Jedan dan u životu Dore Maar

Portret: Dora Maar
Dora Maar i Pablo Picasso, foto: Eileen Agar (CC BY-NC-ND 3.0 HR)
Dora i Minotaur

Jedan dan u životu Dore Maar

Ugriz jednog pauka u Provansi - od Barbare Marković koja je pretprošlog stoljeća iz Križevaca stigla u Sisak do dilema umjetnice i muze Dore Maar.
Ona s ruba ceste gleda dolje, duge parcele polja, različite dubine zelene, i varijante nezasijane zemljane, od smeđe do bijele kave, svaka parcela je svoja, boje poljoprivrede, i siva cesta, to će jednom naslikati. Okreće se prema kući, pomisli: hlad. Pablo otvara škripavu kapiju nečijeg vrta. Je li to igra? Ona ga gleda na tren kao dječaka. On je poziva rukom, kao u provalu. Ušao je, ne vidi ga od živice. Što će reći ljudima kad ga vide? Ne pucajte, ja sam Picasso?

Serijal tekstova Jedan dan u životu predstavlja tekstove domaćih autora/ica koje smo pozvali da odaberu jednog lika, zamisle jedan dan u njegovu životu i ispišu ga u željenoj formi. Lik može biti iz književnosti, mitologije, politike, popularne kulture, svakodnevice itd.; može pripadati prošlosti ili sadašnjosti; biti glavni ili sporedni, muški ili ženski, sasvim različit od autora/ice ili njegov/njezin alter ego i dvojnik. Jedan dan u životu tog lika može biti izmišljen ili "stvaran", običan ili presudan. Kao urednici/e Kritike-hdp ovim serijalom želimo – u vrijeme narcističke kulture i toliko česte zaokupljenosti samim sobom – potaknuti literarnu imaginativnost i nastanak književnosti koja govori o drugima, nepoznatim i tuđim iskustvima.

 

svojeglava Barbara, Barbara dobra,
spora ko kornjača, spora ko kobra

(Slamnig)

Još jedan razgovor nakon kojeg krajolik uporno jede pogled. Riječi koje su već toliko izgovarane, mogu li se nazvati razgovorom, ne, to je nešto drugo, kompliciranije, ali bez nade značenja, to su radnje, to se vrti otprije. Mašina hispano-suize reži tiho, kroz glupu Provansu. I ova šutnja se ponavlja. Iscrpljenost likova, kad se pogledaju. Imala je tu pauzu u bolnici i sad jasno vidi premda to uopće nije željela: uloge postaju uloge, tko je publika ove reprize. Nekad smo imali život, možda malo lud. Sad sve postaje jasno. Nije me valjda izliječio prokleti Lacan?

Jasno je. Pogledaj to. Igre nadrealizma, sad treninzi. Igra izmiče, udaljava se ono što bi trebalo obnoviti, pleše u fatamorgani, nema je, nema igre na cesti prema Ménerbesu – zašto uopće idu u to mrtvo selo?

Lipanj je i rat je tek završio.

Gore u selu, na brdu, on kaže Marcelu da stane, i neka parkira tamo kod općine. Neka ode pojesti nešto, ima sat vremena.

Ona s ruba ceste gleda dolje, duge parcele polja, različite dubine zelene, i varijante nezasijane zemljane, od smeđe do bijele kave, svaka parcela je svoja, boje poljoprivrede, i siva cesta, to će jednom naslikati. Okreće se prema kući, pomisli: hlad. Pablo otvara škripavu kapiju nečijeg vrta. Je li to igra? Ona ga gleda na tren kao dječaka. On je poziva rukom, kao u provalu. Ušao je, ne vidi ga od živice. Što će reći ljudima kad ga vide? Ne pucajte, ja sam Picasso?

Ne puca se više, dobro. Bolnica joj je zamutila kraj rata, to se preklapalo s elektrošokovima. Sad je sve jasno, gotovo, barem tako izgleda, zenit.

Došla je za Pablom u vrt, polako, ogledavajući se: lijepo je tu nabujalo, izgleda da se vrtlar nije vratio iz rata. Ali hlad.

Tri kamena valjka, rupa u sredini, žrvnjevi, kao ukras, a on za najvišeg kaže: To je stol.

Krenuo je prema kući koja joj se na tren učini tvrđavom, kao i cijelo to selo, ali on lako ulazi u tvrđavu, hrđavi princ, vraća se s flašom i čašama.

Ipak je još ima, igre. Čija je kuća, što je? Postaje zabavno. Može on kad hoće. Lud mali.

Toči im vino i kao uzgred kaže: „Željela si kuću na selu? Uzmi ovu, tvoja je.“

Lud mali, sad već starac, koji ju je hipnotizirao.

Dora se budi, gleda kuću, gleda ga: je li me to upravo ostavio?

Sjedio sam u tom vrtu sedamdeset godina kasnije, čitao Aliciju Dujovne Ortiz. Bio sam tamo zbog… zbog načina na koji se Pablo pozdravljao.

Ne bismo ih htjeli zaboraviti naglo.

„Dobio sam je za jednu sliku“, hvastao se, đubre.

„Ovo sve? Zar misle da si mrtav?“, izgovorila je onako kako su se igrali, a imala je osjećaj da šuti.

On se smijao. „Mrtav, da. Uzmi odmah.“

Dora i Minotaur.

Žena koja plače.

Dora Maar u crvenoj bluzi.

Sjedio sam tamo sedamdeset kasnije, u vrtu, petnaest dana, onda me pauk ugrizao.

Ali nastavio sam sjediti, s plikovima svugdje osim po licu, još petnaest dana jer takav je bio performans kojeg greškom nisam oglasio. Nije bilo igre u Ménerbesu, ni Lacana da izliječi. Follow the Dora Maar House on Facebook.

Sad kuću imaju Amerikanci. Dinastija koju sam gledao ponedjeljkom. Komplikacije, ali. Sve sam saznao samo sjedeći u vrtu, jer hlad. Teške loze, poneki pauk. Nasljednici koji čekaju. Imaš šezdeset i još čekaš. Samo si princ, jadni Charles. Još samo malo. Ali nije bitno.

Neki naslijede a da i ne znaju. To mi je naravno bilo draže. Kroejšn stori.

Ta linija porijekla iz Hrvatske, koju su pratili.

To je pratio jedan odvjetnički ured. A drugi je pratio liniju iz Francuske, kad je umrla. Jer Dora je pogrbljena, sama, dugo padala u zaborav. Onda, kad je baš pala (1997), sjetili su se tko je ona, a onda su opet shvatili da ne znaju tko je ona.

Maar?

Ako u Francuskoj netko umre bez nasljednika njegova imovina pripada državi. Ali i srodstvo u šestom koljenu je dovoljno, a onaj tko ga dokaže dogovorit će s nasljednicima postotak.

Bila je to mrtva trka između dvaju ureda, Delabre i Andriveau.

Bila je Barbara Marković koja je došla iz Križevaca u Sisak. Malko sneruke od Provanse, ali ipak: to je linija nasljedna, željeznička... jer Sisak se razvijao, što danas može zvučati čudno, ali... pruga, željeznička, spojila ga sa Zidanim Mostom, i dalje. To je bilo relativno nedavno – ovisi o tragovima.

Barbara Marković (1851-1918) iz Križevaca nešto je radila u Sisku koji se razvijao, neutvrđeno što, bit će da je bila u nekakvom služenju jer ipak je još uvijek bilo malo industrijskih poslova za žene. Nekako je, neudana, dobila sina, Josipa, kojem se nije znao otac. Nije se Barbara Marković kurvala, ako bi tako pomislio vicmaher (a i da jest), što se vidi po tome što je taj nepoznati otac, zasigurno iz klase iznad, donekle vodio računa pa je Josip Marković, Barbarin, postao arhitekt, došao do Pariza – gdje je imao kćer, Maar – a poslije i do Buenos Airesa gdje njegove zgrade još stoje.

Bila je Barbara Marković koja je došla iz Križevaca u Sisak u razvoju, u potrazi za poslom, i morali su pratiti njezin iskrzani trag odvjetnici iz Pariza da uvale nekome kuću, koja im se popela na glavu, Provansi, plus umjetnine. Otkrivaju napokon da je Joseph Markovitch vanbračno dijete sluškinje Barbare, „podatak koji je Dora uvijek skrivala“, piše Alicia Dujovne Ortiz, biografkinja, temeljita.

Nakon papirnog kopanja u dubine na Barbarinoj je liniji – ne na francuskoj od Dorine majke – bio je najbliži srodnik, to jest srodnica, jer jedna od Barbarinih sestara imala je kćer koja je u trenutku potrage, a prije zastare, imala devedeset tri godine, koja je bila partizanka i nikad nije čula za Doru Maar, i još uvijek je „mirno živjela pedesetak kilometara od Zagreba“, i željela je ostati anonimna.

Oni su to, na koncu, prodali Teksašanima.

To, tamo, gdje je ih je Marcel ostavio i otišao parkirati hispano-suizu, sve što je bilo – a valjda je to bila ljubav – tamo gdje me ujeo pauk, to što su riješili, ili nisu, četrdeset pete.

tako Barbara sve dalja i dalja,
crvenim morem

Robert Perišić rođen je 1969. u Splitu. Diplomirao je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zagrebu. Objavio je romane: Područje bez signala (2015.) i Naš čovjek na terenu (2007.; Nagrada Jutarnjeg lista za najbolju prozu 2007.; Literaturpreises der Steiermärkischen Sparkasse, Graz 2011.); knjige kratkih priča Užas i veliki troškovi (2002.) i Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas (1999.), knjigu autobiografske proze Uvod u smiješni ples (2011.) te knjige pjesama Siromašni čovjek kojeg boli glava (2020.), Jednom kasnije (2012.) i Dvorac Amerika (1995.). Autor je drame Kultura u predgrađu (2000.-2002. u Dramskom kazalištu Gavella, Zagreb) i scenarija za dugometražni igrani film 100 minuta Slave (2004., režija: Dalibor Matanić) po motivima iz biografije slikarice Slave Raškaj. Knjige su mu prevođene na brojne jezike, ponajviše romani Naš čovjek na terenu i Područje bez signala koji imaju i naročit odjek u SAD.