Odabrao Kruno Lokotar

Tito i Krleža - posjet Egiptu, šetnja u vrtu rezidencije Asuan, 12.02.1962. Izvor: Muzej grada Zagreba
Tito i Krleža - posjet Egiptu, šetnja u vrtu rezidencije Asuan, 12.02.1962. Izvor: Muzej grada Zagreba
Najbolje iz 2021. godine

Odabrao Kruno Lokotar

Intelektualna preventiva i terapija kulturom – urednici/e portala Kritika h,d,p, preporučuju najbolje iz 2021. godine
Dijalog između strana u radikalno zaoštrenom sporu je nemoguć, jer dijalog već odavna nije alat za provjeru i korigiranje vlastitog mišljenja, nego za potvrdu preduvjerenja. Zamislimo sada kako je tek nemoguć zaoštreni dijalog, rasprava koju zovemo polemika, a koja se odvija u nekakvim okvirima koje danas ne možemo ni naslutiti. Ukratko, našli smo se u jednosmjernoj slijepoj ulici, a izgledalo je da mora biti drugačije. Problem manjka polemike je i problem prostora, jer tiskovine malo tko čita, a društvene mreže služe samo za povremeno hajkašenje

Solsticijsko je doba, pa je onda, po boljim običajima, jer kalendarska godina ima neko utemeljenje u prirodnim ciklusima za razliku od arbitrarnih dekadskih mjerenja, doba za rekapitulaciju.

Godina 2021. je zapravo drugo poluvrijeme pandemijske 2020. − možda druga četvrtina ili trećina ili osmina tko će ga znati − u kojem su odnosi snaga promijenjeni, jer postoji cjepivo koje jamči visok stupanj zaštite od smrti uslijed oboljenja Covidom-19, ali u novonormalnom to dio stanovnika, poznatih kao heterogena grupa antivaksera po čijem masovnom izlasku iz digitalnih ormara na ulice ćemo pamtiti godinu, odbacuje kao mogućnost normalizacije. Oni su državu prepoznali kao represivni aparat i od svih represija odlučili da ovu − preporučeno, još ne i obavezno cijepljenje − odbijaju. Dijalog između strana u radikalno zaoštrenom sporu je nemoguć, jer dijalog već odavna nije alat za provjeru i korigiranje vlastitog mišljenja, nego za potvrdu preduvjerenja. Zamislimo sada kako je tek nemoguć zaoštreni dijalog, rasprava koju zovemo polemika, a koja se ipak odvija u nekakvim okvirima koje danas ne možemo ni naslutiti. Ukratko, našli smo se u jednosmjernoj slijepoj ulici, a izgledalo je da mora biti drugačije. Problem manjka polemike je i problem prostora, jer tiskovine malo tko čita, a društvene mreže služe samo za povremeno hajkašenje. Facebook nikako nije platforma za polemiku, čak je i suzdržanu ili negativnu kritiku odjednom problematično objaviti. Baš ova stranica je bila optužena od strane razočaranih članica HDP-a zbog samostalnosti spram izdavača. Ovo samo ilustrira paradoks, jer uobičajeni je prigovor da uredništvo pati od manjka autonomije spram izdavača.

No vratimo se polemici, jer ona je u srži moje prve odabrane knjige objavljene potkraj prošle godine.

Damir Pilić: Tito očima Krleže, V.B.Z., Zagreb, 2020.

Knjiga koja u rikverc (tako je komponirana) progovara o odnosu Umjetnika i Moćnika, ali i dva prijatelja koja su prošla kroz niz iskušenja. Puno toga bi se moglo reći o fazama tog odnosa, a u središtu kojega je, naravno, sukob na ljevici. Čini mi se da je danas mladima generacijama objasniti koji je bio značaj te polemike kao mojoj generaciji rastumačiti kako su se zbog, recimo, sukoba monofizita i duofizita gubile glave. A zapravo nije daleko od toga, jer rani komunisti imaju u sebi vjerski element, premda su ateisti. To se baš i ne odnosi na antidogmatičnog Krležu. Stanko Lasić, kaže fusnota, nabrojao je više od 275 polemika na temu slavnog sukoba na ljevici u razdoblju 1928-1940. Kako objasniti da je Partija izdala 1940. zbornik radova na temu poetike i filozofije književnosti iz pera najuglednijih komunista, u kojemu se Krleža i Pečatovci konačno proglašavaju revizionistima − do tada su bili tek trockisti/liberali − ne bi li okončala sukob i konačno ušutkala moćnog mobilizatora za komunističku stvar, prgavog i tvrdoglavog Krležu? Zamislite da se danas vrhovi suvremenih hrvatskih stranaka upuštaju u poetičke rasprave. Pa zamislite njihove priloge i pokušajte se ne nasmijati.

Mimo ove epizode koja je zapravo bila serija, Pilićeva knjiga daje lijepu dijakroniju stvaralaštva i ideja i odnosa dva muža koja su, skoro istodobno, prešla tamo kamo komunisti već odlaze. Desetljeće poslije za njima je krenula i njihova Jugoslavija.

Naslovnica knjige Tito očima Krleže

 

Riad Sattouf: Arapin budućnosti 5, Fibra, Zagreb, 2021.

Naslovnica Arapin budućnosti

S petim dijelom ovaj serijal je dosegao 922 stranice, a već prije se pozicionirao kao serijal koji daleko nadilazi okvire stripa i njegove recepcije, koji se upisuje i u književnost i u opću kulturu do razine kviz pitanja. Loša je vijest ta da će navodno biti objavljen samo još jedan, zaključni šesti dio, a dobra uvijek ista: Riad Sattouf ne posustaje. Njegov bildungs-strip o odrastanju u osvojeno antikolonijalno doba (1978-1994) u Francuskoj (u više navrata), Libiji i Siriji, iz današnje perspektive, nakon arapskih proljeća i poslije bitke koja doduše još traje nekim niskim i promjenjivim intenzitetom, ali za koju je jasno da je u njoj poražen i arapski i europski svijet, kao da zvuči pomalo zlokobno. Linije rasjeda u njegovoj obitelji, između oca i majke, mogu se lijepo prikazati kao metafore udaljavanja civilizacija. Otac Sirijac se nakon francuskog doktorata i usisavanja liberalnih vrijednosti vraća u arapski svijet i tamo vremenom poprima identitet sunitskog panarapskog tradicionaliste, sa svom poputbinom: teškim patrijarhatom, manjkom svake tolerancije, prezirom prema zapadnom svijetu, osim u smislu materijalnom…

Majka je pasivna, ekonomski pa onda i egzistencijalno neemancipirana, po utjehu klizi u religiju i kvazi-religiju, vidovnjaštvo, a živi uz pomoć socijalne države i starije generacije, da ne kažemo stare slave. Dosta toga zvuči poznato, premda sam dosta siguran da sam se malo poigrao i učitavanjem značenja. Provjerite, naći ćete više nego što očekujete.

 

Mariana Enriquez: Što smo izgubili u vatri, Hena comNaslovnica Što smo izgubili u vatri, Zagreb, 2021.

Od svih žanrova čini mi se da smo s kratkim pričama najtanji. Naši su pisci u tom žanru vrlo konzervativni, kao da se boje odstupiti od stroge aristotelijanske kompozicije, promućkati jezik i ne pretvrdo zatvoriti priču. Dvanaest priča Argentinke Mariane Enriquez govore o suvremenoj, urbanoj i suburbanoj Argentini, koja je nestabilna na mnoge načine. Nekada su to, bit će, pripovjedači, nekada je to naprosto zbilja koja se teško definira, a ovostrano i onostrano miješa u nešto blisko, nekad su to motivi koje si nije ugodno predočiti, a od kojih su gore samo motivacije likova, kada su uopće jasne, a svaki horor priručnik će vam reći da je najstrašnije ono što je nejasno. U svim pričama glavni likovi su žene, a autoričin „feminizam“ perverzno kulminira u naslovnoj, po rasporedu u knjizi glavnoj, jer je zadnja, priči u kojoj se žene počnu sektaški kontrolirano samospaljivati kako bi pokazivale svoje ožiljke svijetu, jer su im to činili muškarci, što inkvizicijski, što suvremeno uz pomoć alkohola i šibice (već to što nijedan od muškaraca ne koristi svakodnevni i nepoetičan upaljač pokazuje koliko je Enriquez dobra pripovjedačica). I nema te sile koja ih može natjerati da promijene svoju odluku; ponos majke na kći koja će to očito učiniti je toliko stravičan da se morate pitati koja je to sila nepravde od žena učinila monstrume. Ovo je knjiga ožiljaka, što psihičkih, što fizičkih. Od kojih se otvaraju rane i koji stvaraju rane. Knjiga o nezacjeljivanju. Da mi se ne gadi inflacija riječi brutalna, napisao bih brutalna. Život u svom bruto izdanju, armirano pakiran, a opet fragilan.

Kruno Lokotar je urednik te književni i kulturni kritičar