KREŠO BAGIĆ: Tišina i njezini učinci

Portret Krešo Bagić, foto Iva Perković
Foto: Iva Perković
Pogled iz Dubrave

KREŠO BAGIĆ: Tišina i njezini učinci

S pjesnikom, profesorom i književnim kritičarem Krešom Bagićem razgovarali smo povodom njegove nagrađene zbirke "Ponornice"
Doista, u dijelu onoga što pišem pokušavam oblikovati protagonista koji će svjedočiti o životu i živosti predgrađa, o likovima i sudbinama koje ga čine, protagonista koji će pokušati rekreirati uzbuđenje, radost, pa i liriku svakodnevice koja se zna dogoditi za vrijeme partije balota ili između dvije runde pića

U Ponornice nas uvodi jedna statična šutnja, a iz njih ispraća neka vrsta dinamične, stvaralačke, iz same pjesme otrgnute tišine. Od programatskog „šutjeti/ treba šutjeti/ na sav glas“ do „prešućivanja preko megafona“ ostaju one jednim od nosivih motiva knjige, i istovremeno njezinih eksplicitnih lakuna. Koje su za tebe najvažnije dimenzije šutnje, u poeziji i ovoj knjizi?

Šutnja je fenomen, riječ ili gesta s kojom se družim već dugo. Najbolja potvrda trajnosti tog prijateljstva činjenica je da zbirku Ponornice otvara sljedeći zapis od četiri stiha: „sivo nebo/ krovovi pod nebom/ ljudi pod krovovima/ šute“. Tu sam minijaturu napisao u šestom ili sedmom osnovne i ona je tada, sredinom sedamdesetih, tiskana u sarajevskim Malim novinama. Dovršavajući zbirku, sjetio sam se tih stihova i pomislio da oni prikladno nagovješćuju potencijal šutnje koji istražujem ili, bolje, o kojemu nagađam. Tom sužavanju perspektive i spuštanju pogleda mogu se post festum pripisivati poniranje u sebe i nijemi protest ili čak svjesno osamljivanje koje može izroditi eksplicitnu reakciju, ali i odustajanje od nje. Naravno da ništa od navedenoga dječak od trinaest, četrnaest godina nije imao na umu, ali tekst radi svoj posao i otvara različite mogućnosti. I ja sam ih pokušao aktivirati u novom kontekstu. Napominjem da je knjiga nastala u zadnjih par godina i da u njoj – osim spomenutih – nema više dječačkih stihova.   

U pitanju si supostavio šutnju i tišinu. Blisko mi je takvo gledanje. Iako ih se često smatra istoznačnicama, te dvije riječi upućuju na različito. Šutnja je svjesna čovjekova reakcija, iza nje proviruju razum, radost, kultivirane emocije, dvojba, oprez, tuga, ali i upozorenje, neslaganje, ironija i sarkazam.  Ona je, što bi kazao A. B. Šimić nešto sasma ljudsko. Uostalom njegovi su pjesnici naslonili uho upravo na „ćutanje što ih okružuje i muči“. Tišina je pak stanje koje čovjek negdje zatječe, stanje u kojemu može uživati ili bježati od njega, stanje uz koje obično vezujemo mir, spokoj, kontemplaciju, prirodni sklad i sl. Figurativno govoreći, poezija izvire iz tišine, istražuje ju i tematizira, u njoj oblikuje svoje slike i prispodobe i na koncu se u tišinu vraća. Svaki put kada čitamo pjesmu u određenoj se mjeri suočavamo s tišinom i njezinim učincima.

Tišina prostor istinskog mišljenja

Naslovnica knjige Ponornica
Zbirka Ponornice, izdanje MeandarMedia,
Zagreb, 2021.

Vratimo se još malo na šutnju. U čemu vidiš njezin društveni potencijal? U čemu opasnosti koje sa sobom nosi?

Zainteresiran sam najprije za šutnju pojedinca, načine na koje se manifestira i utječe na njegovo ponašanje i suočavanje s izazovima. O društvenom potencijalu šutnje nisam puno razmišljao. Ovako, na prvu, čini mi se da ona zavjerenički rastvara binarnu logiku, logiku koja inzistira na suprotstavljanju i neprijateljevanju. Javni je prostor, kako vidimo, zasićen sučeljenim diskurzima, ideologijama i politikama. Svaka strana pritom samo jednim dijelom artikulira vlastito viđenje života, budućnosti ili kojeg od gorućih problema neke sredine, dok drugim dijelom neumorno traži i izmišlja argumente koji opravdavaju njezinu poziciju a protivničku predočavaju kao nemoguću, besmislenu, štetnu i sl. Drugim riječima, i djelovanje uime kolektiva i diskurzi koji ga opravdavaju u dobroj mjeri su funkcionalizirani, jednostrani i lažni. Građani koji izravno ne sudjeluju u tom polemičkom igrokazu često su prisiljeni opredjeljivati se između dviju loših opcija, tj. kako se to često kaže birati manje zlo. Prostor šutnje iz te se perspektive pokazuje kao prostor slobode i istinskoga mišljenja, kao prostor u kojemu je dohvativa cjelina. Nije se Balzac bez razloga zapitao: Što može biti potpunije od šutnje? Doduše kritički potencijal šutnje po prirodi stvari ne uzrokuje brze promjene. On se dugo kumulira i polako artikulira. Ali djeluje. Kao kap vode koja dubi kamen.

Poezija izvire iz tišine, istražuje ju i tematizira, u njoj oblikuje svoje slike i prispodobe i na koncu se u tišinu vraća

Naslovne ponornice od izuzetne su važnosti za uspostavljanje okvira knjige, ta jedna riječ presudno oblikuje čitateljski ulazak u njezin rasuti teret. Riječ je također o gramatičkoj množini, koja dodatno multiplicira različita lica istog vodenog toka; ona kao da naglasak sa Salingerove „struje poezije koja teče kroz sve stvari“ prebacuje na nepredvidivost, razuzdanost kraškoga lirskog podzemlja, njegovu protejsku prirodu. Kako sam doživljavaš naslovnu metaforu i iz nje niknuo koncept? Kako se sastavljala i pisala ova knjiga?

Moje zbirke nisu konceptualne, ako se pod tim misli na unaprijed osmišljen poetički ili idejni okvir unutar kojega se kreće lirska misao. Obično su sastavljene od grozdova pjesama koje povezuju slični interesi, podudaran ton ili usredotočenost na kakav motiv ili temu. Njihova je cjelovitost dijelom rezultat organizacije knjige a dijelom činjenice da okuplja tekstove koje je ipak pisala ista ruka. U slučaju zbirke Ponornice naslovna je riječ otvorila vrata raznorodnim iskustvima, motivima i praksama pisanja. Ponornice su naime nepredvidive (kako kažeš), impulzivne, iznenadne, nikad ne znaš gdje će šiknuti, kamo se zaputiti, što uzrokovati. Čim sam prvi put upotrijebio tu riječ u tekstovima koje sam pisao, zastao sam i odlučio ju „unaprijediti“ u naslov. Tako je zbirka postala paradoksalno konceptualna. Kažem paradoksalno, jer njezina se konceptualnost sastoji u združivanju različitosti, nizanju svega što se uopće može artikulirati kao misao i zapisati kao tekst. Ta mi se riječ učinila toliko podesnom da sam tekstove označio brojkama od 1 do 105 nižući ih pritom u manje-više slučajnom rasporedu. Učinilo mi se da bi svako ozbiljnije sređivanje proturječilo ideji poniranja i impulzivnog krivudanja koje čovjeka učas zavrti i dovede u bestežinsko stanje.

Gdje sve stanuje poezija?

Izuzetno je širok diskurzivni spektar prisutan u knjizi, kako u samim pjesničkim strategijama, tako i u mikroesejističkim, dnevničkim, kratkoproznim, dijaloškim i drugim oblicima. Rezovi su među njima oštri, nije ih se pokušavalo prikriti. Što povezuje sva ta pisma, i kako?

Knjiga je, kako malo prije rekoh, razvedena, skokovita. Njezine razlike nisam pokušavao umanjivati niti krotiti, nego upravo pokazati. Na jednoj su strani izranjali motivi u rasponu od šutnje do lažnog domoljublja i sredstva za sunčanje; na drugoj forme od soneta ili letrističke igre preko slobodnog stiha, pjesme u prozi do mikroeseja ili kratke priče; na trećoj strani intonacija govora vrludala je između ozbiljnoga i humornoga, igre i ironije. Zapravo me zanimalo gdje sve nalazim razloge za pjesmu i gdje se sve pojavljuju tragovi poetskoga diskurza. Što sam se više odmicao od klasičnoga lirskog govora, iskazi do kojih bih dolazio djelovali su sve uzbudljivije. Oni su na stanovit način aktivirali iskustvo ruba, koje pretpostavlja brisanje granica i širenje prostora pjesničkoga govora. Kada to sada ovako kažem, u pitanju je naknadna pamet kojoj je svojstveno shematiziranje i uređivanje onoga što se ipak ne može posve urediti ni objasniti. Okupljajuća točka svih tih razlika poetski je protagonist koji bilježi događaje, misli, umišljaje i emocije, sve što određuje njegovo funkcioniranje. U tom bilježenju nije pravljena razlika između običnoga i iznimnoga, nego je oblikovan mozaik koji upućuje na ushite, paradokse i proturječja egzistencije pojedinca s karakterom. Oštri su rezovi u takvu konceptu zakoniti i dobrodošli.

U nedavnom razgovoru za portal Moderna vremena kažeš da se različite tvoje društveno-tekstualne funkcije – ona pjesnika, književnog znanstvenika i kritičara – ako već moraju interferirati, u najboljem slučaju tek „međusobno podnose“. Jesu li se u ovoj knjizi – na pjesničkom terenu – ipak dosad najbliže susreli i isprepleli Bagić pjesnik, Bagić profesor, Bagić profesionalni čitatelj i sigurno još pokoji od mogućih, trenutno odabranim ili preferiranim diskursom definiranih Bagića? Kako izgleda njihova književna komunikacija?

Posve je izvjesno da se na stranicama Ponornica na nekim razinama prepleću iskustvo pisanja pjesme s iskustvom njezina čitanja i interpretiranja. Čovjek ipak nije kredenac sastavljen od brojnih ladica pa da – ovisno o potrebi – otvorimo ladicu „pjesnik“ ili ladicu „profesor“ i samo se poslužimo. Naravno da u situaciji kada u stihovima tematiziram jezik i komunikaciju (a to činim često) ne mogu potpuno isključiti stilističara u sebi koji se bavi jezikom i prirodom komunikacije. Komentator može pjesniku biti od pomoći i kada redigira i stilizira napisani tekst, organizira rukopis i nastoji ga prikladno kriptirati naslovom. To je vjerojatno vidljivo i u Ponornicama. Ne znam koju moju ulogu kolege preferiraju, ali ako se mene pita: stvari su počele s pisanjem stihova. I, kada bih nakon desetljeća višelikog bavljenja književnošću morao izdvojiti neku od svojih uloga kao dominantniju, odlučio bih se za onu pjesničku. Autoanaliza (ili za puriste: samorazgloba) na koju me potičeš sugerira sljedeće: kritike, stručne tekstove i predavanja nastojim, koliko je moguće, estetizirati, opremiti povremenim neočekivanim retoričkim rješenjima, gdjekad i ludičkim poentiranjima. Lirska invencija možda izravnije podcrtava komentatorsku kompetenciju negoli što sastojci komentara prodiru u stihove koje pišem. Moja literarna pozicija nije baš jako raritetna – takve su i pozicije autora poput Jure Kaštelana, Ivana Slamniga, Josipa Pupačića, Nikole Milićevića, Milorada Stojevića, Zvonka Kovača ili od mlađih Branislava Oblučara.

Portret Kreško Bagić
Foto: Iva Perković

Život na periferiji

Habitus protagonista koji prosijava kroz niz tvojih knjiga udaljava se od središnjeg toka suvremene domaće lirike. On se izborom povlači na urbanu marginu, u njenom pejzažu aktivno participira i upravo je periferija njegova povlaštena točka promatranja, njegovi omiljeni sugovornici također su vezani uz taj milje, a nogomet mu je često miliji nego poezija. Kakav je ovih dana pogled iz Dubrave?

Kompleksan, kao i obično. Uz to, mijenja se od jutra prema večeri. Doista, u dijelu onoga što pišem pokušavam oblikovati protagonista koji će svjedočiti o životu i živosti predgrađa, o likovima i sudbinama koje ga čine, protagonista koji će pokušati rekreirati uzbuđenje, radost, pa i liriku svakodnevice koja se zna dogoditi za vrijeme partije balota ili između dvije runde pića. Ponekad, dok ispijam kavu na tržnici u Dubravi, gledam ljude oko sebe, ljude koje uglavnom poznajem, i mislim: koliko nevjerojatnih priča oko mene, koliko tereta na leđima tih ljudi koji žive između štandova s jagodama i narančama, šanka, kockarnice i klupe u obližnjem parku. U takvim trenucima ponekad poželim napisati roman-rječnik, koji bi abecednim redom nudio storije o ljudima, događajima, mjestima koji čine običnost i neponovljivost atmosfere Dubrave.

O periferiji je najlakše misliti kao o relativno udaljenom, nelijepom i opasnom mjestu na kojemu uglavnom dominiraju doseljenici, šljakeri i štemeri. Takav pogled svisoka u pravilu je površan i pogrešan jer se više temelji na stereotipima nego na iskustvu. On pretpostavlja da je urbanost vrijednost po sebi, a da njezin manjak donosi samo probleme. Dakako da su i vrijednosti i problemi posvuda, i u središtu i na periferiji. Smatram da su ljudi na periferiji toga puno svjesniji jer su po prirodi stvari upućeni na obje strane.

Da ne preskočim nogomet. Moj je lirski protagonist zaljubljenik u nogomet, on je tihi navijač koji uživa u iznimnom potezu, za kojega puno toga staje u trenutku kada počne utakmica. Uz nogomet su vezani mnogi trenuci radosti i tuge, ritualni razgovori i prigodne mistifikacije. U tom mi je pogledu taj protagonist posve blizak. Htio bih naglasiti da me zanima sama igra, a ne igre oko nje, navijački hepeninzi, baklje ili raznorazne upotrebe nogometa. Najbolje sam se kao ljubitelj tog sporta osjećao kada je to bilo pomalo zazorno, kada se tretiralo kao bolest, kada se u intelektualnim kružocima o meni i sličnima govorilo „znaš on ti je skroz u redu, iako voli nogomet“. Danas iza nogometnih kulisa, za vrijeme velikih natjecanja, proviruju političari, pop-zvijezde, poduzetnici, tajkuni, intelektualci… Mnogi žude da ih bar na trenutak obasjaju stadionski reflektori i uhvate kamere. Sjetimo se samo atmosfere za vrijeme Svjetskog prvenstva u Rusiji – svi su odjednom, na desetak dana, postali navijači, oblačili dresove, vješali zastavice na retrovizore, pjevali na ulicama i trgovima. Ljudi su se prepustili kolektivnom deliriju i posve je bilo nevažno što dobar dio njih zapravo ne voli i ne razumije tu igru. U tim sam se trenucima osjećao loše, izigrano, kao dijete kojemu su oteli omiljenu igračku. Taj osjećaj i recentne zloupotrebe nogometa u zbirci tematizira sonet koji počinje stihovima „ma otkad su okrunili loptu/ trave i blata ima posvuda“. Kako smo počeli s odnosom centra i periferije, napominjem da se delirij povodom nogometa u pravilu događao baš u središtima gradova.  

O periferiji je najlakše misliti kao o relativno udaljenom, nelijepom i opasnom mjestu na kojemu uglavnom dominiraju doseljenici, šljakeri i štemeri. Takav pogled svisoka u pravilu je površan i pogrešan

Napisao si više „nogometnih“ pjesama? Gdje se približavaju ta igra i poezija?

Kada sam sredinom osamdesetih ulazio u književnost, često smo u i oko redakcije Quoruma tematizirali različite aspekte pisanja. Pitanje o kojemu smo više puta raspravljali bilo je: što sve zavređuje biti književna referenca. Većina mojih kolega pjesnika uspostavljala je komunikaciju s popularnom glazbom, filmom, općenito s iskustvima drugih medija. U pjesmama su se pojavljivali stihovi i imena Nicka Cavea, Laurie Anderson ili Johnnya Štulića. Bilo je to doba kada je postmodernistička uključivost postala artističko geslo i kada je podjela na visoku i nisku književnost prestala biti funkcionalna. U tim sam razgovorima postavljao pomalo neočekivana pitanja i teze. Tvrdio sam primjerice da na razini reference nema ama baš nikakve razlike između Cavea, Warhola, Fassbindera s jedne i Maradone ili Blaža Sliškovića s druge strane. Neki su me u čudu gledali, a neki pokušali pojasniti da stvari baš i ne stoje tako. No i tada i kasnije mislio sam isto – lirska referenca može doći s bilo koje strane, iz bilo kojeg područja. Ono što pjesmu u kojoj se pojavljuje čini uspjelom nije matični kontekst reference nego umijeće da se oko nje oblikuju intrigantan tekst, uvjerljiva atmosfera, da se ritmom i riječima pokrenu emocija i misao. Moguća točka susreta nogometa i poezije njihova je nepredvidivost. Kao što je pisanje i čitanje pjesme uvijek pustolovina s neizvjesnim ishodom, tako je utakmica na travnatom pravokutniku u pravilu otvorena. Pisanje pjesme pretpostavlja ponavljanje brojnih rješenja koja su upotrijebili prethodnici, ali (u slučaju dobrih pjesnika) i povremene retoričke i spoznajne piruete koje iznenade i ostave bez daha. Jednako tako nogomet čine do automatizma dovedene koncepcije igre, ali razliku stvaraju kreativna odustajanja od postojećih shema i potezi koji se ne daju utrenirati. Kao što ne uživamo u svakoj pjesmi, ne uživamo ni u svakoj utakmici. No u oba slučaja treba biti uporan i strpljiv, jer nikad se ne zna kada i gdje počinje slavlje.

Udio nepredviđenoga

Kako protagonist Ponornica korespondira s Krešom Bagićem građanskim licem? Preklapaju li im se horizonti i interesi?

Donekle da. Pišući neizbježno koristimo dio vlastitog iskustva, emocija, svjetonazora, govornih navika. Budući da se Ponornice mogu čitati kao svojevrsna lirska kronika, u njima ima dijelova u kojima mogu prepoznati vlastite umišljaje, dvojbe, opsesije i nervoze. Međutim to čitatelju ne mora biti poznato niti ga na bilo što obvezuje. Pred njim je tekst u kojemu će ili naći razloge za putovanje ili će u suprotnom odmah odustati od njega. Ni kao autor ni kao čitatelj nisam baš poklonik literarizacije privatnog života i ispovjednog tona. Takva strategija obično nas suoči s patetičnim štivom i subjektom koji najviše ispisuje vlastitu želju za pisanjem.

U posljednjih nekoliko desetljeća intenzivno si, uslijed različitih svojih funkcija i vrlo aktivno, sukreirao domaće književno polje. Kako njegove dominante izgledaju danas, iz perspektive tvoje, kvorumaške književne generacije? Je li se, u poetičkom smislu, desilo nešto nepredvidivo?

I jest i nije. Književnost po definiciji jamči udio nepredvidivosti kao potvrdu svoje živosti. Osamdesete, kada se Quorum pojavio, bile su razdoblje koje je afirmiralo razlike, poetičko šarenilo, intermedijalna i konceptualna umjetnička iskustva. Iz te se perspektive činilo da bi se u budućnosti moglo krenuti u veoma različitim pravcima. Međutim uslijedila je ratna kataklizma, koja je književnost usmjerila prema raznovrsnim oblicima svjedočenja i kritičkog mimetizma. Poslije su se oblikovale manje ili više artikulirane poetičke matrice koje su se kretale u prostoru između artizma i aktivizma. U poeziji se primjerice vaga jednom nagne na stranu neorealizma, drugi put ju obilježi neobuzdana metaforičnost; jednom je u središtu pažnje intima, drugi put angažirani govor. Općenito u književnom se polju nije dogodilo puno nepredvidivoga, ali pojavili su se brojni autori koji su napisali intrigantne tekstove u kojima je na razini teme ili stila udio nepredvidivoga znatan. Puno više i ne možemo očekivati.

Za Ponornice si upravo nagrađen nedavno osnovanom nagradom „Zvonko Milković“. Dopusti da na trenutak zloupotrijebim tvoje profesionalne kompetencije: tko je bio Zvonko Milković? Moram priznati da mi to ime predstavlja nepoznanicu…

Zvonko Milković je varaždinski pjesnik, pravnik i novinar rođen potkraj 19. stoljeća. Pisao je finu impresionističku poeziju, ponajviše slijedeći Matoša i njegova estetska načela. Volio je detaljistički deskribirati krajolik ili situaciju, predočavati čovjekova raspoloženja i intimna stanja, redovito je rabio vezani stih, često formu soneta, inzistirao na muzikalnosti teksta. Iako je poživio punih 90 godina, objavio je tek nekoliko zbirki. Široj je javnosti vjerojatno najpoznatiji kao jedan od dvanaest pjesnika uvrštenih u almanah Hrvatska mlada lirika 1914. Budući da si upravo ti o stotoj obljetnici te knjige sastavio njezinu suvremenu repliku, izvjesno je da si Milkovića susreo i čitao. Ali očito ti nije zapeo za oko.

Ni kao autor ni kao čitatelj nisam poklonik literarizacije privatnog života i ispovjednog tona. Takva strategija obično nas suoči s patetičnim štivom i subjektom koji najviše ispisuje vlastitu želju za pisanjem

Inflacija nagrada i simulacija književnog života

Nastavno, kako ti izgleda – kao autoru i kao kritičkom promatraču – aktualni pejzaž domaćih pjesničkih nagrada? Ima ih sve više, i sve su različitije profilirane. Što nam donosi ta dinamika, vodi li potencijalno devalvaciji „žanra“ ili unosi na scenu dobrodošlo šarenilo? U posljednje vrijeme zabavljam se, sasvim apstraktno, idejom nagrade za najbolju nenagrađenu pjesničku knjigu desetljeća. Možeš li, kao zaključnu preporuku za čitanje, izdvojiti nekoliko previđenih, a po tvom mišljenju vrijednih naslova iz posljednje dekade?

Prije godinu, dvije jedan mi je mladi pjesnik – nakon što je dobio nagradu za prvu knjigu – zabrinuto rekao da je malo pjesničkih nagrada, da se dobrom autoru lako može dogoditi da objavi dvije ili tri zbirke a da ne dobije nijednu. Uzvratio sam mu da zapravo svjedočimo inflaciji nagrada i da su one počele zamjenjivati pravi književni život – ozbiljan razgovor o poeziji, kritiku, čak i čitanje. Primjerice Tin Ujević u životu nije dobio nagradu. Unatoč tome ni njegovi suvremenici ni mi ne dvojimo o vrijednosti njegovih stihova. Trenutak u kojem živimo očito određuje logika spektakla, koja se među ostalim ogleda u ekstatičnim protokolarnim pohvalama. Svakog dana u nas navodno izlaze kultne knjige, remek-djela, poetski dragulji, genijalne zbirke i sl. Gotovo svaka knjiga biva predstavljena kao događaj ove ili one vrste. Kada pak zavirite u neko od tako etiketiranih štiva, u pravilu vas čeka manje ili veće razočaranje. Naravno da su spomenuti izrazi dio marketinga u kojemu sudjeluju izdavači, urednici, autori i mediji. Izvjesno je da se remek-djela u malim kulturama kakva je naša broje na prste i pojavljuju u stoljetnim ritmovima.

Svakog dana u nas navodno izlaze kultne knjige, remek-djela, poetski dragulji, genijalne zbirke i sl. Gotovo svaka knjiga biva predstavljena kao događaj ove ili one vrste. Kada pak zavirite u neko od tako etiketiranih štiva, u pravilu vas čeka manje ili veće razočaranje

U takvom literarnom pejzažu nagrade se pojavljuju kao zadnji stupanj retorike iznimnosti, a vjerodostojnost im pribavlja činjenica da o njima odlučuju pisci i stručnjaci. Nagrađene knjige postaju vidljivije, čak ponekad postanu i predmet ozbiljnije kritičke refleksije. Treba svakako kazati da u šarenom svijetu nagrada postoje one dobro profilirane i dobro vođene te one koje više slijede ideološke ili klanovske razloge nego književne. Nevolja je što broj potonjih stalno buja, čime se minimalizira plodotvorni učinak nagrada na književni život. Tako dolazi do paradoksa koji spominješ da nagrade često zaobilaze dobre knjige. U zadnjih desetak godina ima dosta naslova koji su trebali biti primjećeniji. Neću ih ovdje pobrajati. Tek ću spomenuti tri kojih će se danas malo tko sjetiti, a u čitanju kojih sam doista uživao. Riječ je o postumnim zbirkama Kockasta kugla i Zvijezde ne gore uzalud Zvonimira Baloga te o snažnoj i uzbudljivoj knjizi Bili smo istok i zapad Dunje Detoni Dujmić. Knjige su tiskane prije 7-8 godina.

Krešimir Bagić (Gradište, 1962) Pjesnik, stilističar i kritičar. Diplomirao je hrvatski ili srpski jezik i jugoslavenske književnosti 1988. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1991. obranio magisterij Lingvistika i pjesnički tekst, a 1995. doktorat Stilistički i genološki aspekti polemičkoga teksta. Predavao je hrvatski jezik i književnost na Sorboni (1996-1999). Bio je voditelj Zagrebačke slavističke škole (2005-2009). Profesor je stilistike na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Urednik je portala stilistika.org. Objavio je: zbirke pjesama: Svako je slovo kurva (s B. Gregorićem, 1988), Između dva snažna dima (1989), Krošnja (1994), Bršljan (1996), Jezik za svaku udaljenost (2001), Le palmier se balance (Pariz, 2003), U polutami predgrađa (2006), Trebalo bi srušiti zidove (2011), Plaši li te moja boja (2013), Tko baca mrvice kruha dok hoda šumom / Qui sème des miettes de pain en traversant les bois (Rennes 2016), Ponornice (2021). Također je objavio i znanstvene i esejističke knjige: Četiri dimenzije sumnje (koautor, 1988), Živi jezici (1994), Umijeće osporavanja (1999), Brisani prostor (2002), Treba li pisati kako dobri pisci pišu (2004), Rječnik stilskih figura (2012), Uvod u suvremenu hrvatsku književnost (2016), Pogled iz Dubrave (2017). Sastavio je izbore proze Poštari lakog sna (1996) i Goli grad (2003), uredio Rječnik Trećeg programa (1995), Leksikon hrvatskih književnih kritičara (2012), zbornike Važno je imati stila (2002), Bacite stil kroz vrata, vratit će se kroz prozor (2006), Ivan Slamnig, ehnti tschatschine Rogge! (2011), suuredio zbornike Jezik in fabula. Pisci o jeziku i stilu (2017), Jezik in fabula: zbornik radova (2018), priredio izbore iz pjesništva Zvonka Makovića, Stjepana Gulina i Josipa Severa.