ALTERNATIVNA LEKTIRA: Vlastita soba

Portert Virginia Woolf
Virginia Woolf

ALTERNATIVNA LEKTIRA: Vlastita soba

Evo, recite vi meni, zašto je sve to tako? Zašto je književni kanon muški posjed? I gdje su nestale spisateljice? Jesu li one uopće postojale u povijesti i ako da, o čemu su pisale? Gdje su danas? Zar ne bi taj lektirni popis trebao obuhvatiti i suvremene spisateljice? Jesu li junakinje njihovih knjiga isto posrnule prostitutke, femme fatale vampirice, senzualne barunice i majke ratnika? Uzdišu li te junakinje i dalje dok čitaju ljubavne romane, ili rade još nešto drugo?
Među nama rečeno, žene su u svim tim institucijama, zavodima, udruženjima tek pomoćno osoblje. Urednice, lektorice, savjetnice, posebno drage čitateljice (ima i ljubavnica, aha), ponekad spisateljičice: pjesnikinje (poezija, može) ili prozaistkinje (proza, teže). Uglavnom, sobarice književnog života. Cice i mice, ali ne više od toga

Dobar dan svima, ja sam vaša današnja zamjena. Vaš je profesor izvolio otići na jednu edukaciju o metodologiji predavanja književnosti, pa ga, evo, ja mijenjam. Znate kako je, važno se educirati, cjeloživotno. Onaj tko se ne educira ispada gubitnik. Istina, književnost – a, jelte, mi smo tu zbog književnosti – voli gubitnike. Ona uglavnom govori o gubitnicima, ali u stvarnom životu, npr. kad predajete književnost u školi, ne smijete biti gubitnik. Ili, gubitnica, još niže. Morate uloviti korak s vremenom, znati ispunjavati obrasce, predavati po smjernicama, ispravljati zadaćnice i mature isto po smjernicama. Uopće biti metodološki i računski spremni. Plivati u bodovanjima i kurikulumu. Voljeti tablice, ta one same računaju, ubaciš formulicu, upišeš, izbrišeš, upišeš. Postoci, dijagrami, bojice. Milina. Ljudi su očarani statistikom. Najednom sve izgleda objektivno… U književnosti isto težimo, da-da, objektivnosti, vrednovanju, klasifikaciji. I u književnosti se može mjeriti duljina i debljina, ohoho, tu se baš posebno često voli uzeti aršin, pa povuci-potegni… Ne znate što je aršin? Turcizam, a to je, znate već, skoro pa rusizam, a taj je sigurno i srbizam, dapače jugoslavizam. Dno… Ma, shvaćate, aršin je nešto kao metar, mjera za dužinu, lakat, što ja znam čime se sve već mjeri… Uglavnom, profesori književnosti uzimaju isto mjere, aha, više nego čitaju. Moraju tako. Mjere pa boduju, upisuju bodove u kućice, zbrajaju kućice i eto vam slobodice. Na maturi mjeriš recimo leksičku točnost, pa sintaktičku točnost, morfološku točnost i k tome pravopisnu. Uzmeš nečiji esej pa sveudilj aršiniraš: seciraš, analiziraš, važeš, zbrajaš. Ono kao kad se uzme cijela polovica pa se tranšira: za juhu, za gulaš, šnicle, žilice za pasa… Juh, opet ja, „za psa“. Dijalekt nije po smjernicama. Ne piši onako kako govoriš. Smijete se? Što kažete, nije matura mesnica? E pa, iznenadili bi se, ima tu nekih sličnosti.  

Što sam ono htjela… aha, znači: ako posrnete, ako vas život prevali na gubitničku stranu, nećete moći biti ni neozbiljni srednjoškolski profesori niti ozbiljni sveučilišni, a kamoli ravnatelji, dekani, rektori, istraživači, glavni urednici... Za mesare, ne znam. Ako ipak ostanete gubitnici, možda ćete postati i pisci, pa će možda, gle vraga, profesori o vama možda predavati. Povjesničari književnosti, znanstvenici, akademici – a ti su skoro najgori „mesari“ – pisat će jako ozbiljne knjige o vama. Opet smiješno? Ne izmišljam. Evo, tako neki ugledni i skockani tipovi, ono sa skockanim životom: profesurama, titulama, bibliografijama, ordenjem, pisali su recimo o jednom Tinu Ujeviću, pa su onda te svoje pisanije krstili efektnim naslovima kao što je onaj „U raju svoga pakla“. Čuj, u raju paklu?! Ali, profesori-akademici (ti umišljaju da su besmrtnici) vole kontraste, propadanja i uzdizanja. Dole-gore i hop, evo ga: raj-pakao, svjetlo-tama, eros-thanatos. Trt-mrt, i život i smrt. Ne znam, jel' bi vama na maturi za taj kič dali ijedan bod, ali njima to prolazi, da-da. Pune se, eno, isplatne liste, honorarići, tantijemići, emeritusići… Sve stiže, stiže.   

Čiji je ovo mobitel?, uf, stalno me nešto prekida. Gdje sam… aha, edukcija, metodologija. Bodovi, bodovi, kupite bodove, još malo, pa… Uglavnom, nas u zamjeni ne zovu baš na edukacije. Mi se educiramo in vivo, od učionice do učionice. Terenke, bauštelke. Ma, ne žalim se, dobro je biti zamjena, vječna zamjena. Ne navikavaš se na birokraciju, na tablice i kućice, ne dodvoravaš se po zbornici. Nemaš priliku lamentirati o erosu i thanatosu – jer, zaboga, radiš! – ali barem tako poštediš dragog Tina svojih tirada. Na kraju, nisi ni u prilici ispravljati eseje na maturi. Tranširati vrijednosti. I nisi ničija mišica u labirintu. Dođeš, ispričaš što imaš, odeš. Tu si. Puf, nema te! Poslije te više ne zovu. I to je pošteno.

***

Nego, sad ozbiljno. Program. Evo, po programu, mi bismo danas trebali obrađivati hrvatski modernizam i učiti kako pisati esej. O Miroslavu Krleži. Hm, al' to vi sve znate. Moderna. Rečenice-kobasice. Hrvatsko-njemački i njemačko-hrvatski rječnik, pa ti čitaj. Austro-Ugarska. Kaptol, Gvozd i Galicija. Barunice i neshvaćeni umjetnici. Očevi i autoriteti. Ekspresija i akribija. Ne znate što je akribija? Ok, bez toga ćete preživjeti. Uglavnom, sve to znate. Zadovoljite formu, ubacite malo eros-thanatos, raj-pakao, teške boje, i idu bodovi u kućice.

Za svaki slučaj, prođimo to još jednom, na brzinu. Evo, tu su smjernice, ono što se očekuje od vašeg eseja. Znači, očekuje se da učenik može, citiram: 

- sadržajno, smisleno i logično oblikovati vezani tekst prema ponuđenim smjernicamaKažem vam smjernice su ključna riječ! Kad vidiš smjernice, samo se resetiraj i usmjeri.

- samostalno primijeniti različite postupke oblikovanja teksta (interpretaciju, analizu, sintezu, dokazivanje, raspravu, opis, uspoređivanje) Hi-hi, samostalno, ali po smjernicama!

- napisati školski esej u zadanome vremenu i sa zadanim brojem riječiBrojači riječi, brojači novca…

- prepoznati obilježja polaznoga teksta, navesti ključne sadržajne podatke te razumjeti i problematizirati polazni tekst i/ili djelo u cjelini Tu nemojte neku negativu pisati; destrukcija i ono što zbilja mislite o svijetu oko sebe neće proći. Pišite lijepo, pozitivno, uključivo. Bez crnila i bjesnila. Hiperbole umanjite u hiperbolice, strasti u strastice i slastice.

- obrazložiti svoje tvrdnje Tu ubacite neki Krležin citat; njegovi citati sami po sebi zvuče moćno. Logoreja. Ne, nisam rekla dijareja!

- pisati esejistički prikladnim stilom i rječnikomE tu, ne idu ni aršin, ni pasi. Akribija može, nema veze što ne znate što znači, samo ubacujte. Eros i thanatos, rekli smo već. Što još? Aha, identitet. Tu riječ možeš svugdje ubaciti; zvuči moćno i moderno. Svjetski, a naše. Nećete pogriješiti, svaka knjiga može govoriti o identitetu.

- primjenjivati norme hrvatskoga standardnog jezika ­– E, ove norme su zeznute. Standard je presloženo pitanje da vam to ukratko objasnim. No, ako želite bodove u kućici, samo se ufurajte da gostujete na Hrvatskoj televiziji i pišite onako kako biste tamo govorili. Imitacija imitacije. Nije prirodno i normalno, ali pomaže, pa što vas briga.

- pisati čitko i uredno – E tu vam ne mogu pomoći.

Takoc, esej smo apsolvirali. Bodovi stižu. A to vam je i onako najvažnije. Prilagodi se, uzmi svoje i bježi. Razumijem. Spašavaj se tko može, i te stvari. Nego, ajmo sada prijeći na ono pravo. Van iz književne mesnice!

Hm, taj lektirni popis, promotrite molim imena. Obavezna lektira: Kafka, Pirandello, Camus, Beckett itd. U redu, sve veliki pisci. Bardovi (uf, grozna riječ, al' i nju ubacite u esej). Pa izborna: Proust, Mann, Hesse, Desnica, Šoljan, i oni su isto ok momci. Mislim, Proust je malo spor, Mann uštogljen, Hesse naporan… Ali, sve pet. No, gledajte dobro, jel' vama netko tu nedostaje? Ne čini li vam se kao da smo u nekoj muškoj svlačionici ili u nekom zatvorenom klubu za gospodu? Cigare i dernek na vidiku. Pogledajte bolje, tamo negdje na izbornom popisu pri dnu ugurala se jedna žena: Virginia Woolf. Svjetionik. Ko neki uljez, stara tetka na momačkoj. Recite vi meni, jel' vama to malo čudno? Jel' to „pinkicu“ mizogeno: nanizat same muške?

Ipak, možda će netko reći, ali u tim se knjigama ne piše samo o muškarcima, nego i o ženama. Evo, ima njih u lektiri: Bobočka, Sonja Marmeladova, Emma Bovary, pa sve one mamice neshvaćenih umjetnika, dobre dojilje, ljubavnice, luđakinje na tavanu… Ok, ali tko je o njima najviše pisao i kako su najčešće one opisane? Jel' vam sliče na vaše majke, bake, sestre? Jel' se vi s njima možete poistovjetiti? Da, čula sam, vi iz zadnjeg reda, što bi se vi poistovjećivali sa ženama? Ok, ali što bi se, eto, i sve žene poistovjećivale s time kako ih vaš spol uporno opisuje. I najvažnije, jel' vam sve te žene, baš sve, djeluju vjerodostojno? Suvremeno? Nemojte me krivo shvatiti: obožavam Kafku. Ali ima i jedna Clarice Lispector. Camusa možda i više. Mediteran, more, „pasi“ i te finte, moj pisac. Beckett, ojoj. Ali opet… gdje su drugi, gdje su one?

***

Razumijete već; književnost je patrijarhalna institucija. I kad kažem, književnost, ne mislim tu samo, jel', na pisce, nego na cijeli književni život: institucije, profesije, događaje, fenomene (dobra riječ!) koji čine život epohe. Neću se sad igrati s kvotama: koliko akademika i koliko akademkinja (priznajem: krenula sam brojati po akademijinu online popisu, pa se obeshrabrila: Anđelko, Igor, Ivan, Stjepan, Arsen, Zvonimir, Jakša, Ferdo, Nikola, Vladimir, Josip, Boris, Leo, Nenad, Željko, Tomislav… i tako dalje, sve dok pod prezimenom na Č nisam došla do jedne Željke. Tri put hura za nju!). Koliko rektora i koliko rektorica, predsjednika i predsjednica, ravnatelja i ravnateljica, profesora emeritusa i emeritusica… Umorila sam se od nabrajanja kulturnjačkih zvjerinjaka. Među nama rečeno, ne morate ovo prenositi vašem profesoru ni ravnatelju kad vas pitaju kakva je bila zamjena, žene su u svim tim institucijama, zavodima, udruženjima tek pomoćno osoblje. Urednice, lektorice, savjetnice, posebno drage čitateljice (ima i ljubavnica, aha), ponekad spisateljičice: pjesnikinje (poezija, može) ili prozaistkinje (proza, teže). Uglavnom, sobarice književnog života. Cice i mice, ali ne više od toga. Muškarci, eno ih, fino im je: ravnatelji, predsjednici, uglednici. Pišu, mudruju, interpretiraju. Honorari, tantijemi, zvanja. Eros-thanatos. Raj-pakao. Jarčevo slavlje. Vole oni i polemizirati, aha. Tu pokazuju svoju zvjersku narav. Što, s kime? Pa s kim treba, najčešće s drugim jarcima koji prijete da im oduzmu položaj u krdu.

No, pošteno treba reći, nisu danas u tim književnim krdima svi isti. Ni profesori ni pisci. Za akademike već ne znam. Ne bih da me sada optužite za mizandriniju. Opet ne znate što je? Guglajte. Uglavnom, svugdje ima finog svijeta, muškaraca koji su zbilja muškarci, a njih prepoznajete bez greške po tome što im je neugodno i što se bune kad se žene isključuje iz igre. Iz kanona, iz antologija, s popisa lektira i obaveznih literatura, važnih projekata… Naravno, posvuda ima i netalentiranih žena; na primjer, žena-koje-ne-vole-druge-žene, posebno ne one koje, jel', malko strše. Ili se samo bolje oblače. Tja, i mene po zbornicama nekad poprijeko gledaju. Vidi nju, zamjena, a još se buni!

Evo, recite vi meni, zašto je sve to tako? Zašto je književni kanon muški posjed? I gdje su nestale spisateljice? Jesu li one uopće postojale u povijesti i ako da, o čemu su pisale? Gdje su danas? Zar ne bi taj lektirni popis trebao obuhvatiti i suvremene spisateljice? Jesu li junakinje njihovih knjiga isto posrnule prostitutke, femme fatale vampirice, senzualne barunice i majke ratnika? Uzdišu li te junakinje i dalje dok čitaju ljubavne romane, ili rade još nešto drugo? Naslovnica Vlastita soba

***

Ajajaj, skoro će zvoniti, a nismo ni otvorili temu. Preskočit ću i ubrzati. Evo, tu sam kopirala fragment jednog teksta. Opet vi! Ne, nije to feministički manifest. Ali bilo bi cool da baš vi kolega probate napisati jedan takav manifest. Sjetite se što sam rekla o muškarcima… Uglavnom, podijelite po razredu, molim. To su fragmenti iz jednog eseja one naše uzdanice koja je jedina ušla u lektiru. Istina, kao izborna, ali i to je podvig na našem proplanku. Virginia Woolf: Vlastita soba. Čitat ćete kući. Ukratko, u tom fragmentu, Virginia piše o Shakespearevoj sestri. (Jasno, to je sve izmislila.) Virginia se pita što bi bilo s tom sestrom genija da je bila jednako genijalna kao njezin brat? Da li bi se taj genij realizirao? Primili bi ju u kazalište? Glumila bi? Pisala? Pisala poput Shakespearea?... Jasno, najprije ona bi morala pobjeći iz tog gradića, da je ne udaju već sa 16. Onda bi morala dopješačiti do Londona, ili stopirat poštansku kočiju. Čak i da je sve to uspjela, što bi dalje? Kazališta ne primaju žene. Drame ne pišu žene. Žene se ne obrazuju za pisanje. Od čega bi živjela, kako zarađivala? Što bi bilo s njezinim talentom? Čak i kada bi sve uspjela – kao neka 16-stoljetna Lara Croft – na koga bi se oslonila, na kakvu poetiku, tradiciju? Razumijete, nije sve tako jednostavno. Sjedni i piši. Izmišljaj. Od čega ćeš živjeti, tko će te angažirati, o čemu ćeš pisati, za koga? Pa žene nisu tada imale ni vlastitu sobu. Jane Austin je sve knjige napisala u prolaznoj dnevnoj sobi. Stalno ju je netko ometao. Virginia zato lijepo kaže: vlastita soba i vlastiti novac, to je važno! Kužite, malo slobodnog vremena, svoj prostor i financijska neovisnost.

***

Virginia još tvrdi da ta imaginarna Shakespeareova sestra, sve da je i bila darovita kao on – ne bi mogla tako pisati. Gdje je ta tradicija ženske književnosti na koju bi se ona naslonila? Nitko ne piše samo iz sebe. Eno, Arctic Monkeys ne bi postojali bez U2. U2 bez Dylana. Dylan bez starih folkera. Lady Gaga bez Cindy Lauper ili Queena. Zatvoreni krug. A žene su u književnosti imale rijetko priliku. Još i danas, rijetko im se pruži prilika. Evo, kao zamjena, ja često izlijećem prije nego… Uf, zvoni. Gotovi smo. Što kažete, taman vam je postalo zanimljivo. Mislili ste da ću poletjeti? Tko zna, jednom. Hi-hi. One day I'll fly away. Ima nade.

Brzo, evo još jedan popis. Podijelite, molim. To vam je alternativna lektira. Znači ono što nije ni u obaveznoj ni izbornoj. Ne bacajte, zatrebat će vam sigurno. To vam dođe kao neki mogući suvremeni ženski kanon. Naravno, u mojoj interpretaciji. Neslužbeno i neverificirano. Bez pečata. Ipak, ja sam samo obična zamjenska profesorica. Bez ugleda, ambicija. Ne nude mi ugovore za stalno, nikad neću dogurati do ravnateljice, akademičice. No, ni ne sanjam o tome. Jarčevo slavlje je jarčeva dosada. Ali, kao vječna zamjena, pošteno sam sve odradila. Kužite, kako kaže jedna ovdašnja spisateljica: „Ja sam svoju metlu zaradila sama“. Odoh sad… I da, teško da ćemo se opet sresti. Nikad me još nisu pozvali u istu učionicu dva puta.  

 

Alternativna lektira, popis bez reda:

Dubravka Ugrešić: Baba Jaga je snijela jaje. Dubravka Ugrešić: Lisica. Irena Vrkljan: Svila, škare. Alice Munro: Služba, družba, prošnja, ljubav, brak. Alice Munro: Previše sreće. Jane Harris: Zapažanja. Daša Drndić: April u Berlinu. Daša Drndić: Canzone di guerra. Toni Morrison: Voljena. Doris Lessing: Zlatna bilježnica. Flannery O'Connor: Teško je naći dobra čovjeka. Carson McCullers: Srce je usamljeni lovac. Lucia Berlin: Priručnik za spremačice. Lucia Berlin: Večer u raju. Bernardine Evaristo: Djevojka, žena, drugo. Zadie Smith: Bijeli zubi. Rachel Cusk: Tranzit. Wisława Szyborska: pjesme. Sylvia Plath: pjesme. Iris Murdock: Pod mrežom. Elena Ferrante: Genijalna prijateljica. Tove Jansson: Knjiga o ljetu. Tatjana Tolstoj: Kis. Marguerite Yourcenar: Hadrijanovi memoari. Olja Savičević Ivančević: Adio kauboju. Tanja Mravak. Clarice Lispector. Margaret Atwood. Marina Cvetajeva. Ana Ahmatova. Ece Temelkuran. Ivana Bodrožić. Slavenka Drakulić. Agatha Christie. George Sand. Zelda Fitzgerald. Jane Austin. Itd.

Katarina Luketić je esejistica, književna kritičarka i urednica.