Apokalipsa, punk i onkraj trans memoara

Naslovnica: Dva tjedna prije Trećeg svjetskog rata
Novi književni glasovi

Apokalipsa, punk i onkraj trans memoara

Roman „Dva tjedna prije Trećeg svjetskog rata“ Sonje Hranjec nastao je na spojnici tradicija punk književnosti, trans memoara, distopijskih narativa i kompjuterskih igrica, i kao takav je primjer otvaranja novih književnih perspektiva na domaćem terenu
Uz knjigu Sonje Hranjec: „Dva tjedna prije Trećeg svjetskog rata“, Jesenski i Turk, Zagreb, 2021.
„Dva tjedna prije Trećeg svjetskog rata“ pripada, između ostaloga, i tradiciji trans memoara, autofikcionalnog podžanra s fokusom na iskustva rodne disforije i tranzicije. Počevši od sredine 20. stoljeća, takva je memoarska formula bila jedina književnost koja se eksplicitno bavila življenom perspektivom trans autora i autorica, redovito završavajući tranzicijom koja donosi olakšanje i žuđeno samoostvarenje. „Dva tjedna" Sonje Hranjec može se smjestiti u tu memoarsku tradiciju, ali samo ako roman promatramo kao spontanu de(kon)strukciju žanra

Uvertira u apokalipsu

„Prvo poglavlje sam krenula pisati prije više od 10 godina na pisaćoj mašini jer sam htjela vidjeti kako je to otkucati na papir znakove, riječi i priču koje ne smijem reći nikome, ni izgovoriti naglas,“ kaže Sonja Hranjec opisujući početke rada na romanu Dva tjedna prije Trećeg svjetskog rata objavljenog zimus u nakladi Jesenski i Turk. Glazbenica, aktivistkinja i zagrebačka punk ikona, Hranjec je autorica čije djelovanje rezonira spontanom kohezijom i oblikuje određeni uredni nered koji se konzistentno obogaćuje novim medijima i modusima. Roman je strukturiran u toj istoj iskričavoj kvaliteti, na spojnici tradicija punk književnosti, trans memoara, distopijskih narativa i kompjuterskih igrica, marširajući kroz njih kao da prelazi iz jednog u sljedeći nivo stvarnosti koja postaje sve nestvarnija, ili nestvarnosti koja postaje sve stvarnija. Nastajući u rafalima između ponekad i pola godine dugih pauzi, roman reflektira intenzitet i skokovitost procesa nastanka, riječima autorice: „Kad bih osjetila da je pravi trenutak i da se dovoljno toga u mojoj glavi sastavilo i za sljedeće poglavlje, sjela bih za računalo ili mobitel, što mi je bilo već pri ruci, i samo bih krenula tipkati te iste misli, dok ne ispare iz mene u digitalni dokument preda mnom.“

Portret: Sonja Hranjec
Portret: Sonja Hranjec

Hranjec piše o punk junakinji čija borba sa svijetom kontinuirano eskalira u trajanju romana, iz tenzija produžene adolescencije unutar obitelji, prema sukobima u javnim prostorima, do konačnog totalnog rata. Junakinja znakovitog nadimka Kriza nije i ne želi biti dopadljiva; nježna je, ratoborna, tvrdoglava, arogantna, bolna, neispolirana, šarmantna, neugodna. Kao mlada trans žena koja bitan dio svog identiteta, osobito na početku romana, ne može slobodno živjeti u svijetu, protagonistkinja čak i u segmentima knjige koji su najdublje uronjeni u realistički kod djeluje uvijek donekle neprisutno, neusidreno, ambivalentno, a tlo pod njezinim nogama sve se snažnije i doslovnije počinje pomicati kako vrijeme galopira prema apokaliptičnom kraju svijeta, odnosno romana.

Iako se punk uglavnom površinski poravnava samo s eksplicitno politiziranom porukom, sirovom poetikom i estetikom, mimo mejnstrimizirane mačo banalizacije koja ima malo veze s punkom, riječ je o praksi za koju je bitna dimenzija senzibiliteta izvjesna sentimentalnost; nježnost radikalizirana do performativa grubosti, prekaljena nevinost potrebna za ustrajanje u idealima kojima stremi. Za punk je aktivna, agresivna gesta zapravo jednako važna kao i element gotovo trpnje, mazohistički naboj koji je u izravnom otporu prema etičkom ili političkom cjenjkanju kulture koja teži neutralizirati bijes, bol, razočaranje.

Tavia Nyong'o u člancima[i] o spojnicama punk i queer subkulture opisuje u punku „doista šokantno stapanje sentimentalnog i opscenog, perverznog i nevinog“, što će Jennifer Doyle reaktivirati i u vlastitim studijama „milog i grubog mazohizma queer i underground performansa“ unutar knjige Hold It Against Me (2013). Odraz ovih misli pronalazimo i u domaćoj queer punk povijesti u liku i djelu Satana Panonskog kojima se ekstenzivno u svome radu bavi Ljubica Anđelković Džambić, profesorica na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. A taj i takav punk etos i patos rezonira i u romanu Dva tjedna Sonje Hranjec, u kojemu se junakinja zadržava u bolnim trenucima, bez razrješenja, jurišajući u završetak koji je umjesto klimaksa početak novog (post)apokaliptičkog narativa. Kao što naslov najavljuje, čitav je roman poput priče postanka, uvertire ili prologa u distopijski paralelni univerzum romana, filma ili igrice.

Odraz fascinacije gaming praksom sve snažnije prožima roman kako pripovijedanje napreduje, i dok prvi dani kvazidvotjednog razdoblja sadrže tek povremenu pukotinu u realističkom dnevničkom modusu, s vremenom prodori fantastike počinju dominirati, a svijet djela se drastično udaljava od stvarnosne proze. Neizvjesnost koja čitanje goni prema naprijed, prema autoričinim je riječima bila i dijelom iskustva rada na romanu: „Zadnje poglavlje knjige je napisano u jednom danu, svega par mjeseci prije tiskanja. Sviđa mi se što se kroz knjigu vidi i autentično sazrijevanje svijesti o životu i univerzumu općenito, budući i da su poglavlja pisana s tolikim vremenskim odmakom, ali i to da je tempo čitanja vrlo brz. Nisam ni u jednom trenutku znala kako će knjiga točno ispasti…“

Za punk je aktivna, agresivna gesta jednako važna kao i element trpnje, mazohistički naboj koji je u izravnom otporu prema etičkom ili političkom cjenjkanju kulture koja teži neutralizirati bijes, bol, razočaranje

Ekskurs o memoarskim zamkama

Dva tjedna prije Trećeg svjetskog rata pripada, između ostaloga, i tradiciji trans memoara, autofikcionalnog podžanra s fokusom na iskustva rodne disforije i tranzicije. Počevši od sredine 20. stoljeća, desetljećima je takva memoarska formula bila gotovo jedina književnost koja se eksplicitno bavila življenom perspektivom trans autora i autorica, redovito završavajući tranzicijom koja u okviru knjige pretpostavljeno donosi konačno olakšanje i žuđeno samoostvarenje. Riječima spisateljice Casey Plett koja je evoluciju trans memoara istražila u kratkom tekstu prije nešto više od dvije godine: „Strijela ovih memoara, leteći kroz desetljeća, nastoji objasniti trans postojanje svijetu koji ne oprašta.“ Opisujući retroaktivnu frustraciju podžanrom, koja je rasla zajedno s njezinim vlastitim autorskim razvojem, Plett ističe kao glavne probleme klasičnih trans memoara njihov „fokus na opravdavanje trans postojanja umjesto istraživanja trans života“.

S vremenom su određeni pomaci ipak ostvareni u širem društvenom prostoru što se tiče manjinskih narativa i perspektiva, i sve je slojevitija i supstancijalnija reprezentacija queer likova (koliko god još uvijek kvalitativno i kvantitativno nedostatno) prodrla u samo središte medija i (popularne) kulture. Zajedno s tim trendovima oslabio je i pritisak na autorice i autore memoarske književnosti da budu nositelji/ce bitnih informacija o određenom životnom iskustvu za opću javnost, ispravni predstavnici i predstavnice skupine kojoj pripadaju i da o svom životu pišu na određeni način. Taj je pomak otvorio prostor za sve inspirativniju i zanimljiviju književnost queer autora i autorica, u kojoj taj aspekt njihova identiteta može više ili manje figurirati, o kojemu mogu imati nedoumice ili koji može biti prisutan u djelu a da se autor/ica njime naprosto ne bavi aktivno.

Plett ističe kao glavne probleme klasičnih trans memoara njihov „fokus na opravdavanje trans postojanja umjesto istraživanja trans života“

Primjerice, Imogen Binnie napisala je 2013. duhoviti, suhi realistički anti-coming-of-age roman Nevada koji prati neuredan život punkNaslovnica Paris Lees junakinje koji tranzicija nije učinila ništa manje neurednim i besciljnim, a roman je prošle godine dobio prvo britansko i novo američko izdanje, što svjedoči o rastućem interesu za takav narativ. Andrea Long Chu krajem pretprošle godine objavila je produženi esejistički hibrid Females u kojem sudara teorijsku potku s osobnim ispovijedima, u neprestanom kontaktu s ikoničkim suludim S.C.U.M. manifestom Valerie Solanas. Paris Lees prošle je godine objavila urnebesnu autofikciju What It Feels Like For a Girl koja prati prilično sumanuto queer odrastanje, a za Guardian je tom prigodom izjavila kako ne smatra da je napisala trans memoare: „Zanimljivo mi je kako ljudi pretpostavljaju da sam napisala knjigu o tome kako je biti trans. Što se mene tiče, nisam. Ovo je samo trans knjiga ukoliko je svaka druga knjiga muška knjiga ili ženska knjiga.“ U približno je isto vrijeme[ii] izašla i knjiga Torrey Peters i razgovor autorice s Freddyjem McConnellom tim povodom koji započinje njegovim riječima: „Torrey Peters nije napisala Detransition, Baby kako biste vi ili tko drugi bolje razumjeli trans osobe ili, bože sačuvaj, kako biste postali bolji saveznici.“ Sama Peters je dodala: „Takva čitanja obično budu prilično površna.“

Naslovnica knjige Neavada

U svijetu koji čak i s najboljim namjerama mukotrpno stupa u odnos prema identitetima koji dovode u pitanje rigidne a nestabilne, opresivne i reduktivne društvene strukture, jedna identitetska dimenzija u općoj percepciji može posve progutati osobu i njezin autorski glas. Time se složenu umjetnost svodi na pojednostavljenu tendencioznu gestu, proizvodeći reakcije koje su u svojim učincima destruktivne za diskurs i razvoj autorske poetike, bez obzira na to jesu li vođene iracionalnom hostilnošću ili pretjerano opreznom popustljivošću. Kada je riječ o umjetnosti koja nastaje s jasnom autorskom sviješću o važnosti političke poruke koja se odašilje u društveni prostor, etička odgovornost prema načinu na koji će određeni narativ ili reprezentacija rezonirati može sputavati autorski izričaj. Svijest o tome da će se djelo lomiti ne samo, ni primarno, ponekad ni uopće, kroz prizmu umjetničke vrijednosti, nego će se smatrati svjedočanstvom ne samo pojedinca ili pojedinke koja pripovijeda svoj život, nego osobe koja reprezentira skupinu pred svijetom, može djelovati umjetnički devastirajuće[iii].

Jednako kako nećemo čitati Zločin i kaznu za pravosudni ispit ili Virginiju Woolf s namjerom da postanemo svjetioničarke, tako je važno da različite strane koje sudjeluju u umjetničkoj produkciji i proizvodnji diskursa o umjetnosti nauče čitati izvan svog cisheteropatrijarhalnog i na druge načine reduktivnog i reduciranog okvira. A samim time, autori i autorice, kao i čitateljice i čitatelji, ali i umjetnost i svijet u cjelini moći će slobodnije disati.

Domaći pionirski (anti)memoari

Domaća književnost tek počinje rasti i granati se u smjerovima koji pokrivaju perspektive koje su tradicionalno prigušene ili ugušene i sve je više autora i autorica prisutno i aktivno na sceni, čija narativna fokalizacija, među ostalima, ima i queer aspekt. S obzirom na to da je naš domaći kontekst vječito u zakašnjenju i još uvijek uvelike definiran izrazito konzervativnim pretpostavkama o svijetu i životu, ne iznenađuje da nemamo vlastitu tradiciju trans memoara čija bi se evolucija mogla pratiti onako kako Plett to radi s anglofonim naslijeđem (niti imamo prijevode nekih od fantastičnih djela queer parakanona u domaćoj književnoj ponudi). Ali u posljednjih nekoliko godina književnost nam je bogatija za barem dva djela koja bi se mogla smjestiti u danu liniju, pri čemu je osobito zanimljivo i vrijedno da nijedno od djela ne reproducira formulaičnost klasičnog trans memoara, nego oba funkcioniraju posve neovisno o tradiciji ili mogućim politički korektnim očekivanjima.

Svijest o tome da će se djelo lomiti ne samo, ni primarno, ponekad ni uopće, kroz prizmu umjetničke vrijednosti, nego će se smatrati svjedočanstvom ne samo pojedinca ili pojedinke koja pripovijeda svoj život, nego osobe koja reprezentira skupinu pred svijetom, može djelovati umjetnički devastirajuće

Najprije je prodor trans tematike u književno polje omogućila poetska (mono)drama Espija Tomičića Your Love is King, djelo čiji je fokus na traumi višestrukih obiteljskih raskola, procesu suočavanja s teretom boli u otuđenom obiteljskom krugu i afektivnom promišljanju mogućnosti oprosta neoprostivoga. Trans aspekt identiteta osnovnog fokalizatora prisutan je periferno i nije u središtu interesa djela, reflektor se ne usmjerava na tu dimenziju niti se taj dio iskustva patetizira; činjenica da je narator mladi trans muškarac razmjerno je sporedna za djelo. Iako je poema uvelike građena od autobiografskog materijala i tako rezonira zahvaljujući modusu pisanja koji je izrazito intimistički i pomalo sirov, Tomičić sam o djelu ne razmišlja u tom kodu, smatrajući da u trenutku odvajanja od autora tekst dobiva univerzalnost onkraj dihotomije fikcije i fakcije.

Dva tjedna prije Trećeg svjetskog rata Sonje Hranjec također se može donekle smjestiti u memoarsku tradiciju, ali samo ako roman promatramo kao spontanu de(kon)strukciju žanra, za koji autorica ističe da je jedini predumišljaj bio da će knjigu „napisati, kakva god priča bila“[iv]. Na svim razinama roman karakterizira eksplozivnost koja je rasterećena od pretenzija i slobodna od spona žanrovske formulaičnosti. Riječima Sonje Hranjec: „Odnos fikcije i fakcije u romanu je takav da fikcija nastupa tamo gdje je fakcija teška za povjerovati i obratno. Uvjerena sam da su afektivni i emotivni odnosi ono što spaja fikciju i fakciju u jedan realitet svijesti. Budući da i sama najviše osjećam priče koje dolaze iz nečijeg subjektivnog gledišta, s njihovim osobnostima i okolnostima, to je svakako oblikovalo i moj pristup pisanju romana.“ 

Kako se odbrojavaju dani Dva tjedna prije Trećeg svjetskog rata, unutarnji i vanjski doživljaji posve su nerazlučivi, a kako nas sve brži otkucaji gone prema kraju koji je ujedno i novi početak, rastvara se distopija osnažena utopijskom vjerom u moć glazbe i umjetnosti. U konačnici ostajemo s borbenim nabojem koji melankoličnu usamljenost junakinje nivelira zajedništvom koje se upravo ostvaruje kroz tvrdoglavu glazbenu buku koja će možda spasiti svijet, a možda, radije, u ruševinama izgraditi novi.


[i] “Brown Punk: Kalup Linzy’s Musical Anticipations.” tdr: Theater and Drama Review; “Do You Want Queer Theory (or Do You Want the Truth)? Intersections of Punk and Queer in the 1970s.” Radical History Review

[ii] Istodobno, Callum Angus u kolekciji kratkih priča A Natural History of Transition na osebujne načine promišlja motiv tranzicije koja nije jednoznačna, jednosmjerna niti ikada konačna, unutar tradicije prirodnjačke književnosti u kontaktu s magijskim realizmom, nižući višestruke, višeslojne i ambivalentne transformacije.

[iii] Dvije godine stari slučaj nagrađivane neobične SF pripovijesti autorice poznate samo pod pseudonimom Isabel Fall I Sexually Identify as an Attack Helicopter pokazuje i koliko destruktivnima površna čitanja mogu biti čak i unutar određene zajednice.

[iv] „Smatram da je jedini predumišljaj u stvaranju ove knjige bio taj da ću je napisati kakva god da priča bude. Sve ostalo je produkt okoline u kojoj živim, a koja se manifestirala kroz subjektivne dojmove suživota s njom, i samom sobom. Punk glazba je tu neizbježna, budući da mi je tada bila, a bome je i danas, glavni izvor muzičkih antidepresiva. Igre su tu također iz najosobnijih razloga, kao i druga distopijska i utopijska literatura, koja me skupa s punkom uči kako uopće artikulirati svoje misli, a onda i kako ih zapisati. Trans dio priče je također tu jer je i to neizostavan dio mojeg bivstva. Imponira mi što su mnoge čitateljice i čitatelji podijelili sa mnom dojmove o knjizi pa kažu da je štivo fanzinaški tvrdo i brzo za čitanje, da imaju dojam da su pogledali dugometražni igrani film dok su knjigu čitale i čitali.“

Ana Fazekaš je kritičarka, esejistica i urednica na područjima izvedbenih umjetnosti, književnosti i pop kulture