Jedan dan u životu Joni Mitchell

Joni Mitchell portret
Izvor: wikipedia.en
Što je američka kantautorica radila u Vranjicu 1969.

Jedan dan u životu Joni Mitchell

Epizoda koja neće ući u njenu biografiju: odgovor na pitanje za koga je napisala "Blue", zauvijek skriven na poluotoku u Kaštelanskom zaljevu
U moru se ne kupamo, iako smo se na plažu pokrivenu lažinom razbacali, on u kupaćim gaćama, a ja u grudnjaku i gaćicama. Jedemo kruh i paštetu iz masnoga papira, mažemo leđa jedno drugome kremom iz plavog kanistra, i pod suncem se bijelimo kao obli šljunak razbacan pred nama. Tino na jednoj ruci ima tetovažu sidra, a na drugoj galeba

Serijal tekstova Jedan dan u životu predstavlja tekstove domaćih autora/ica koje smo pozvali da odaberu jednog lika, zamisle jedan dan u njegovu životu i ispišu ga u željenoj formi. Lik može biti iz književnosti, mitologije, politike, popularne kulture, svakodnevice itd.; može pripadati prošlosti ili sadašnjosti; biti glavni ili sporedni, muški ili ženski, sasvim različit od autora/ice ili njegov/njezin alter ego i dvojnik. Jedan dan u životu tog lika može biti izmišljen ili "stvaran", običan ili presudan. Kao urednici/e Kritike-hdp ovim serijalom želimo – u vremenu narcističke kulture i toliko česte zaokupljenosti samim sobom – potaknuti literarnu imaginativnost i nastanak književnosti koja govori o drugima, nepoznatim i tuđim iskustvima.

Blue me posebno zanima, tko je Blue, tko je Blue, tko je Blue, čujem pitanje koje se u reverbu probija kroz hodnik. Štap naslanjam iza fotelje, a lulu s kutijom i duhanom odlažem na stolić u dnevnom boravku u praznine koje je ostavila kućna pomoćnica prilikom prostiranja čaja, kave, keksa, burbona, kantice s ledom, vodom, i nekoliko tableta glukozamina i kolagena. Dakle, biografkinja inzistira. Dakle, prisjećam se šašava dječaka kako prostirem nakićeni kaftan oko sebe kao veliki kraljevski šlep, i presjedanja u staroj Jugoslaviji, u kanjonu, a tamo će reći zaljevu, Kaštelanskom zaljevu. Međutim, što je gola ledina između dva visoka obzora, nema veze je li voda koja kroz nju goni slana ili slatka, nego kanjon? Biografkinja me gleda kao da nešto krijem od nje, stišće kapke tako da kroz treperenje mogu osjetiti huškanje njene spoznaje na najranjiviji dio mene: onaj kojim pišem, slikam, vodim ljubav, ostavljam ljubavnike. Razmišljam istovremeno kako je odvažna i kako me i samu puno puta odvažnost navodila uspješnije od pristojnosti, pa joj odvratim zagonetnom gestom – kovrčanjem usne prije nego srknem prvi dim iz lule. Naravno da taj dan neću uključiti u biografiju. Zašto bi. Ako vam dam sve, što će meni ostati? Zapamtite to, može biti prijeko potreban lajtmotiv za život u ovim mračnim vremenima. A i nisam inače ovako darežljiva. 

***

Kad su nas stjuardese počele obilaziti jednog po jednog, mislila sam da nam u intimi lica obasjanih tek bjelinom oblaka povješanih po noći žele što nježnije saopćiti rušenje aviona. Bilo je malo iza ponoći i našom se metalnom kutijom turbulencija više od pola sata razbacivala po nebeskom prostranstvu koje se stalno premišljalo o svojoj nosivosti i na kraju domislilo da nas ne želi sebi na teret. Sletjeli smo na rep nečeg što se zvalo Kaštelanski zaljev. Smrt sam, zasad, izbjegla, i nisam to posebno doživjela. Mučilo me je što u neonskoj sjeni male i hladne mramorne čekaonice nije bilo bog zna čega, osim informacije da nas do sutradan nitko odavde neće poslati na plaćenu destinaciju. Neko sam vrijeme hodala u krug noseći na ramenu kutiju s gitarom da izbjegnem razdražene i ljute suputnike koji nisu mogli protiv pravog krivca, obične vremenske neprilike, pa su se dohvatili jedni drugih i pokoje zbunjene zemaljske stjuardese. Tražila sam natpis EXIT kao da će me vrata iznad kojih svijetli propustiti ravno na Kretu, ali nisam bila te sreće. Preda mnom se stvorio vižljast mladić lijepa i simetrična lica, golih ramena i ruku s kojih je plava košulja brzo skrila par tetovaža, ali ne i miris sapuna. Nisam mu se ispričala, nije ni on meni. Zakopčao se sve do koleta, nazuo cipele, prebacio kožnu jaknu preko ramena i uz nakašljaj prošao pored mene ravno u sunce koje je, činilo se u tom trenutku, svitalo iz samog uglancanog kamena čekaonice. Ovdje je vrijeme prolazilo tako sporo da se niti koju trenutak poslije pretvorio u drago i toplo sjećanje, propuštenu šansu, pjesmu. 

 

Dunja Janković, iz ciklusa "Rooms"

 

***

Da se zovem Joni doznao je u svojoj maloj brodici na vanbrodsku pentu kojom je sam upravljao prema svom poluotoku, kraće je nego magistralom. Da se zove Martino, po svecu zaštitniku svoga maloga mjesta, doznala sam kad se vratio po mene, to jest, ako hoću poći u avanturu, on će do sutra opet biti na istom ovom mjestu, provjeravati motore svake od letjelica prije nego se odupru zemlji, pa i moju. Ako je tako, rekla sam, a tako je, potvrdio je ozbiljan kao i djevojka za šalterom, idemo. More mi je posolilo i zapetljalo kosu ko crni prodavači perece na njujorškim ulicama, pa su mi se ovaj Martino i ovaj prizor odjednom učinili domaće, poznato, bezopasno. Nabijali smo se preko valova u samo grlo Zaljeva s čije se lijeve strane uz padine planine poslagao niz tvornica zaštićenih gustim dimom koji se dizao u vis sa suncem i pjeskario njegovu prirodnu žutu boju, a s desne kranovi i silosi koji su ispod sebe u more među usidrene brodice ispišavali krv. More je, odjednom, na dodir uronjenih prstiju postajalo sluzavo, crvenkasto. Martino me upozorio da povučem ruku sebi i isperem je vodom iz ispletene demižone pod mojim nogama. Pitao me kako se demižona kaže na engleskom i gromko nasmijao kad sam mu rekla isto demižona, a na pitanje odakle zna engleski, barem prošlo i sadašnje vrijeme, nije odgovorio ništa posebno, eto tako, rekao je. Na drvenom vezu neki su ga ribari zapleteni u mreže pozdravljali sa evala Tino, šta ima Tino, gurali brade prema nama, zviždali kroz usta kojima je nedostajala membrana od zuba za lijep pisak, pa se pokoji zvižduk ispuhao u prdac. Starost, pogledao me Martino, želiš je doživjeti, a ono ispadne božja čekaonica. A kakva je ova čekaonica, upitala sam naivno pod mladim, tek zasađenim tamarisom. Krcata, smrdi, i čini mi se da ne idemo s reda. Vranjic, uzdahne i jednim motom ruke predstavi svoj poluotok kao da je čovjek i progovorit će svaki čas.

***

Martino je živio u jednoj od većih vranjičkih kuća i bio je potomak jedne od vrjednijih i bogatijih vranjičkih familija čije su zemlje pod Kozjakom sad zapasane prugom i izbušeno rupama iz kojih se izvlači tupina. Za siću, objasnio mi je. Kuća je disala i škripala baš pod jednom takvom pričom, a to su najavila i dva u pročelje uzidana antička stupa. Zašto nisu u muzeju, pitala sam ga. Mrzim koncept muzeja, ne pripada antika samo bogatom, i moja je, naoštrio se, tko je tu sve to izranjao nego ovakvi poput mene. Dylan bi za ovakvog jednog mulca doletio ovdje učas da njegovu priču može izudarati na tamburinu, pomislila sam. Nasmijala sam se svojoj ludoj sreći i odvažnosti, poljubila prste pa ih pritisnula sebi u obraz. Nešto što sam često radila kad bi ljubav i toplinu u meni nadjačala želja za stvaranjem. Martino to primijeti pa stisne oči. Pusti, odmahnem tom rukom, a on je uhvati u zraku i zalijepi na svoj obraz. Joni, a šta ti radiš u životu, upita me. Sviram, pišem pjesme, odgovorim kratko, ali ozbiljno. Pod jednom od nekoliko starih obiteljskih slika, onoj para u bjelini uokvirenih u niz oklopa od školjaka zalijepljenih jedne za druge, primijetim da sam svoju gitaru odložila pokraj njegove. A ti, upitam ga, ima li još što osim nebeskih motora. Danas, konkretno, nema puno toga. Jednu utakmicu za odigrat u Omladinca, osunčat se, odspavat za do sutra. Imate li navijače, upitam ga. Imamo, i ja sam njihov kad ne igram. Plave murine, tako se zovu, doda. A tvoji, gdje su oni, upitam ga. Rade, tu u tvornici Salonita iza, a i ja ću od zime prijeći tu. Ovo su, Joni, moji zadnji vijađi.

***

U moru se ne kupamo, iako smo se na plažu pokrivenu lažinom razbacali, on u kupaćim gaćama, a ja u grudnjaku i gaćicama. Jedemo kruh i paštetu iz masnoga papira, mažemo leđa jedno drugome kremom iz plavog kanistra, i pod suncem se bijelimo kao obli šljunak razbacan pred nama. Tino na jednoj ruci ima tetovažu sidra, a na drugoj galeba. Tu i tamo baš oni uznemire našu idilu, a pridruži im se i mašina iz tvornicâ koje su zapasale Zaljev. Zašto je more crveno, pitam Martina. Od neke alge, sve je zatrovano. Došla proizvodnja i uništila more. Dobro govori moj dida, kad je došla industrija, obradovali smo se, imali smo gdje raditi. A onda odu zemlje ispod cijene, ode polje ispod cijene, ode vinograd ispod cijene, ode voćka ispod cijene, ode život ispod cijene. Sad mi kaže sinko moj, nije industrija probit ću je šakom pa će otić. Tko će začepit sedamdeset, sedamdeset! ispusnih kanala, moja Joni. Pričaju godinama da će nas iselit, ali ko će nas iselit, di će nas iselit. Čovjeka je najlakše ubit tako da ga zaboraviš, i to ti se nama dešava, zato nam ubice mirno spavaju. A ta tvornica di ideš raditi, pitam ga. To se ne čini tako opasno, Salonit. Kažu da je sve uredno, a i bit ću glavni mehaničar, daleko od prave proizvodnje. Pokazuje mi dio poluotoka koji se osim mostom skoro spaja i mekom prašinom, otpadom iz tvornice. To bi mogla bit dobra budućnost, kaže, a ja pomislim kako je ovo prvi put od jutra da je spomenuo.

***

Po uskim kalama poslagane su kamere i snima se neka serija. Gledamo klapu i set. Tino mi objašnjava da se snima serija čija se radnja možda odvija u Splitu, gradu čiji je Vranjic, slikovito, pupak, ali kolorit je isti. Pokazuje mi na jednog od glavnih glumaca, ima debele brčine i napet trbuh. Nije debel, čini se samo prčevit. Takav mu je lik, objašnjava mi Tino. Onda mi pokazuje na drugog, skoro bjeloglavog i zadimljenog od svoje tvornice dima iz nosa i usta. Taj ti je napisao čitavu seriju, njih dvojica su ti najbolji prijatelji. Unajmili su me jednoga dana da ih vodim na Barbarinac brodicom, da će ostat tamo čitav dan lovit ribu. Ja ti ribu iz ovoga kanala ne jedem odavno, i kažem ja njima šta će vam to, ali oni da će pustit sve šta ulove, neka ih povedem, za zabavu, da se opuste, podruže, i da natočim dvi demižone vina. Za svakog po jedna. Ponesu štape, spizu, vino, par deka da ne omrznu ako padne rosulja, ja ih odvedem u rano jutro, na putu za posao, i da ću se vratit po njih predvečer, pri kraju smjene. Vraćam se ja, njih dvojice nema na punti, okružio Barbarinac, a oni svaki na svojoj strani otočića, ne govore, isposvađali se na mrtvo ime. Zaboravio sam im iskrcat vino. Jebi ga. 

***

Omladinac vodi protiv kliškog Uskoka 3:0, od toga Tino zabija dva gola. Plave murine s improvizirane drvene tribine pjevaju nekakvu navijačku pjesmu koju ne razumijem, a Tino jedan od golova posvećuje meni tako što ljubi svoje prste, pa svoj obraz i onda taj poljubac rukom šalje meni. Umjetnik, stvara. Ja ga hvatam svojom rukom i trenutak predugo zadržavam na svome licu. Srce mi nezgodno poskoči, kako je koju noć prije kad sam se u Panami iskrcala s Nasheve brodice i zauvijek raskrstila s njime. Poći na drugi kraj svijeta, nema plemenitije ideje kad se želiš predati samome sebi. A što ćemo sad ovaj Tino i ja. Opet neki muzičar, opet neka usputna priča koja se neće rasplesti sama od sebe, opet neko šlepanje, opet neka veza u kojoj muškarca učim how to life. Da me svijet poznaje onako kako sebe znam, tako bi me zvali, Joni how to life Mitchell. Čini se da imam i poseban program za sve muškarce kojima storytelling nije prirođen pa im ga ja nekako izdojim u postelji i onda imamo novog kralja kojega god hoćeš žanra. Meni se to, Tino, više ne radi, jedva i sebe nosim. Ne mogu te naučiti kako da budeš budan, ne prespavaš svoj život. Otići će tako jedna čitava ja. Južina na poluotok natjerava smrad koji guši sve, sudac prekida utakmicu, i mi se povlačimo u konobu jednog od Tinovih suigrača. 

***

Tinovi suigrači nisu samo to nego i supjevači, oni imaju svoju klapu, a Tino ponekad otputuje za Split pa tamo nastupa na pijaci pod umjetničkim imenom Tino Talentino, koji je zajebancija koju ja ne kužim, ali koja njemu donese dobru zaradu kad zatreba jer je, kao, multidimenzionalan nastup. Previše pijemo, pa me vino prevrće u dioniziju, i naravno da smo Tino Talentino i ja do kraja večeri pričvršćeni jedno za drugo, školjke u okviru. Valjamo se po šljunku koji pod nama prska ko ljuska kikirikija koji se iskrcava s teretnih brodova tu u luci preko puta i u kojima se švercaju ploče muzičara od kojih uči engleski. Voli Dylana, voli ove moje koje sam ostavljala, zato ne poznaje koncept budućnosti, pomislim, kakvu nudimo mi, žene. Hoćeš sa mnom u Grčku, pitam ga u zanosu strasti kojim gazim sebe i svoju do maločas obranjenu ideju slobode, a on kratko odvrati neću, i skine s mene teret ko turbulencija noć prije avion s neba. Zašto, pitam ga. Neugodna si, odvrati. 

 

Dunja Janković, iz ciklusa "Rooms"

 

***

U njega doma, za stolom, svi smo posloženi oko zdjele s čorbom u kojoj jedino prepoznajem ječam u čijim sam se poljima, ko dijete, valjala na vrhu svijeta. Čim pojedem tri žlice netko ih, ili otac, ili majka, ili baka, ili sestra, nadolije u tanjur. Martino im priča o meni i prevodi ono što ja ponudim kao odgovore. Kažem im da nemam djece, i da nemam muža, i da živim i putujem sama, sviram po barovima, ponekad i većim klubovima. To ih nagna da dosta brzo nešto ispregovaraju među sobom, a primijetim i da Tinovoj sestri i baba i majka mašu prstima, kao da bih mogla poslužiti kao loš primjer. Bušta je dobra, kažem, odobrovolje se i priznaju tako da amerikanka, amerikanka, amerikanka možda ipak postoji. Kasnije te večeri nas dvoje sjedimo na terasi i slušamo dijaloge snimanja serije. Obrazi su mu crveni kao jutros more, izgleda od vina, ali čini mi se od neke sitne pobjede nad današnjim danom. Zovem ga još jednom sa sobom na Kretu, ne naglas, ne ni pogledom nego poljupcem u prste koji stavljam na svoj obraz pa na njegov. On odvrati istom kretnjom i meni se srce slomi kako klapa udari u akciju snimanja prizora. Jel zbog novca, uprem. Zbog svega je, odgovori kratko. Iz tvornica sa svih strana zamru dimnjaci. Zvijezda nema. Noć je ovdje dovoljno bliska i crna da se od nje, zbilja, ne vidi sutra.

***

Riva je prazna i nikog tko nas je jučer dočekao nema. Brodimo prema aerodromu Zaljevom preko mora koje iz crvenog postaje sve plavlje i plavlje. Mirno je i nema valova. Martino mi je za leđima i ne vidim ga pa liježem obrazom na dlanove položene na pramac i gledam u svoju prošlost. Jel znaš gdje ćeš bit, pita me. Iz kutije s gitarom na brzinu vadim bilježnicu s nekim notama i pjesmama, kidam jednu stranicu i zapisujem mu svoju grčku adresu. Doći će, pomislim i ne izgovorim. Joni, došla je u kikirikiju i jedna tvoja ploča, kaže mi pod brujanjem pente, di si ti, miljama ispred mene, ja ti znam samo jednu stranu priče. Iznad naših glava prelijeću galebovi koji se u dva tri krika pretvaraju u debele avione puni slučajnih priča. Okrećem glavu prema naprijed i ne slutim da me je netko prvi put, nakon svih tih ploča i otpjevanih pjesama, zapravo čuo.

***

Kad sam pisala Blue, pisala sam ga za dječaka bez budućnosti, plavu murinu. 

***

Kad sam pisala Blue, na Kretu mi je stigla razglednica na kojoj je pisalo: Joni, piši i za mene.

***

Ja sam znala odlaziti i ostavljati, i to je isto umijeće svoje vrste, ništa mi nije bilo važnije od sviranja i pisanja pjesama, raskovrčavam usnu u rečenicu. Tučem lulu o drvenu kutijicu i miješam novu kuglicu duhana. Biografkinja je nemoćna, kao i svatko tko zna da mu pisanje, storytelling ne pripada. Razglednicu krijem ispod kaftana koji je glamurozan kako malo čija starost jest. Žulja me na vrhu sise koju je Tino pritiskao svojom težinom i tetovažama. Ližem kolagen, pijem glukozamin i grlo ispirem burbonom. O bože, ta 1969., kakva je to godina bila, kažem biografkinji i uzdahnem, te sam godine toliko puta i odlazila i ostavljala da se sigurno neću svega sjetiti, znate, od tog silnog straha da ne prespavam svoj život, da ne stanem, da me se čuje.

Autorica ilustracija iz ciklusa "Rooms" je Dunja Janković, interdisciplinarna umjetnica čiji opus uključuje kolaže, instalacije, stripove, glazbene i video radova, a izlagan je i objavljivan u SAD-u, Francuskoj, Španjolskoj, Italiji, Portugalu, Švedskoj, Meksiku, Sloveniji, Srbiji, Hrvatskoj... Druge autoričine radove pogledajte u našoj Galeriji na ovoj poveznici.

Marija Andrijašević (Split, 1984.) autorica je zbirke pjesama "davide, svašta su mi radili", nagrađene Goranom za mlade pjesnike 2007, i romana "Zemlja bez sutona" (2021).