Naše majke su učili da je sve što je žensko i tabu

Magdalena Blažević (Foto: Marijana Baškarad)
Foto: Marijana Baškarad
MAGDALENA BLAŽEVIĆ

Naše majke su učili da je sve što je žensko i tabu

Zbirka priča Svetkovina Magdalene Blažević govori o ženama u ruralno-patrijarhalnom okruženju Bosne, vjerojatno ne samo Bosne, s različitim vidovima nasilja kao tradicijom i svakodnevicom, a bila je povod razgovoru s autoricom
Iako je Svetkovina dijelom izmaštana, mnoge od priča nastale su na temelju razgovora sa ženama iz sela u kojem sam odrasla i u kojem su odrasle moja majka i baka. One su mi dale najviše materijala za priče i na tome sam im silno zahvalna. Iznenađujuće malo sam znala o vlastitim precima − brutalne su to priče o ljubavi, smrti, napuštanju i odbacivanju

Magdalena Blažević (1982.) rođena je i odrasla u Žepču. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost. Zadnjih nekoliko godina prepoznata je i hvaljena autorica kratkih priča koje tematizraju žensko iskustvo, već prevođena na nekoliko jezika i nagrađena na različitim natječajima za najbolju priču. Njena prva zbirka priča Svetkovina nedavno je izašla u izdavačkoj kući Fraktura, a malo je reći da se radi o knjizi koja se čekala s nestrpljenjem. Upravo ta knjiga povod je našeg razgovora.

Zbirka priča Svetkovina donosi dvadeset pet priča i svaka od njih tematizira žene. Pišeš o ženama koje su pregazili patrijarhat, siromaštvo. Nerijetko su te žene dio ruralne sredine, osuđene na neželjene trudnoće, nasilje u obitelji ili nasilje koje dolazi izvana, pokušavaju pronaći način da prežive u takvom svijetu koji im nije prijateljski naklonjen...

Svetkovina je knjiga posvećena ženskom iskustvu, junakinjama koje se bore preživjeti brutalnu svakodnevicu patrijarhalne, ruralne Bosne. Njihov svijet je daleko od civilizacije, zatvorena zajednica kojom vladaju stroga pravila. Ona ne prihvaća nikoga tko je drugačiji i usuđuje se iskoračiti iz zadanih okvira. Svaki prijestup strogo se kažnjava i junakinje su toga svjesne, ali ponekad je nagon za užitkom, ljubavlju i nježnošću mnogo jači od straha od autoriteta. Braneći se od nemogućnosti da pronađu komadić svoje slobode one grade vlastite tajne svjetove, stvarne ili izmišljene i to su njihova utočišta. Tamo mogu biti što požele, iako je jasno da ni tu ne traže mnogo. Prepuštaju se svojim fantazijama i to ih održava na životu. 

Žene su se pred porod spremale kao za smrt

Priče su nabijene emocijama. Meni ih nije bilo moguće čitati odjednom, nakon svake sam uzimala pauzu. Sve te žene bile su možda upravo naše bake, naše majke, a mnogo žena i danas se nalazi u takvim situacijama. Koliko je bitno pisati o tome? 

Priče sam upravo tako zamislila, kao kratke strujne udare između kojih je potrebno udahnuti. Teško mi je sa sigurnošću tvrditi da sam u tome uspjela, ali često dobijem upravo taj komentar − da je poslije svake priče potrebno napraviti pauzu, pa ću povjerovati da je uistinu tako. Iako je Svetkovina dijelom izmaštana, mnoge od priča nastale su na temelju razgovora sa ženama iz sela u kojem sam odrasla i u kojem su odrasle moja majka i baka. One su mi dale najviše materijala za priče i na tome sam im silno zahvalna. Iznenađujuće malo sam znala o vlastitim precima − brutalne su to priče o ljubavi, smrti, napuštanju i odbacivanju. Diktafonom sam snimala razgovore i kasnije ih preslušavala pokušavajući izabrati materijal od kojeg se može napraviti dobra kratka priča. Ponekad se na prvu učini da u šaci imate izvrsnu  priču, ali ona na papiru jednostavno ne funkcionira. Ne žalim za tim nego idem dalje − istražujem, slušam, čitam.  

Jako mi je važno govoriti o iskustvima žena koje su živjele/žive u okruženju u kojem sam odrasla. I danas mnogo razmišljam o ženama iz vlastite obitelji i njihovim životima, a posebno o baki po ocu koja je umrla odmah nakon rata i cijeli život se borila s alkoholičarom i nasilnikom. U to vrijeme žene su bile ovisne najprije o ocu, a kasnije i o mužu, jer se nisu obrazovale i najčešće nisu radile, osim u kući ili polju, tako da se nisu mogle financijski brinuti za sebe. Bile su zatočenice u braku. Sjećam se da nijednoj staroj ženi u selu nisam znala ime, svaka bi udajom osim prezimena dobila i muževo ime, tako da su mu u svakom smislu pripadale. Tek kad bi umrle, na križu bi im pisalo rođeno ime. Vladalo je strašno siromaštvo, a obitelji su bile velike, žene su rađale mnogo više nego danas, a o njihovom zdravlju se nije uopće skrbilo. Rađale su kod kuće, u polju ili njivi, gdje bi se taj čas našle. Za djecu se nisu smjele prejako vezati jer su bile svjesne da bi mogla umrijeti, odnosile su ih bolesti od kojih se danas lako liječi, a i same su bile svjesne da je porod prijetnja i za njihov život. Nerijetko su se pred porod spremale kao za smrt, ispovijedale se i pričešćivale. O njihovom se mentalnom zdravlju također nije brinulo, dijagnoze kao što je postporođajna depresija bile su nepoznat pojam. U takvom svijetu nije bilo lako ni muškarcima. Priče iz zbirke na neki način govore i o tome, iako ne izravno. Voljela bih bolje razumjeti dječaka koji odrasta u takvom okruženju, kako na njega utječe pritisak da ne pokazuje slabosti, da bude čvrst i krut, i muškarca koji nosi teret takvog naslijeđa. Tada bih mogla napisati i njihovu stranu priče, ali zasada to nije izgledno.

Priče sam zamislila kao kratke strujne udare između kojih je potrebno udahnuti

Mnogo učim iz poezije; kako sa što manje teksta reći što više

Kako je došlo do ideje da napišeš zbirku tako bolne tematike koja zadire u još otvorene rane žena? Koliko je teško pisati takve priče? Preživjeti to pisanje?

Nije bilo dvojbe oko toga o čemu ću pisati, ove teme su mi bliske, svijet o kojem pripovijedam moj je. Odrasla sam na selu, poznajem njegovu okrutnu svakodnevicu i ono što nisam sama doživjela, ispripovijedano mi je. Činjenice, odnosno sirovi materijal koji dobijete morate uvezati u čvrstu cjelinu, što znači da morate mnogo maštati i razmišljati o junakinjama, izmisliti ih na način da postanu žene od krvi i mesa, sa svim vrlinama i slabostima. Bilo je vrlo emotivno napisati svaku od ovih priča, pogotovo priču “Kapa” koja je moja otvorena rana i od nje sam sada napravila roman. Istina je da su priče teške i surove, ali u njima je jako mnogo nježnosti, žudnje i ljubavi, razotkrivaju one svjetove koji su samo naši i nitko osim nas nema kontrolu nad njima. 

Svetkovina

Jezik je nešto što bih posebno istaknula kod ove knjige. On je lirski, gotovo pjesnički. Jesi li tražila taj jezik ili je on našao tebe? 

Mislim da svaki autor u sebi već nosi svoje teme i svoj jezik, teško da to možete izabrati. Sve o čemu pišem u sebi nosim od djetinjstva, sve ove priče, njihova atmosfera talože se u meni jako dugo i samo je trebalo pričekati pravi trenutak da se to podijeli s drugima. Jako mi je važna dobra priča, istražujem i kopam po tuđim i svojim sjećanjima, zaranjam duboko, sve dok osjetim da ne ide dalje, a sve to ne bi bilo dovoljno da jezik nije pročišćen i lijep. Kratka priča zahtijeva red, čvrstu strukturu i jezik bez viška i grešaka. Mnogo učim iz poezije; kako sa što manje teksta reći što više i ne narušiti time ni strukturu ni jasnoću priče.

Tu je i izražena atmosferičnost. Mnogi događaji u pričama na rubu su ispričanoga, mnogo nam se prepušta da zamislimo, da sami pustimo tu priču da se prolije u nama... Ideš li tu za onom manje je više?

Računam na pažljivog čitatelja koji će se angažirati dok čita znajući da je svaka rečenica u kratkoj priči važna, da su ulomci sugestivni i da on sam sudjeluje u razvoju te priče. Ne volim previše dijaloge, u pričama su svedeni na minimum, ali smatram da sam i bez njih uspjela iznijeti priče koje su posve jasne i imaju dozu bajkovitosti. Tu posebno mislim na ljubavne priče “Svetkovina” i “Noćnik” koje se odvijaju u glavama dvaju junakinja. Jako sam uživala pišući ih i voljela bih napisati ljubavni roman koji bi u potpunosti bio posvećen ženskoj žudnji.

Samo je književnost koja je nemilosrdna prema svojim likovima uistinu dobra književnost

Tvoj tekst čitam s jedne feminističke pozicije i upravo mi je zato posebno bitan. Bi li nam bilo lakše da smo iznašle neki konkretan način za prijenos znanja kroz generacije žena, da su nam naše bake i majke otvorenije pričale o svojim borbama, nemogućnostima, da ne ponavljamo greške svojih prethodnica? Može li to mjesto susreta njih i nas biti upravo literatura?

Ja sam odrasla u sredini koja djevojčicama − vjerujem i dječacima − ali djevojčicama mnogo više nameće osjećaj krivnje, i to od ranog djetinjstva za svaku svjesnost vlastitog tijela, otkrivanje seksualnosti ili iskazivanje bilo kakve želje. Time ih se uči da je ono što je tjelesno i grešno, te im se nameće osjećaj krivnje i plaši Bogom koji je strašan i osvetoljubiv i samo čeka da ih kazni za ono što su počinile ili planiraju počiniti. Naše majke su učili da je sve što je žensko i tabu tako da ih nitko nije učio o tome što znači dobiti menstruaciju, čak se i ta riječ potiho izgovarala. I kad bi im se dogodilo da prvi put prokrvare sakrivale su to kao da su nešto skrivile. A sad možete zamisliti koliko se govorilo o seksu. Nikako. U brakove su stupale jedva punoljetne i odmah na sebe preuzimale sav teret zajedničkih domaćinstava. O prijenosu znanja i iskustava jedva da se može govoriti, jer su majke pred kćerima i sinovima sakrivale bračne probleme i vlastite grijehe, jer se pod svaku cijenu mora zadržati privid bračne harmonije. Čak i kad je brak očito loš u njemu se ostaje, jer razvod uopće nije opcija. 

Apsolutno vjerujem da mjesto susreta različitih generacija žena može biti književnost, ona to odavno i jeste. Žene sve više i slobodnije pišu, književnost je prostor gdje su slobodne da govore o čemu žele i onako kako žele. Tu ne smiju postojati zabranjene teme, jer je samo književnost koja je nemilosrdna prema svojim likovima, uistinu dobra književnost. Čitajući tuđa iskustva postajemo svjesnije sebe, svojih emocija i želja pa tako bolje razumijemo druge. 

Vjerujem da mjesto susreta različitih generacija žena može biti književnost, ona to odavno i jeste. Žene sve više i slobodnije pišu, književnost je prostor gdje su slobodne da govore o čemu žele i onako kako žele

 Mnoge žene u tvojim pripovijetkama počinjavaju čedomorstva, nemajući zapravo nikakav način da uzmu kontrolu u svoje ruke, nikakav izlaz. Često je to situacija i danas, o ženi se u mnogo razina misli kao o automatu za rađanje, a pritom se ne misli ni na skrb žena, ni na skrb djece. U tom konkretnom slučaju, kako gledaš na neke recentne pokušaje određenih skupina da se ženama dodatno oduzmu ženska prava?

U svijetu o kojem pišem žene su u bezizlaznoj situaciji, kao zvijeri su stjerane u kut, a tada se u njima rađaju porivi za koje nisu svjesne da postoje u njima. Na ženu koja je ostala trudna izvan braka gledalo se kao na posrnulu, često ju je odbacivala i obitelj i zajednica. Čak i ako je otac djeteta poznat, ali je ne želi oženiti. Tad je sav teret na ženi, osim što je osramoćena ona više ne vidi priliku za sreću, jer se i muškarce od djetinjstva uči da se žene isključivo poštenim i vrijednim djevojkama. Mnoge od njih su pribjegavale ilegalnim pobačajima ili su ih same pokušavale izazvati kupajući se u vrelim kupkama ili pijući razne čajeve. Najstrašnija mi je ostala priča o djevojci koja je ne uspjevši izazvati pobačaj popila kiselinu i tako okončala muke. Čak su i udane žene koje su izmorene rađanjem skakale s tavanice pokušavajući okončati trudnoću, jer im je kuća bila puna sitne djece, beba na prsima i čekalo ih je mnogo posla u polju i sa stokom. Danas je, naravno, mnogo bolja situacija i tako mora ostati. Imati kontrolu nad vlastitim tijelom znači zadržati zdrav razum.

Za dobro pisanje najvažnije je mnogo čitanja

Može li književnost što u takvom svijetu? 

Itekako. Kroz iskustva književnih junaka čitatelj bolje razumije svijet koji ga okružuje, upoznaje one koji su potpuno drugačiji od njega i razvija empatiju prema onome prema čemu bi inače imao predrasude. U književnosti je važan momenat prepoznavanja, trenutak kada se čitatelj u potpunosti poistovjećuje s junakom/junakinjom čak i kada nikad nije bio u njegovoj/njezinoj poziciji. 

Čini mi se kako je iskustvo žena došlo snažnije u fokus, javili su se i mnogi bitni ženski pokreti, autorice koje tematiziraju žensko-ženske odnose, žensku patnju, bolest, nasilje. Žene imaju sve jači glas i u literaturi. Samo u regiji sjetila bih se romana Kintsugi tijela, Uhvati zeca, Kako sam kupila labuda… i mnogo poezije, kratkih priča...

Danas je puno izvrsne književnosti koju pišu žene i koja tematizira upravo žensko iskustvo. Sretna sam zbog toga i čitam sve do čega mogu doći. Ipak nekoliko je knjiga i autorica koje su me posebno dotaknule: Kintsugi tijela Senke Marić čitala sam još u rukopisu, u nekoliko verzija i tada sam znala da će roman postići značajan uspjeh. Iako je tema jako teška u njemu je mnogo lijepog, nježnog i duhovitog. Satovi u majčinoj sobi Tanje Stupar Trifunović jedan je od najljepše ispripovijedanih romana koje sam čitala i sigurna sam da ću mu se opet vratiti. Zbirka priča Zovite me Esteban  Lejle Kalamujić zasluženo je postigla sjajan uspjeh kod kritike i publike, uživam u pričama Rumene Bužarovske, Luize Bouharaoue, Maše Kolanović, Tene Lončarević… Popis je jako dug i mnoge sam izostavila, a da se poezije nisam ni dotaknula.

Danas je puno izvrsne književnosti koju pišu žene i koja tematizira upravo žensko iskustvo

Već prije zbirke, tvoje su priče bila nagrađivane, i koliko znam, već nakon pet priča došla je ponuda izdavača. Koliko su ti značile te nagrade? Koji bi tvoj savjet bio nekoj spisateljici/spisatelju koji priprema rukopis prve knjige?

Već u startu je sve krenulo jako dobro, jer sam mnogo radila na pričama i prije objave, čitali su ih kolege i kolegice, mnogo su mi pomogli sa savjetima i lekturom i na tome sam im jako zahvalna. Bilo mi je uzbudljivo sudjelovati na natječajima za kratku priču jer sam željela vidjeti kako će ih ocijeniti žiri. Kad ste u svijetu književnosti nepoznato ime i imate tek par priča iza sebe naravno da vam mnogo znači svaka pohvala i nagrada. Vrlo brzo je stigla i ponuda izdavača, zapravo stigla je prije nego što je ijedna priča nagrađena i to mi je također dalo vjetar u leđa i dozu samopouzdanja. Imala sam pred sobom dvije godine da dovršim zbirku što je odlično jer nisam morala žuriti. Ne znam jesam li u poziciji da dijelim savjete, ali mogu reći da je za dobro pisanje najvažnije mnogo čitanja.

Spomenula si da radiš na romanu. Što te tamo najviše preokupira?

Riječ je o (anti)ratnom romanu koji pripovijeda trinaestogodišnja mrtva djevojčica. Ona svojim svevidećim očima govori o onome što se sada događa u selu i o onome što se događalo prije 27 godina. Osim što je ovo priča o ratu i smrti to je i priča o obitelji, o gubitku, strahu, ljubavi, sjećanju, pripadanju pa i sreći. Roman je vrlo osoban i strašno sam emotivno vezana za sve događaje o kojima govori. Od preživjelih aktera događaja doznala sam sve ono što nisam znala do danas i − nekako se rasuti mozaik složio. Njihovi iskazi kao da su zabili nož u zarasle rane i sad sve ponovo krvari. Trebat će mnogo vremena da opet zacijele.

Monika Herceg nagrađivana je pjesnikinja s diplomom fizičarke