Jedan dan u životu Bonda, Jamesa Bonda

Foto: James Bond
James Bond je mrtav

Jedan dan u životu Bonda, Jamesa Bonda

U proljeće 2022. kad jedan štakorski učenik i prikriveni KGB-ovac drži ruku na gumbu za uništenje svijeta, stvari se dodatno kompliciraju jer nema Jamesa Bonda da ga spasi.
Što ako taj luđak, dragi moji, misli da je nuklearni rat velika i dobrodošla stepenica u općoj evoluciji. A tko ili što će doći poslije nas? Hoće li preživjeti samo štakori? I kakve će nam biti glave, ili prsti? Hoćemo li izgledati upravo onako kako danas zamišljamo izvanzemaljce? I najvažnije, hoće li ti koji dođu iza nas, pa makar bili i majmuni, biti bolji od nas?

Serijal tekstova Jedan dan u životu predstavlja tekstove domaćih autora/ica koje smo pozvali da odaberu jednog lika, zamisle jedan dan u njegovu životu i ispišu ga u željenoj formi. Lik može biti iz književnosti, mitologije, politike, popularne kulture, svakodnevice itd.; može pripadati prošlosti ili sadašnjosti; biti glavni ili sporedni, muški ili ženski, sasvim različit od autora/ice ili njegov/njezin alter ego i dvojnik. Jedan dan u životu tog lika može biti izmišljen ili "stvaran", običan ili presudan. Kao urednici/e Kritike-hdp ovim serijalom želimo – u vremenu narcističke kulture i toliko česte zaokupljenosti samim sobom – potaknuti literarnu imaginativnost i nastanak književnosti koja govori o drugima, nepoznatim i tuđim iskustvima.

Foto: Gunbarrel

1.

Zovem se Bond, James Bond. Volim hladni martini, protresen, ne promiješan i tople žene. O da, jako volim žene i u nekim svojim avanturama spavao sam i s nekoliko žena, možda i do neuvjerljivosti i neukusa. Neke žene, kad me vide, ostaju bez daha i kao da su se rodile da bi završile u mom zagrljaju, pružaju mi usne na poljubac poslije samo nekoliko minuta poznanstava. Obožavaju biti moje djevojke, a sve redom su bile, atraktivne, erotične i slobodne. U početku, dok sam još bio Sean Connery, a kasnije i Roger Moore, te su žene predstavljale i žensku seksualnu slobodu, nikako nisu bile samo lijepo meso pred kamerama, iako su, priznajem, bile pomalo bezidejne. Kasnije, kad sam bio Pierce Brosnan, moje veze s djevojkama postale su nekako, kako da kažem, ozbiljnije, iako je svakom normalnom čovjeku to daleko od ozbiljnosti. Tek kad sam postao Daniel Craig, te su žene postale uistinu i ozbiljne i fatalne. A posebno su fatalne kad me izdaju, kao Vesper.

Dijete sam hladnoga rata i rodio sam se 1953. kao već odrastao čovjek, a to znači da su mi neprijatelji često bili Rusi. Ponekad su bili smiješni, ponekad groteskni, ali nikada nisu prestajali biti strašni. Bili su strašni u doba hladnoga rata jer smo uvijek znali da se iza smiješnog ruskog generala kriju i transkontinentalne rakete s atomskim glavama, ali su ostali strašni i kasnije kad su se pretvorili u mafijaše.

Od prvih početaka mojih misija u glavnoj ulozi je tehnologija. Moj je život, djelomično, kronika hladnoga rata i njegovih posljedica, ali je još više kronika tehnološkog napretka Zapada. Moj suradnik iz službe MI6, Q, uvijek bi me opskrbio nekim tehnološkim gadgetima koji bi mi u ključnoj fazi misije spasili život. Svjestan sam da su junaci prije mene imali za pomagače čarobnjake, čarobnice, divove ili odane prijatelje, ja imam tehnologiju. Trebamo biti svjesni da je uspon Zapada uvjetovan tehnologijom. Ne intelektualnom nadmoćnošću, ni moralnom ili vjerskom superiornošću, a ne daj bože ni superiornošću bijele rase, nego upravo sposobnošću krađe ovladavanja tehnološkim napretkom. Barut su izmislili Kinezi, ali je Europa pomoću njega pokorila dobar dio svijeta u svojim kolonijalnim osvajanjima. Azteci, Inke, Maje, razvijene civilizacije Srednje Amerike pokorile su šačice kriminalaca s puškama. Slično je bilo s Indijom i Afrikom, uvijek su oni bljedoliki koji su dolazili imali velike brodove, topove i štapove koji rigaju vatru.

Tursko carstvo pretvorilo se u supersilu tokom stotina godina svoga razvoja i formiralo ogromnu i teško pobjedivu vojsku kradući djecu pokorenih zemalja i pretvarajući ih u sposobne i krvoločne vojnike. Tako je i Europa, kradući od drugih, uspjela steći tehnološku nadmoć. Kompas su, također, izmislili stari Kinezi, ali je Europa pomoću njega stekla mogućnost plovidbe po otvorenom moru i osvojila svijet. Naša se stoljetna nadmoć nad drugim narodima i zemljama temelji na sposobnosti da upregnemo drvo, kamen, metale i barut i učinimo ih svojim pomagačima. Duh praktičnosti vlada nama i zavladao je kasnije Amerikama, Afrikom, Indijom, Australijom. Ono što mi Q ponudi prije svake misije predstavlja vrhunac špijunske i ratne tehnologije. Moj prvi automobil, Aston Martin DB5 pretvorio je u pravi ratni stroj. Od tada moji automobili predstavljaju čuda tehnike. Znam se tući, mogu pogoditi čovjeka u oko s tristo metara svojim Waltherom PPK, donosim odluke u desetinki sekunde, u sukobu koristim na pametan način sve oko sebe i pretvaram u oružje, ali najopasniji sam kad pritišćem dugme. Onda iz automobila izlijeću rakete, ili se prosipaju na cestu čavli koji će zaustaviti potjeru, iza automobila ispuštam dimnu zavjesu, ponekad i ulje što cestu čini toliko klizavom da svi automobili iza mene završavaju u veselim i atraktivnim pozama. Automobil je na neki način ja, moj produžetak, kao što je to i sat. Sve što dotaknem pretvaram u zlato, kao što je činio drevni kralj Mida. Aston Martin, Omega. Ja sam maneken visoke tehnologije, tih tradicionalno muških igračaka koje su zahvaljujući meni postigle visoke cijene i pretvorile se u statusne simbole. Ono što sam koristio u svojim avanturama postiže nevjerojatne cijene i tako se i ja na velika vrata uključujem u svijet za koji se se borim, tržišno gospodarstvo i kapitalističku privredu.

Nebrojeno puta gledao sam smrti u oči. Ima hladne oči i krezuba usta kao da ih je naslikao Bosch ili Brueghel, usta koja proždiru sve i iz kojih smrdi tisućljetno raspadanje leševa. U svakoj mojoj avanturi upadnem u situaciju iz koje izgleda kao da nema izlaska. Bilo da me u zatvorenom lijesu pošalju u krematorij, ili stojim na sićušnom sprudu u jezeru sa stotinu krokodila, ili sam zavezan točno ispod mlaznog motora rakete koja samo što nije poletjela. Do sada sam se uvijek uspijevao izvući, za dlaku doduše, ali izvući i na kraju završiti s nekom od ljepotica. Ovoga puta nisam. Iz svoje zadnje pustolovine nisam se izvukao. Ono što se u mojim avanturama uvijek znalo, ono što je bilo konstanta kao ljepotice ili tehnologija ili martini je to da se sa sigurnošću znalo da ću se izvući. Ali toliko puta sam iskušavao sreću da se ovo moralo dogoditi. I sada sam mrtav. Onaj koji ne umire, Bond, James Bond, sada je konačno mrtav. I zato bih vas, ovako mrtav htio upozoriti.

Kao što sam nebrojeno puta bio u smrtnoj opasnosti, ili ubijao (imam dozvolu), tako sam i mnogo mnogo puta spasio svijet. U kasnijim fazama hladnog rata bilo mi je na početku jasno, čim me šalju u neku misiju, ma kako počinjalo, ubojstvom naših agenata ili krađom nuklearnog projektila, da ću na kraju morati spašavati svijet. Razni su luđaci htjeli uništiti svijet, poludjeli generali koji su htjeli izazvati nuklearni rat između Sjedinjenih država i SSSR-a, čovjek koji otrovom iz rijetke vrste orhideje želi otrovati kompletno čovječanstvo, a po uzoru na Hitlera, a budimo iskreni i Nou po Jahvinu naređenju, izabrao je osobito lijepe i zdrave primjerke muškaraca i žena i povjerio im zadatak da nastave ljudsku rasu koja se iskvarila. Morao sam ga spriječiti da spasim čovječanstvo, ali nije istina da o tome nisam ozbiljno razmišljao, isplati li se uopće spašavati tako nešto kao što je čovječanstvo. Uključujući, naravno, i mene koji sam bio ubojica i serijski preljubnik. Naravno, ono što je dozvoljeno Bogu i što od Boga prihvaćamo, nije dozvoljeno nekom dekadentnom bogatašu sa suludim idejama. Palo mi je na pamet bih li, da mogu, spasio svijet i od Boga? Bih li ubio i Boga da spasim čovječanstvo? Nietzsche i egzistencijalisti naučili su me da je Bog umro početkom dvadesetog stoljeća, bio je to kolektivni intelektualni atentat. Ali, bih li ja, James Bond, ubio boga u Bogu da spasim ovaj skup pohlepnih, bludnih, zlobnih i glupih duša? Bih, dragi moji, ubio bih i Boga kad bi na njega djelovao moj Walther. Toliko sam kao tajni agent vjeran. Ne samo svojoj službi MI6, nego i vrijednostima koje su mi tokom odgoja i treninga za ubojicu usadili u mozak: sloboda, čime se misli slobodno tržište, privatno vlasništvo, čime se misli krupni kapital, vjera u Boga, zato što oni drugi, Rusi, u Boga ne vjeruju, demokracija, čime se misli malo sofisticiranija prijevara.

Naučili su me još kao dječaka da je za demokraciju vrijedno i umrijeti u ubiti. A što je, dragi moji, demokracija danas, u eri ovako razvijenih medija i snage društvenih mreža? To je samo pitanje stupnja informatičke pismenosti, uloženog kapitala i sposobnosti stvaranja teorija zavjere da se ocrne politički suparnici. Istina je izgubila bitku s logično ispričanom pričom i snažnom željom plebsa da vjeruje u pizdarije.

Onaj koji ne umire, Bond, James Bond, sada je konačno mrtav. I zato bih vas, ovako mrtav htio upozoriti.

2.

Demokracija je počela giljotinom na Trgu revolucije. Kako kaže Liotard, kad je glava odrubljena Louisu XVI., legitimnom vladaru Francuske, po prvi puta nakon Grčke vlast je preuzeo Demos. Ali vrlo skoro, kad je glava odrubljena i Dantonu, a pogotovo Robespierreu, dekapitiran je i Demos. Giljotina na trgu revolucije je početak i kraj demokracije. Demokracija je tako trajala 26, a po nekima i 32, a u najboljem slučaju godinu dana. U međuvremenu bilo je još dekapitacija. Kraljici je, recimo, glava odletjela zbog sklonosti kolačima, što bismo danas osudili kao bestijalni rodni stereotip. Tada je povijest još bila tragedija. To je rekao netko pametan, ali čim se spomene povijest, imam problema s pamćenjem. No porazni je rezultat sljedeći: trebalo im je šesnaest Louisa da bi jedan bio giljotiniran, a svi su vjerojatno bili mrcine. Povijest:Demokracija 16:1. Zamislite to kao rezultat nogometne utakmice u premijer ligi. Na koga biste se kladili? 

Danas, u proljeće 2022. kad jedan štakorski učenik i prikriveni KGB-ovac, najbolji đak Lucrezije Borgije, ponovno prijeti svjetskoj demokraciji nuklearnim projektilima, pitam se nije li upravo ta demokracija danas u najvećoj krizi. To najbolje pokazuje činjenica da je njegov dobar pajdaš, bogataš, prevarant i temeljna budaletina postao predsjednik Sjedinjenih Država. Taj je predsjednički mandat razotkrio svu glupost i bijedu suvremene demokracije. Jesmo li mogli zamisliti ljude s bivoljim rogovima, smrdljivim krznima i životinjskim maskama kako sasvim ozbiljno napadaju američki Kongres? Jesmo li mogli zamisliti predsjednika zemlje koja je kolijevka moderne demokracije koji ne želi priznati izborne rezultate? Demokracija. „Vrijedno je za to umrijeti i ubijati!“ 

Posljednjih se godina dogodilo jako puno toga vezanog uz demokraciju. Recimo to što se pretvorila u dekadenciju, što je prezrela i raspada se u truljenju.

Sve to nisam vidio dok sam bio živ. Pun ideala i straha kao govana. Ako me sada pitate koje je uređenje budućnosti, kažem vam, uistinu, to je aristokratska republika. Točnije, republika aristokracije duha, nešto od ideala moje mladosti koji su pokuljali na ulice u Francuskoj šezdeset i osme zadržalo se i u mojoj svijesti. Ja bih, ako dozvolite, to ovako. Osnovni demokratski princip jedan čovjek jedan glas je svemirska glupost. I to da smo jednaki, je svemirska glupost. U ime toga mogli su giljotinirati ljude u 18. st. Danton i Robespierre, ali da mi danas u to vjerujemo je stupidno. Pogledajte, Hitler je došao na vlast izborima. Ali ako i zaboravimo njega, to je ipak bilo davno u odnosu na jedan ljudski vijek, ipak ostaje da je za Trumpa glasalo pola Amerike, a štakorskog učenika podržava sedamdeset posto Rusa. Sedamdeset posto Rusa, ili koliko već, demokratski je glasalo da bi im štakorski učenik ukinuo demokraciju. Mogu razumjeti sve one neuke, izolirane po Sibirima, sve one zaluđene, tužne zato što je propalo carstvo, još tužnije zato što je propao SSSR, koji vlastitu veličinu traže u veličini svoga kluba, svoje stranke ili svoje države, to mogu razumjeti. Ne mogu razumjeti one malo obrazovanije, one po gradovima, one povodljive i tupe, one koji ne umiju čitati između redaka, medijske analfabete, moralne mizerije koji uvijek podržavaju autokraciju.

Zato izbornim zakonima hitno treba ukinuti princip jedan čovjek jedan glas na predsjedničkim i parlamentarnim izborima jednostavno zato što glas budale i glas pametnog i dobrog čovjeka ne mogu vrijediti isto.

Ni štakorski učenik ne može bez široke podrške vlastitog naroda. Zato i ubuduće, ako te budućnosti bude, trebalo bi to ovako. Rođenjem i državljanstvom čovjek dobiva jedan glas, ali sve ostalo mora zaslužiti. Prvo obrazovanjem. Neka stupnjevi obrazovanja donose glasove, jedan, dva ili tri, a pet za doktore znanosti. Naravno, obrazovanje nije isključivi kriterij koji bi nam garantirao pametnu i poštenu vlast. Neka to bude i rad za opće dobro. I to od početka, od nižih razreda osnovne škole. Sudjeluje li osoba u humanitarnim akcija, zalaže li se za druge, pomaže li, u kojoj mjeri se za opće dobro angažira kao odrastao čovjek. Tako da građanin ili građanka može, recimo, s osamnaest godina početi svoju glasačku karijeru s, recimo tri glasa, a do starosti može zaslužiti i šest ili sedam glasova. To naravno, treba usavršiti, ali ako za vozački polažemo ispit, zašto ga ne polažemo za glasača/glasačicu.

Ponekad ulazim ljudima u dnevne sobe, običnim ljudima koji sjede na trosjedu i gledaju televizor. Pa sjednem i šutim s njima. Ne vide me, dišu kroz mene. Dođe mi da im se predstavim, Bond, James Bond, ali uzaludno je jer me niti ne čuju. Ponekad gledaju i filmove o meni i tada se skoro rasplačem. To mi vraća uspomene na život, a to je najsnažnija vrsta nostalgije. Nikakav žal za mladošću, rodnim gradom ili domovinom ne može se mjeriti s nostalgijom za životom.

Plakat: Iz Rusije s ljubavlju

3.

Moram priznati da je štakorski učenik po nečemu sličan meni – i njega su učili da za neke stvari vrijedi umrijeti i ubijati. Samo što u njegovom slučaju to nije bila demokracija, nego komunizam. Revolucija. A ono što naučiš u djetinjstvu kad ti je mozak spužva, teško izlazi iz glave čak i kad postaneš stariji i trebalo bi, mudriji. I valja pošteno reći, da mi koje su odgajale tajne službe, da smo mi prvo spremni umrijeti, a onda ubijati. I to nas čini ekstremno opasnima. Sada, poslije smrti, ne mogu se ni sjetiti svih ljudi koje sam ubio, a ne vjerujem da ih se može sjetiti ni štakorski učenik. I tu ubrajam samo one čije je smaknuće naredio, a ne tisuće koje su stradale u njegovim ratovima. Ali u ovom trenutku, za čovječanstvo je najopasnija ta osobina da su on i njegovi spremni umrijeti za ono što vide kao ideal. To smo već vidjeli četrdeset i pete, zar ne? Magda i Joseph Goebbels ubojstvom svoje šestero djece i svojim samoubojstvima to su dirljivo pokazali. 

Ovom, najnovijom i najopasnijom nuklearnom prijetnjom do sada, Demokracija je možda došla do svoga kraja i prometnula se u svoju suprotnosti. I ako vas zanima kako je to poslije života, kažem vam, dosadno. Nema čovjek više one preokupacije koje su ga držale kad je bio živ, nema zadataka, nema vođenja ljubavi ni martinija, samo promatranje. Ponekad ulazim ljudima u dnevne sobe, običnim ljudima koji sjede na trosjedu i gledaju televizor. Pa sjednem i šutim s njima. Ne vide me, dišu kroz mene. Dođe mi da im se predstavim, Bond, James Bond, ali uzaludno je jer me niti ne čuju. Ponekad gledaju i filmove o meni i tada se skoro rasplačem. To mi vraća uspomene na život, a to je najsnažnija vrsta nostalgije. Nikakav žal za mladošću, rodnim gradom ili domovinom ne može se mjeriti s nostalgijom za životom.

Jednom sam sjedio tako s jednom malom obitelji, mužem i ženom, u Zagrebu, gradu koji vam vjerojatno nije poznat, i gledali smo neku ekološku emisiju o atolu Bikini gdje su Amerikanci između 1946. i 1958. izveli 23 nuklearna pokusa. Dvadeset i tri nuklearne bombe pogodile su taj atol čiji su stanovnici raseljeni. I sada, 70 godina kasnije, atol još nije pogodan za život čovjeka, ali, kako su rekli u toj emisiji, mnogi su se organizmi prilagodili, atol sada vrvi od života. I normalno je onda zapitati se jesmo li mi ljudi tu nužni. Može se i bez nas živjeti na ovoj Zemlji. Vjerojatno još i bolje. I onda mi je palo na pamet nešto dosta neugodno. Znaju li to Putin i ruski znanstvenici? Da se život može lijepo obnoviti i poslije dvadeset i tri nuklearne eksplozije. Naravno da znaju?

Ulazim u stanove na raznim kontinentima i preko ramena ljudi čitam na portalima vijesti o ratu u Ukrajini, herojskoj borbi Ukrajinaca protiv neusporedivo jače vojske i o prijetnjama nuklearnim projektilima. I moram reći da se divim toj herojskoj borbi i spremnosti na žrtvu jer sam i sam bio spreman na žrtvu, konačno i žrtvovao sam se. U eri sebičnosti i hipertrofirtanog individualizma koji se utjelovljuje u milionima selfija širom globusa, odjednom su se pojavili ljudi spremni na žrtvu za viši cilj. Ti divni staromodni heroji koji kreiraju i našu budućnost.

Mnogi se danas pitaju što želi luđak iz Kremlja, zašto je napao Ukrajinu? Želi li obnoviti carstvo ili velesilu SSSR? Pitaju se to političari, komentatori, vojni stručnjaci, politolozi, psiholozi. A pitanje svih pitanja je, naravno, hoće li upotrijebiti nuklearno oružje. Što se mene tiče to uopće nije upitno. I ja vam kažem, ja koji sam mrtav pa neke stvari bolje vidim od vas koji se još bojite smrti, da će to svakako učiniti. A to hoće li poslije Ukrajine, frustriran, napasti Gruziju i Moldaviju, u tom kontekstu zapravo više nije važno. Jer, palo mi je na pamet dok sam gledao emisiju o Bikiniju, da bi to što taj ledeni tiranin želi obnoviti rusko carstvo u granicama SSSR-a bila bi za čovječanstvo još dobra mogućnost. Putin i njegovi generali, filozofi i popovi, kažem vam, ja koji sam mrtav i koji se za života baš i nisam bojao smrti, a sada je se ne bojim uopće, dakle kažem vam, možda on želi obnoviti svijet. 

Što znači postati ponovno ujedinitelj nekog carstva, monarhije ili socijalističkog, svejedno? Što to znači u povijesnim okolnostima? Ništa. Postao bi samo kao Napoleon, Lenjin, ne daj bože, George Washington, pa da se po njemu zove jedan grad, kao što se zvao i po Lenjinu i Staljinu, ali i po Titu koji se Staljinu usprotivio, ali i po Kardelju koji je bio uz bok Titu kad se suprotstavljao Staljinu. Jer, da se Tito nije usprotivio, Titograd se nikada ne bi tako zvao. Međutim, to Putinu, dragi moji možda nije dovoljno. Mjesto u povijesti već ima, doduše je na sramnoj strani, no ima ga. Ali on možda misli, dragi moji, da je kao Jahve, samo što umjesto potopa, on ima transkontinentalne projektile. Patrijarh Kiril napunio mu je glavu o dekadentnom Zapadu, o LGBT paradama, o rodnoj ideologiji, o ugrozi čestite ruske obitelji, o pravdi Boga koja mora biti nesmiljena, kao i o tome da bi se izgradio novi svijet, moramo uništiti onaj stari. Makar uništili i sebe. Je li ga uspio uvjeriti da će atomski rat djelovati na nas kao onaj asteroid na dinosauruse, pa se iz tog uništenja izrodio novi svijet, svijet sisavaca koji mora da je bolji od svijeta gmazova koji je uništen. Konačno i ikone tu i tamo prikazuju dijete Boga na majčinim grudima. Vladimire Vladimiroviču, vidiš, dijete Bog uopće ne bi mogao sisati da nije sisavac, govori Kiril u žaru. Ako ne mislite da je svijet sisavaca bolji, pokušajte se poistovjetiti s ihtiosaurusom ili brontosaurusom, pokušajte zamisliti da čitav svoj budni život morate pasti neke travuljine da biste mogli održavati svoje pretjerano veliko tijelo.

Što ako taj luđak, dragi moji, misli da je nuklearni rat velika i dobrodošla stepenica u općoj evoluciji. A tko ili što će doći poslije nas? Hoće li preživjeti samo štakori? I kakve će nam biti glave, ili prsti? Hoćemo li izgledati upravo onako kako danas zamišljamo izvanzemaljce? I najvažnije, hoće li ti koji dođu iza nas, pa makar bili i majmuni, biti bolji od nas?

Ali, kad smo već kod biblijske apokalipse, postoji tu i neka nada. Termopil, Alamo, Siget, Staljingrad, Vukovar, sve su to svijetli trenuci povijesti, momenti u kojima su puno slabiji pobijedili one jače, branitelji napadače. Konačno i Biblija pamti takve momente, a jedna mala književnost za koju vjerojatno niste čuli, Hrvatska, počinje jednim takvim veličanstvenim događajem, odsijecanjem glave asirskom vojskovođi Holofernu. Pobjeda slabijih nad jačima, pravednika nad tiranima svijetli su časovi povijesti koji se ipak događaju. To mi je jedina nada.

I ta spoznaja samo malo ublažava moj očaj. Luđak drži ruku na gumbu za uništenje svijeta, a mene nema da ga spasim.

Zoran Ferić rođen je 1961. u Zagrebu. Diplomirao je jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu i od 1994. radi kao profesor hrvatskog jezika u XVIII. gimnaziji. Objavio je knjige priča Mišolovka Walta Disneya (1996.) i Anđeo u ofsajdu (2000.); romane Smrt djevojčice sa žigicama (2002.), Djeca Patrasa (2005.), Kalendar Maja (2011.), Na osami blizu mora (2014.) i Putujuće kazalište (2020.); knjige kolumni Otpusno pismo (2003.) i Apsurd je zarazna bolest (2012.) i ilustrirane knjige za djecu San ljetne noći, Suze svetog Lovre i Romeo i Julija. Knjige su mu prevedene na desetak jezika i za njih je dobio mnoge važne domaće nagrade. Godine 2018. izabran je za predsjednika Hrvatskog društva pisaca. Živi u Zagrebu i redovito održava radionice pisanja u Booksi i CeKaPe-u.