Čitateljska republika

Polica s knjigama Biblioteke XX vek
Biblioteka XX vek

Čitateljska republika

U povodu 50 godina postojanja Biblioteke XX vek objavljujemo tekst o ovoj jedinstvenoj biblioteci u kojoj su objavljene neke od najvažnijih znanstvenih i esejističkih knjiga uopće
Viktor Šklovski, znameniti ruski teoretičar književnosti, napisao je da je „svaki početak nekog književnog djela rezultat iskustva tisuće ljudi prije nas“. Naravno, tako je i u slučaju ne-književnih, publicističkih i znanstvenih djela; tisuće su prije nas već došle na ovaj teren po kojem mi sada probijamo svoju interpretacijsku trasu. Među tim tisućama u slučaju moga rukopisa važno mjesto zauzimaju i autori/ce Biblioteke XX vek

Biblioteku XX vek osnovao je 1971. Ivan Čolović, jedan od najvažnijih antropologa i urednika na post/jugoslavenskom prostoru. Prva objavljena knjiga bila je Uvod u permanentno obrazovanje Paula Lengranda, i taj naslov, kako danas navodi njezin urednik i osnivač, ima simboličko značenje i svjedoči o održavanju kontinuiteta i potrebi da se stalno uči i ide naprijed kako bi se razumio društveni aktualitet. U Biblioteci je objavljeno preko 250 knjiga od kojih mnoge imaju fundamentalnu ulogu u raznim društveno-humanističkim područjima. Biblioteka ima interdisciplinarni karakter, pa se u njoj sretno miješaju djela iz antropologije, sociologije, lingvistike, teorije kulture itd. Uz brojne utjecajne strane autore, u Biblioteci su objavljene i knjige domaćih autora: Igora Mandića, Ivana Lovrenovića, Srećka Horvata, Miljenka Jergovića, Zdravka Zime i dr. Više na www.bibliotekaxxvek.com

Ima tome dvanaest godina otkako me Ivan Čolović pozvao da napišem tekst za zbornik koji je pripremao u povodu dvadesete godišnjice rušenja Berlinskog zida. Zbornik je nosio naslov Zid je mrtav, živeli zidovi!, a njegov podnaslov „pad Berlinskog zida i raspad Jugoslavije“ poticao je uspoređivanja i izoštravao sinkronosti i razlike. Napisala sam tada tekst fokusirajući se najviše na rastući hrvatski nacionalizam u danima prevrata, temu kojom smo danas već zasićeni, premda je nismo kako treba još ni otvorili. Zbornik je objavljen uoči velike obljetnice i u njemu su se našli tekstovi mnogih utjecajnih autora i autorica. Na njegovu početku stajali su Čolovićev dojmljiv uvodnik i vrlo lijep tekst Vlade Arsenijevića o njegovu tadašnjem putovanju u Berlin i razlikama između istočnonjemačke i jugoslavenske socijalističke stvarnosti. Moj je tekst svakako mogao biti bolji, inovativniji ili barem osobniji kao Arsenijevićev tekst, ali to sam shvatila tek kasnije, i to puno kasnije, kada je zbornik odavno bio objavljen i kada se moje višegodišnje istraživanje – započeto nesvjesno tih dana – privodilo kraju. No, taj tekst nije važan za ovu priliku, a nisu važni ni Berlinski zid niti jugoslavenski nacionalizmi. Važnije je ono što je u meni pokrenuo Čolovićev poziv, najviše perspektiva u koju je on postavio temu, kao i tekstovi drugih s kojima sam dijelila iste korice. Važnije je, znači, ono što je uslijedilo, što me zaokupilo narednih godina i iniciralo neke istraživačke opsesije. Ovaj zapis govori o tom vremenu poslije, o utjecajima i refleksijama koje su na mene ostavili suradnja s Čolovićem – a ona je tokom godina uključivala različite projekte i susrete – način rada u čudesnoj manufakturi XX vek i iskustva čitanja dragocjenosti koje su u njoj nastale. O sličnim utjecajima i refleksijama mogli bi govoriti i brojni drugi autori i čitatelji Biblioteke XX vek i, vjerujem, svi takvi naši zapisi, da se okupe na istom mjestu, posvjedočili bi o postojanju jedne imaginarne zajednice, sasvim čvrste i posebne, formirane bez obzira na sve etnije, porijekla, uzraste, spolove, mjesta življenja i habituse, profesije i discipline. Ta se imaginarna zajednica stvarala tokom pola stoljeća čitanja knjiga Biblioteke XX vek, kao i pola stoljeća dugih autorskih i čitateljskih dijaloga i rasprava, promišljanja i istraživanja. U toj su se zajednici povezali i oni koji se nikada nisu susreli ili koji se više i ne mogu susresti, kao i oni koji su u realnosti odvojeni državnim granicama, kulturnim kontekstima, jezicima ili samo nazivima tih jezika, ali koji, unatoč svemu tome, dijele zajedničko čitateljsko iskustvo i smatraju to iskustvo važnim za svoje osobno formiranje.

Kozmos jedne fusnote

Nakon što sam napisala i predala naručeni tekst, tema se nije zaključila, štoviše, ona mi se tek počela otvarati na neočekivane načine. Sve više me fascinirao intenzitet tog povijesnog perioda, ambivalencije i proturječja koja su bila jako izražena u kratkom vremenu prijelaza iz 1980-ih u 1990-e godine, zapravo u jednom vremenskom trenutku, gotovo treptaju, koji je trajao samo nekoliko godina. U istom dahu raspadao se poznati, jučerašnji svijet i formirao novi, prijeteći svijet za koji su se mnogi nadali da neće potrajati. Stvarni život koji je bučio pod prozorima: na sjednicama, tribinama, mitinzima, ulicama…, kovitlao je nered u našim unutarnjim kućama. Raspoloženja su stalno oscilirala od euforije do otriježnjenja, od otpora do melankolije, od nade do straha. Sve se mijenjalo i ostajalo isto, sudaralo i odbijalo. Kaša vremena se zgušnjavala, svaki dan bio je presudan i u samo nekoliko godina sažela su se pusta desetljeća. Sve me to obuzelo u tom vremenu poslije, i to jačinom s kojom me dotada nisu obuzimale činjenice o raspadu Jugoslavije, posebno raspadu njenog kulturnog sustava, iako sam se njima na razne načine ranije bavila. Godine koje su uslijedile bile su tako ispunjene čitanjem razne literature o tom periodu ili one koja je u njemu nastala, kao i nastojanjem da izbistrim vlastiti pogled i doskočim zagonetki o ambivalenciji tog perioda. Zapravo, zanimalo me tada ono što je sam Čolović, na njemu svojstven lak, a lucidan način podcrtao naslovom i podnaslovom spomenutog zbornika. Zanimalo me ukrštavanje suprotnosti, stihijska sinkronija ili sinkrona stihija, intenzitet trenutka u kojem se u isto vrijeme na sličnim mjestima – u istočnoeuropskom i balkanskom socijalističkom arhipelagu – odvijaju demokratizacija i retardacija, modernizacija i antimodernizacija, pad jednog zida i podizanje mnogih zidova. Zanimali su me, eto, sami otkucaji prevrata, intelektualno i psiho-emotivno stanje „naše revolucije“, posebno ona mješovita osjećanja u jutrima nakon nje kada sjećanja na hrabrost ponešto blijede, dok se vraćaju navike starog poretka. Ukratko, Čolovićev zbornik je u meni nešto pokrenuo, nešto što je, moguće, i ranije tinjalo, ali se bez tog podstreka – bez te suradnje i raznih knjiga Biblioteke XX vek – sigurno ne bi ukazalo.

Naslovnica Pola veka xx veka

Dvije-tri godine poslije objavljivanja zbornika tako sam postepeno otkrivala specifičnosti danog perioda, bez posebnog plana i usporedo s redovnim poslovima. Zatim sam osvijestila tu strast za temu, složila koncept, prijavila se za stipendiju koja će mi omogućiti neke mirnije dane, spustila se na teren i počela predano, ne više amaterski, istraživati. Skupljati literaturu, bilježiti i provoditi mjesece po knjižnicama iščitavajući jugoslavensku periodiku, najviše članke i intervjue pisaca, zapisnike sa sjednica književnih udruženja, proglase akademija i sl. Nisam se tada uopće opterećivala pitanjima čemu sve to i što me nagnalo na taj posao. Zaronila sam, ne misleći previše zašto to činim niti gdje ću isplivati. I tek kad sam zasićena faktografijom, tuđim teorijama i novinskim olovom počela pisati tekst shvatila sam iz koje se sjemenke on razvio.

Naime, na prvoj stranici tog rukopisa – koji će, nadam se, uskoro dobiti svoju ukoričenu formu – sama od sebe ukazala se ta sjemenka u prvoj fusnoti. U njoj sam zabilježila zbornik Zid je mrtav, živeli zidovi! i Čolovićev uvodnik u kojem je on jasno, nepretenciozno pa i duhovito, preko nalaza mikropovijesti, ukazao na tu temeljnu ambivalentnost i višeznačnost vremena. Fusnota je kratka, primjerno žanru, no u njoj se zapravo krije mali kozmos, razgranata priča o utjecajima, impulsima i intelektualnim stimulansima, o mentalnim meandrima kakve stvaramo putujući od jedne do druge knjige, od jedne do druge teme, od čitanja do pisanja, i obratno.

Tu prvu fusnotu nisam isplanirala unaprijed, nije ona bila ni kurtoazno vraćanje duga onima što su o istoj temi već pisali niti biljeg kojim sam htjela ovjeriti vlastitu načitanost. Ona je došla sasvim prirodno na svoje mjesto, osvjetljavajući ishodišta interpretiranja i one tuđe spoznaje koje su organski urasle u moj tekst. Jer, može li se uopće pisati o nečemu bez da se u podtekstu, fusnoti, aluziji, ritmu, izravno i bezrezervno ili pak u bjelinama između rečenica, prizove one koji su o tome pisali prije nas, koji su na nas utjecali i koje smo čitali?

Nitko nije otok. Bez drugih: interakcija i povezivanja nema ni spoznaje niti kreacije. Svaka ekspedicija počinje tamo gdje je neka druga završila. Svako pisanje počinje od čitanja. Netko je već prije nas bio na ovome mjestu ili je o njemu sanjao. A netko možda u ovom trenutku na nekom drugom mjestu nastoji na svoj način artikulirati iste misli kao što su ove moje. Zapravo, kao autori/ce možemo biti i istraživači/ce i plagijatori/ce, i pioniri/ke i prašinari/ke. Ali, u svakom od tih slučajeva smo prije svega čitatelji/ce: svojevrsni tragači/ce i skupljači/ce koji/e – bude li „čuda i truda“, kako je govorio Danilo Kiš – možda stvore i sami/e nešto vrijedno. A to znači: nešto od čega će netko drugi koji će doći poslije moći krenuti u vlastitu avanturu. Viktor Šklovski, znameniti ruski teoretičar književnosti, napisao je da je „svaki početak nekog književnog djela rezultat iskustva tisuće ljudi prije nas“. Naravno, tako je i u slučaju ne-književnih, publicističkih i znanstvenih djela; tisuće su prije nas već došle na ovaj teren po kojem mi sada probijamo svoju interpretacijsku trasu.

U povodu 50 godina postojanja Biblioteke objavljen je zbornik Pola veka XX veka urednice Dubravke Stojanović. Zbornik će biti predstavljen na XIII Međunarodnom sajmu Biblioteke XX veku u Beogradu (28.10.) i predstojećem Sa(n)jam knjige u Puli (19-28.11.). Zbornik sadrži tekstove Damira Agičića, Ivana Lovrenovića, Mitje Velikonje, Svetlane Slapšak, Sinana Gudževića, Husnije Kamberović, Teofila Pančića, Ranka Bugarskog, Božidara Jezernika, Pere Jurišina, Krune Lokotara, Katarine Luketić i dr.

Što čitamo, gdje pripadamo?

Među tim tisućama u slučaju moga rukopisa važno mjesto zauzimaju brojni autori/ce Biblioteke XX vek. Priča o intelektualnom nasljedstvu, utjecajima i otiscima ne završava tako na jednoj sjemenki i prvoj fusnoti; spomenutom zborniku, temi i perspektivi. U drugim fusnotama i popisu literature navedena su i mnoga druga djela koja su do mene došla zahvaljujući Čolovićevu izboru i Biblioteci XX vek te usmjerila moju interpretaciju. Tu su Michael Billing s Banalnim nacionalizmom, Martha Nussbaum i Joshua Cohen sa Za ljubav domovine: Raspravom o granicama patriotizma, Dunja Rihtman-Auguštin s Ulicama moga grada: Antropologijom domaćeg terena, Anthony D. Smith s Nacionalnim identitetom, Dubravka Stojanović s Nogom u vratima: Prilozima za političku biografiju Biblioteke XX vek, Mitja Velikonja s Titostalgijom… Pri tome, neki od tih autora/ica izvlačili su me iz zavrzlama u koje sam upadala pokušavajući razriješiti rebuse vremena. Billing je učvrstio moju, tada još nesigurnu pretpostavku da postoji trajni, svakodnevni, habitualni nacionalizam, a takav se nacionalizam održava na ovim prostorima posljednjih tridesetak godina i zbog njega imamo dojam da stojimo u mjestu i, kako je rekao Viktor Ivančić, stalno ispisujemo jedan te isti tekst. Billing mi je pomogao da razumijem fenomene „godina koje se vraćaju“ i „prošlosti koja je naša sadašnjost“, a to je bilo posebno važno, jer u trenutku u kojem sam počela s istraživanjem, u Hrvatskoj je na vlast iznova došla desnica, a novi ministar kulture ismijavao je antifašizam i trijumfalno gazio nezavisnu kulturnu scenu. Također, znatno su mi pomogli i pasusi iz knjige o samoj Biblioteci XX vek Dubravke Stojanović u kojima ona pokazuje kako se 1980-ih u Jugoslaviji održavao poredak bez sile i zahvaljujući konformizmu, manjku otpora i dobrovoljnom postrojavanju kulturnih elita. Od Dunje Rihtman-Auguštin naučila sam, između ostalih, da preimenovanja ulica 1990-ih godina treba gledati u širem kontekstu simboličkog označavanja kao načina na koji se stabilizira nesigurna vlast. Martha Nussbaum dovela me do Richarda Rorthyja i njihove važne polemike u američkim novinama iz ranih 1990-ih o patriotizmu i kozmopolitizmu, ulozi obrazovanja i realnosti koja stoji iza proklamiranih politika identiteta.

Urednik biblioteke Ivan Čolović
Ivan Čolović, antropolog, osnivač i urednik Bibilioteke XX vek. Uz ostalo, autor je važnih knjiga Divlja književnost, Bordel ratnika, Politika simbola i dr., prevoditelj, gostujući profesor na sveučilištima, dobitnik Herderove nagrade, Ordena viteza Legije časti i počasni doktor Varšavskog sveučilišta.

No, priča o ulozi Biblioteke XX vek u mome čitateljskom mikrokozmu nije ni počela niti stala s ovim rukopisom i spomenutim autorima/icama. Dapače, ta je priča puno starija, i kada se osvrnem unatrag vidim jasno da je i moja prethodna knjiga pod nazivom Balkan: od geografije do fantazije jednim dijelom sasvim čolovićevska: nastala kao rezultat čitanja i unutarnjih dijalogiziranja s knjigama Biblioteke XX vek. Kao inicijalna igla za nju su poslužile knjige Marie Todorove: Imaginarni Balkan i Edwarda Saida: Orijentalizam (koji sam čitala u izdanju hrvatskog izdavača, ali je on također objavljena u Biblioteci XX vek). A moje su interpretacije znatno obilježene i raznim uvidima iz knjiga Božidara Jezernika: Divlja Evropa: Balkan u očima putnika sa Zapada, Mitje Velikonje: Evroza: Kritika novog evrocentrizma, Tzvetana Todorova: Mi i drugi: Francuska misao o ljudskoj raznolikosti, Vjekoslava Perice: Balkanski idoli: Religija i nacionalizam, u jugoslavenskim državama, Catherine Baker: Zvuci granice: Popularna muzika, rat i nacionalizam u Hrvatskoj posle 1991. i Ivana Čolovića: Politika simbola, Bordel ratnika, Balkan – teror kulture i Etno: Priče o muzici sveta na Internetu. Sve to, razumije se, u izdanju Biblioteke XX vek.

No, moja priča o intelektualnom nasljedstvu, utjecajima i otiscima ne završava niti ovdje, na drugoj mojoj knjizi i izdanjima koja su u nju bila ugrađena. Jer, i prije njih postojale su neke druge, meni važne knjige objavljene u ovoj Biblioteci (npr. Proppova: Morfologija bajke) ili one koje je sam Čolović uredio i preveo, poput knjige Rolanda Barthesa Književnost, mitologija, semiologija objavljene još 1979. u Nolitovoj biblioteci Sazvežđa. To što sam puno godina poslije, kao urednica u izdavačkoj kući Pelago objavila prijevode Barthesovih triju knjiga: Fragmenti ljubavnog diskursa, Mitologije i Dnevnik korote sigurno ima korijene u ranoj, studentskoj fascinaciji tim autorom kojega sam tada upoznala i posredstvom prijevoda Ivana Čolovića.

Raditi bez visokih državnih pokroviteljstava, mimo logike kulturnog konzumerizma i pravila novog kreativnog menadžmenta. Raditi po svome, ali misleći na druge. Dostojanstveno i pomalo asketski

Zapravo, niti na tim knjigama, uopće na onom pročitanome i napisanome, na fusnotama, bibliografijama, uredništvu i prijevodima ne staje ova priča o intelektualnom nasljedstvu. U njoj veliku ulogu ima i ono drugo, neopipljivo i materijalno neiskazivo, životno naslijeđe koje mi je tokom godina donijela suradnja s Bibliotekom XX vek. A ta je suradnja uključivala doista mnogo toga: promocije Biblioteke XX vek u Zagrebu i Rijeci, distribuciju izdanja Biblioteke u Hrvatskoj, objavljivanje Čolovićeve knjige Za njima smo išli pevajući u izdavačkoj kući Pelago u Hrvatskoj, promociju moje knjige o Balkanu u Beogradu, susrete na Festivalu alternative i ljevice u Šibeniku, na Danima Mirka Kovača u Rovinju, na Klio festu u Zagrebu. Suradnja je uključivala i za mene doista dragocjene prilike da povremeno, iz blizine promatram kako se u tmurnom društvenom ambijentu – u vrijeme nacionalizma i isključivosti, potom u vrijeme tranzicije i predaje neoliberalizmu u kojem se izdavaštvo transformiralo u tzv. kreativnu industriju, pa su u njemu profit, rast i tržište postala jedina relevantna mjerila – ipak može raditi drukčije. Raditi bez visokih državnih pokroviteljstava, mimo logike kulturnog konzumerizma i pravila novog kreativnog menadžmenta. Raditi po svome, ali misleći na druge. Dostojanstveno i pomalo asketski. Raditi tako godinama i desetljećima: održavati i širiti jednu imaginarnu zajednicu – neovisnu čitateljsku republiku – i pri tome uspijevati sačuvati i svoju osobnu radost.

*Tekst će biti objavljen u zborniku Pola veka XX veka, urednice Dubravke Stojanović.

Katarina Luketić, književna kritičarka, publicistica i urednica. Autorica studije "Balkan: od geografije do fantazije" i izvorne audio knjige "Balkanska predavanja: šest prijedloga za sljedeće deseteljeće".