ALTERNATIVNA LEKTIRA: Adio kauboju

Detalj s naslovnice Adio Kauboju
Olja Savičević Ivančević

ALTERNATIVNA LEKTIRA: Adio kauboju

Svoj sat "Alternativne lektire" Jagna Pogačnik posvećuje romanu Olje Savičević Ivančević "Adio kauboju", kao predlošku za promišljanje o tome kako je biti malo drukčiji "oduvijek bio dobar razlog da te razbiju"
Olja Savičević Ivančević: "Adio kauboju", Algoritam, Zagreb 2010.
Važno mi je da shvatiš kakav i koji sustav kritizira ovaj roman; društveni, ali i književni. Svaki koji čini podjele, onemogućava, propisuje stroga pravila i guši slobodu. Važno mi je da u svom životu uvijek budeš kauboj(ica) i ne pristaneš na pravila grupe kad vidiš da su ona glupa i za neke isključujuća.

Program Alternativna lektira pokrenuli smo u želji da proširimo književni kanon i aktualni lektirni popis te stvorimo virtualni arhiv novih djela, pisaca i spisateljica, pristupa i tumačenja književnosti. Pozvali smo neke od najboljih ovdašnjih autora/ica da odaberu svoje lektirne favorite i o njima napišu interpretativne eseje. Od ožujka do kolovoza 2021. objavili smo više od 20 takvih lektirnih prijedloga koje možete pročitati u rubrici Alternativna lektira. Početkom 2022., nakon kraće pauze, iznova zakazujemo sate alternativne edukacije petkom na Kritici-hdp.

Draga moja maturantice,

Pišem ti nešto manje od pola godine prije no što ćeš raspakirati vrećicu u kojoj će se nalaziti test državne mature iz Hrvatskog jezika kojim bi trebala pokazati znanje što si ga stekla tijekom četverogodišnjeg gimnazijskog obrazovanja, iz jednog od svojih (do gimnazije, svakako) omiljenih predmeta. Obećala sam ti da neću paničariti, za što nisam sigurna hoću li uspjeti, no obećala sam i da se neću javno oglašavati o ovoj temi dok god ti ne izađeš iz sustava. Još je malo do toga preostalo i jednostavno ne mogu šutjeti, uostalom prozvana sam! Mogu li pisati o alternativnoj lektiri, a da uopće ne spomenem tebe i sve ono što obje već dugo znamo? Ne bih to bila ja, to dobro znaš, a oni koji bi se mogli naljutiti ionako ne čitaju ovakve portale. Kao što ni ti nećeš biti ti kad raspakiraš vrećicu i prioneš uredno stavljati križiće uz odgovore na pitanja koje će ti zadati. To smo se već dogovorile, da ne budeš ti, osobito kad dan kasnije dobiješ teme za esej. Zaboravi da si ikad išla na Lidrano, takvi obično nastradaju, zaboravi da si ikada nešto pisala, odmakni se od svega onoga što doista misliš o djelu koje ti zadaju za analizu i nikako ne pili svojim mišljenjem, osobito ako je kritičko. Nauči napamet onih nekoliko fraza o djelima što su ti ih stavili u katalog (samo ih je 10, sitnica), malo ih prepričaj, nikako ne koristi umetnute rečenice i puno zareza, ne postavljaj pitanja, ne koristi preneseno značenje, božesačuvaj previše pridjeva ili inverzije, piši što jednostavnije, a teze neka ti svakako budu is-klju-či-vo iz skripte. Ne izmišljaj neke druge, čak i ako znaš da su točne. Postoji samo jedno ispravno mišljenje o Kiklopu, ali svi se nadaju da vam neće dati baš Kiklopa; svake godine tisuće se maturanata pridružuje ekipi za grupnu molitvu da ih slučajno ne dopadne ta strahota, potaknuti svojim profesorima koji kažu – to vam je jako teško, morat ćete malo preskakati... Zašto bi netko bio tako zao i stavio u maturu Kiklopa, kad i profesori na njemu lome zube? Pa sjećaš se onog legendarnog: „U redu, Marinković je erudit, ali što kad ja nisam? Ide mi na živce!“  U glavi cijelo vrijeme deklamiraj: A1, B2, C3, pretvaraj svoje rečenice u brojke i bodove, onda prebroji riječi da ih ne bude ni previše ni premalo, nego točno na sredini, jer su te tako naučili da je najbolje, ne samo u eseju nego općenito. I pazi na rukopis, on je kao neki opći dojam kad nekoga upoznaš i piši onako kako bi školsku zadaću napisao netko od najvećih prirodnjaka u razredu. Samo činjenice, samo provjereno, ne mijenjaj uvriježeno, moraš dokazati da si pročitala skripte, književni predložak manje je važan. Znaš da više nitko ne čita izvorni tekst, a opet svi nekako prođu. Uz pomoć skripti. I bit će to dobro, sve će biti dobro. Kad sve zbrojiš i oduzmeš, taj ti dio mature ionako nosi neki mali postotak za dalje, boli te đon.

Glavno je da sve ovo prođe, zar ne? Sve si probala, pola-pola. Dvije godine obične, pa dvije škole za život. Kombinacija iz snova. Prve dvije su bile više štreberske, a druge dvije, ne znam je li ti bila bolja škola ili život? Vani pandemija, neko vrijeme škola na laptopu i mobitelu, u početku je to bilo malo i zabavno, ali brzo je prestalo biti... Kad ste se konačno vratili, sve je bilo čudno. Škola i život u školi za život; filozofiju ste učili radeći bookmarkere s lijepim citatima tko bolje izreže veći je Hegel! Spremili su te, eto, da jednom možeš biti influencerica za filozofiju, ali svakako uz bookmarker dodaj i neku lijepu šalicu za kavu, isto s citatom, ali nemoj da budu Schopenhauer ili Nietzsche, to nikako, ne vole to ljudi. Više neki ležerniji pristup. Lektire su vam skresali na mjeru onih koji će jednoga dana slagati nutricionističke jelovnike, a ono što je od njih preostalo tako ste i analizirali, nutricionistički. 10 dkg manijaka koji ubija staricu, 5 g psihopata koji ne plače kad mu umre mama, 5 g luđakinje koja bi pokopala brata, 2 dcl onog što plazi po zidovima jer misli da je kukac i prstohvat mekušca kojeg boli svijet pa se ubije jer cura ima drugog. Čekati dok prokuha i - eto kataloga! Nema rasprava, nema pitanja, zapiši što ti govore čitajući iz stare bilježnice fotokopirane od neke kolegice, davnih dana dok se još studiralo. Neki dijelovi kopije više se ne vide, zub vremena, zato neke rečenice i djeluju totalno besmisleno, kao odrezano. Ono što sam kao gimnazijalka pročitala u dva mjeseca, vama su razvukli na čitavu godinu, skoro dvije. Jasno, da biste imali vremena učiti o avangardi pomoću reklame za Poli-salamu manje je više dobar reklamni slogan, paradoks, Ionesco bi bio sjajan copyrighter. Ali sve je dobro, svatko može pronaći reklamu za Poli-salamu, svatko se može potruditi i izrezati ravan bookmarker, škola je za život, a život nam je, kao i škola, excuse my french, zakurac.

Najsretnija sam ipak što ćeš toj maturi za pola godine pristupiti s figom u džepu, to smatram svojim najvećim postignućem. Dok te iz hrvatskog jezika, a bogme i književnosti,  budu pitali, kao što vidimo iz oglednog testa:  

Što od sljedećega nije dio postupka dobivanja fizičke kartice za Revolutov račun?

A. davanje naredbe za dobivanje kartice
B. navođenje adrese dostave
C. određivanje vrste dostave
D. promjena PIN-a kartice

i dok budeš pronalazila kraj kojeg slova treba nabaciti križić (točan je odgovor D!), ipak ćeš znati da postoje tisuće i tisuće sjajnih knjiga za koje nikada nisi čula u školi za život i potrebno je još samo malo, kad vratiš taj test dežurnom profesoru, zapakiraš svoju vrećicu, pokupiš stvari i postaneš potpuno slobodna u izboru onoga što želiš čitati. Kad izađeš iz škole za život, vjeruj mi, čitanje tek može početi.

naslovnica Adio kauboju

Adio kauboju Olje Savičević Ivančević, na primjer, već si pročitala za vrelih ljetnih dana na otoku, pa se u nastavku ovoga pisma i ne obraćam tebi, slobodno ga možeš prestati čitati. Prelazim na imaginarnog čitatelja/icu, onog/u koji je kroz školu za život ipak naslutio/la kako će se za dobru lektiru pobrinuti život, a manje škola. Ako, dakako, slučajno nisu naišli na dobrog profesora/icu. Osobno ih poznajem desetak, dvoje od njih su (i) pisci, pa su šanse male. Ne moraš ga čitati dalje, ali molim te šeraj poveznicu na Instagramu, napravi od njega neki bookmarker, stvori šansu da ga pročita netko kome treba.

1. O čemu ćeš čitati kad budeš čitao/la Adio kauboju?

Kad budeš čitao/la Adio kauboju čitat ćeš priču o Dadi koju svi zovu Ruzinava (škola za život negdje duboko u meni sad podsjeća na Ruzinavi brod Daleke Obale, kako bi razumio/la o čemu se radi), djevojci koja se vraća u rodni dalmatinski gradić kako bi se ponovo suočila s majkom (indikativno ‘skraćenom’ na dvoslovje Ma), sestrom, grobovima oca i brata i svom tom prašnjavom i klaustrofobičnom malomišćanskom prošlošću i sadašnjošću. Primijetit ćeš, možda, kako to s jedne strane funkcionira kao priča o filiplatinoviczovskom povratku kao početku potrage za identitetom, premda nisam sigurna da ste Povratak Filipa Latinovicza shvatili baš kako treba jer ove godine nije u katalogu za maturu, pa stoga nije ni bitan. Ruzinava, naime, pokušava rasvijetliti neke tajne, vezane prije svega uz bratovo samoubojstvo i nestanak staroga susjeda optuživanog za pedofiliju te njihove međusobne veze, ali i ponovo rastvoriti tešku prtljagu vlastitog odrastanja koje su obilježile obiteljske tragedije i ksenofobičnost rodnog mjesta prema svima koji su zbog toga što su drukčiji jednostavno tretirani kao stranci. Najdublji se motiv Dadina povratka nalazi u njezinom pokušaju istrage okolnosti koje su dovele njezinog mlađeg brata Danijela do samoubojstva i njegovu povezanost s Her Profesorom, veterinarom za kojeg postoji sumnja da je pedofilski iskorištavao Danijela. Kad budeš imao/la vremena, svakako razmisli o rečenici: „Moja je soba kutija u kući kutiji“ i tome jesi li ikada imao/la slične asocijacije.

“Stranče, ovdje te zakon ne štiti”, grafit s početka knjige, sublimira životnu filozofiju toga tako tipičnog, a u literarnoj izvedbi toliko svojeg mikrosvijeta ovoga romana. Ruzinava je crvenokosa, njezin je otac bio potomak Švabe, ničiji i drukčiji, njezin se brat nije mogao othrvati nasilju i netrpeljivosti lokalne ekipe, pa ne preostaje drugo do uhvatiti se vesterna jer u njima nakon dugotrajne pucnjave ipak pobjeđuju pozitivci. Vestern je u tkivo ovog romana ugrađen kao jedna od žanrovskih odrednica, ali i kao tema koja se propituje i kojoj se kao u zrcalnoj slici pridodaje snimanje pravog filma koje se poklapa s povratkom Ruzinave u gradić. Adio kauboju vrlo vješto, u poetskim slikama i sjajno izbrušenim rečenicama, prepleće marinkovićevske i novakovske (prvi je autor tog strašnog Kiklopa, za drugog možda nisi čuo/la jer Mirisi, zlato i tamjan nisu u katalogu) fjake s prerijom špageti vesterna, briljantne fragmente tradicionalnog (poput onoga o procesiji za Svetog Fjoka) s onim posttranzicijskim, jer i u Staro Naselje je stiglo novo poduzetništvo, a sve skupa utapa u atmosferu pomno građenu detaljima, mirisima i bojama.

Pojavljuju se u romanu i brojni drugi likovi i na njih također obrati pažnju – od pokojne prababe Oblapornice i njezinih muževa, čudakinje Marije Čarije koja je istjerujući pravdu za svoju kokoš na kraju napravila bizaran pokolj, tajanstvenog Karla Šaina, žigola Anđela, pa do zvijezde vesterna Neda Montgomeryja. Razmisli i o ulozi lokalnog moćnika Vrdovđeka koji je gospodar svega u tom Naselju. Za svakoga od njih, sigurna sam, možeš pronaći stvarni primjer iz života.

2. Zašto mi je bitno da pročitaš Adio kauboju?

Taj ‘naš’ Twin Peaks (ne znam je li u školi za život, među svim tim Poli-salamama bilo vremena spomenuti Davida Lyncha?) kojim osim glavnih ‘prošetaju’ i neki sporedni, vrlo osobeni likovi, izgrađen finim proznim tkanjem, istovremeno je i priča o nasilju i netolerenciji, kritika stvarnosti u kojoj čak ni vesterni i njihovi junaci više nisu ono što su nekad bili. U zemlji u kojoj živiš i u vrijeme u kojem maturiraš važno mi je da pročitaš nešto o drugima i drugačijima, važno mi je da upoznaš Danijela, brata Ruzinave koji se izvršio samoubojstvo. Promisliš o obiteljskim i generacijskim odnosima, o lokalnom tranzicijskom gazdi, lažnim herojima, spisateljici gospođi 0 (Nula) i Anđelu s usnom harmonikom. No, prije svega, zaista prije svega, Danijelu i tome kako je riječ o mladom, lijepom i pametnom momku, s „nogama na zemlji i glavom u oblacima“, koji je mogao postati astronom ili pjesnik, ali se ubio bacivši se pod vlak u misterioznim okolnostima. Prije toga maltretirala ga je lokalna ekipa onih koji su najjači kad su u grupi, koja ne oprašta kad netko „ne briljira u svakodnevnim stvarima“. A u školi? „U školi je bio sporiji od ostalih. Nastavnici su govorili da je dekoncentriran...“ Klasika! Kao jedno od ključnih pitanja koje bih ti postavila nakon čitanja, naime, bilo bi ovo  „Koliko šanse ima pjesnik, ili revolucionar, kozmolog, crvenokoso dijete, pa i prenačitani debeli veterinar u gradu bez metafizike?“ Uvijek ga imaj na umu, nevezano uz čitanje.

Važno mi je i to da shvatiš kakav i koji sustav kritizira ovaj roman; društveni, ali i književni. Svaki koji čini podjele, onemogućava, propisuje stroga pravila i guši slobodu. Važno mi je da u svom životu uvijek budeš kauboj(ica) i ne pristaneš na pravila grupe kad vidiš da su ona glupa i za neke isključujuća.

Portret Olja Savičević Ivančević
Olja Savičević Ivančević, foto: Mladen Jergović

3. O čemu ćeš razmišljati nakon što pročitaš Adio kauboju?

Prvo o vesternu. Nadam se da žanr nije problem, makar iz crtanih filmova i stripova. Možda si primijetio/la kako se u romanu, kao slikoviti par, pojavljuju Dalmacija i Divlji zapad i ako si pomislio/la kako je time izrečena kritika hrvatskoga društva, iza čije permanentne fjake taj naš divlji zapad igra po svojim, korumpiranim i patrijarhalnim pravilima kojima dominiraju bezakonje i lokalni moćnici, potpuno si u pravu. Istina, kauboji i vesterni obilježili su djetinjstvo glavne junakinje i njezina brata, kao dječja igra, ali prije svega kao genetska uputa oca, filmofila i ljubitelja toga žanra. Pitat ćeš se – a gdje je tu kauboj, osim na kraju romana u kojem se u Starom naselju doista snima film? Reći ću ti – Ruzinava je kauboj(ica), hrabra, pravična, svojeglava, u potrazi za istinom. Ona ne dopušta drugima da joj kroje život, teži biti slobodna u svim aspektima svog života, pa tako i seksualnom, ona jednostavno uzima stvari u svoje ruke i riskira.  Ona je taj usamljeni jahač u preriji, ali kad na kraju ode iz Starog Naselja, kao što i inače odlaze usamljeni jahači, ipak sve neće biti isto kao prije.

Flashbackovi u doba odrastanja dokazuju kako je oduvijek bila fajterica. Sjeti se scene u kojoj, na dan zaštitnika mjesta Svetog Fjoka, šiša kosu da bi mogla nositi svijeću u procesiji. Sjeti se njezinog razgovora s bratom kojim negira patrijarhalne kodove Starog naselja, ali i šire: „Ne možeš biti kapetan”, rekao je Dani jučer dok smo plovili na morskoj griži. (...) “Kapetanica!” vrisnula sam. “Ne razumiš, to ne postoji. Kapetan, kauboj ili žena pop, toga nema” slegnuo je ramenima. “Šta ću ti ja”, rekao je i nasmiješio se, a sjećam se, falio mu je jedan zub. A Calamity Jane?! povikala sam jarosno. Zamislio se. “Ona poslije postane obična dama.”

Razmišljat ćeš i o tome kako autorica koristi elemente popularne kulture – glazbe, stripa, grafita, jezik novih medija (smajlići, skraćenice) i to će ti, vjerujem, biti blisko i simpatično. Da, i to se može u književnom tekstu. Barem još neko vrijeme, dok se ne donese neki zakon koji propisuje kaznu za nepoćudne riječi. Ako ga ikada bude, molim te, plati kaznu!

Pitat ćeš se i kakav je to stil kojim autorica piše? Podsjećat će te na ono nešto poezije koju si čitao/la, a ipak je proza. Ne znam jesi li već imao/la priliku čitati tako nešto, naime, imam osjećaj da pod romanima prosječan maturant/ica pred očima ima prototip realizma. Ovdje je pripovijedanje doista prepuno stilskih figura, sve je senzualno i tjelesno, mirisi, boje i zvukovi sklapaju se u sinesteziju (da, ona nije rezervirana samo za Baudelairea i Matoša) i prepusti joj se.

Nadam se i da ćeš zamijetiti jedan od ključnih aspekata ovog romana. Jesi li primijetio/la kako se Ruzinava nekako koleba između toga da presiječe sve spone s djetinjstvom i zavičajem ili da se u njega vrati? Kako se boji i jednog i drugog – zauvijek otići i zauvijek ostati. A znaš li kad je, nakon što se vratila, konačno otišla? Kad je shvatila da je Anđelo, prekrasan momak u kojeg se zaljubila, nešto krio, prešutio da je bio u društvu onih koji su joj maltretirali brata. Izdaja, šutnja, laž, to je okidač za djelovanje.

Na kraju ćeš možda biti zbunjen/a, pitat ćeš se tko je gospođa O koja Ruzinavoj krade bilješke. Razmisli o odnosu autora, pripovjedača i lika i o tome kome zapravo pripada priča kad bude ispričana. Kao i o odnosu zbilje i fikcije, što je dosta veliki problem svakog prosječnog maturanta. Gospođa spisateljica O, reći će Ruzinava – laže! Ili, ublaženo rečeno – „Ona je katkad izmišljala stvari“. Podvuci rečenicu u nastavku i sjeti je se svaki put kad čitaš romane za koje ti se čini da su autobiografski: „Kao svaki rođeni pripovjedač koji žrtvuje istinu na oltaru priče...“

Ipak ćeš znati da postoje tisuće i tisuće sjajnih knjiga za koje nikada nisi čula u školi za život i potrebno je još samo malo, kad vratiš taj test dežurnom profesoru, zapakiraš svoju vrećicu, pokupiš stvari i postaneš potpuno slobodna u izboru onoga što želiš čitati. Kad izađeš iz škole za život, vjeruj mi, čitanje tek može početi

4. Koja ćeš si pitanja sam/a postavljati nakon što pročitaš Adio kauboju?

Vjerujem da će jedno od tih pitanja biti zbog čega nisi do sada čitao/la više romana u kojima je glavna junakinja kaubojica. Kad se sretnemo nekom drugom prigodom ispričat ću ti sve o kanonu i tko ga tvori i propisuje, o povijestima književnosti i povijesti općenito. Dakako, i o školskim programima. Pitat ćeš se sigurno i zašto do sada nisi naišao/la na ovu knjigu i zašto ti je nisu preporučili u školi? Reći ćeš mi kako ste, primjerice, čitali Goniča zmajeva Khaleda Hosseinija i da je to bila lektira po izboru koja je najbolje prošla u razredu. Zašto niste čitali više takvih knjiga? Tri su odgovora na to, barem tako mislim. Prvi je taj što nisu u tom famoznom katalogu za maturu, a vi se sve četiri godine pripremate samo za to – kako udovoljiti katalogu. Drugi je taj što je linijom manjeg otpora sigurnije izabrati stranog pisca, jer je lakše čitati roman o strahotama u Afganistanu, nego, oprosti ali psovka je legitiman oblik izražavanja, zaviriti u vlastita govna. I treći, zato što je postojala jedna nagrada za mlade čitatelje koja bi upravo Adio kauboju Olje Savičević Ivančević dovela pred učenike-čitatelje, ali je propala prije nego je i krenula. Jer su se žiriji koji su birali knjige posvađali s organizatorima, raspali i sve je propalo. Ako me pitaš koji je uzrok tome – branili su jednog pisca, koji je vjerojatno „mogao biti astronom“ ali je postao pjesnik, i bio je malo drukčiji od ostalih „što je oduvijek dobar razlog da te razbiju“. Ruzinava zna da su izdajice najgore, pa su se autorica Kauboja i žiriji složili s njom. Jer su čitali Adio kauboju, pa kao i Ruzinava, a bogme i Dante (nije u katalogu, ali može zapasti u ABC-pitalicama) misle da su izdaje najgore.  

5. Zašto Adio kauboju nije na popisu obavezne lektire?

Nisam sigurna, ali imam svoje mišljenje. Vjerojatno zato što je od Adio kauboju dosta teško napraviti bookmarker. Što ćeš na njega napisati, a da nikoga ne uzruja? To kako se svatko tko se usuđuje biti drukčiji okrutno kažnjava, jer zakon ovdje ne štiti strance? Ako se kojim slučajem, nikad ne znaš, nađeš u situaciji da to netko od tebe traži, prilažem mali šalabahter, rečenice koje bih ti preporučila zapisati u toj prigodi:

1. „Prikače ti smrdljivu značku koju ne vide samo oni koji su obilježeni.“

2. „Biti bar malo drukčiji, oduvijek je bio dobar razlog da te razbiju.“

3. „Izdajica ili nasilnik, to nije bio. Svi kvarni su ili jedno ili drugo. S takvima ne treba imati posla.“

Na kraju neću ovome dodati klasičnu preporuku – za one koji žele više, jer nakon što pročitaš Adio kauboju uvjerena sam da ćeš to 'više' pronaći sam/a. Tome knjige, naime, i služe. Znaš kako na jednom mjestu kaže Ruzinava: „Premda se u ovom trenutku tako ne čini – imam sve što mi je potrebno“.

Olja Savičević Ivančević je spisateljica i pjesnikinja, rođena 1974. u Splitu. Završila je studij hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru gdje je studirala i na Poslijediplomskom studiju iz književnosti. Književnim radom profesionalno se bavi zadnjih petnaest godina, a osim proze i poezije, piše književne kolumne, dramske tekstove za djecu i mlade, slikovnice te vodi radionice kreativnog pisanja. Knjige su joj prevedene na jedanaest svjetskih jezika, objavljene u trinaest zemalja u Europi te u SAD-u. Pojedinačne pjesme i priče prevedene su i objavljene na tridesetak jezika. Između ostaloga, objavila je romane Adio kauboju, Pjevač u noći; zbirke priča Nasmijati psa, Mamasafari; zbirke poezije: Kućna pravila, Divlje i tvoje, itd. Živi i radi u Zagrebu i Korčuli. Više na autoričinoj osobnoj stranici.

Jagna Pogačnik je književna kritičarka, prevoditeljica i urednica