Američki konzervativizmi: Alternativna desnica

Melk Hagelslag/Pixabay
Foto: Melk Hagelslag/Pixabay
Feljton (3. dio)

Američki konzervativizmi: Alternativna desnica

Za alternativnu je desnicu „identitetski sukob“ suštinski rasni sukob između „razvlaštenih bijelaca“ i upravljačke države utemeljene na „društvenoj pravdi“, multikulturalizmu ili politikama poticanja (rasnih, rodnih i seksualnih) različitosti, a koje alt-right sve odreda predstavlja kao političke posljedice uspostave tzv. „kulturne hegemonije kulturnog marksizma“ u domeni „civilnog društva“
Kako bi se ekstremne ideje alt-righta „probile kroz oklope masovnih medija sa svim njihovim mnogostrukim glavama nalik na gorgone“, a sve s ciljem kako bi doprle do što šire publike, ideje alternativne desnice morale su se prikazati kao opasne, atraktivne i provokativne ideje koje oko sebe okupljaju sve one „zaboravljene“ i „poražene“ pojedince.

Nastavljajući se na paleokonzervativnu kritiku američkog društva i države, alternativna desnica afirmira se kao specifični oblik američke konzervativne ideologije utemeljene na „bjelačkom nacionalizmu“ [White nationalism]. Shvaćajući paleokonzervativizam kao zastarjeli projekt neprilagođen novim (digitalnim) uvjetima metapolitičke borbe, alternativna desnica vidi sebe i kao osuvremenjenu kritiku „nove ljevice“ i kao pokušaj prevladavanja paleokonzervativizma. Iako je pitanje etničkog i kulturnog naslijeđa bilo bitno i za paleokonzervativnu teoriju demokracije, ideja „identiteta“ koju alt-right usvaja neprikriveno je rasistički pojam koji počiva na pretpostavci da je „bijelost nužni preduvjet da bi se bilo članom svih europskih ili iz Europe izvedenih društava“ (Johnson, 2018a: 15). Dok paleokonzervativizam osnovni „identitetski“ rascjep uočava u suprotstavljanju „populizma“ i „upravljačke ideologije“, za alternativnu je desnicu „identitetski sukob“ suštinski rasni sukob između „razvlaštenih bijelaca“ i upravljačke države utemeljene na „društvenoj pravdi“, multikulturalizmu ili politikama poticanja (rasnih, rodnih i seksualnih) različitosti, a koje alt-right sve odreda predstavlja kao političke posljedice uspostave tzv. „kulturne hegemonije kulturnog marksizma“ u domeni „civilnog društva“.

Digitalni „marš kroz institucije“

Kao metapolitički projekt postmoderne desnice, alt-right polazi od teze da već tijekom 1960-ih dolazi do nestajanja klasičnih političkih rascjepa koje nadomješta „identitetski“ rascjep između „elita“, koje sprovode u djelo „razvlaštenje bijelaca“, i tobože „podčinjene“ bjelačke većine koja želi ne samo obnoviti svoj „otuđeni identitet“ nego i preoblikovati društvo kako bi ponovno bilo utemeljeno na „tradicionalnim“ hijerarhijama (rasnim, rodnim, seksualnim). Na istom tragu, alt-right vidi dominantni post-šezdesetosmaški jezik politike kao depolitizirani i deideologizirani jezik u kojem su dotad važeći politički pojmovi izgubili svoje izvorno značenje kroz proces prevrednovanja vrijednosti čime je, ultimativno, došlo i do depolitizacije dimenzija egzistencijalnih političkih sukoba (npr. sukoba između „razvlaštenih bijelaca“ i upravljačke ideologije). Kao treće, alternativna desnica prihvaća tezu da je do prevrednovanja središnjih vrijednosti američke političke kulture i državnog aparata došlo zbog uspostave „kulturne hegemonije“ lijevih izazivača koji su izvojevali pobjedu u „kulturnom ratu za dušu Amerike“, suštinski preoblikovavši „autentične“ vrijednosti američkog poretka. Stoga je zadaća alt-righta kao samosvjesnog metapolitičkog projekta proniknuti u razloge uspjeha „neprijatelja“ i potom, koristeći se zečjim rupama interneta i digitalnim metapolitičkim strategijama, krenuti u vlastiti „marš kroz institucije“ s ciljem konsolidiranja i normaliziranja svoje kulturne moći unutar hegemonijskih diskursa te, naposljetku, osvajanja kontrole nad državnim aparatom.

Pročitajte prethodne tekstove: Američki konzervativizmi: Neokonzervativizam (1. dio feljtona) i Američki konzervativizmi: Paleokonzervativizam (2. dio feljtona)

Udar na mainstream medije

Kao prva faza u ratu za kulturnu hegemoniju vidi se okupljanje istomislećih „nesuvremenih“ intelektualaca i ideologa koji se inicijalno nalaze na političkim rubovima, a čiji cilj, u drugoj fazi metapolitičkog djelovanja, treba biti određivanje zajedničke protuhegemonske ideološke pozicije koja će biti specifična u odnosu na ideologije drugih metapolitičkih izazivača. Alt-right upute za uspješnu metapolitiku ističu da se u tim fazama ujedno treba konsolidirati i identitet pokreta kao izazivača – što podrazumijeva predstavljanje sebe kao glasnogovornika izvjesne „poražene“ društvene skupine (npr. „mladih bijelih muškaraca“) koje su „izdale“ „etablirane elite“ – a istovremeno, također, treba doći i do razvoja diskurzivne dihotomije između „obnove“ i „dekadencije“ pri čemu izazivač treba biti poistovjećen s „obnovom“ „istinskog poretka“. Treća faza borbe alternativne desnice za „dušu Amerike“ obuhvaća „marš kroz institucije“ ili širenje alt-right ideja u sferi kulture/civilnog društva. Kako ističe Greg Johnson, „čitava poanta našeg pokreta je promjena mainstreama kako bi pristajao našim uvjerenjima“ (Johnson, 2018b). Bjelački nacionalizam, prema Johnsonu, mora postati „zdrav razum čitavog kulturnog i političkog mainstreama“, no da bi došlo do toga potrebno je da ideje pokreta nađu na plodno tlo i kod onih grupa koje se nikad ne bi priključile pokretu, ali mu ipak mogu dati prešutni pristanak, jer neke od ciljeva pokreta smatraju opravdanima i valjanima (Ibid). No kako bi se ekstremne ideje alt-righta „probile kroz oklope masovnih medija sa svim njihovim mnogostrukim glavama nalik na gorgone“ (Bowden, 2014: 27), a sve s ciljem kako bi doprle do što šire publike, ideje alternativne desnice morale su se prikazati kao opasne, atraktivne i provokativne ideje koje oko sebe okupljaju sve one „zaboravljene“ i „poražene“ pojedince koji žele biti dio nečeg radikalnog i opasnog (Ibid: 31). 

Dostizanje legitimiteta kroz gnjevne reakcije

Za razliku od „zastarjelih“ američkih konzervativizama, alternativna desnica sebe percipira kao jedinog pravog metapolitičkog izazivača sposobnog za rušenje „hegemonije ljevice“, i to prije svega zato što je otkrila digitalnu dimenziju metapolitičkog djelovanja. Kako je ustvrdio Greg Johnson, „novi softver dao nam je mogućnost da kreiramo kvalitetnu propagandu od kuće, dok nam je internet dao način da je distribuiramo, oboje uz vrlo niske troškove“

(Johnson, 2018a: 14). Beskrajna perspektiva hiperprostora, anonimnost korisnika i izostanak regulacije govora omogućili su alternativnoj desnici „osvajanje debata i promjenu mišljenja“ (Ibid: 16). K tome, internet je omogućio idejama koje su izvorno bile potisnute na sam rub političke vidljivosti da npr. u komentarima ispod novinskih članaka, videa ili vijesti budu iznimno vidljive te da kao takve izazivaju niz reakcija, odgovora i što je alternativnoj desnici bilo najvažnije – gnjeva. Cilj je internetskog metapolitičkog djelovanja alternativne desnice bio izazvati što je moguće gnjevniju reakciju „neprijateljske strane“ koja bi samom svojom reakcijom učinila ono što je alt-rightu u toj fazi metapolitičkog djelovanja bilo od presudne važnosti – tretirala bi opskurnu ideju kao punopravnog sugovornika u mainstream mediju, dok bi nezainteresirani treći promatrači pratili potencijalnu debatu i razmjenu komentara. Upravo potonji su bili prava ciljana skupina alt-right internetske metapolitike, jer su percipirani kao mogući podupiratelji i članovi koje pokretu privlači radikalnost, opasnost, ali i ideološka svježina propagiranih ideja. 

Memetičko ratovanje

Posebno mjesto u metapolitičkim narativima alternativne desnice zauzimaju memeovi koji se vide kao najjače kulturno oružje u digitalnom ratu ideja. Alt-right ideolozi poput Dewitta shvaćaju meme kao vizualni „umni virus“ koji se lako ukorjenjuje u umovima publike, pri čemu, baš kao virus, meme ima moć ne samo da se „ugradi“ u domaćina već i da mu promijeni čitavo ponašanje (Dewitt, 2016). Najveća prednost „memetičkog ratovanja“ (Ibid) leži u činjenici što se memeovi mogu proširiti na veliki broj primatelja informacija, usađujući u njih „virus“ ideja alternativne desnice s kojima prije nisu bili upoznati. Iz perspektive alternativne desnice, uspješan je meme ne samo onaj koji uspijeva izazivati reakciju šoka, nelagode i isprovociranosti nego i onaj koji ima „viralnu“ kvalitetu te uspijeva „zauzeti srca i umove“ korisnika interneta. Stoga se memeovi, baš kao i trolling, u kontekstu otvaranja društvenih mreža, platformi za prenošenje videa i alternativnih kanala za proizvodnju vijesti, vide kao jamac uspjeha treće faze metapolitičkog djelovanja, jer upravo ti mehanizmi, vjeruju alt-right ideolozi, doprinose tome da se pokretu počinju pridruživati i one skupine (npr. kritičari feminizma, tradicionalisti ili pak teoretičari zavjera) koje isprva nisu bile sklone ideologiji alternativne desnice.

Široka koalicija i neprincipijelna savezništva

Tek nakon što je došlo do proširenja alt-right ideja u domeni kulture izvan zatvorene skupine intelektualaca i ideologa pokreta, nastupilo je vrijeme za iniciranje stvaranja savezništava, čime se aktivira četvrta faza osvajanja kulturne hegemonije koja obuhvaća konstrukciju „historijskih blokova“. Johnson ističe: „moramo usavršiti verzije esencijalne poruke bjelačkog nacionalizma koje će moći preobratiti svaku bjelačku izbornu jedinicu, a čak moramo preobratiti i neke ne-bijelce u saveznike i simpatizere, ili ih barem razuvjeriti da nemaju ništa za izgubiti u slučaju naše pobjede“ (Johnson, 2018a: 24). Postavka o stvaranju savezništava je izrazito gramšijevska: izazivač nastoji oko svojih ideja okupiti puno širu koaliciju (populiste, nacionaliste, libertarijance, protivnike feminizma i multikulturalizma itd.) koja bi tobože trebala predstavljati izazivačku protuhegemonsku frontu. Alt-right već pri stvaranju sveza nastoji biti akter koji će prije samog stvaranja saveza redefinirati središnje izazivačke pojmove kako bi odgovarali njegovoj ideologiji, a sve s ciljem kako bi potonji bili prihvaćeni, u redefiniranom obliku, i od strane ostalih članova „historijskog bloka“. Osvajanje pojmova je utoliko vrhunac intelektualnog projekta alternativne desnice koji za cilj ima ponovo u diskursu afirmirati rasističke ideje o „velikom nadomještanju“ ili „potlačenosti bijelaca“ – i to pomoću pojmova poput „identiteta“, „kulture“ ili „komunitarizma“ koje alt-right nastoji preoblikovati tako da budu shvaćeni isključivo kao rasno utemeljeni (čime se ujedno reafirmira i dimenzija političkog sukoba između zaraćenih „plemena“: „bijelaca“ nasuprot „ne-bijelaca“). Tek nakon uspješnog dovršetka četiri opisane faze, prema alt-right metapolitičkim ideolozima, otvara se prostor za prelijevanje utjecaja iz sfere kulture u sferu politike i za konačno zauzimanje političke vlasti.


Sebastian A. Kukavica (Rijeka, 1992.) diplomirao je politologiju na Sveučilištu u Zagrebu i društvene znanosti na Sveučilištu u Siegenu. Studirao je globalne studije na Sveučilištu u Leipzigu te kulturalne studije i američku književnost na Sveučilištu u Coimbri. Trenutačno studira južnoeuropske studije na Sveučilištu u Glasgowu. Dobitnik je književnih nagrada Na vrh jezika, Drago Gervais i Tea Benčić Rimay. Objavio je tri knjige pjesama u prozi: na samrti, čovjek slon preživjelima prepričava povijest zapadne civilizacije: antimodernizam i pjesma u prozi (2017), nakon povlačenja mora na kopnu će ostati samo dvodihalice i bunkeri envera hoxhe (2016), Aleatorika disanja (2015).

 

Literatura:

Bowden, Jonathan (2014) Western Civilization Bites Back. San Francisco: Counter-Currents
Dewitt, Bain (2016) Creating the Meme Superweapon. Counter-Currents. 19. rujna. https://www.counter-currents.com/2016/09/creating-the-meme-superweapon/
Pristupljeno: 12.11.2020. 
Johnson, Greg (2018a) What is the Alternative Right? U: Johnson, Greg (ur.). The Alternative Right. San Francisco: Counter-Currents
Johnson, Greg (2018b) Redefining the Mainstream. Counter-Currents. 8. travnja. https://www.counter-currents.com/2018/04/redefining-the-mainstream/ 
Pristupljeno: 12.11.2020.