U ovom poslu cenzurira excel-tablica s podacima o strukturi publike

Fotografija Vlade Bulića, autor: Ladislav Tomičić
Foto: Ladislav Tomičić
Vlado Bulić

U ovom poslu cenzurira excel-tablica s podacima o strukturi publike

S Vladom Bulićem, koautorom mnogih uspješnih domaćih TV serija, razgovaramo o scenarističkom zanatu, humorističkim sapunicama i izazovu pisanja za publiku
Sa svojim timom, a izdvajamo Mirnu Miličić i Gorana Rukavinu kao stalne suradnike, Bulić potpisuje oko 950 epizoda vrlo uspješnih domaćih TV serija. Uz to, on je i bloger, pjesnik i nagrađivani romanopisac

Vlado Bulić prvo se pojavio kao Denis Lalić, kao bloger bloga „Pušiona“. Sjećaš li se te pionirske faze interneta i kako si se odlučio za blog i pseudonim?

Naravno da se sjećam. Index.hr na kojem je izlazila „Pušiona“, izgledao je tada kao garažni bend. U toj „garažnoj“ atmosferi nastala je i „Pušiona“ kao zamjena za kolumnu o seksu koju bi, kao, bilo dobro imat na sajtu, ali je nije imao tko pisati. Ja sam se prihvatio zadatka uz uvjet da ne bude o seksu nego o masturbiranju. To ujedno objašnjava i pseudonim. Matija Babić je pristao i ostalo je povijest. Kasnije se „Pušiona“ bavila svim i svačim, a u najboljim danima znalo ju je čitati i do 20.000 ljudi što su prije petnaest godina bile ozbiljne brojke. Danas sam ja, eto, scenarist najgledanijih serija u državi, a Index.hr najutjecajniji medij u istoj. Što govori nešto i o državi.

S teksta na sliku

Preskačem tvoju književnu fazu, zbirku poezije 100 komada, roman nagrađen nagradom Jutarnjeg lista Putovanje u srce hrvatskog sna i njegovu ekstenziju, spomenutu Pušionu. Jer nakon tih uspjeha, opet ide skok u novi žanr. Počinješ pisati scenarije, prvo za „Bitange i princeze“, pa „Mamuticu“. Kako danas gledaš na svoje scenarističke početke i u čemu je bio taj izazov da pređeš na „primijenjenu književnost“?

Najveći izazov je bio prelazak s teksta na sliku. Scenarij je zapravo predložak za video-proizvod koji se ne čita niti sluša, nego gleda. Onda ti se kao početniku koji dolazi iz čistog teksta dogodi da stvar na papiru funkcionira odlično, priča se prati, sve je kristalno jasno, a kad dođe na ekran, skužiš da si napisao gomilu dijaloga za dva lika koji negdje sjede i da je sve skupa dozlaboga dosadno. Kad danas gledam neke svoje uratke s početka, sam sebi bih dao otkaz.

Vlado Bulić (1979., Split) je studirao hrvatski jezik i književnost i informatologiju na Filozofskom fakultetu. Godine 2003. objavljuje zbirku poezije 100 komada. Od 2001. do 2006. pisao je kolumnu „Pušiona“ Denisa Lalića, a 2006. je nastala knjiga Pušiona. Iste godine izlazi roman Putovanje u srce hrvatskoga sna za koji je dobio Nagradu Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo 2006. u Hrvatskoj. Bio je scenarist na TV seriji „Bitange i princeze“ te glavni scenarist na TV serijama „Mamutica“ (40 epizoda), „Loza“ (16 ep.), „Ruža vjetrova“, glavni pisac na drugoj sezoni (cca 160 ep.), a autor i glavni pisac u serijama „Tajne“ (140 ep.), „Kud puklo da puklo“ (350 ep.), „Na granici“ (240 ep.).

Nisi studirao na Akademiji dramskih umjetnosti, scenaristiku si dakle sam savladavao. Kako si učio i koliko uopće klasičan studij scenaristike pomaže u vrlo specifičnom poslu pisanja scenarija za TV serije?

Ne znam koliko klasičan studij pomaže jer nikad to nisam studirao. Međutim, nakon više od deset godina u ovom poslu i suradnje s velikim brojem scenarista, mogu reći da su najbolji TV pisci u Hrvata ili samouki ili proizvod stranih instruktora sa „Zabranjene ljubavi“, prve naše sapunice. Ja sam učio kroz posao, iz projekta u projekt, najviše od suradnika i kolega scenarista s kojima sam surađivao. I nakon skoro eto tisuću epizoda raznih formata na kojima sam radio, izgleda da sam nešto i naučio.

Što za tebe znači riječ sapunica? Pretpostavljam da je u stanovitoj koliziji s omalovažavajućim prizvukom koji ima u javnoj upotrebi.

Na najbanalnijoj razini, u smislu zadatka koji ti je zadan od klijenta, to mi znači seriju od preko sto pedeset nastavaka koju će publika gledati. U klasičnom smislu, na sadržajnoj razini, ona ima neke svoje zakonitosti – centralnu ljubavnu priču s milijun zapreka, povišene emocije, izrazite negativce i pozitivce, fiktivan i bajkovit svijet... Međutim, na koncu, gledanost i komercijalni uspjeh su jedini kriteriji, pa ako će publika u formatu od milijun nastavaka masovno gledati komediju u ličkom selu ili se pitati tko je ubio Lauru Palmer, nitko se neće buniti. Da, i „Twin Peaks“ je sapunica.

Kad danas gledam neke svoje uratke s početka, sam sebi bih dao otkaz

Timskih 350 stranica tjedno

Kako se nosiš s tamnim pitanjem autorstva u TV serijama koje je, prije svega, timski rad?

Kad pričamo o formatima koji su duži od sto epizoda i na čijim scenarijima radi više od deset pisaca, prilično je nefer ikog titulirati autorom serije. Preciznije bi bilo – autor koncepta. Sistem rada je takav da producent/klijent naručuje od tebe koncept serije što znači glavnu priču, karakterizaciju likova i nekoliko prvih epizoda pa ako mu se svidi, ide s tim u produkciju. Onda na to sjeda tvoj tim od deset pisaca koji mora izbacivati 350 stranica scenarija tjedno. Autor jesi utoliko što si sam osmislio cijeli taj svijet i njegove likove, ali za priču iz sto dvadeset i treće epizode si zaslužan koliko i kolege, a nekad i manje.

Kako se nosiš s time da u dugom lancu proizvodnje TV serije – a lanac puca na jednoj, najslabijoj karici – ne možeš, za razliku od književnosti, kontrolirati finalni proizvod?

Barry Gifford, autor knjige Divlji u srcu po kojoj je Lynch snimio film, na pitanje novinara je li vidio šta mu je Lynch napravio od knjige, uzeo je knjigu, pokazao je novinaru i rekao – ništa, evo knjige. Moraš se pomiriti s tim da je scenarij predložak na koji sjedaju režiser, direktor fotografije, glumci, kompozitor, scenografi, kostimografi... Svi ti ljudi su završili nekakve fakultete i od svakog se, u krajnjoj liniji, i očekuje da unese svoju viziju i svoju ideju u krajnji proizvod. U momentu u kojem si stavio zadnju točku, moraš to prepustiti njima i nadat se da će iščitat scenarij onako kako si zamislio. Režiser/kreativni producent/show runner ili kako već nazvali tu funkciju u tom je procesu najvažniji i dođe nešto kao njihov zapovjednik. Utoliko je užasno bitno da se njegova i tvoja vizija podudaraju.

Možemo reći da si ustanovio žanr humorističke sapunice. Koje su glavne razlike između tvojih serija i, hajmo reći, ostalih?

Prije serije „Kud puklo da puklo“ (KPDP) postojale su i „Najbolje godine“ tako da ne mogu govoriti da smo izmislili humorističnu sapunicu. „KPDP“ i „Na granici“ se od ostalih naših sapunica razlikuju utoliko što nam je namjera bila usidriti priču i svijet u kojem se ona zbiva u našu stvarnosti, ne raditi od likova izrazite pozitivce i negativce nego ih tretirati kao što je to činio Smoje u „Malom mistu“ te ugraditi političnost i satiru u podtekst. Ukratko, naslonit ih na tradiciju, uvjetno rečeno, balkanskog humora, pri čemu mislim na Smoju i Dušana Kovačevića. Kad kažem mi, mislim još na Mirnu Miličić i Gorana Rukavinu s kojima surađujem još od „Loze“. Publika je to pozdravila masovnim gledanjem.

Kada stvaraš autorski svijet, što ti je bitno? Da bi serija potrajala, recimo 350 epizoda koliko je snimljeno „Kud puklo da puklo“, koje potencijale taj svijet mora imati?

Mora imati zanimljiv svijet, jaku centralnu priču kao nosivi stup na kojeg se uvijek možeš nasloniti kad ponestane ideja, te petnaest do dvadeset zanimljivih likova sa svojim pričama i predpričama. Ideja je da u svakoj epizodi imaš tri relativno odvojene linije radnje kako bi produkcija mogla grupirati glumce i lokacije/setove i paralelno snimati s dvije ili tri ekipe. Ritam na ovakvim produkcijama je ubitačan pa se dnevno zna snimati i više od trideset scena što je više od jedne cijele epizode.

U zemljama bivše Jugoslavije serije su bile u samom vrhu po gledanosti, a u Mađarskoj se radila i adaptacija „Kud puklo da puklo“ koja je bila najgledaniji sadržaj u državi. Od svega toga, autori ne dobiju ništa i vijest o tome vide u novinama

Publika i cenzura

Humor je teško pitanje, brzo evoluira. Koji su tvoji humoristički oslonci, tim prije što TV ne trpi radikalan humor kakvom se smijemo u birtiji. Također, humor je i civilizacijsko pitanje. Uspijevaju li se tvoje TV serije probiti izvan regije?

Koliko vidim po novinama, „KPDP“ i „Na granici“ prodane su u više od trideset zemalja, uključujući i arapske zemlje. U zemljama bivše Jugoslavije bile su u samom vrhu po gledanosti, a u Mađarskoj se radila i adaptacija „KPDP“ koja je bila najgledaniji sadržaj u državi. Od svega toga, autori ne dobiju ništa i vijest o tome vide u novinama.

Koliko „politički“ moraš biti oprezan, s obzirom da serije idu u prime timeu?

U ovom poslu, danas, u principu te cenzurira excel-tablica s podacima o strukturi publike. Onda mudre glave s televizija i iz produkcija na temelju tih tablica procjenjuju što njihova publika voli ili ne voli pa ovisno o tome dobiješ inpute, koje teme da otvaraš, a koje su rubne i mogle bi nekoga naljutiti. U takvom kontekstu, pisati humoristično i satirično i truditi se biti političan zna biti naporan sport. Međutim, borimo se. Ako si dovoljno mudar i imaš u timu dobre pisce kakve smo mi na projektima imali, može se i tome doskočiti. U seriji „KPDP“ jedini izraziti negativac – ali negativac do razine na kojoj ucjenjuje dijete ubojstvom kućnog mu ljubimca ako ne pusti natjecanje iz vjeronauka – bio je svećenik iz susjednog sela. Međutim, da bi on takav prošao, u „našem selu“ svećenika smo postavili kao oličenje Isusa Krista kojeg ovaj negativac naziva hipikom. Onda to gledaju i časne sestre i po društvenim mrežama pišu kako je „to točno tako“.

Oko osamdesete svaka serija „puca“ jer si manje-više ispričao priču

Ako sam dobro pobrojao, do sada si potpisao nekih 950 epizoda. Puno je to i za nabrojati. Koliko recikliraš, variraš, odakle crpiš nove ideje?

Ako su likovi i priča dobro postavljeni u startu, do neke osamdesete epizode s pričom i idejama ne bi trebalo biti problema. Oko osamdesete svaka serija „puca“ jer si manje-više ispričao priču. Onda počinje „cijeđenje“ još sto epizoda. Tu se onda ne biraju sredstva, kradeš gdje stigneš, prilagođavaš, kopiraš sam sebe s prošlog projekta, sve šta pročitaš u novinama ili čuješ na ulici pretvaraš u scene, a u zadnjih četrdesetak epizoda nerijetko odeš u everything goes mode jer ako je publika izdržala do sto četrdesete, pogledat će i te zadnje.

Preporuka TV serija koje si uspio pogledati u zadnje vrijeme.

„Our Boys“ i „The Loudest Voice“.

Kruno Lokotar je urednik, književni i kulturni kritičar.