ALTERNATIVNA LEKTIRA: Smrt Artemija Cruza

Carlos Fuentes
Carlos Fuentes

ALTERNATIVNA LEKTIRA: Smrt Artemija Cruza

Carlosa Fuentesa nikad neće biti na popisu lektire jer ga uglavnom slažu nekompetentni i jer srednjoškolska lektirna književnost nije ono što je za Fuentesa literatura nego nacionalno-čitateljski mazohizam - roman "Smrt Artemija Cruza" zato predstavlja Dean Duda
ON je književnost u svojoj esenciji, mjesto gdje su rijetki stigli. Gromada. Kako ono glase stihovi one meksičke popularne? Nemam pitanja ni naputke za one koji žele znati više. Čitajte Fuentesa. "Smrt Artemija Cruza", triput, dok se ne zagnoji

Program Alternativna lektira pokrenuli smo u želji da proširimo književni kanon i aktualni lektirni popis te stvorimo virtualni arhiv novih djela, autora/ica, pristupa i tumačenja književnosti. Pozvali smo zato neke od najboljih ovdašnjih književnika/ca da sami odaberu svog lektirnog favorita i o njemu napišu interpretativni esej. Njihove tekstove objavljivat ćemo svaki petak tijekom narednih mjeseci. Program su originalno osmislile/i i uređuju ga urednice/i Kritike-hdp, a realizaciju je omogućilo Ministarstvo kulture i medija RH.

JA (uz ispriku) ne volim prvoloptaške tekstove nego one koji mi tek u drugom, trećem, četvrtom čitanju pokazuju koliko sam bio nedorastao kad sam ih prvi put po dužnosti, obavezom prinuđen ili vlastitim izborom, uzeo u ruke. Formulaciju da je mladom čovjeku svaka knjiga tek knjiga manje u slijedu čitanja, a starijem svaka knjiga jedna knjiga više, trebalo bi prilagoditi tako da se zapitamo kad nam je ona jedna te ista, nekad vođena logikom „knjige manje“ počela „raditi“ i postala kapitalno „knjiga više“. Čemu roman ako se „ne zagnoji“ i ako ne pomišljate da biste ga pročitali još jednom? „Knjiga više“ ima i niz materijalnih posljedica. Jedna je da ju kupite uvijek kad ju zateknete u antikvarijatu. Ne znam koliko primjeraka Smrti Artemija Cruza uopće posjedujem, samo onaj hrvatski prijevod Edite Marijanović (Zora, Zagreb 1969.) imam posvuda u četiri-pet primjeraka, imam i jedan noviji, onaj srpski Sandre Nešović (Dereta, Beograd 2015.), precizniji i daleko bolji od hrvatskog. Slovenski, nažalost, nemam. Toliko o prijevodima. Komocija višekratnog vraćanja istom romanu uvelike je posljedica komparatističko-profesionalna. Fuentes vam se bez ostatka uklopi u kolegij Roman 1960-ih (uz Perecove Stvari, Capoteovo Hladnokrvno umorstvo, Kunderinu Šalu, Böllov Na kraju službenog puta ili Le Carreov Poziv za umrlog, na primjer) ili u Klasike modernog romana (gdje sa Salingerovim Lovcem u raži, Nabokovljevom Lolitom i Achebeovim Svijet se raspada, ozbiljno narušava školski naučeni primat klasicima ranijeg modernizma). Toliko o uvjetima proizvodnje čitanja. Nezaobilazna pratnja na putu do Fuentesa svakako su Otvorene vene latinske Amerike (Las venas abiertas de América Latina, 1971.) Eduarda Galeana (da, onog koji je napisao „onu“ knjigu o nogometu, koja je ovoj jedva do koljena) i Adagio en mi pais Alfreda Zitarrose (A1 na istoimenom albumu iz 1976., u bilo kojoj verziji s YouTubea). I još samo finale: Carlos Fuentes završava roman Terra Nostra (1975), kanonski tekst booma hispanoameričkog romana neovisno o količini njegovih valova i generacija, poglavljem naslovljenim "Posljednji grad" u kojemu je u Parizu okupio najznačajnije likove hispanoameričkog romana – Cortázarova Horacija Oliveiru (Školice), pukovnika Buendiju (Sto godina samoće) Garcíje Márqueza, Santiaga Savalitu (Razgovor u Katedrali) Vargasa Llose, Carpentierove Estebana i Sofiju (Doba prosvjetiteljstva), Donosova nijemog Humberta (Opscena noćna ptica) i Cubu Venegas (Tri tužna tigra) Cabrere Infantea – koji igraju karte tako da je pobjednik onaj koji skupi najviše sramote, užasa i poraza, što je zapravo figuralno posredovana latinoamerička povijest. Dovoljno lektire za šest mjeseci. Na početku svega stoji još jedan Meksikanac, „un tal Pedro Páramo“… Dobro, ok, stat ću.

Formulaciju da je mladom čovjeku svaka knjiga tek knjiga manje u slijedu čitanja, a starijem svaka knjiga jedna knjiga više, trebalo bi prilagoditi tako da se zapitamo kad nam je ona jedna te ista, nekad vođena logikom „knjige manje“ počela „raditi“ i postala kapitalno „knjiga više“

Mješanac Cruz

TI (hotimice) moraš znati što se zbivalo u Meksiku u drugom desetljeću 20. stoljeća i kako je iz tih događaja izrastao i Artemio Cruz. Jesu li najgore „nedovršene revolucije“? Zemlja, vlasništvo, klase, seljaci, odmazde, pravda, pljačka, dugovi – samo su neki elementi. Ekonomija na periferiji i njezina transformacija, strani kapital, kao i američka uloga pojasnit će ti se lakše, doduše na primjeru Gvatemale, čitanjem zadnjeg romana Marija Vargasa Llose Burna vremena (Tiempos recios, 2019.). Ali ti to dobro znaš jer živiš u zemlji veoma sličnoj, štoviše usporedivoj bez puno navlačenja. Problem je samo u onome „naslikatibitetrebaloalislikaranema“ (da, Krleža), za razliku od hispanoameričkog svijeta. Jednako tako morao si uzeti u ruke Labirint samoće (El laberinto de la soledad, 1950.) Octavija Paza i, ako već nisi čitavu knjigu, zbog Artemija Cruza pročitati barem ono poglavlje naslovljeno „Sinovi Malinche“ („Los hijos de la Malinche“), jer se iz njega doslovno rađa „mješanac Cruz“, ali i nešto puno veće od njega, još od onog trenutka 1519. kad osvajaču Hernanu Cortesu među devetnaest darovanih žena daju i Malinalli/La Malinche koja postaje simbol kolonizirane maternice i mit pokorene zemlje. Tu liniju pratit ćeš dugo jer združuje desetke romana i ženskih likova, a cjelina će ti prvi put smisleno sklopiti kad pročitaš Lope de Aguirre, princ slobode (Lope de Aguirre, príncipe de la libertad, 1979.) Miguela Otera Silve, i tamo, u sudbini Inés de Atienze, naiđeš na njezinu majku Chestan Xefcuin. Zašto se umirući Cruz prisjeća Regine, koja je zbog poručnika Artemija osvajala sela prije njegove jedinice da bi ga u njima dočekala, nježnija je nadopuna ove linije, a njegov brak s Catallinom klasika društvenog uspona, još od upoznavanja 20. svibnja 1919. kad je pristigao da starom Bernalu javi kako mu je umro sin i namirisao ekonomski plijen. Mjesto na kojem sam stari Bernal prepoznaje Cruza kao novi svijet proizišao iz građanskog rata i koji je zamijenio njegov, stari – konjunktura ti neće promaknuti.
Gledat ćeš ponovno Divlju hordu (1969) Sama Peckinpaha i zastati na kadrovima odlaska iz sela uz pjevanje znamenite La Golondrina, komponirane još davne 1862. Naravno, znaš što je hispanoamerički boom i koja mu je prva postava. Znaš i da ovaj roman zovu „Građaninom Kaneom meksičke (hispanoameričke, svjetske) književnosti". Stvari ti postaju jasnije.

 

Naslovnice knjiga Smrt Artemija Cruza
Smrt Artemija Cruza u izdanju Derete, 2015. i Zore, 1969.

 

Prešli smo rijeku na konju...

ON je umro 2012. Posthumno su mu objavljene dvije knjige, od kojih je zadnja roman Ahil ili gerilac i ubojica (Aquiles o El guerrillero y el asesino, 2012.), o formiranju, djelovanju i kraju Carlosa Pizarra Leongómeza, četvrtog zapovjednika ljevičarske kolumbijske gerilske grupe M-19. Za razliku od Garcíje Márqueza i Vargasa Llose, Carlos Fuentes nije nikad dobio Nobelovu nagradu (fraza: „iako je često spominjan kao jedan od favorita“). Važnije je da nikad nije promijenio svoja socijalistička politička uvjerenja poput potonjeg. Smrt Artemija Cruza (1962.) njegov je drugi roman, ogledan primjer spomenute konjunkture meksičkog moderniteta na tematskoj razini i književnog modernizma na izvedbenoj, strukturnoj, narativnoj i stilskoj. Formalna složenost romaneskne strukture očevidna je u 38 fragmenata raspoređenih u 13 poglavlja obilježenih akronologijskim slijedom datuma iz Cruzova života. Uvodno poglavlje nema nadnevak i jedino je ostvareno kroz JA i TI naraciju. Ostala su napisana u ritmu ON – JA - TI, dakle: 1x2 (JA TI)  +12x3 (ON JA TI)= 13 (38). Ta gramatička trostrukost pripovjednog subjekta raspolaže različitim vremenskim razinama i tehnikama izlaganja. Obično se drži da je JA glas umirućeg Artemija (nenaznačeno, ali negdje 1960., budući da je rođen 9. travnja 1889. i ima 71 godinu: „Ti ćeš živjeti sedamdeset i jednu godinu i nećeš biti ni svjestan toga. Nećeš se nikada zaustavljati u svojim mislima na tome da u tvojim žilama teče krv, da tvoje srce bez prestanka kuca, da mokraćni mjehur izbacuje iz sebe otrovne naslage, da jetra luče žuč, a bubrezi proizvode urin.“) i odvija se u sadašnjosti, TI je glas njegove podsvijesti (ove iz primjera u kojem mu se spominje dob), zapravo refleksije i govori uvijek u budućem vremenu, čak i kad izlaže događaje iz dalje ili neposrednije prošlosti, a ON je vrijeme prošlo, ono koje se obično naziva klasičnim pripovijedanjem događaja iz prošlosti. Takvim je načinom akronologijski ispripovijedan život Artemija Cruza, od samrtničke postelje do dana rođenja, od bijede do bogatstva, od revolucije do monopolističkog položaja, od ruba do centra, od borbe za Meksiko do pristanka na štetne poslovne ugovore za zemlju, od dna do vrha, grubog, nemilosrdnog, sklonog zločinu, ucjeni, revolucionara, medijskog magnata, eksploatatora, nasilnika, tajkuna, muža i oca. Roman ima četiri citata na početku koji služe kao svojevrstan motto. Četvrti je: „Ne vrijedi ništa život; život ne vrijedi ništa. Popularna meksikanska pjesma“. Zato se vrijedi vratiti Artemiju u ulozi oca. Uz kćer Terezu (oblikovanu kako klasičnu drugogeneracijsku razmaženu potrošačicu i udavaču bio je očinski neprisutna financijska prisutnost) imao je i sina Lorenza koji je poginuo na strani republikanaca u Španjolskom građanskom ratu, uime lica moderniteta protiv njegova naličja. I tu se negdje smješta ključna, nekoliko puta ponovljena, rečenica romana: „Prešli smo rijeku na konju…“


JA (to mi je posao) znam kako funkcioniraju granice u pripovjednom tekstu – rijeke, jezera, more. I kad se granica jednom prijeđe rađa se lotmanovski junak. Cruz zna jednako tako jer ih je prešao nekoliko, prostornih, socijalnih i moralnih. I Lorenzo je prešao granicu, prejahao rijeku. Zašto se retrospektivno vraćajući do dana rođenja Cruz pita bi li ponovio isto i odustaje od svakog koraka što ga je poduzeo? Povratak prizora iz života vodi ga u scenu vlastitog rođenja. Je li to novi početak? Naziva li se tako ona magla lektirnih zadanosti poznata kao ideja? Nije. Nemamo posla s drugoligaškim piscem, ništa se nije omaklo, sve je filigranski domišljeno. Roman završava rasapom svijesti, sintakse, tijela – smrću. Kako ono glasi meksikanska popularna navedena kao motto romana? Jedan još od kako-tako svjesnijih trenutaka TI u prezentu: „Sanjao si samo tvoje dane. Ne želiš znati ništa o danu, koji je više tvoj nego svi ostali, jer je jedini dan kojega netko živi za tebe, jedini koga se sjećaš u ime nekoga. Kratak dan, dan užasa, dan bijelih topola. Artemio, također tvoj dan, tvoj život… ah…“

Drugi život

Naslovnica prvog izdanja
Prvo izdanje u izvorniku

TI (zbunjeno) se pitaš kako je Lorenzo Cruz dao život za Republiku („Zar nije odveo u smrt vlastitog sina, svog ljubimca? Nije li ga odvojio od tebe i od mene i promijenio ga, djelovao na njega? Nije li istina?“ - Terezine riječi). Jer Artemio ga je još u dječačkoj dobi kao dvanaestogodišnjaka odveo daleko od majčina katoličkog utjecaja („Ja sam ga odgajala za drugačiji život. Zašto si ga odveo?“), da očvrsne i vodi udaljeno imanje u Cocuyi. Njegov sin. Ali znaš da je dječak sazrio, da jaše bolje i brže od oca. I kad su prešli rijeku na konjima, kad ga u galopu nije mogao sustići, prispjeli su lotmanovski na obalu mora. „Za deset dana odlazi jedan brod. Već sam izvadio kartu... Zar ne bi ti učinio isto, oče?... Da… Ima ovaj horizont, ova otvorena staza koja je još jedina što mi ostaje. Odlazim.“ I onda ti slijedi još jedno vremensko prebacivanje u tom TI kad ti sve postaje jasno: „Ti ćeš čitati taj list, napisan u nekom koncentracionom logoru, sa štambiljima iz inozemstva, potpisan od Miguela, u kome će biti jedan drugi list, napisan u brzini i potpisan – Lorenzo. Otvorit ćeš taj list i čitati: 'Ja se ne bojim… Sjećam se tebe… Nećeš se morati stidjeti. Nikad neću zaboraviti ovaj život, tata, jer sam u njemu naučio sve što znam… Pričat ću ti kada se vratim'… Čitat ćeš i odabrat ćeš još jednom… izabrat ćeš drugi život…“ Znaš da se drugi život ne može izabrati, znaš da postoji ono glupo pitanje bi li učinio drukčije da se ponovno rodiš.


ON (tužno) nikad neće biti na popisu lektire jer ga uglavnom slažu nekompetentni. Jer srednjoškolska lektirna književnost nije ono što je za njega literatura nego nacionalno-čitateljski mazohizam. Njega ne bi imao niti tko poučavati, primjer vam je prošlogodišnja onlajn nastava za maturante. (Svakako pogledati!) ON je književnost u svojoj esenciji, mjesto gdje su rijetki stigli. Gromada. Kako ono glase stihovi one meksičke popularne? Nemam pitanja ni naputke za one koji žele znati više. Čitajte Fuentesa. Smrt Artemija Cruza, triput, dok se ne zagnoji.

Dean Duda (Pula, 1963.) profesor je na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta. Objavio je i nekoliko knjiga. Zanima se književnom teorijom, kulturalnim studijima, popularnom kulturom, kulturom putovanja, poviješću i teorijom pripovjednih žanrova. Trenutno pokušava napisati ponešto drukčiju sociologiju književnosti pod radnim naslovom Društveni život književnosti.