Jedan dan u životu Josifa Visarionoviča Staljina

Sticker: Staljin
Telegram sticker, dizajn: Carlo Grassi
Samoća pod prismotrom

Jedan dan u životu Josifa Visarionoviča Staljina

Josif Visarionovič, nekoliko godina prije smrti, pati od nesanice, dokolice i visokog krvnog tlaka, pa onda još pati i zato što smije piti vrlo malo votke i popušiti tek koju cigaru
„Ali gdje je Ježov?! Maloprije je ovdje protrčao!“ rekao je Staljin djetinjom razočaranošću, mašući pištoljem. „Nema više Ježova, druže. Mrtav je već deset godina.“ „A tako…“ rekao je i oprezno spustio pištolj.

Serijal tekstova Jedan dan u životu predstavlja tekstove domaćih autora/ica koje smo pozvali da odaberu jednog lika, zamisle jedan dan u njegovu životu i ispišu ga u željenoj formi. Lik može biti iz književnosti, mitologije, politike, popularne kulture, svakodnevice itd.; može pripadati prošlosti ili sadašnjosti; biti glavni ili sporedni, muški ili ženski, sasvim različit od autora/ice ili njegov/njezin alter ego i dvojnik. Jedan dan u životu tog lika može biti izmišljen ili "stvaran", običan ili presudan. Kao urednici/e Kritike-hdp ovim serijalom želimo – u vrijeme narcističke kulture i toliko česte zaokupljenosti samim sobom – potaknuti literarnu imaginativnost i nastanak književnosti koja govori o drugima, nepoznatim i tuđim iskustvima.

Kao i svake noći, probudio se unezvijeren nekoliko minuta nakon ponoći. Već godinama jedan te isti san. Umio je izmučeno lice, skinuvši s njega, uz krupne graške znoja, i užasnutu grimasu zbog koje je bio neprepoznatljiv. Poštucao je i počešljao brkove i obrve, i za čas se pred njim ukazao onaj stari drug Čelični. I samom sebi je djelovao preozbiljno pa se maknuo od ogledala. San je tu već godinama, ali zazor od svog lika je svojevrsni novum. To je počelo prošle godine, četrdeset i devete. Otad se osjećao pomalo kao stranac nastanjen u vlastitom tijelu.

No, i što sada napraviti? Valečka će s doručkom doći tek u šest a do tada treba izmučiti ovih pet i pol sati pred njim. Neka bude pet, kada se oduzme vrijeme za ostatak jutarnjeg rituala: votka, cigareta, klozet. Kasnije je natočio još jednu votku i izašao na veliki balkon svoje dače. Bilo je hladnjikavo, ne previše, onoliko koliko je razumno za rusko proljeće. I bio je mrak, sav žut od rasvjete u vrtu pred dačom, od požutjele magle koja je dosezala tik do balkona. Imalo je i to svoga šarma. No svakako neće moći boraviti vani tako dugo, već će kao i obično gledati svijet iz naslonjača pred glomaznim staklenim vratima balkona. Plan koji je sprovodio toliko dugo da ga je gotovo prestao primjećivati nije obećavao osobito dobru zabavu: po jedna čašica votke i cigareta na svakih sat vremena. Ne smije više, prepit će se, a i što će njegov krvni tlak? Što je još gore: kako će takav na oči zori? Otkad su mu noći postale tako mučne, njegovao je neobičnu pažljivost prema danu. Jučer je pokušao novu strategiju — rastegnuti čašicu votke kroz sat koliko god je to moguće, pa onda uz posljednju kap pripaliti cigaretu. Ali to jednostavno nije išlo. U votki se tako ne može uživati. Pa se vratio oprobanoj bijedi, popiti, popušiti pa onda izgubljeno i nijemo plutati kroz vrijeme, trijezneći se od tog kratkog zadovoljstva. I onda iznova počinjati. Sve tako nedorečeno, nepotpuno, nezadovoljavajuće. Sada bi se zbog te bijede najradije rasplakao, ali ne smije. Pa i kako će? On, stari revolucionar, legendarni Koba, da tu cmizdri jer ne smije popiti votke koliko mu srce ište? I na samu pomisao čuje Kirovljev glas negdje iz nevidljivoga: „Plačeš, Koba, pičkice gruzijska!“ Prene se i osvrne po sobi. Nikoga… Ne, ne, nećemo tako. On će prigrliti svoju bijedu, sjedit će ovdje mirno, saslušati svaku pticu rugalicu koja projezdi kroz noć, zagledati se u svaku avet koja šušne u sjeni.

Staljin sticker
Telegram sticker, dizajn: Carlo Grassi

Kada je u šest pažljivo ušla Valečka noseći pladanj s doručkom, toliko je bio pomiren sa situacijom da je mogao, kao u nekom uznemirujućem transu, ostati tu sjediti čitavu vječnost. Ali tlak mu je već toliko skočio da je bilo od krucijalne važnosti popiti lijek i pojesti nešto. „Vi ste već posve crveni u licu!“ rekla je Valečka užurbano odlažući pladanj i noseći mu s njega tabletu za tlak i čašu vode. Na pladnju su još dva tvrdo kuhana jaja, nekoliko prepečenaca, kuglica paštete od jesetre i dva mlada luka. On bezvoljno sjeda za stol, pred pladanj, i uzima mladi luk u ruke. „Znaš li ti, Valečka, da postoje samo dvije vrste ljudi na ovome svijetu: oni koji mladi luk počinju jesti od pera i oni koji ga počinju jesti od glave? Ja ga jedem od glave. Od bijelog.“ „Ne znam ništa o tome, druže. Ja Vam ne jedem mladi luk. Ne volim ga.“ Zagledao se u nju žmirkajući i polako žvačući te samo promrmljao: „Ti onda i ne postojiš.“

Ostatak jutra proveo je pucajući po imanju. Donedavno je nosio sa sobom pušku, no primijetio je da mu brzo postane preteška pa sada nosi dva pištolja kalibra 9 milimetara i pune džepove napunjenih okvira. Gađa drveće, stare šupe kojih je posvuda po imanju oko dače, vjeverice u trku, ponekad i oblake. Puca brzo i često, bojeći se da će mu puni okviri u džepovima postati preteški. Ali se onda uspaničeno zaustavlja bojeći se da mu neće dostajati, a nikako nema volje vraćati se unutra i davati da se ponovo napune. Pa cijela stvar izgleda tako da neko vrijeme mahnito puca, djeluje bijesan, razgoropađen, a onda se naglo zaustavlja, sprema pištolj, suče brk i glavinja kroz drveće, povremeno se spotičući, što ostavlja dojam da su mu čizme preteške. Što i jest bio slučaj. Probija ga znoj čak i kad sjedi, postaje posve lud, puca, baca kapu na pod pa i nju izrešeta. Čitavo vrijeme iza njegovih leđa, na sigurnoj udaljenosti, ako takve ima, prate ga dvojica čuvara. Okreću se zajedno s njim kako bi mu stalno bili iza leđa. Nekad je to zbilja teško, kao danas kad izgleda da ih drug Staljin namjerno želi pogoditi: oni mu pokušavaju pobjeći iza leđa a on ih sve više prati s cijevi pištolja. Jedan od čuvara je počeo lupkati kažiprstom po satu na svojoj lijevoj ruci: „Druže, deset će! Vrijeme je za film!“ „Ali gdje je Ježov?! Maloprije je ovdje protrčao!“ rekao je Staljin djetinjom razočaranošću, mašući pištoljem. „Nema više Ježova, druže. Mrtav je već deset godina.“ „A tako…“ rekao je i oprezno spustio pištolj. „Svejedno. Treba biti na oprezu.“

Danas ponovo gleda „Izgubljenu patrolu“ Johna Forda. U sali za projekcije uvijek je mirno. Preplavi ga ugoda no svejedno popije i koju votku, nekoliko cigareta, smije, uskoro će ručak i terapija. Tako on rezonira. Nakon sat vremena redovito mu se prispava, ali ne usuđuje se zaspati u ugodnoj fotelji namijenjenoj samo za njega, jer što će onda navečer? Loš san noću toliko ga muči i progoni da posljednjih pola sata filma gleda stojećki, gotovo bez ikakva uživanja. Samo da ne zaspe sada, kako bi mogao što ranije na počinak. Danas mu se i mokri — koji idiot mu je savjetovao da uz votku pije mineralnu vodu?! — pa uz grimasu i zgrčene noge čeka da film konačno završi.

Za ručak je „Kijevska piletina“. Njegov kuhar to sprema maestralno.

Nakon ručka pije čaj na onom istom balkonu. Svjež zrak pomaže mu da ne zaspe.

Kasnije, dvojica čuvara ga prate do kupelji udaljenoj pedesetak metara od dače, uz sam rub šumarka. Kupelj je velika i luksuzna, ali u posljednje vrijeme najčešće je sam u njoj. Što ga uznemirava jer od pare nema vidokruga. Nakon nekog vremena, s ručnikom oko pasa, otvara vrata i poziva čuvare. „Deder, vas dvojica sa mnom na kupanje.“ Čuvari su uznemireniji nego inače jer se ovo dosad nije događalo. Ali što da se radi kad drug Staljin ne trpi izgovore? S nelagodom ulaze i svlače se. Sjedaju, po direktivi, na klupu nasuprot njemu. On, nakon pola sata neugodne šutnje i znojenja, ustaje jer shvaća da mu je ustvari krajnje neugodno sjediti ovdje gol s ovom dvojicom. „Samo vi sjedite. Meni je tlak skočio pa idem. Ali je šteta da propadne ovakva divota.“ Na odlasku polijeva kamenje i stvara još pare. „Evo, baćuške moji! Samo ne pretjerujte, da se ne smežurate.“

Do večere je pogledao još dva filma: neki o Tarzanu i nikada dosadni „Oktobar“. Smatrao je imperativom završiti dan sovjetskim filmom. Iako je zadovoljavao formu, treba biti pošten i reći da je tada još jedva obraćao pažnju na filmove jer je već bio u brigama o spavanju.

Za večeru bijeli kruh s maslacem i pekmezom od šljiva, uz šalicu čaja od lipe.

Valečka ga je ušuškala u krevet prije šest sati. Vani je već bilo mračno. Dodala mu je tabletu za krvni tlak i čašu vode. Dok je pio, vratila je ispražnjenu noćnu posudu pod krevet.

„Valečka, deder pomozi…“ rekao je bolećivo. „Opet osjećam da sam napet i da bih se mogao prevrtati po krevetu, a znaš da se budim u ponoć kao zvijer…“ „Manje votke, druže, pa će Vam i živci biti mirniji“, rekla je Valečka, rutinski sjevši kraj njega. Zavukla je ruku pod poplun, ozbiljno i smireno poput medicinske sestre, zgrabila ga za spolovilo i krenula uvrtati rukom kao da mlati jaja za omlet. „O-ho! Kao da će ovog puta biti nešto…“ rekao je pa stao praviti grimase i grčiti se kao da očekuje napadaj. I za čas je bolno vrisnuo, Valečka je izvukla ruku a on joj je prislonio glavu na grudi poput djeteta i stao očajnički ridati pod njenom rukom koja ga je nježno milovala po potiljku.

Nije prošlo dugo kada je zaspao. I sve je bilo divno, mirno, prazno, dok se opet nije javio onaj isti san: njegova majka, Keke, stara i ozbiljna, povezana maramom, sjedi za stolom i jede mladi luk, zelena pera prvo, i pita ga, glasom strašnim i gromkim: „Kako se misli vladati drugima ako se ne može vladati samim sobom?“

I onda se budi. Ponoć je netom prošla.

Staljin sticker
Telegram sticker, dizajn: Carlo Grassi

Ivan Vidak (Sombor, 1981.) osnovnu školu završio je u Bačkom Monoštoru, a srednju u Somboru i Šibeniku, gdje je i maturirao 2000. godine. Godine 2003. upisuje studij ukrajinistike i turkologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. No već 2004. godine napušta Filozofski fakultet i upisuje studij dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje je i diplomirao 2012. godine. Od 2012. godine zaposlen je u nakladi Sandorf kao urednik. Živi u Zagrebu Do sada je objavio dvije knjige: 2015. zbirku priča „Ugljik na suncu“ i 2020. roman „Radio Siga“.