ALTERNATIVNA LEKTIRA: Šahovska novela

Dunja Janković, iz ciklusa "Rooms"
Dunja Janković, iz ciklusa "Rooms"
Stefan Zweig

ALTERNATIVNA LEKTIRA: Šahovska novela

Posljednje djelo austrijskog pisca Stefana Zweiga, napisano neposredno pred samoubojstvo koje je zajedno sa svojom drugom suprugom počinio 1942. u brazilskom Petropolisu, kamo se kao intelektualac židovskog podrijetla sklonio pred nacizmom, u nas je prevedeno još i kao "Novela o šahu", a nedavno je, igrom slučaja, izašlo u čak dvije nakladničke kuće
Već godinama smatram da fašizam nije primarno određen mržnjom, već površnošću. On svijet tumači jednoznačno i nedostaje mu mašta koja je potrebna da bi se zaista shvatila raznolikost tuđih iskustava, da bi se, barem u pokušaju, prodrlo u dubinu Drugoga. U tom smislu svaku dobru književnost smatram u osnovi antifašističkom

Program Alternativna lektira pokrenuli smo u želji da proširimo književni kanon i aktualni lektirni popis te stvorimo virtualni arhiv novih djela, pisaca i spisateljica, pristupa i tumačenja književnosti. Pozvali smo neke od najboljih ovdašnjih autora/ica da odaberu svoje lektirne favorite i o njima napišu interpretativne eseje. Dosada smo objavili više od dvadeset takvih priloga koje sve možete čitati u našoj rubrici Alternativna lektira.

Priznajem odmah na početku jednu od svojih brojnih mana: nisam uspješna u odabiru knjiga za druge ljude. Sastavljanje lektirnih popisa ne bi trebalo biti moj posao. Jedan od razloga leži u općenitoj odbojnosti prema činu izbora. Kao što teško odabirem koje ću cipele kupiti i nerijetko mi se, unatoč (pre)dugom razmišljanju, čini da sam odlučila pogrešno, tako mi i izbor jedne knjige koju ću predložiti za alternativnu lektiru predstavlja nezanemariv izvor tjeskobe. Drugi je razlog pitanje nekompatibilnosti ukusa. Redovito mi se događa da kolosalno promašim u procjeni mogućnosti da se neka knjiga svidi čitatelju kojemu je predlažem. Nemam spontani osjećaj što je za koga primjereno u emotivnom ili kognitivnom smislu. Ako i pogodim, ne znam kako sam to uspjela.

U svjetlu rečenoga jasno je da sam knjigu Šahovska novela Stefana Zweiga odabrala nakon mučnog premišljanja i da jedan dio mog mozga i dalje misli da je izbor pogrešan. Da, naravno da se takva knjiga, koja govori o sukobu prirode i intelekta, o naravi jedne prastare mentalne igre, o ljudskoj psihi u ekstremnim situacijama i sličnim intelektualnim i zamornim stvarima, ne bi svidjela srednjoškolcima. Naravno da smatram duboko problematičnom autorsku odluku da predstavnika naroda, tj. "prirode" prikaže kao glupog, lijenog i arogantnog seljaka (i još iz južnoslavenske provincije!), a predstavnika "intelekta" kao pripadnika najokorjelije bečke buržoazije bliske crkvi i monarhiji. Naravno da je na lektirnim popisima ionako previše bijelih muškaraca. No što reći, paradoksalna sam osoba: sposobna sam osjećati odbojnost prema određenim elementima književnog djela, a ipak biti obožavateljica istog. Takav je paradoks stalni izvor gore spomenute tjeskobe, velika mana. Ali i velika vrlina. Svatko bi, smatram, trebao biti spreman pretrpjeti malo te tjeskobe. Drugim riječima, da parafraziram sve odgajatelje koji su shvatili da će izgubiti bitku: danas čitamo Šahovsku novelu, jer ja tako kažem!

Što reći, paradoksalna sam osoba: sposobna sam osjećati odbojnost prema određenim elementima književnog djela, a ipak biti obožavateljica istog

Susret na brodu

Novela o šahu, izdanje Alfa
Izdanje Alfa, Zagreb, 2022. u prijevodu Snježane Zovko

Pa krenimo redom. Šahovska novela, posljednje djelo austrijskog pisca Stefana Zweiga, napisano neposredno pred samoubojstvo koje je zajedno sa svojom drugom suprugom počinio 1942. u brazilskom Petropolisu, kamo se kao intelektualac židovskog podrijetla sklonio pred nacizmom, u nas je prevedeno još i kao "Novela o šahu" (nedavno, igrom slučaja, izašlo u čak dvije nakladničke kuće). Priča ide ovako: neimenovani pripovjedač putuje parobrodom od New Yorka do Buenos Airesa, saznavši još pri ukrcavanju da će mu jedan od suputnika biti svjetski šahovski prvak Mirko Čentović, što ga odmah zaintrigira i omogući zaplet ove kratke knjige. Ne saznajemo točnu godinu njegova putovanja, ali možemo pretpostaviti da se radi o početku četrdesetih godina, jer se po nekim primjedbama pripovjedača može zaključiti da je progon Židova i nacističkih neistomišljenika u Europi već uzeo maha.

Mirko Čentović, opsežno portretiran na samom početku, prikazan je kao slabo obrazovan, tašt i neljubazan mladić koji se u šahovskom svijetu zatekao slučajno te svojom neuglađenom seljačkom pojavom i potpunim odsustvom mašte odskače od ostalih, redom obrazovanih i inteligentnih igrača šaha. Pripovjedača, međutim, Čentovićeva pojava zaintrigira upravo zbog svoje manijakalne posvećenosti šahu, zbog ograničenosti koja je, kako kaže, "bliža beskonačnom". On odlučuje da će mu se pošto-poto pokušati približiti ne bi li shvatio podrijetlo njegova neobjašnjivog dara. Da bi privukao Čentovićevu pažnju, počinje u salonu za pušenje igrati šah, najprije sa svojom ženom, a potom s izvjesnim McConnorom, škotskim inženjerom niskogradnje. Kada ovaj, inače imućan čovjek, sazna da se na brodu nalazi svjetski šahovski prvak, odmah odlučuje da s dotičnim mora zaigrati, ne pitajući za cijenu. Dogovara tako partiju za 250 dolara. S obzirom na to da je simultanka na brodu neizvediva, protiv Čentovića zajedno igraju svi zainteresirani igrači, a to su, osim pripovjedača i McConnora, još četvorica ili petorica putnika. Prvu partiju, očekivano, gube, ali na drugoj im se iznenada priključi nepoznat čovjek koji im pomogne da izbore remi. Na opće čuđenje, neznanac odbija novu partiju te se tiho povlači.

Pronašavši ga kasnije na palubi za šetanje, pripovjedač otkriva da se radi o dr. B.-u, njegovu zemljaku iz Austrije, koji mu, nakon kratkog ustručavanja, ispriča svoju tragičnu priču o tome kako je naučio igrati šah. B. je, naime, potomak obitelji koja je generacijama bila bliska crkvenim i monarhijskim krugovima te se kao odvjetnik brinuo o crkvenoj imovini, koju je nacionalsocijalizam u jednom trenutku počeo oduzimati. Kada ga uhite, nacisti ga ne podvrgavaju klasičnom mučenju, ali ga zatvaraju u potpuno praznu hotelsku sobu bez pogleda, u posvemašnje ništavilo u kojem postupno gubi osjećaj za stvarnost. Pri jednom od ispitivanja, međutim, B. uspijeva ukrasti knjigu iz džepa mantila koji visi na hodniku. Tek u svojoj sobi shvaća da se radi o šahovskom repetitoriju, zbirci stotinu i pedeset majstorskih partija. Isprva razočaran, postupno počinje učiti napamet partije opisane u knjizi. To mu ispočetka pomaže da ostane mentalno priseban, ali naposljetku upada u "šahovsku groznicu", stanje ludila u kojem napada svog čuvara, ozljeđuje se i dospijeva u bolnicu, odakle ga uspijeva izbaviti neki dobronamjerni liječnik. Tek na ovom brodu, kaže, uspio je shvatiti što mu se dogodilo.

Premda je ranije odbio novu partiju s Čentovićem pod izlikom da već više od dvadeset godina nije zaigrao šah, B. sada, nakon kratkog nagovaranja pripovjedača, ipak pristaje na revanš.

Neimenovani pripovjedač putuje parobrodom od New Yorka do Buenos Airesa, saznavši još pri ukrcavanju da će mu jedan od suputnika biti svjetski šahovski prvak Mirko Čentović, što ga odmah zaintrigira i omogući zaplet ove kratke knjige

Šahovska struktura

Sljedeći dan u tri popodne događa se čudo: Čentović predaje prvu partiju. Tijekom druge partije, međutim, uspijeva psihički prodrmati dr. B.-a tako što namjerno odugovlači sa svakim potezom. B. počinje opet upadati u stanje šahovske groznice te naposljetku u glavi zamjenjuje jednu partiju koju je pamtio iz repetitorija s drugom. Kad shvati da je stvar otišla predaleko i da bi mogla naštetiti B.-ovu psihičkom integritetu, pripovjedač ga, prešavši prstom preko ožiljka koji je zadobio u zarobljeništvu, podsjeća da bi trebao prestati igrati. B. se tada osvješćuje i na iznenađenje svih prisutnih, koji ne znaju što mu se dogodilo, napušta igru.

Koja je tema ove knjige? Središnji problem svakako je već spomenuti sukob prirode i intelekta, mehaničke vještine i imaginacije, koje su jasno utjelovljene u Čentoviću i dr. B.-u, pri čemu Čentoviću pripada "priroda", konkretna vještina, dakle izvršna sposobnost u kojoj nema mjesta mašti. Ta mehanička izvršnost, čovjek koji djeluje poput stroja usmjerenog k pobjedi, u prvi se mah pokazuje nedoraslom intelektu i mašti, ali naposljetku svojim nepoštenim metodama, zaključuje Zweig koji je i sam upravo prognan iz slobodarske Europe svoje mladosti, uspijeva prisiliti "intelekt" na uzmak. To je, dakle, središnja tema, ali novela se dotiče, kao sva dobra književnost, i niza sporednih tema. Brilijantno se objašnjava narav šaha, što je jedan od rijetkih slučajeva u povijesti svjetske književnosti, izvedena je kratka, ali iznimno precizna studija ljudske psihe u ekstremnim okolnostima izolacije, a knjiga posredno govori i o prirodi nacizma te suptilno naznačava pesimističnu procjenu budućnosti Europe.

Posebno je zanimljiva struktura naracije, koju bismo mogli nazvati "šahovskom". Poput šaha, priča se događa na ograničenom prostoru, prostoru broda, jasna je i čvrsta, jedan potez omogućuje drugi, a ipak pruža mnogobrojne mogućnosti tumačenja, pobuđuje maštu i vodi nas u neslućene prostore. Potezi autora pritom su neočekivani, ali ne i šokantni. Ne znamo koji će biti sljedeći, ali kad ga vidimo, čini nam se da je upravo taj trebalo povući. Sve je savršeno logično, gotovo hladno, a ipak nas uvlači u uzbuđenje nalik onome kad se igra šah. U tom smislu čini mi se da knjizi bolje pristaje naslov Šahovska novela nego Novela o šahu, jer se šah nalazi u samoj srži priče, a ne samo u motivsko-tematskom kompleksu.

Ima ovaj tekst i drugih vrlina: precizna karakterizacija svih likova, jasan stil, odsustvo nebitnog, tečno i zanatski dotjerano pripovijedanje. Nije zanemarivo ni što je tako kratak, pa ga je moguće pročitati u jednom dahu, što je uvijek prednost, pogotovo kad je riječ o lektirnom naslovu.

Poput šaha, priča se događa na ograničenom prostoru, prostoru broda, jasna je i čvrsta, jedan potez omogućuje drugi, a ipak pruža mnogobrojne mogućnosti tumačenja, pobuđuje maštu i vodi nas u neslućene prostore

Novela o šahu, izdanje Petrine knjige
Izdanje Petrine knjige, Zagreb, 2022. u prijevodu Branke Grubić

Antifašistička književnost

Premda neka čitanja, kao što je već rečeno, mogu dovoditi do zaključaka koji su problematični s više aspekata, najveća je vrlina ove knjige baš u tome što se može čitati na različite načine. Zweig pritom pokazuje iznimnu lucidnost kada odlučuje ne povezati nacizam uz nasilje i mržnju, nego uz manjak imaginacije. I sama već godinama smatram da fašizam nije primarno određen mržnjom, već površnošću. On svijet tumači jednoznačno i nedostaje mu mašta koja je potrebna da bi se zaista shvatila raznolikost tuđih iskustava, da bi se, barem u pokušaju, prodrlo u dubinu Drugoga. U tom smislu svaku dobru književnost smatram u osnovi antifašističkom, čak i kad njen tvorac nije antifašist, jer se temelji na principima radikalno drugačijima od fašizma. Ako želimo prihvatiti drugu osobu kao ljudsko biće u pravom smislu te riječi, moramo o njemu/njoj razmišljati "na način dobre književnosti", moramo fikciju  što tuđi životi za nas uvijek jesu učiniti što uvjerljivijom. Kad tuđe živote tumačimo kroz neuvjerljive, kičaste priče koje razni fašizmi ponavljaju kao banalnu mantru, rješavamo se, brzo i lako, one na početku spomenute tjeskobe, ali svodimo druge na prazni šablonski lik iz loše književnosti koji je lako prebrisati i zaboraviti. Zweigovo djelo zato ne treba pitanja za ponavljanje, ne treba perpetuiranje moga osobnog čitanja, nego pitanja za istraživanje i razmišljanje, pitanja za razvoj mašte.

Za one koji žele više

1. Istraži pravila i povijest šaha i objasni vlastito viđenje te igre.
2. Zamisli Čentovićevo djetinjstvo i ukratko ga ispričaj, ističući barem pet činjenica koje Zweig ne spominje.
3. Zamisli djetinjstvo dr. B.-a i primijeni isti postupak.
4. Zamisli gdje će završiti Čentović, B. i pripovjedač nakon što siđu s broda.
5. Oni koji žele znati mračnije neka pronađu objašnjenje koje je Zweig dao povodom svog samoubojstva.
6. A oni koji žele znati zbilja mračno neka razmisle zašto je Zweigova supruga, trideset godina mlađa bivša tajnica, odlučila poći s njim.

Dobra književnost uvijek potiče na razmišljanje. Čitanje bez razmišljanja štetnije je od nečitanja. Ako želite ne razmišljati, radije se, draga djeco, bavite heklanjem ili uzgojem kaktusa. Zweigova knjiga, sad već kažem s više uvjerenja, u tom je smislu pravi izbor.

Autorica ilustracije iz ciklusa "Rooms" je Dunja Janković, interdisciplinarna umjetnica čiji opus uključuje kolaže, instalacije, stripove, glazbene i video radova, a izlagan je i objavljivan u SAD-u, Francuskoj, Španjolskoj, Italiji, Portugalu, Švedskoj, Meksiku, Sloveniji, Srbiji, Hrvatskoj... Druge autoričine radove pogledajte u našoj Galeriji na ovoj poveznici.

Martina Vidaić (Zadar, 1986) autorica je četiri zbirke pjesama i dva romana, dobitnica "Gorana" za mlade 2011, Nagrade Ivan Goran Kovačić za zbirku "Mehanika peluda" 2019. i Nagrade Kamov za zbirku "Trg, tržnica, nož" 2021.