Kamov Martini Vidaić

Martina Vidaić fotografija
Foto: Adrijana Vidić
Nagrada Janko Polić Kamov

Kamov Martini Vidaić

Ovogodišnja dobitnica Nagrade Janko Polić Kamov za najbolje književno djelo objavljeno na hrvatskom jeziku je Martina Vidaić, a nagrada joj je dodijeljena za zbirku "Trg, tržnica, nož"

Žiri u sastavu Nikola Petković, Velid Đekić i Andrea Zlatar Violić odlučio je da ove godine Nagrada Janko Polić Kamov koju dodijeljuje Hrvatsko društvo pisaca za najbolje književno djelo na hrvatskome jeziku pripadne spisateljici Martini Vidaić za zbirku poezije/poetske proze Trg, tržnica, nož (izdavač HDP, Zagreb, 2021). Nagrada je dodijeljena na Kamovljev rođendan 17. studenog 2021. u Rijeci, u Svečanoj dvorani Palače šećera. 

Nagrada Kamov dodijeljuje se autoru/ici za najbolje književno djelo (roman, zbirka kratkih priča, poezija), čije prvo izdanje je objavljeno na hrvatskom jeziku i izdano kod izdavača registriranog u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 1. srpnja 2020. do 30. lipnja 2021. godine.

U ovogodišnjem užem izboru za Nagradu Kamov bili su, uz laureatkinju: Branka Arh sa zbirkom poezije Tako ČITAJ: nekako OD IZA, Ivana Bodrožić s romanom Sinovi, kćeri, Zoran Ferić s romanom Putujuće kazalište i Drago Glamuzina s romanom Drugi zakon termodinamike.

Obrazloženje žirija o knjizi Trg, tržnica, nož Martine Vidaić:Naslovnica knjige "Trg, tržnica, nož"

Epsko ja pukovnika Bill Killgorea, kojega u filmu Apokalipsa danas Francisa Forda Coppole glumi Robert Duvall, voli jutarnji miris napalma; a voli ga jer mu miriše na pobjedu. Lirsko ja Martine Vidaić, u 44. pjesmi njezine knjige, Trg, tržnica, nož, prije no što postavi pitanje Isadori (po uzoru bit će na Duncan jer je i ona propustila oproštajni ples), kaže, voli noževe, a voli ih jer „izravno stoje u svojoj namjeri“.

Iz plamena napalma koji su evoluirali u dronove nad Kabulom i tako higijenizirali masovna ubojstva, izlazili su i nastavljaju izlaziti mnogi ratovi. Na škripajućim štandovima Trbuha Zadra koji je i višestruko opjevani tranzicijski reket, nalazi se iz kombija špeditera na tlo u kašetama izbačeno prvo voće, mirišljavo, slatko i opasno opasno jer „iz slatkoće uvijek izađe neki rat“. Da, Bill Killgore ubijao je iz dužnosti i radio je to sa strašću ali na daljinu; gađajući one koje je naučio mrziti. Ovdje kod nas, gdje je rat od cukra, ubija se iz blizine i ne jednom iz ljubavi: iz ljubavi prema domovini, čistoći etnosa, roda, jezika i egzistencijalne gramatike. A ako nešto učiniš iz ljubavi, u ime ljubavi, teško će te itko uvjeriti da si učinio išta loše. Jer i tvoja mržnja prema drugome je plod tvoje ljubavi za svoje i prvo. A tada, jer ljubav ipak nije samo tvoja, čak i topovske kugle koje dolaze s druge strane liče glavatom cvijeću: a kud ćeš glavatijeg od krizanteme koja tako bijelo bdije nad smrću. Toliko o ratu, o slatkome, o toplome napalma i hladnome noža.

A nije sve to došlo niotkuda: i danas tržnice ima svoje jučer dugo, neprekinuto, poviješću pritrujeno. To zna placarica Vuka koja gradu itekako duguje, tako da je njezin nestanak ne samo opravdan nego i davno upisan u usud onih koji su u grad došli tražiti sreću. Jer kako bi ona danas bezbrižno tijelom grijala vrata javnog zahoda da se za nju nije založila povijest? I to ovim redom: Iliri, Goti, Bizantinci, pa tajkuni onoga vremena poput onog Krešimira, Zvonimira pa pokoji Turčin i neki zidari. I tako sve do devedesetih kada je sunce zasjalo „tako jako“ a bilo je „tako hladno“ jer bilo je „toliko svjetla, a toliko mračno“. Vuka bi tada pomogla, ali kod nje, u izbi, više nema mjesta. Niotkud, poput bombi službena je povijest šamara šrapnelima kolektivnog sjećanja: evo je opet, te gladi „za sranjima u Kragujevcu“, evo se pomalja i „bratstvo i jedinstvo“ i to onih „guzoliza u Ruandi“, a sve to budi „čežnju čučavaca iz Čapljine“ i onda, samo pjesmu prije toga, sve se to poosobi u inačici naslova knjige Daria Džamonje, jer pjesma ima samo jedan redak prijetećeg kondicionala koji je sve stvarniji i kaže: „ako mi jave da si pao-„.

I dok neki ljudi uče šutjeti da ne bi nestali, dok drugi nestaju, na izlogu mesnice pojavi se popis za korisnike praktičnog uma koji se iz današnje perspektive iskustveno čita kao Šest zapovijedi tranzicije i pretvorbe kako dobara tako i ljudi: 1) nelojalne sasjeći i naglo oprati (volite se ljudožderi), 2) lojalne dugo pržiti na laganoj vatri pa 3) vaditi im mast i praviti čvarke… 4) neslanima zapapriti, 5) paprene polijevati hladnom vodom, i 6) na mlado meso majčinu dušicu.

I na kraju, kada se zbrajaju krljušti onih koji su ostali, jedna žena stavlja riblje ljuske na zjenice jer je uvjerena da će joj tako i oči šutjeti.

Genij mjesta u ne-mjestu i ne-vremenu u kojemu nije bilo mjesta za one koji su na mjesto došli da ispune praznine koje su iza sebe ostavljali mještani, gotovo je arhivski upisan u povjesnicu mjesta u gradu koje je u vremenu koje se ugnijezdilo u rat i koje nastavlja iz njega nicati, bujati, izbijati… upisan je poetskim bilješkama o vremenima sladora rata u godinama noževa tako tijesno pritisnutih do srca, pljoštimice, noževa bliještećih oštrica sa čijim svakim bljeskom raste samoća. A i što će ikome drugi kada ga smiruje nož?

Da, ne samo Isadora i ne samo sa Zadarske tržnice, otišli su mnogi ako ne svi koji nisu znali „plesati po nalogu stroja“.

Ovaj kriptiran prikaz briljantne knjige poezije Martine Vidaić koja se istovremeno ukazuje čitatelju u vremenskom okviru jednog jedinog dana (ali ovdje dana bez kraja a ako mu se i nazire kraj, nazire se u kobnom ciklusu vječitog vraćanja jednakoga) ali i u sva četiri godišnja doba koja nezainteresirano prođu kroz prostor ovog fiksiranog mjesta, nije tu da vam kaže što se u njoj točno zbiva. Odabrani fragmenti samo su ljušture niza zagonetki na koje će svaki od vas koji za knjigom posegne naći svoj odgovor. I kao što nije baš lako shvatiti kako to četiri godišnja doba stanu u jedan beskrajan dan, poput one prošlosti koja nije prošla, tako nije jednostavno, a možda ni potrebno ovu, formalno knjigu poezije, a to je valjda jer je objavljena u biblioteci Poezija, rodno, vrsno, ni žanrovski odrediti, ali ju je lijepo tako zvati jer sintagma hibridni žanr, baš kao i ona stvarnosna poezija, jednostavno ne znači ništa."

Martina Vidaić (Zadar, 1986.) po zvanju je profesorica hrvatskog jezika i književnosti. Godine 2011. dobila je nagradu „Goran“, namijenjenu pjesnicima do 30 godine života, za rukopis zbirke koja je krajem iste godine izdana pod naslovom Era gmazova. Krajem 2016. izašla joj je druga knjiga poezije, Tamni čovjek Birger, koja je u listopadu 2017. ušla u finale Nagrade Janko Polić Kamov. Pojedinačne pjesme prevedene su joj na nekoliko europskih jezika (engleski, makedonski, rumunjski, talijanski, mađarski, slovenski, njemački, slovački). Pjesme su joj također objavljene u antologiji mlađeg pjesništva Hrvatska mlada lirika (HDP, 2014., uredio M. Pogačar), u hrvatsko-rumunjskoj antologiji mlađeg pjesništva Ritualul omului fericit – 18 poeti croati tineri (Tracus Arte, 2017., uredio B.Oblučar) te u relevantnim književnim časopisima i izborima. Od godine 2015. sudjeluje u međunarodnom projektu Versopolis koji okuplja jedanaest uglednih pjesničkih festivala u cilju promocije perspektivnih europskih pjesnika putem prijevoda i gostovanja. Za zbirku pjesama Mehanika peluda 2019. godine dodijeljena joj je Nagrada Ivan Goran Kovačić za najbolju pjesničku knjigu.

Objavila je zbirke pjesama: Era gmazova (SKUD IGK, Zagreb, 2011. i elektroničko izdanje, DPKM, Zagreb, 2017.), Tamni čovjek Birger (V.B.Z., Zagreb, 2016.), Mehanika peluda (HDP, Zagreb, 2018.) i Trg, tržnica, nož (HDP, Zagreb, 2021.) te roman Anatomija štakora (Ljevak, Zagreb, 2019.).