Književnokritički izazovi

Slika mesara sa noževima i škarama
Kritika kritike

Književnokritički izazovi

O kvalitativnim i moralnim kriterijima u kontekstu suvremene hrvatske kritike
Glavna je motivacija ovoga teksta sve češća pojava problematičnih, nedovoljno argumentiranih pa i zlonamjernih tekstova koji pretendiraju biti književna kritika ili osvrt, a koji u konačnici budu puno toga drugoga više nego analitičan, na stručnoj kompetenciji i dobroj volji utemeljen iskaz

Kao netko tko je na više načina povezan s književnošću – počevši od vlastitoga pisanja, preko znanstvenog i nastavnog rada pa do povremenog književnokritičkog angažmana – pojave u književnosti i oko književnosti pratim koliko god mogu, točnije, pratim ih više od bilo čega drugoga. Ono što me u posljednje vrijeme u više navrata zabrinulo, uzrujalo i zamislilo, ujedno je i ono što je glavna motivacija ovoga teksta – sve češća pojava problematičnih, nedovoljno argumentiranih pa i zlonamjernih tekstova koji pretendiraju biti književna kritika ili osvrt, a koji u konačnici budu puno toga drugoga više nego analitičan, na stručnoj kompetenciji i dobroj volji utemeljen iskaz.

I dok naša književna produkcija u kontekstu male zemlje, čini mi se, stoji sasvim dobro (kako kvantitativno, tako i kvalitativno), dok književna znanost (iako, istina, ponekad nedovoljno probitačno i svakako previše samodostatno) kroči uskim, ali čvrstim i sigurnim putevima, naša književna kritika, čini mi se, polje je više-manje prepušteno samome sebi – djelatnost koja živi stihijski, bez institucionalnih okvira i stručne potpore onima koji se njome bave, bez jasne tematske i žanrovske profilacije (u smislu specijalizacije časopisa i portala), pri čemu je posebno evidentno gotovo posvemašnje odsustvo kritike dječje književnosti, a ponekad, moj je dojam sve češće, i bez jasnih kvalitativnih i moralnih kriterija. Za ovu priliku, potaknuta nekim najsvježijim prilikama, pozabavit ću se ovim potonjem.

Neargumentirana i/ili zlonamjerna kritika

Na stranu činjenica da je apsolutna objektivnost nemoguća u bilo čemu što zadire u ljudsku subjektivnost, a posebice kada je riječ o umjetničkoj recepciji, temeljna funkcija književne kritike trebala bi biti čim pravednija, kvalitetnija i stručnija (samim time, dakle, potencijalno i čim objektivnija) procjena književnoga teksta i njegovih komunikacijskih učinaka. Alati kojima se to postiže, dakako, osim vlastitih intelektualnih i stručnih kompetencija jesu u prvom redu oni analitičkoga predznaka – mehanizmi kvalitativne analize koja funkcionira temeljem relevantnih i logičkih tvrdnji i dokaza, uz težnju uspostavljanja čim iskrenijeg dijaloga s književnim tekstom. Podmetanje osobnih dojmova koje je nemoguće argumentirati, unaprijed zauzetih stavova i animoziteta prema tekstu ili, još gore, prema njegovu autoru i/ili društvenom i kulturnom habitusu iz kojega autor dolazi, nedopustivo je kada je riječ o kompetentnoj javnoj kritici.

Primjer takve, etički i estetski ispodrazinske kritike možemo naći u najnovijem broju časopisa Republika (7–8, 2020). Njezin autor, Matija Štahan, vjerojatno u nemogućnosti da kontrolira osobnu frustraciju glavninom hrvatske književnosti sadašnjeg trenutka, u nedostatku primjerenijeg rječnika i relevantnih argumenata, za svoju tvrdnju da je velik dio suvremene hrvatske književnosti (točnije, književnost 2010-ih) loš, prezentira nekoliko potpuno nedopustivih gesti: 1) Cijeli književni period posljednjeg desetljeća, postupkom generalizacije, proglašava ni više ni manje nego „dobom izmeta“. 2) Plasira stav utemeljen na potpunoj zamjeni teza o međusobnom odnosu izvanknjiževne zbilje i književnosti – prema kritičaru, nije zbilja/društvo to koje generira opasne pojave u suvremenosti (zaostalost, radikalizam, fašistoidnost), nego je književnost (i književnici kao oni koji književnost produciraju) glavni krivac za takve opasne i osude vrijedne pojave – štoviše, u toj tezi odlazi i korak dalje, pomalo do granica apsurda: najopasniji, dakle, najveći krivci za navedene zloćudne pojave upravo su napredni, „avangardni“ autori i autorice. 3) Roman Proslava autora Damira Karakaša, koji je od najvećeg dijela domaćih i stranih kritičara procijenjen u najmanju ruku kao iznadprosječan, a nerijetko i kao sjajan roman (ovogodišnji je dobitnik najprestižnije hrvatske nagrade za područje romana – one Tportala) a koji se kritičaru Štahanu, legitimno, ne sviđa (pri čemu je evidentno da dobar dio toga nesviđanja proizlazi iz sfere samoga autora) bez dovoljno jasnih i razrađenih argumenata označava kao „slab roman, lišen dublje imaginativnosti, koji u dubljem smislu ne donosi ništa novo“. Pritom ne podastire relevantne argumente, ni jedan konkretan primjer, analizu, ili citat iz teksta, već operira općenitim kategorijama koje nisu specifična mjesta književne umjetnosti te ih je, dakako, nemoguće dokazati ili na iole egzaktan način „izmjeriti“: poput nezanimljivosti, monotonije, besadržajnosti i ekscentričnosti. 4) Čini faktografsku, ali i suštinsku značenjsku grešku svrstavajući dotični roman u stvarnosnu prozu (asocijativnost u pogrešnom smjeru dodatno je potpomognuta spominjanjem FAK-a u početnim dijelovima teksta, čiji član pisac o kojemu govori nikada nije bio). 5) U argumentaciji stavova koji se tiču konkretnog romana poziva se na izjave njegova autora u medijskom prostoru kao relevantnog mjesta iz kojeg je moguće crpiti interpretacijsku okosnicu fikcionalne književnosti (iako na razini stava to poriče, no, apsurdno, nakon što je već ukazao na neke, po njegovu mišljenju, kontradiktorne autorove izjave, čime takav stav ispada neuvjerljiv i deklarativan). 6) Štahanova kritika svoju glavnu tezu – o hrvatskoj književnosti zadnjega desetljeća kao „dobu izmeta“ i Proslavi kao njenom glavnom izdanku – temelji na koprofobiji, iracionalnom i neopravdanom strahu od izlučevina i izmeta te svoj tekst zaključuje riječima: „Ako bi Hesiod zlatnim dobom hrvatske književnosti proglasio razdoblje koje je otpočelo objavom Šenoina Zlatareva zlata, kao romana koji je počeo pridobivati domaće čitatelje – kako bi onda oslovio doba dominacije autora koji, pišući o izmetu, hrvatske čitatelje otuđuju od knjige?“. Jasno je, dakle, da kritičara smeta i samo korištenje motiva izmeta (u romanu o kojem govori izmet ni u kom slučaju nije glavna, a ni sporedna tema), čime ne samo da upada u smiješnu situaciju koja implicitno osuđuje mnoštvo književnih djela koja operiraju ovim motivom ili asocijacijom (kako iz redova europskoga modernizma i postmodernizma, tako i iz redova klasika hrvatske književnosti poput Novakova romana Mirisi, zlato i tamjan ili Gomnaide Junija Palmotića) nego i izravno agitira za tezu o dobrim i manje dobrim umjetničkim motivima, što pak je tek korak od zagovaranja/opravdavanja umjetničke cenzure.

Naslovnice knjiga Proslava, nemirnica i Divlje guske

Seksizam

Iako se hrvatsko društvo, kultura osobito, deklariraju kao otvoreni, demokratični, orijentirani progresivnim vrijednostima, nemali je broj slučajeva kada je na djelu ono potpuno suprotno – zatvorenost, konzervativizam, netolerancija, robovanje predrasudama, nekritičko vrednovanje kanoniziranih (nerijetko i mitologiziranih autoriteta), hijerarhizam, centrizam, seksizam. Potonje mi se čini posebno opasnim, ako ništa drugo iz jednostavnog razloga jer zadire ne samo u umjetničke i logističke mehanizme funkcioniranja kulturalnog polja nego i u temeljna ljudska prava i slobode (elementarna postavka o jednakovrijednosti ljudskih bića). Slučaj kritike Ivice Matičevića iz 2018. svima je dobro poznat pa ga neću ponovno načinjati, no spomenut ću jedan drugi, svježi primjer. Nije, doduše, riječ o klasičnoj književnoj kritici, ali je riječ o javnom medijskom istupu, intervjuu o književnim temama, osobe koja u hrvatskom kulturnom prostoru ima status neprijepornog kulturnog i intelektualnog autoriteta – Igoru Mandiću. Činjenica da nigdje u našim službenim medijima nisam naišla na osudu Mandićeva istupa koji smatram apsolutno neprimjerenim, samo je dodatni razlog da ga ovdje spomenem. U intervjuu s Davorom Mandićem za Novi list od 28. lipnja 2020. Igor Mandić, osim što paušalno vrijeđa rad dvojice romanopisaca koji neprijeporno ulaze u vrh recentne hrvatske romaneskne produkcije (Kristiana Novaka i Damira Karakaša), izriče i seksističku tvrdnju par excellence: doslovce i bez ikakvoga izvanjskoga povoda (novinar ga nije pitao o bilo kakvim rodnim kvalifikacijama hrvatske književnosti) izjavljuje da „četiri petine spisateljica“ ne zaslužuje baviti se pisanjem, odnosno, da njihova književnost ne vrijedi. Što reći o ovome, osim protrljati oči u nevjerici nalazimo li se doista u stvarnosti, u stvarnosti jedne srednjoeuropske zemlje 21. stoljeća.

U intervjuu Igor Mandić, osim što paušalno vrijeđa rad dvojice romanopisaca koji ulaze u vrh recentne hrvatske romaneskne produkcije (Kristiana Novaka i Damira Karakaša), izriče i seksističku tvrdnju par excellence: doslovce i bez ikakvoga izvanjskoga povoda izjavljuje da „četiri petine spisateljica“ ne zaslužuje baviti se pisanjem

Ideološka kritika

Ideološka kritika, kritika pisana iz specifičnog svjetonazorskog i idejnog horizonta, dakako, sama po sebi je legitimna, nerijetko i poželjna pojava, osobito kada je riječ o društveno poželjnim svjetonazorima i progresivnim idejama poput feminizma, socijalne osjetljivosti, antikolonijalizma, antirasizma i drugih humanih vizura. Događa se, međutim, da u fokusiranosti na idejne postavke od kojih kreće i koje primarno traži u književnom tekstu kritičar ili kritičarka zanemare cjelinu umjetničkoga teksta, njegovu svjetotvornu konstelaciju koja se temelji na kreiranju novih, samodostatnih i složenih svjetova koji nisu nužno u mimetičkom odnosu prema stvarnosti koje smo dio. U uronjenosti u vlastite idejne i/ili ideološke svjetove ponekad kritičarski pogled ostaje zamućen ili plošan, bez mogućnosti dubljeg urona u fikcijski svijet (a svaki tekst, pa i onaj autobiografski, u nekom makar i minimalnom sloju jest fingiran, a samim time i fikcijski svijet) – točnije, događa se da kritičar/kritičarka u tekstu umjetničke prirode traži više ili manje doslovnu eksplikaciju idejnih stavova koje smatra poželjnima, zanemarujući specifičnosti umjetničkoga iskaza kao što su slojevitost, konotativnost, uvjetovanost kronotopom koji prikazuje, govor iz vizure lika (koji, dakako, ne mora biti identičan glasu pripovjedača, a kamoli autora) te posebice, ironijske, parodijske i uopće, neeksplicitne iskazne moduse, one koji svoju puninu zadobivaju u procesu tumačenja i interpretiranja književnoga teksta. Primjer takve kritike, recimo, jest tekst Nađe Bobičić, socijalističke feministice, objavljen na portalu Booksa 9. srpnja 2019., u kojoj kritičarka piše o romanu Divlje guske Julijane Adamović. Premda sama uočava da „prema svim školskim kriterijumima, u pitanju je dobro osmišljen i odlično izveden tekst“, što i pojašnjava navođenjem da na strukturnoj razini „sve naizgled rascjepkane epizode imaju funkciju u široj slici, i uvezuju se do kraja teksta“, da je ista vrsta dorađenosti prisutna i na razini lirskoga stila koji je „zasnovan na ključnim metaforama, koje se taktički ponavljaju i variraju, ujednačavajući specifičnu atmosferu knjige“ te da generalno „ta vrsta autorske koncentrisanosti i ambicije u izrazu u našim regionalnim književnostima nije česta“, kritičarka svoju kritiku ipak završava u negativnom, gotovo poraznom tonu. Točnije, zaključuje da sve ono dobro u romanu „ne može biti dovoljno da maskira ključni nedostatak feminističke perspektive, kao i hrabrijeg iskoraka u političko. Dokle god se savremeno pisanje žena u regiji bude bavilo psihologizovanjem položaja žene i skoro dekontekstualizovanim patrijarhatom, dok se bude zadržavalo na manje-više poznatim frazama o realsocijalizmu i umotavalo ove izanđale ideje u ukrase visokog stila, ono će biti daleko od savremenih tokova u književnosti i neće uspjeti da odgovori na društvene izazove sadašnjeg trenutka.“ Jasno je, dakle, da kritičarka romanu koji je po svim užeknjiževnim kriterijima ocijenila vrlo uspjelim, možda i odličnim, zamjera nedostatak one političnosti kakva joj je osobno važna. Na to, dakako, kritičar ima pravo, no nema pravo zaboravljati da književnost nije politički pamflet i da se njezine poruke ne iscrpljuju isključivo u onome što je eksplicitno prezentno. Drugim riječima, kada bi roman autorice Adamović doista slao antifeminističke poruke ili poruke socijalne neosjetljivosti, kritičarka bi imala pravo prigovoriti. Činjenica je, međutim, da Divlje guske ne samo da takve poruke ne šalju nego, štoviše, vrlo uvjerljivo i potresno svjedoče do kakvih sve intimnih, psihičkih trauma može dovesti zaostala patrijarhalna te uopće, socijalno zapuštena sredina, pogotovo kada nedostaje topline i razumijevanja u okrilju onoga gdje bi ga uvijek, a posebno u djetinjstvu, trebalo biti – u obitelji. Samo što roman, dakako, takvim porukama ne barata na izvanjskoj, eksplicitnoj razini jer bi time ugrozio svoju vremenskoprostornu i društvenu uvjerljivost (1970-e godine prošloga stoljeća, ruralna i siromašna radnička obitelj), nego mnogo suptilnije – prikazom takvog, socijalno, psihološki i humanošću insuficijentnog svijeta roman nesumnjivo ukazuje upravo na ono što u takvom svijetu nedostaje.

Drugim riječima, društvenu kritiku ne izriče direktno, već indirektno, principom kontrasta, prokazivanjem neuralgičnih točaka miljea i osobnosti u njemu koje prikazuje bez uljepšavanja, bez težnje da svoju političnost iskaže na eksplicitan i programatski način ili bilo koji način koji bi bio neprimjeren s gledišta uvjerljivosti prikazanog kronotopa. Navedeni roman, kao, uostalom, i glavnina književnosti uopće, svoj komunikacijski potencijal crpi iz svoje interpretativne, a ne manifestne dimenzije, a na tu njezinu osobinu, čini mi se, idejno/ideološki usmjereni kritičari ponekad zaborave. Stoga se i kritičarkina usporedba s romanima Elene Ferrante – pri čemu bi Ferrante autorici Adamović i sličnim autorima, a posebno autoricama (kritičarka u istom tekstu za sličan propust proziva i književnicu Mihaelu Gašpar) trebala poslužiti kao primjer, paradigma pozitivne uporabe feminizma – čini pomalo promašenom. Jer ne samo da romani E. Ferrante ozbiljuju ponešto drugačije prostorne i psihemske figure nego u takvom, plošnom pristupu kritičarka kao da zanemaruje činjenicu da je i alegorijski modus iskaza kojim se, recimo, djelomice služi Adamović, sasvim legitiman modus, idejno ne manje potentan od onog realističnog ili bilo kojeg drugoga.

Književnost nije politički pamflet i njezine se poruke ne iscrpljuju isključivo u onome što je eksplicitno prezentno

Činjenično netočna kritika

Kritičarke i kritičari koji, svjesno ili nesvjesno, griješe u elementarnoj faktografiji – bez obzira tiče li se ona književnoga teksta ili izvanknjiževnoga konteksta – nisu česta pojava, pa ipak, kada sam se već upustila u nezahvalan zadatak pobrajanja loših fenomena, osjećam obavezu da i takve pojave spomenem. Pogreške, dakako, mogu biti različite – počevši od pogrešnog vremenskog ili prostornog određenja određene pojave/događaja/radnje, preko pogrešnih podataka o autoru i njegovu biografskom ili bibliografskom kontekstu, pa do potpuno pogrešnog razumijevanja nekih dijelova teksta kao rezultat površnog, nedovoljno koncentriranog čitanja ili pak eventualno, naknadnog zaboravljanja u slučajevima kada se kritički tekst piše s većim vremenskim odmakom. Slučaj ovog potonjeg možemo vidjeti u tekstu kritičara Dalibora Plečića „Život piše kardiograme“ objavljenog na portalu Booksa 17.  ožujka 2020. godine. U navedenom tekstu kritičar, govoreći o romanu Nemirnica Mihaele Gašpar, donosi netočne tvrdnje (o tome da je glavni lik romana zlostavljao svoga brata i zanemarivao prijateljicu Sofiju) koje jednostavno faktografski nisu ispravne. Kritičar je, moguće je pretpostaviti, kasnije uvidio svoju pogrešku, ili mu je netko na nju ukazao, te je kritika naknadno, nakon više od dva mjeseca, izmijenjena (o čemu stoji i bilješka) te je ovaj slučaj ujedno i pozitivan primjer naknadnog učinka „kritike kritike“ i relevantne (samo)evaluacije.

Ekstatična, neselektivna kritika

Iako se na prvi pogled čini da ultrapozitivna kritika koja u zanosu i eksklamaciji, bez dovoljnog oslonca na egzaktne argumente i kriterije, veliča neki tekst ili njegova autora nije ni približno toliko negativna i opasna pojava kao ona kada se nekoga ili nešto sa sličnom razinom strasti neargumentirano kritizira, ismijeva ili vrijeđa, dugoročne posljedice ovakvih kritika zasigurno nisu dobre. Ne samo stoga jer kreiraju (pre)napuhane, najčešće medijima posredovane slike o književnim veličinama, genijima i zvijezdama, nego i stoga jer čine dugoročnu štetu samome autoru/autorici s gledišta kvalitativnoga razvoja budućega rada. To, dakako, nipošto ne znači da doista nema sjajnih, pa i genijalnih autorica i autora ili da pohvala ne treba biti izrečena jasno, glasno i intenzivno, zanosno ili emotivno. Ciljam na one pojave, ne tako rijetke u našem javnom prostoru, kada se nekritički donose veliki i opći sudovi o genijalnosti pojedinca ili djela, kada se gotovo unaprijed kreiraju buduće umjetničke zvijezde, kada se daje prednost osobnom (ili još gore – medijski kreiranom) dojmu o nečijoj veličini pred analitičkim aparatom. Takve kritike, dakako, mnogo su češće kod nedovoljno stručnih ili nedovoljno iskusnih kritičara/kritičarki, no potkradu se i onima renomiranima, osobito ako „objektivnost“ pogleda zamuti neki izvanjski, osobni razlog (koji je u malim sredinama poput naše teško izbjeći – poznanstvo s autorom/autoricom, opći pozitivan dojam koji ima o njemu/njoj, pozitivan dojam o autorovu/autoričinu bivšem radu, dojmovi i stavovi drugih kritičara/kritičarki itd.). U ovom tipu kritike ponekad se događa da kritičari preuzimaju neke gotovo okoštale stavove, ocjene ili fraze bez njihova pravog preispitivanja, čime se ocjena/dojam o nekom tekstu, ali i autoru/autorici, nekritički perpetuira, umjesto da se iznova preispituje, rekreira i nadograđuje novim vizurama. Najveći broj ovog tipa kritika pisan je iz subjektivno-emotivne vizure, najčešće u impresionističkom stilskom ključu i generalno je bio češći u ranijim periodima, dok je razvoj književnoznanstvenoga obrazovanja i književne znanosti kao takve (osobito s prodorom strukturalističkog, a potom i poststrukturalističkog znanstvenog pristupa, kao i drugih suvremenih teorijskih paradigmi) pridonio njegovoj smjeni drugačijim, teorijski potkovanijim kritičarskim pristupima i stilovima. Ipak, i danas je moguće naći kritičarke i kritičare koji ga više ili manje koriste, ne prezajući od značajnijih otkliznuća u predjele prvenstveno zasnovane na emotivnom dojmu, u predjele iracionalnog, ponekad i patetičnog. Takvi primjeri, čini mi se, postaju sve učestaliji s razvojem i grananjem internetskoga medija i nerijetko se javljaju kod autora i autorica koji u strogo formalnom smislu i ne pišu prave, službene kritike, već na svojim privatnim blogovima ili Facebook stranicama objavljuju različite, najčešće hibridno ustrojene tekstove u vidu osobnih zapažanja, kolumni, dojmova o pročitam knjigama, komentara, kraćih članaka i slično. Strogo gledano, dakako, njima i nije moguće uputiti legitimnu kritiku zbog ekstatičnosti ili neselektivnosti s obzirom da takav tip teksta, osobito ako je iznesen na privatnom internetskom prostoru (iako je sintagma, dakako, duboko aporična), podnosi, ako ne i traži, subjektivnost u značajnijoj mjeri, no činjenica je da i takav oblik javnog iskazivanja dojma i valoriziranja određene pojave, osobito kada dolazi od osoba relevantnog društvenog ugleda i simboličkog kapitala, direktno utječe na kreiranje javne slike o određenom autoru i/ili djelu. Primjer predstavljaju tekstovi književnika i kolumnista Miljenka Jergovića s njegova bloga Ajfelov most (na kojem, nesumnjivo, ima i puno odličnih tekstova iz različitih aspekata kulturnog i političkog života): Jergović, kada govori o književnim pojavama, nerijetko zapada u velike i zanosne riječi koje, osobito kod manje upućenih čitatelja, mogu utjecati na formiranje čvrstih i zadanih slika što se, poduprte sudom autoriteta, nerijetko nedovoljno propituju i teško mijenjaju.

U većini slučajeva, ipak, glavni problem s ekstatičnom kritikom nije toliko u krajnjoj ocjeni, koliko je u nedostatnosti/neuvjerljivosti načina kojim se do takve ocjene/procjene/suda dolazi. S tim u vezi moram, međutim, dodati da ne smijemo smetnuti s uma i osobni kritičarski stil onoga koji kritiku piše, a koji je, unatoč svim zamkama koje potencijalno krije, svakako poželjna kategorija koja može dodatno isprofilirati stilsku dimenziju kritike kao vrste, a svakako pridonijeti i raznovrsnosti/zanimljivosti kritičke scene.

Glavni problem s ekstatičnom kritikom nije toliko u krajnjoj ocjeni, koliko je u nedostatnosti/neuvjerljivosti načina kojim se do takve ocjene dolazi

Društvo književnih kritičara

Pobrojane su samo neke od bolnih točaka koje je moguće zamijetiti u suvremenoj književnoj kritici na ovim prostorima. Nije mi bila namjera raditi dubinske analize ili kreirati kompleksniju studiju o književnokritičarskim praksama jer bi za to svakako trebalo mnogo više dostupnih informacija i širih uvida. Ipak, neke pojave gotovo su evidentne svima koji književnu kritiku makar i površno prate pa se potreba za njihovom eksplikacijom, osobito nakon nekih nedavnih neprimjerenih pojava u javnom prostoru, nametnula gotovo sama od sebe. Ovaj tekst, dakako, ne pretendira dati rješenje, ali ako senzibilizira makar i nekolicinu čitatelja, osobito one koji su i sami dionici knjiženoga prostora, ako pomogne osvješćivanju činjenice da je dobra i kvalitetna kritika mehanizam koji je ne samo dobrodošao nego i nužan u kulturnom životu svakoga društva, napor sigurno nije uzaludan. Kompleksnije učinke moguće je očekivati tek onda kada se problematici pristupi sustavno – počevši od količine i raspodjele sredstava koje država namjenjuje kulturi, osobito časopisima, preko kriterija kojima se časopisi u takvoj raspodjeli evaluiraju, pa do činjenice da je kritičkom promišljanju (kako književnokritičkom, tako i društvenokritičnom općenito) potrebno dati relevantno mjesto u nastavnim programima svih obrazovnih razina. Jasno je i da postojanje krovne institucije, društva književnih kritičara, također ne bi bilo naodmet, kao što to, uostalom, imaju i neka druga umjetnička područja (u Hrvatskoj, primjerice, postoji Hrvatsko društvo filmskih kritičara, kao i Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa).

Kako bi principi na kojima se zasniva dobra kritika – a koji uvijek, bez obzira na poželjnu stilsku, tematsku i metodološku raznolikost trebaju biti pokretani polugama stručnosti i etičnosti – preživjeli sve (nelijepe) izazove sadašnjosti, nužno je da se o njima govori, da ih se osvijesti, potpomaže i usavršava

Prije nekoliko mjeseci u svojim najboljim godinama preminuo je Božidar Alajbegović, jedan od rijetkih književnih kritičara u Hrvatskoj koji je vlastitu egzistenciju – nažalost, neuspješno – pokušao vezati za kritičarski rad. Većina onih koji su ga čitali, bez obzira na osobne književne i stručne sklonosti, zasigurno bi se složili da su Alajbegovića karakterizirale upravo one kvalitete koje su za dobru književnu kritiku, u suštinskom smislu, neka vrsta preduvjeta – težnja objektivnosti, iskrenost, nedodvoravanje autoritetima. Naša sredina, srećom, i dalje nije insuficijentna dobrim kritičarkama i kritičarima koji predano i aktivno, neki već desetljećima, ispisuju ponajbolje stranice domaće književne kritike. Kako bi principi na kojima se zasniva dobra kritika – a koji uvijek, bez obzira na svu poželjnu stilsku, tematsku i metodološku raznolikost trebaju biti pokretani polugama stručnosti i etičnosti – preživjeli sve (nelijepe) izazove sadašnjosti, nužno je, međutim, da se o njima govori, da ih se osvijesti, potpomaže i usavršava.

Andrijana Kos Lajtman (Čakovec, 1978.) izvanredna je profesorica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Autorica je dviju znanstvenih knjiga te pjesničkih zbirki Jutarnji laureat, Lunule, Teleidoskop i Stepenice za Stojanku K.