ALTERNATIVNA LEKTIRA: Gec i Majer

Portret David Albahari
David Albahari: "Das blaue Sofa", Berlin, 2011.
David Albahari

ALTERNATIVNA LEKTIRA: Gec i Majer

Urednik portala Kritika HDP Boris Postnikov za sat "alternativne lektire" bira roman "Gec i Majer" Davida Albaharija u kojem se o holokaustu govori onako kako se govoriti može samo kroz književnost
Nasuprot egzaktnim brojkama i pažljivim računicama stoji nerješiva enigma dvojice egzekutora. "Nikada ih nisam video, mogu samo da ih zamišljam", ponavlja pripovjedač. "Ne mogu, zapravo, nikako da ih zamislim." Fotografije ne postoje, imaginacija ne pomaže: jedino čime raspolaže, njihova su imena

Program Alternativna lektira pokrenuli smo u želji da proširimo književni kanon i aktualni lektirni popis te stvorimo virtualni arhiv novih djela, autora/ica, pristupa i tumačenja književnosti. Pozvali smo zato neke od najboljih ovdašnjih književnika/ca da sami odaberu svog lektirnog favorita i o njemu napišu interpretativni esej. Njihove tekstove objavljujemo svaki petak od ožujka do kraja srpnja. Program su originalno osmislile/i i uređuju ga urednice/i Kritike-hdp, a realizaciju je omogućilo Ministarstvo kulture i medija RH.

Na nekom nezamislivo slobodnijem i suvislijem popisu školske lektire – tamo gdje bi uključeni bili čak i suvremeni autori koji pišu srpskim jezikom – ne bi se moglo zaobići Davida Albaharija. Ima li, doista, boljeg izbora od pisca čiji je roman Mamac (1996) ujedno i prva knjiga „s one strane“ objavljena u Hrvatskoj nakon rata? Ima li boljeg izbora od autora koji se baš zbog tog rata, iako njime nije bio direktno pogođen, iz Srbije odselio u Kanadu, upisavši tako vlastitu životnu putanju u zajedničko postjugoslavensko iskustvo književnog egzila? Na takvom, boljem i pametnijem lektirnom popisu, odabir Albaharijevog romana Gec i Majer (1998) imao bi napokon i sitnu praktičnu prednost: knjiga je, baš poput Mamca, u međuvremenu izišla u Hrvatskoj, pa se srednjoškolci ne bi morali pretjerano pomučiti da pronađu svoj primjerak u lokalnim knjižnicama ili ponekoj preostaloj knjižari.

Gec i Majer, naslovnica hrvatskog izdanja

Opsesivna potraga

Sve su ovo, naravno, izvanjknjiževni motivi. Postoje, međutim, i „literarniji“ razlozi zbog kojih bi Geca i Majera vrijedilo predstaviti đacima. Neimenovani glavni lik i pripovjedač romana, naime, srednjoškolski je nastavnik: profesor „srpskohrvatskog jezika i književnosti jugoslovenskih naroda“ svojim učenicima očajnički pokušava razjasniti užase holokausta, iako ti užasi njemu samom ostaju neshvatljivi. On obilazi arhive i muzeje, proučava povijesne zapise i studije, pokušavajući rekonstruirati mašineriju organiziranog istrebljenja židovskih žena, staraca i djece u (novo)beogradskom logoru Sajmište početkom četrdesetih, nakon što su gotovo svi židovski muškarci u Srbiji bili strijeljani. Ujedno, pokušava rekonstruirati vlastito porodično stablo: većina profesorovih rođakinja i rođaka nestala je u Sajmištu, dok se on – tada još maleni dječak – s majkom skrivao u obližnjem selu. Opsesivna potraga dovodi ga naposljetku do Vilhelma Geca i Ervina Majera. Prema sačuvanim podacima, tako su se zvala dvojica njemačkih oficira zaduženih za masovno ubijanje logoraša jezivo jednostavnom i ekonomičnom metodom: ukrcavali su ih u stražnji dio vojnog kamiona, najavivši im transport u neki drugi logor, a onda, za vrijeme vožnje, dugom bi cijevi spojili auspuh s unutrašnjošću kamiona. Ugljični monoksid brzo je davio ljude, nagurane u prikolici: trebalo je samo još istovariti hrpu leševa u veliku raku pa ih zatrpati. 
Detalji koje profesor navodi, prepisujući ih iz arhivskih materijala, provjereni su i precizni: marka kamiona, razmak osovina, broj vožnji potrebnih da se na putu od Sajmišta do obližnje masovne grobnice pobije oko pet hiljada žena, djece i staraca. Nasuprot egzaktnim brojkama i pažljivim računicama stoji međutim nerješiva enigma dvojice egzekutora. „Nikada ih nisam video, mogu samo da ih zamišljam“, ponavlja pripovjedač. „Ne mogu, zapravo, nikako da ih zamislim.“ Fotografije ne postoje, imaginacija ne pomaže: jedino čime raspolaže, njihova su imena.

Banalnost zla

„Prvo Gec, ili Majer, doveze kamion do ulaza u logor, a onda Majer, ili Gec, otvara prostrani stražnji deo (…) Kada pređu most i malo odmaknu, staju kraj puta, a Gec, ili Majer, izlazi, podvlači se ispod Zaurera, i spaja izduvnu cev motora s otvorom na karoseriji.“
Pa onda, nešto kasnije:
„Deca su, na primer, verovala Gecu, ili Majeru, kada bi čvrstim korakom ušao u logor, ogrejan prolećnim suncem, uzimao ih u naručje i delio bombone. Kako je Gec, ili Majer, voleo decu!“
I tako sve dok se dvije bezlične aveti iz prošlosti poput sjenki ne zalijepe uz pripovjedača, izluđenog nemogućnošću da ih sami sebi predstavi:
„Pokušavam da zamislim kako izgledamo nas trojica dok sedimo na klupi u parku, Gec, ili Majer, s moje desne, a Majer, ili Gec, s leve strane.“
Ovaj lajtmotiv alteriranja dva naslovna imena osnovni je i najupečatljiviji postupak romana: Gec, a možda je to bio Majer; Majer, a možda je to bio Gec… Semantička klackalica pripovjedačkog očaja pritom kao da priziva onaj poznati poučak Hannah Arendt o banalnosti zla: „Svako je mogao da bude Gec. Svako je mogao da bude Majer.“ I eto novog razloga za uvrštavanje Albaharijeva romana na popis školske lektire: ima li boljeg načina da se učenicima pokuša približiti užas holokausta od teze prema kojoj zlo nisu činili nedokučivi monstrumi, nego obični, uzorni, poslušni građani, kakvima smo svakodnevno okruženi?

Ali onda opet, već na drugi pogled, postaje jasno koliko je interpretacija oslonjena na „banalnost zla“ i sama banalna.

Književnost i povijest

Jer književnost, insistira Albaharijev pripovjedač, nije isto što i povijest, pa ovdje nije riječ o romanesknoj „ilustraciji“ filozofsko-povijesnih teza, nego o tome da se povijest pokuša zahvatiti strogo književnim postupcima i sredstvima. „Istorija nam, recimo, suvoparno saopštava da su nemačke okupacione vlasti pomenutog šesnaestog aprila 1941. godine izdale naredbu o registrovanju i obeležavanju svih Jevreja, te da se do trinaestog jula iste godine (…) prijavilo skoro devet i po hiljada beogradskih Jevreja. Tu istorija stavlja tačku. Dovoljno je, međutim, upitati se kako se svako od tih devet i po hiljada muškaraca, žena i dece osetio kada je stavio žutu traku ili šestokraku zvezdu, i istorija će početi da se mrvi i raspada.“ A tamo gdje se istorija mrvi i raspada, započinje priča: mukotrpni posao prikupljanja krhotina preuzima književnost.
I evo nas dakle opet na početku, evo nas natrag kod naslova, evo nas pored Geca i Majera. Prema Rolandu Barthesu, upravo je ime književnog lika ono što stvara iluziju o tome da je taj lik nešto više od pukog zbroja vlastitih karakteristika rasutih tekstom, da je neka „stvarna“ individua. Ali što onda kada književnim likovima ne oduzmemo samo čitalačku iluziju „realnosti“ i „punoće“, nego neopozivo prekinemo čak i vezu s njihovim tekstualnim svojstvima, ne dozvoljavajući im nikada da do kraja postanu „netko“, ali ni da se rasprše u bezimenom ništavilu? Postaje li tada Barthesova „papirnata“ i tekstocentrična pouka neka vrsta osvetničkog oružja? Ne oduzima li Albahari književnim sredstvima Gecu i Majeru – tim „stvarnim“ povijesnim akterima nacističke mašinerije zla – posljednji trag individualnosti, upravo kao što su ga oni oduzimali svojim žrtvama? I ne čini li to tako da im, uporno insistirajući na njihovim imenima, svejedno ne daruje milost zaborava? Nije li to ista ona desubjektivacija kojoj su bile izložene žrtve logora, ovoga puta okrenuta u suprotnom smjeru?

Ali onda opet: tko se ovdje zapravo desubjektivizira? Gec i Majer, ili pripovjedač, čija se svijest, suočena s jezivim zločinima, prema kraju romana dezintegrira i raspada?

Kamion za ubijanje Židova

 

Vrijeme radnje

Sve su ovo, kao što se kaže jezikom lektirnih obaveza i strogih školskih programa, pitanja za raspravu. A kada ih se već nakupilo tako mnogo, evo još poneko. Kada se, primjerice, odvija „radnja“ romana? Podatak o tome nigdje se u tekstu direktno ne spominje, ali baš zato standardna lektirna zadaća definiranja „vremena radnje“ sada može postati dobra vježba iz malo pažljivijeg čitanja. Na jednom mjestu, pripovjedač kaže da je rođen točno u ponoć sa 17. na 18. maja 1940. Na drugom, govori da je „prevalio pedesetu“. Ne zaboravimo: on je „profesor srpskohrvatskog jezika i književnosti jugoslavenskih naroda“. Iz nekoliko usputnih indicija, ubrzo postaje jasno da se krećemo u periodu ne ranijem od proljeća 1990., ali ni kasnijem od konačnog raspada Jugoslavije, kada će radna mjesta svih profesora „srpskohrvatskog jezika i književnosti jugoslovenskih naroda“ promijeniti nazive. Pripovjedačev opsesivni pokušaj rekonstrukcije zbivanja u logoru Sajmište podudara se, dakle, s posljednjim danima nekada zajedničke države, s erupcijom nacionalizma, masovnim demonstracijama i prvim oružanim sukobima. Sve to on, međutim, nijednom ne spominje. Zašto, izučavajući prošli rat, ne govori baš ništa o onome koji se očito sprema? Zašto, dok jezikom pokušava obuhvatiti neizrecivi užas, ne primjećuje da njegov „srpskohrvatski jezik“ nepovratno nestaje? Zašto, dok mu se raspada svijest, ne vidi da se oko njega raspada država? Je li pripovjedač do te mjere uvučen u svoje istraživanje da mu nužno promiče neposredna stvarnost, ili kroz tu šutnju ipak nešto poručuje? Nakon što smo pažljivo i precizno ustanovili „vrijeme radnje“, ne odzvanja li ipak drukčije barem poneka rečenica romana? Poput, recimo, one koju profesor izgovara gledajući s mjesta nekadašnjeg logora preko rijeke, prema Beogradu: „Nije to, naravno, bio isti grad kao onaj u kojeg su nekada gladno zurili logoraši, ali ćutao je na isti način.“ 
Ili poput ovih: „Neke stvari se nikada ne mogu pojmiti, i možda je najbolje da tako ostanu, da besmisao postane njihov jedini smisao. Recimo, grupa ljudi sedne za sto i donese odluku da uništi ceo jedan narod.“
Sva su ova pitanja ujedno i čvrsti razlozi zbog kojih bi hrvatski popis lektirnih naslova bio slobodniji, suvisliji i bogatiji kada bi na njemu završio roman jednog suvremenog autora o Drugom svjetskom ratu u Beogradu i o sudbini Jevreja, napisan srpskim jezikom.

Ili je to možda ipak bio isti rat. 
Ili su to bili Židovi. 
Ili je jezik srpskohrvatski.


Pitanja i zadaci za one koji žele znati više

1. Pročitaj roman Daše Drndić Sonnenschein koji također govori o holokaustu. Obrati pažnju na dugi, umetnuti popis imena žrtava, kao i na lajtmotiv: „Iza svakog imena krije se priča.“ Po čemu je sličan, a po čemu različit tretman osobnog imena kod Drndić i kod Albaharija?
2. Je li profesor iz Albaharijevog romana uspio nečemu naučiti svoje đake, ako na jednom mjestu zaključuje kako je barem „prosuo seme pamćenja“, ali u završnoj rečenici romana – doslovce – udara u zid?
3. Moraš li znati odgovor na prethodno pitanje da bi mogla reći kako si iz Albaharijevog romana ti naučila nešto o holokaustu?
4. Ako želiš „znati više“, što je ono „više“ koje – za razliku od povijesti, sociologije, politologije – možeš saznati samo iz književnosti?

Boris Postnikov (1979.) je urednik kulture u tjedniku Novosti, kolumnist i esejist.