bi se taj opsežan, fragmentarni tekst – roman, putni dnevnik, zbirka eseja, fragmenata, opservacija i mikropriča; sve to, ništa od toga i mnogo više – mogao promatrati kao drska, prozračna apoteoza kretanja

Rachel Cusk: Outline, Transit, Kudos

Posljednji svezak trilogije (koju, za slučaj da to išta mijenja na stvari, možemo čitati i kao jedan malo opsežniji, u tri toma razbijen roman) pojavio se na našem jeziku 2020. godine u nakladi Vuković & Runjić. Pročitao sam ih ipak u izvorniku, za vrijeme proljetnog lockdowna i početkom ljeta, a prvo sam (na nekom aerodromu, kao u nepotrebno nategnutoj prispodobi), kupio posljednji, Kudos. Iako su me prsti svrbjeli, prije početka čitanja posudio sam od Tene prva dva sveska. Kad je već autorica odlučila da ih tim redom sastavi, učinilo mi se da je OK uložiti minimalni trud da ih se istim redoslijedom pročita.

Sada, niti šest mjeseci kasnije, sve se to stopilo u jednu knjigu, ono čega se uopće sjećam, ali to ima mnogo više veze s mojom memorijom i načinom pamćenja pročitanog općenito, nego sa samim tekstom. U pitanju je suptilna, pronicljiva, inteligentna i naizgled posve neopterećena, bešavno lančano uvezana pseudo-pikarska proza, u kojoj svakako ima i nešto od onog mitskog mjesta s kojeg se polazi, i mnogo od neuhvatljive mistike usputnog: usputnih ljudi, usputnih stanica i jednako usputnog sebe. Konstanta protagonistice-pripovjedačice, koja na autobiografskim i autofikcijskim mrvicama gradi metastazirano romaneskno tkivo, još jednom predstavlja kretanje: put i promatranje, čija je književna osnova situacijski, svakodnevni analogon formalističkog očuđenja – viđenje naspram okoštalog prepoznavanja. Naratoričina je paralaksa jednako uzbudljiva u minucioznim studijama karaktera slučajnih suputnika, vivisekciji srednjeklasnog velegradskog života ili snobizma književne scene. Upakirane kao relativno neobavezni up-tempo easy read, ove knjige rezultiraju čestim, nepatvorenim čitateljskim Ah! i Oho!

U pitanju je suptilna, pronicljiva, inteligentna i naizgled posve neopterećena, bešavno lančano uvezana pseudo-pikarska proza, u kojoj ima i nešto od mitskog mjesta s kojeg se polazi, i mnogo od neuhvatljive mistike usputnog

Ben Lerner: Topeka School

Treći Lernerov roman pojavio se krajem 2019., a do mene je došao tekuće godine, pa ga, eto, pribrajam 2020-oj. Priča se da su prava za hrvatski prijevod prodana; koliko znam, na našem jeziku se do sada, u beogradskom izdanju, pojavio samo prvi (i meni najdraži) autorov roman, Leaving Atocha Station, naslovljen prema poznatoj (meni veoma dragoj) Ashberyjevoj pjesmi. Ovo je, barem statistički gledano, u čitalačkom smislu za mene bila godina Bena Lernera – na popisu su se našle četiri njegove knjige: spomenuta Topeka (neobičan autobiografski roman smješten na srednji zapad, s naglascima na milje srednjoškolskih debatnih klubova i onaj topeške istraživačke psihijatrijske fondacije), poticajan book-length esej The hatred of poetry, te pjesničke knjige Mean Free Path i The Lichtenberg figures. S obzirom da je Lerner (1979.) započeo i reputaciju izgradio kao pjesnik i moje uobičajene čitalačke afinitete, pomalo me iznenadilo da su me najmanje impresionirale upravo potonje dvije. Leaving Atocha Station je ipak izvrstan (meta)roman rezidencije, neka vrsta sižejno razigranijeg i kompleksnijeg, u Madrid smještenog Valjarevićevog Koma, koji opravdava samo postojanje ovog inače (nerijetko s pravom) osporavanog „žanra“. Topeka School u diskurzivnom je i kompozicijskom smislu mnogo ambiciozniji, iako moguće za nijansu slabiji, bez obzira na to što ulogu glavnog junaka, kao i u ostalim Lernerovim knjigama, sve više preuzima jezik.

Ovo je, barem statistički gledano, u čitalačkom smislu za mene bila godina Bena Lernera

Ne znam koliko sve ovo skupa ima veze s 2020., ali eto, navukao sam koliko sam mogao, sve riskirajući Pitagorinu kletvu i osvetu. Prava, u neku ruku upravo epistemološka dilema godine mogla bi se sažeti u jedno pitanje: je li najbolji haiku o 2020. otpjevao nedavno Scooter, ili prije više od dva desetljeća Petar Grašo?

 

 

PROČITAJTE SVE PREPORUKE NAŠIH UREDNIKA:

Odabrala Jagna Pogačnik

Odabrao Boris Postnikov

Odabrao Kruno Lokotar

Odabrao Marko Pogačar

Odabrala Katarina Luketić

Marko Pogačar (Split, 1984.) autor je trinaest prevođenih i nagrađivanih pjesničkih, proznih i esejističkih knjiga