ALTERNATIVNA LEKTIRA: Srce tame

Slika Jospeha Conrada i naslovnica Srca tame
Joseph Conrad

ALTERNATIVNA LEKTIRA: Srce tame

Pisac, urednik i sveučilišni profesor Andrej Blatnik kao svoj prijedlog "Alternativne lektire" odabrao je "Srce tame" englesko-poljskog autora Josepha Conrada koje je dosada analizirano više nego bilo koje drugo književno djelo, ali često s proturječnim i dvojbenim zaključcima. Zato je baš "Srce tame" odličan primjer da uvidimo zamku u koju možemo upasti kada neko književno djelo reduciramo na reprezentaciju /naše/ stvarnosti
Sa slovenskog prevela Jagna Pogačnik
U nizu proturječnih tumačenja Srca tame utjelovio se vječni problem književnih reprezentacija i njihovih objekata i subjekata – smiju li o Africi pisati samo Afrikanci? O gej književnosti samo gejevi? Mogu li o ženskim iskustvima pisati i muškarci? O Istočnoj Europi Zapadnjaci? I obrnuto?

Mjesto i vrijeme radnje

Opće je prihvaćeno da se priča Srca tame događa u Africi, preciznije u Kongu, iako za takvu redukciju nema čvrste podloge – kad napusti sigurni engleski teritorij, iz teksta nestaju imena mjesta. Neki tvrde da brod te priče plovi tokom rijeke Kongo; drugi njenom najvećom pritokom, rijekom Lulaba, kojom je spletom okolnosti kao zamjenski kapetan plovio i autor Joseph Conrad, a zadnja rečenica ove knjige čak posve eksplicitno govori da će se priča nakon svoga kraja u knjizi nastaviti (gdje drugdje nego) u srcu tame.

Ako ostanemo na predaji zaključivanja iz autorove biografije, smijemo pretpostaviti da se priča događa u zadnjem desetljeću 19. stoljeća jer je Conrad tu plovidbu obavio 1890., a Srce tame je časopisno objavljeno 1899. godine.

Program Alternativna lektira pokrenuli smo u želji da proširimo književni kanon i aktualni lektirni popis te stvorimo virtualni arhiv novih djela, autora/ica, pristupa i tumačenja književnosti. Pozvali smo zato neke od najboljih ovdašnjih književnika/ca da sami odaberu svog lektirnog favorita i o njemu napišu interpretativni esej. Njihove tekstove objavljujemo u tjednom ritmu, svaki petak tijekom narednih mjeseci. Program su originalno osmislile/i i uređuju ga urednice/i Kritike-hdp, a realizira se uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija RH.

Radnja

Na brodu, usidrenom na engleskoj Temzi (Thames), pomorac Charles Marlow pripovijeda svome društvu kako je postao kapetan broda koji se u srce Afrike zaputio po bjelokost. Na putu, na kojem se sve više udaljava od zapadnog načina života, susreće izmučene i oboljele Afrikance koji grade željezničku prugu te naplavine europskog društva, povjerenja nevrijedne karaktere koji bi trebali brinuti o kolonijalnim uspjesima i profitu. Dok čeka nastavak putovanja na Vanjskoj postaji (Outer Station), čuje za gospodina Kurtza koji  je najbolji od svih predstavnika,  „a very remarkable person“, također i poslovno najuspješniji. „Sends in as much ivory as all the others put together“.

U nastavku putovanja čuje da je Kurtz bolestan i da je potrebno požuriti do njegove postaje. No, brod na kojem bi Marlow trebao doploviti do njega se nasukao, popravak traje više mjeseci. Kad je konačno popravljen i putovanje se može nastaviti, nedaleko od planiranog cilja, Unutarnje postaje (Inner Station), rijeku prekrije magla. Brod napadnu strijelama i kopljima, a napadače Marlow otjera parnom zviždaljkom. Kad je pristao na cilj, Marlow shvati da tamošnji stanovnici Kurtza smatraju polubogom, a taj je status dobio u čudnim okolnostima o kojima svjedoče odrubljene glave domorodaca nataknute na kolce. Onemoćalog Kurtza donesu na brod i on Marlowu preda svoje papire. I Marlow oboli, pa Kurtzovu smrt i pogreb u blatu promatra izdaleka.

Nakon povratka u Europu Marlow se oporavi, premda mu civilizacija ne čini dobro. Otjera predstavnike agencije koji žele Kurtzove papire ili im preda nešto nevažno. Na kraju, osobna pisma odnosi Kurtzovoj zaručnici koja je i godinu dana nakon njegove smrti u crnini. Nju zanimaju osobito zaručnikove posljednje riječi i kad Marlow slaže da je na samrtnoj postelji naposljetku izgovorio njezino ime (u biti je kriknuo „Strahota![i]“), kaže: „Znala sam – bila sam u to uvjerena!“

Analiza djela

Srce tame je nedvojbeno jedna od onih knjiga koje je opisao Jorge Luis Borges u svojoj znamenitoj priči Pierre Menard, autor Kihota – u svako doba možemo je čitati drukčije i čitali su je već na niz protuslovnih načina. Otac koncepta zapadnog kanona Harold Bloom zapisao je da je Srce tame bilo analizirano više nego bilo koje drugo književno djelo svih vremena. Ipak, kao i brojna druga djela koja su odstupala od kanona svoga vremena, takvo značenje dobilo je tek prilično nakon objavljivanja. Najprije ga je posvojila interpretacija koja je u njemu vidjela dokumentaciju rasizma i prikazivanja 'nedjela Zapada'. Antitezu je postavila postkolonijalna teorija, počelo je s predavanjem Chinue Achebeja iz godine 1975., kritikom zapadnog kanona prije njegovog ustoličenja. Prema Achebejevom mišljenju prikaz je Afrike u Srcu tame uvredljiv, a Conrad prikazivanjem degeneracije bijelaca u tropskom pojasu ksenofobično prikazuje nepremostivi raskol između Afrike i Europe.

Suprotstavljanje Achebejevom mišljenju je upozoravalo da je nasjeo na staru interpretacijsku hrid i pripisao poglede pripovjedača Marlowa samom autoru. Čak i ako je Conrad bio rasist, kako aludira bilo koja interpretacija njegovog života i rada, ne možemo sa sigurnošću tvrditi da je svoja životna stajališta preslikavao na Marlowa. Branitelji Conradove spisateljske autonomije su upozoravali da bi barem rečenica iz romana kojom autor zaključuje promatranje okovanih robova („After all, I also was a part of the great couse of these high and just proceedings“), morala donijeti dovoljno efekta očuđenja (možda čak i autoironije) da stajališta Marlowa i Conrada ne bismo smjeli izjednačavati.

Srce tame je nedvojbeno jedna od onih knjiga koje je opisao Jorge Luis Borges u svojoj znamenitoj priči Pierre Menard, autor Kihota – u svako doba možemo je čitati drukčije i čitali su je već na niz protuslovnih načina

U nizu proturječnih tumačenja Srca tame utjelovio se vječni problem književnih reprezentacija i njihovih objekata i subjekata – smiju li o Africi pisati samo Afrikanci? O gej književnosti samo gejevi? Mogu li o ženskim iskustvima pisati i muškarci? O Istočnoj Europi Zapadnjaci? I obrnuto?

Najnoviji poznati primjer pretresanja izvantekstualnih primjerenosti interpretacije književnog djela povezan je s onom vrstom interpretacije koja najodlučnije konstituira nadnacionalni književni kanon – prevođenjem. Međunarodnu javnost je na dvadesetogodišnju afroameričku pjesnikinju Amandu Gorman upozorio njezin nastup na američkoj predsjedničkoj inauguraciji i nizozemski nakladnik koji je, smijemo zaključiti, njezinom munjevito stvorenom brendu pokušao pridružiti još jedan, prevođenje njezine poezije dodijelio Marieke Lucas Rijneveld, dobitnici međunarodnog Bookera. Prema izboru prevoditeljice krenuli su prigovori da nije primjerena, jer nije dovoljno mlada (od Gormanove je dijeli sedam godina, jedna je rođena 1991., druga 1998.), nije dovoljno žena (Rijneveld se opredjeljuje kao nebinarna osoba) i posebno nimalo tamnoputa, dakle ne može na odgovarajući način reprezentirati pisanje Amande Gorman.

Kad se radi o načelnim stajalištima, brzo smo se spremni složiti da redukcija književnog djela na reprezentaciju stvarnosti smanjuje autonomiju umjetnosti. Kad se radi o našoj specifičnoj stvarnosti, ta je načelnost poljuljana. Pretresanje koncepata reprezentacije, uz zagovaranje veće prisutnosti manjinskih identiteta u književnom kanonu, posebno su zaoštrili John Guillroy u knjizi Cultural Capital. The Problem of Literary Canon Formation (1993) i Harold Bloom u Western Canon (1994). Odgovarali su na pokušaje revizije kanona u američkom obrazovnom sustavu koje su trebale jamčiti veći udio autora iz marginaliziranih društvenih skupina. Guillroyju se činilo osnovno ishodište revizije problematičnim jer je previdjelo različitost između sustava političke reprezentacije i kanonskog izbora, a Bloom se u svojoj analizi usredotočio na 25 zapadnih autora koji donose imanentnu estetsku vrijednost, kakva se ne dopušta asimilirati, već asimilira svoje čitatelje. Revizionistima je predbacio da djela koja uvode ne nude puno drugoga osim vlastite manjinske identitete i da su nastala bez intertekstualnih i interkulturalnih utjecaja karakterističnih za zapadnu civilizaciju. „Kanon nije program za društveno rješenje“, zaključio je.

Kad se radi o načelnim stajalištima, brzo smo se spremni složiti da redukcija književnog djela na reprezentaciju stvarnosti smanjuje autonomiju umjetnosti. Kad se radi o našoj specifičnoj stvarnosti, ta je načelnost poljuljana

Srce tame pitanje reprezentacije ne postavlja samo na stvarnoj razini odnosa između opisanog afričkog robovskog i engleskog Plakat filma "Apocalypse now"kolonijalnog stanja. U njemu se iskazuje i aristotelovsko razlikovanje stvarnosti povijesti i poezije, jer događaje u romanu možemo lako prebaciti iz Afrike u Aziju i još mnogo kamo, pa i kraj 19. stoljeća u sadašnje vrijeme, bez da bismo time izgubili identitetsku bit teksta. (Naposljetku, tako je napravio i Francis Ford Coppola u Apocalypse Now, jednom od najpoznatijih filmskih remek-djela svih vremena, koje je naslonjeno na Conradov roman, samo što ga prenosi u vrijeme i mjesto vijetnamskog rata i u tropskoj kišnoj šumi traže pukovnika Kurtza. Možda nas još čeka kakav metatekstualni pomak u azijske sweatshopove gdje nam djeca izrađuju fancy odjeću i obuću.) No, treba upozoriti da je novodobna čežnja za reprezentacijom u književnosti u suprotnosti sa aristotelovskim pojmom mimesis – kada pojedinac želi biti 'stvarnije' reprezentiran, time želi pridobiti povećanu autonomiju svoje subjektivnosti nad subjektivnošću književnog djela, nad autonomijom umjetnosti.

Takvo sužavanje interpretativnog spektra, naravno, sužava i prostor kojem se obraća etička komponenta određenog književnog djela. Ako znamenitu rečenica Exterminate all the brutes! iz Srca tame tumačimo tako doslovno da u njoj (kao Sven Lindquist u istoimenoj knjizi) vidimo samo poziv protiv afričkih 'divljaka', izveli smo pretjeranu lokalizaciju i time redukciju zla – na stvarnoj razini smo iz divljaštva koje se istrebljuje ispustili sve starosjedioce, od Australije do Sjeverne i Južne Amerike, na simboličkoj razini sve koji ne pristaju na u romanu često osvjedočenu logiku ranog kapitalizma više, brže, jače koja u 120+ godina od objavljivanja romana poseže još više, brža je i snažnija.

Ako je Susan Sontag u eseju Against Interpretation (1966) zagovarala autonomnu moć umjetnosti i prigovarala prelasku njezina značenja na interpretaciju, sada je najvjerojatnije vrijeme za Against Representation – iz istih razloga. Kada roman, kakav je Srce tame, čitamo samo kroz reprezentacijsku optiku, brzo dolazimo do ontološkog ukinuća: kako više nema kolonijalizma u opisanom obliku, nema više ni razloga za tekst kojim se bavimo. A kad čitamo reprezentacijski, iz razloga da bismo u tekstu ugledali samoga sebe kao u zrcalu[ii], u tome nas vodi želja za samokonstitucijom, slično kao što Kurtzova zaručnica kao njegove posljednje riječi ne očekuje ništa drugo nego svoje ime („Znala sam“). Što drugo može biti važnije od mene samog? Taj egocentrizam na pojedinačnoj razini odražava dominantnu priču svake dominantne društvene strukture koja se za prilagođavanje svijeta svojoj predodžbi o svijetu hvata akcije u ime ideje. (Kategorička sumnja, kao konstanta intelektualnog diskursa, time se ukida. „Boj se onoga koji zna kako, jer taj zna također i da ima pravo“).

Pomicanje književnih tekstova u kanon i iz kanona s obzirom na društvenu potrebu za reprezentacijama koje ti tekstovi omogućavaju, jedan je od oblika kolonijalne volje za moć, ovaj put u književnom okolišu. Upozoravanjem na sebi odgovarajuće reprezentacije, kanonski postupci književnost interpretiraju s obzirom na izvantekstualne potrebe i time je reduciraju – radi se o tome da je doživimo u njenoj imanentnoj biti koja nas može asimilirati i donosi nam svijest da tekst govori o nama i onda kad ne daje do znanja da govori o nama. U primjeru Srca tame kroz priču iz nekih drugih vremena i krajeva imanentno nam govori: ja sam Marlowe koji plovi u nepoznato; ja sam tajanstveni Kurtz koji se usred divljine osjeća bolje nego u civilizaciji; ja  sam divljak koji obožava Kurtza, ne znajući zašto; ja sam srce tame.

Pomicanje književnih tekstova u kanon i iz kanona s obzirom na društvenu potrebu za reprezentacijama koje ti tekstovi omogućavaju, jedan je od oblika kolonijalne volje za moć, ovaj put u književnom okolišu

Pitanja za ponavljanje:

1. Gdje i kada se događa roman?
2. Tko se u romanu može prepoznati i tko se u romanu ne može prepoznati?
3. Kakve je interpretacije roman pobudio?

Pitanja za dalje razmišljanje:

1. Kakva interpretacija romana je najprikladnija?
2. Zašto je prema knjizi kakvo je Srce tame teško snimiti film?
3. Tko živi u srcu tame?

Portret Andreja Blatnika
Foto: Matić Bajelj, LUD Literatura BW

Andrej Blatnik radi kao urednik i sveučilišni predavač. Objavio je 16 knjiga u Sloveniji, zadnja među njima je roman Luknje (Rupe, 2020.) i preko trideset na četrnaest jezika u inozemstvu, među njima četiri u SAD (kod nakladnika Northwestern University Press i Dalkey Archive Press), šest u Hrvatskoj, četiri u Makedoniji i dvije u Srbiji. Njegove kratke priče prevedene su na 40 jezika i uvrštene u niz međunarodnih antologija, i u Best European Fiction 2010. i Short: An International Anthology of Five Centuries od Short Short Stories (Persea Books 2014.). Dobitnik je Zlatne ptice (1984.), Župančičeve nagrade (1991.) , nagrade Prešernovoga sklada (2002.) i ruske nagrade Premje Jugra 2016. za najbolju knjigu slavenske kratke priče prevedene na ruski.


[i] Iako taj dva puta ponovljeni uzvik Marlow tumači kao Kurtzovu predsmrtnu spoznaju o vlastitom životu i radu, u misli nam može prizvati i druge poznate posljednje riječi, ono „Rosebud“ koje izgovara jednako od svijeta udaljeni Charles Foster Kane u znamenitom Wellsovom filmu. Kane možda opisuje život na početku, kad su sve mogućnosti otvorene, a Kurtz na kraju, kad se rade završni računi.
[ii] ... kako je slovenskom romanu u tekstu Popotovanje od Litije do Čateža (1858)  Fran Levstik napisao prvi literarni program...