Jedan dan u životu Tomislava Brleka

Portret profil Tomislav Brlek
Foto: Adrijana Vidić
Debildaonica za provedbu sna

Jedan dan u životu Tomislava Brleka

Tekstom pisca Igora Rajkija otvaramo novi serijal priloga "Jedan dan u životu" u kojem će narednih mjeseci brojni domaći autori/ce zamišljati i ispisivati svakodnevicu drugoga/druge. Ukratko, uskakati u tuđe cipele i hoditi njima (ne)poznatim svjetovima
Pred trgovinom, oslonjene o izlog, tri su dangube kvarta, međusobno dodavale bocu vina i otkidale komade kruha. U parkiću nasuprot, susjeda se loptala s unukom, a dvije djevojke poigravale su se s psom; loveći se oko stabala. Na uglu neki poremećeni smušenjak mahao je buketom mladog luka. Ljekarna u blizini bila je krcata: ni pult se od ljudi nije vidio. Tomislav se srdito okrene i uputi, preko puta, u banku te stane u omanji red: honorar za posljednji prijevod, premda mizeran, još uvijek nije stigao. Izašavši, nazvao je Božji broj s telefonske govornice: ponovno je bilo zauzeto

Serijal tekstova Jedan dan u životu predstavlja tekstove domaćih autora/ica koje smo pozvali da odaberu jednog lika, zamisle jedan dan u njegovu životu i ispišu ga u željenoj formi. Lik može biti iz književnosti, mitologije, politike, popularne kulture, svakodnevice itd.; može pripadati prošlosti ili sadašnjosti; biti glavni ili sporedni, muški ili ženski, sasvim različit od autora/ice ili njegov/njezin alter ego i dvojnik. Jedan dan u životu tog lika može biti izmišljen ili "stvaran", običan ili presudan. Kao urednici/e Kritike-hdp ovim serijalom želimo – u vremenu narcističke kulture i toliko česte zaokupljenosti samim sobom – potaknuti literarnu imaginativnost i nastanak književnosti koja govori o drugima, nepoznatim i tuđim iskustvima.

Said advertising, you're lying
Never gonna give me what I want
I said, smooth talking, brain washing 
Ain't never gonna get me what I need
(I said take it,
Come on,
Soul man.
Let's shoot the professor!

Alright!)
The Saints, "Know Your Product" (album Eternally Yours)

Iako je Tomislav Brlek – dok još nije postao dr. sc. Tomislav Brlek, izvanredni profesor (Katedra za opću povijest književnosti), bivši novovalac, sada apsolvent, a budući jezoterik – iz sna poliatributiziranog subotnjeg jutra, predgeđetnog svijeta, izvukao na javu telefonski broj izravne Božje linije, nije se osjećao najbolje, možda stoga što će jednom i sam biti javno dobro pa se tada ravnoteža, poput zemaljskih i satelitskih linija, još bila gibala u krivolakome. bez ikakvog: „Jebi ga!“. Ranoproljetni dan, odveć naglo i nezdravo topao, razdraživao je niskom naoblakom te jakim pritiskom: lijepio mu je okus rastaljena metala duž nepca i bolno stiskao plećima. A kada bi, časkom, i zamrle bušilice podno zgrade, u mah se, između njihova bruja uplitalo cviljenje automobilskih kočnica.
Već ga je i sam osjećaj pri umivanju – vlastitim rukama neobično dugo trebalo je za prinijeti vodu licu – i suviše približavao tijelu. Ipak, ne gubeći zanos sna, nazvao je isanjani broj, ali Svevišnji je bio zauzet.

Pijuckajući voćni sok za doručak, Tomislav je izlistao na računalu prijevod za redakturu, ali nije mogao ništa dočitati: zatjecao je rečenice na ekranu tek kao mrljavu sjenu pogleda. Isključio je računalo: nelagoda mu se paučinasto ispriječila kolanju krvotoka; dograbio slušalicu i ponovno nazvao: linija je još bila zauzeta. Potom, vabeći si spokoj na silu, nakon što je ispio sok, i odložio čašu u sudoper, dugo je promatrao: u mlazu pjenasti skor: u staklu se, pod dotokom vode, izbjeljivao do prozirnosti. E, baš nalik na komovicu.
Ali nadalje se Tomislav nije mogao smiriti: vrzmao se po stanu naizmjence se ukipljujući hvatanjem slušalice.
Broj Svemogućeg neprestano je bio zauzet te ga je čitavo prijepodne bezuspješno pokušavao dobiti.
Naposljetku se Tomislav, na brzinu, odjenuo, odustavši od čekanja svakodnevnog nagona za stolicom i izašao iz stana.

Fotografija nebo i ptice
Foto: Adrijana Vidić

Postajao je trenutak pred zgradom: nebo, ubodeno antenama, bilo je zaustavljeno tik ponad krovova i obesnažujući spuštalo pogled. Omirisao je teški zrak: neki žestok miris snažniji od kanalizacije koji se taložio ulicom ipak se nije uspijevao potpuno probiti i stići do pojma; te krenuo.

Pred trgovinom, oslonjene o izlog, tri su dangube kvarta, međusobno dodavale bocu vina i otkidale komade kruha. U parkiću nasuprot, susjeda se loptala s unukom, a dvije djevojke poigravale su se s psom; loveći se oko stabala. Na uglu neki poremećeni smušenjak mahao je buketom mladog luka. Ljekarna u blizini bila je krcata: ni pult se od ljudi nije vidio. Tomislav se srdito okrene i uputi, preko puta, u banku te stane u omanji red: honorar za posljednji prijevod, premda mizeran, još uvijek nije stigao. Izašavši, nazvao je Božji broj s telefonske govornice: ponovno je bilo zauzeto.
Naumio je još malo prošetati.

Iz nagruvanog tramvaja u zaokretu ljudi nagurani na stakla gledali su ga poput kakve putujuće publike, a automobil policijske ophodnje dugo je zamicao za ugao. Kao da sam zatočenik videoigre, pomisli Tomislav. Prošao je zatim između golubova pred općinom koji su se snubili po pločniku nad zrncima razbacane riže, zaostale iza svatova. Prodavačice iz okolnih butika nalakćene na dovratke gledale su parkiranu hitnu pomoć na nogostupu uokolo koje su se nakupljali prolaznici. Tomislav nazre tijelo pokriveno mrtvačkim najlonom posred ulice, zaobiđe ih sve u širokom luku i skrene u pokrajnju uličicu.
Na jednom otvorenom prozoru nag muškarac grebuckao se po odebljalom trbuhu i vadio zubalo. Fasade zgrada bile su razljuštene. Kao da je tek oronulost nasilni izraz vječnosti, pomislio je. Iz ulaza izletjelo je štene i prošlo mu između nogu. Za njim je istrčala žena te ga psujući hvatala, udarajući novinama. Sabila ga je uz oluk, zgrabila pod mišku i vratila se u zgradu.
Tomislav zastane pred semaforom.
Iz vojnog kamiona virila su slabosnena lica, a skupina bolničarki nakon završene smjene iz obližnje bolnice približavala se autobusnoj postaji u blizini. Vojnicima se, odmah, otkoče osmijesi, i započnu dobacivati, a žene naglo ojedre držanje tijela, pretvarajući se da ih ne primjećuju.

Jedno je vrijeme onda Tomislav ulicom slijedio dječaka kojem su se bile odvezale tenisice. Vezice su poskakivale, uvijajući se tako ishitreno da se Tomislavu zavrtjelo u glavi te odustane i zaokrene u pekarnicu: čim je ušao, stao je u red, a miris pečenih peciva umiješao se u zaudarajući isparaj toploga znoja. Ugleda prodavačici tamne krugove na kuti pod pazuhom dok je posezala za pecivom na višim policama. Zgađen, izađe i krene niz ulicu. Neki je luđak nasred raskrižja spustio kofere te kružio oko njih povlačeći se za uši. Potom Tomislav ubrza hod i izbjegne poznanicu, služeći se prokušanim trikom: “Oprosti, žurim! Vidimo se!” Nije mu se ništa objašnjavalo.

Podalje, na školskom igralištu, među zgradama, dječaci su igrali nogomet pa se Tomislav naslonio na metalnu ogradu. Opazi neobičnu taktiku: uz rub igrališta paziteljice su promatrale igru dok su svi igrači istodobno trčali hrpimice prema lopti, gdje god da se nalazila na igralištu. Od monotone igre Tomislav zažmiri: mnoštvo razlivenih boja kaleidoskopiralo mu se po vjeđama. Kao da ih je slovio. Otvorio je oči tek nakon pogotka, trgnut mumlajućom vriskom: igrači su bili gluhonijemi, a odgojiteljice su zapljeskale. Na trenutak, uobrazi kako se pljesak odnosi na njegovo otvaranje očiju i krene uznositije ulicom.
Mimo njega, jedna je izvrsno građena žena koračala tako čvrsto da joj je svaki korak otpinjao haljinu. Tomislava duž kralježnice, časkom, zatrne jebežljiva čežnja puneći ga bolnom prazninom. Zatim mu se učini da se u frizerskom salonu za žene jedna frizerka prekrižila češljem pred zrcalom. Vrati se korak unazad i spazi kako ona samo pokazuje mušteriji dokle će joj skratiti šiške na čelu i ramenima.
Tomislav produži.
U hodu, tjeme ga je zašpranjalo. Podsjeti se dodira davne djevojke: mogao je dok mu je prstima masirala vrat zamišljati bilo koju drugu djevojku kako mu to isto čini, a kasnije je kod svih drugih djevojaka uvijek zamišljao samo dodire one prve djevojke.

Ispred samoposluživanja jedna je djevojčica spomenički stajala sa sladoledom u ruci pred ustima: dugo je bila gledala štap slijepca koji je sporo prelazio preko tračnica.
Tomislav prijeđe raskrižje.,,,,,,,,,,,,,
Nepokretni vonj užegla ulja hamburgera zasjekao je ulicu, razinom nosnica. Želudac mu se uspne prema grlu pa Tomislav zaokrene u pokrajnju uličicu. Prestigne ženu koja je gurala kolica s djetetom i mobitelirala: učini mu se da ona vlastitim ramenom miluje obraz. Na dalekovodnom stupu ugleda papirni oglas, zderanih rubova: pozivao je vlasnike pasa na godišnje cijepljenje protiv bjesnoće. Mogao bih i ja!, pomisli. Ali ironija mu samo uspori korak pa se Tomislav čak i zaustavi pred gradilištem: vodoravni prostori zgrade obustavljene u izgradnji, šuplji i prazni, jezivo golih betonskih zidova, naslagani jedan na drugi, izmamili su mu očajan podsmijeh.
Na trgiću stolovi kafića bili su već postavljeni na nogostup. Nakanio je prisjesti, razmotriti hodače te dokučiti koliko im hod može nalikovati plesu, ali dok je čekao konobara, primijeti kako za pokrajnji stol kafića sjeda skupina žena, zauzeta odlaganjem prenapetih plastičnih vrećica. Prepoznao ih je: bile su to žene s negdašnjih koncerata. Nije mu bilo do upuštanja u bilo kakav razgovor, napose ne preko velova šminke na njihovim licima, opkoljenih namirnicama.
Brzo se ustane, kvarkno osjeti akronim za ZNANJE kao Zbir Navika Analognim Njihovim Emocijama, time odbije začetak pounutrenog tiskanja koji spoznajom upravo i otpočinje te hitro između stolova izađe na suprotnu stranu.

Potom je, u kanjonski stiješnjenoj uličici, uzdignuo glavu: trak sunca u nabubrenim oblacima razrezao je komadićak neba, a njegov bljesak, muteći jarkom svjetlosti: zasrsi ga sinestezijom. Tomislava, časkom, ispuni nepostojeći jak miris otvorenog mora i otočkog modrila, praćen zagrebanim zvukom vedra bačenog u gusternu, ali brzo je zamro. Pred haustorom, odrpani starac je preturao vreće za smeće: preko ramena je bacao nepotrebne mu stvari. Tomislav produži. Sa zida, likovi s plakata ispred videoteke nišanili su ga. Unutra je bilo krcato: ljudi su se grbili čitajući kratke sadržaje s kazeta. Učini mu se naslov Indiskretni šljam kurtoazije pa se nasmije učinjenicom.
Tomislav se, iznebuha, oćuti hašišasto višestruk kao da izmiče vlastitom opažaju, pomisli da je na turneji idiotizma, osjeti grozu pa ubrza korak i zađe u park.
Na jednoj klupi postarija žena, otežalih vena, izula je cipele i čitala molitvenik. Kada je prestala, obilježila je mjesto listićem lota, preklopila i odložila pored sebe, izvukla iz torbe jabuku i zagrizla je. Tomislav brzo skrene pogled: jedan se par snažno grlio ispod hrasta pa opazi da mu djevojka iz zagrljaja, preko mladićeva ramena, dopušta da je zamjećuje kako se predano ljubi.
Požuri te na izlazu iz parka posegne za slušalicom u telefonskoj govornici, ali bila je istrgnuta, bačena i izgažena. Kao davno napušteni oltar, pomisli. U potrazi za sljedećom govornicom primijeti odlučnost u vlastitom koraku, pa na drugoj govornici u blizini, žustro utipka brojeve: osjećaj da mu na jagodicama prstiju ostaju sićušne stigme od utiskivanja, nestao je istom kad je pomišljen. Dugo je pustio da mu signal zauzeća bubnja glavom, a potom odložio slušalicu.

Poslije, nećkajući se, gledao je popis sendviča na kiosku: odlučio se za vegetarijanski. Pojeo ga je pohlepno u hodu, a kada je bacao papir u kantu za otpatke, nehotice je dotakne i kanta se stropošta na tlo. Nemir mu izigra ravnotežu pa Tomislav hitro, preskočivši ga, promijeni smjer – preplašeni prolaznici ustuknuto ga odmjere – te skrene prolazom među dvorišne dijelove zgrada.
Iza staklenog zida staračkoga doma – napeo se gledati kroz vlastiti odraz – nekoliko je staraca objedovalo. Pored, zaklonjeni grmljem i uvučeni ispod požarnih stuba, neki su momci pušili džoint: aureolasti dim, poput rupe u zraku, ostajao je na mjestu gdje je i ispuhan ponad njihovih glava.
Tomislav izađe kroz prolaz i svrati uz obližnju crkvu: bila je prepuna i zagušljiva. Misa je bila u tijeku. Jedva je disao: na brzinu se, nogometaški, prekrižio te smjesta izašao. Vani, grupa nabitih mladića, očeše mu se bolno o rame. Opsuje za njima: oni, i ne obazirući se, produže. Kao da fadeoutiraju k budućnosti međumrežja.

Nakon što je Tomislav brzo zaobišao nekoliko prosjaka: zatim izdaleka zamijetio kako prijatelj koji mu duguje novac naglo prelazi i zamiče preko ulice: potom svladao napast za otimanjem mobitela koji je zazvonio prolazniku; onda uzgred, u pijanoj pjesmi iz restorana uzaludno želio dokučiti melodiju, stao je na tramvajskoj stanici. Tramvaji već dugo nisu nailazili: gomila ljudi nervozno se prebacivala s noge na nogu i vrtjela na mjestu, većinom ružni i neugledni. Gledajući ih bilo mu je ubrzo dosadilo iščekivanje pa se uputio pješice kući, praveći slalom među hrpicama psećeg izmeta.

Prispjevši u stan, smjesta Ga je nazvao, ali On je još uvijek bio zauzet.

Fotografija silueta na prozoru
Foto: Adrijana Vidić

Uokolo prozora rane muhe su jezdile brzim vretenastim putanjama: suton je nailazio – pojačan iskrzanim preletima šišmiša među nadstrešnicama – i prilijegao u već natmurene oblake.

,Jedan je podulji trenutak Tomislav stajao spokojan nasred polumraka sobe, opčinjen sabranošću. Zvuk prometa s ulice rijedio se sve dužim predasima mira: piskavi odjek auto-alarma razvlačio je daljinu jačajući smiraj kraja dana.
Ubrzo ga je obuzela zdvojnost: nije bio siguran tušira li mu se ili ne. Kolebljivost prekine uključivanjem svjetla i TV-a, ali bezvoljno je mijenjao programe: ni na šta se nije mogao usredotočiti. Sjetio se kako ljudi na videokazeti s plesnim tečajem, kada joj isključi ton, djeluju užasno ili smiješno, a stisak u plećima koji se ponovno javio, zašetkao ga je po sobi. Pokušavajući prevoditi, naglo je dograbio tipkovnicu, ali listao je stranice teksta suviše unaprijed. Pomisao kako bi svaku misao trebalo iskomadati da bi je prevedenu iznova uobličio, nagnala ga je da odustane. Potom je, popivši preostalu tabletu za umirenje, slušao vlastite gutljaje: izazivali su nespokoj svojim automatizmom. A čekajući da počne djelovati, dograbio je telefon i utipkao brojeve, odlučivši još jednom nazvati prije spavanja.

– Halo – javio se Bog duboko nikotiziranim i postojanim glasom.
Tomislav je šutio: pustio je tišinu neka sporo zjapi otvorenom linijom. I tek kada je Svevišnji učestalije stao ponavljati: “Halo, halo, halo!!!...”, Tomislav započne glasno huktati i dahtati u slušalicu. Cerekao se sve brže da bi završio gotovo rokćući te naglo, prekidajući vezu, spustio slušalicu. Potom je isključio svjetlo i TV, odjeven legao na krevet, miksajući meditaciju i molitvu puštanjem "Baroque Bordello" The Stranglersa s The Ravena u mraku: noć je poprimala hladnjikavu, ali ugodnu svježinu.
Kroz nju, poput nakaradna njušna displeja tame, propinjao se miris kiše.
Znao je, tonući u san, kako zbog nagomilane siline vlastitih uzdaha Svemogući uopće ne može odgonetnuti jesu li oni muškog ili ženskog podrijetla, odrasli ili dječji, ljudski ili životinjski pa mu sve to, zapravo, postaje sasvim svejedno.
Baš kao i Tomislavu Brleku samome.

  *   *   *

Uostalom – idućim snom u kojem pak Ja sanjam njegov broj – oduvijek ga, spremno, čekam. Baš kad poslije jave netom osjeti sav moj teorijaliti.

Fotografije objavljene uz ovaj tekst dio su ciklusa Svakodnevica autorice Adrijane Vidić. U svojim fotografijama Vidić bilježi svakodnevnu zaokupljenost karakterima ljudi, životinja i grada, vremenom, promjenama i raznim iščašenjima. Adrijana Vidić je profesorica ruske književnosti na Sveučilištu u Zadru.

Igor Rajki (1965, Zagreb) je nagrađivani autor brojnih romana, priča, drama, priča za mlade i djecu, slikovnica.