EVELINA RUDAN: Rasprskavanje drugo-jačijeg

Portret Evelina Rudan
"Smiljko i ja si mahnemo"

EVELINA RUDAN: Rasprskavanje drugo-jačijeg

O poeziji kao emancipatorskoj snazi, brojnim mogućnostima čitanja stihova i nagrađenoj zbirci "Smiljko i ja si mahnemo", razgovarali smo s Evelinom Rudan, ovogodišnjom laureatkinjom nagrade Ivan Goran Kovačić za najbolju pjesničku knjigu u dvogodišnjem razdoblju
Onog trenutka kad se književnost kroz svoja tumačenja počinje toliko banalizirati da se svede samo na prikladnu temu, to je smrt za književnost. Svejedno je onda čitaš li putni bedeker, kuharicu ili pjesmu. Na koncu ne postoji književnost zbog studija književnosti nego studiji književnosti postoje zbog književnosti

Kad bih vas sad zamolila da opišete svoj prostor stiha, zbirke i pjesme u kojima obitavate, kojima odlazite kad vas uhvati mala snaga, za koje se držite u najgorim vremenima, stihove-skloništa i stihove-motrišta u najveće daljine, kako biste opisali vlastiti prostor neotuđivo intimne poezije?

Teško i lijepo pitanje. I ne mogu na njega odgovoriti ni precizno ni obuhvatno ni točno. Ne mogu već i zato što se to mijenja, mijenjaju se i stihovi-skloništa i stihovi-motrišta. Možda čak i više ovo drugo nego ono prvo. A ne bih htjela ni da se odgovor pretvori u nabrajanje svih dobrih stihova, što mojih suvremenika, što starijih, koje sa sobom nosakam ili u glavi ili inako (više inako) kao kompendij ili privatnu antologiju, putni stihovni tovaruš koji se svake godine nadograđuje. Potrajalo bi i poslije bih bila nesretna jer nisam spomenula još i ono što mi je značilo ili još i ovo što mi znači i tukla se po glavi kako nisam rekla ono drugo, a evo, koliko jučer otklapala sam i zaklapala upravo te stihove. Zato ću spomenuti samo tri stvari: pjesma „Molitva“ Françoisa Villona uvijek mi izmami neku tihu unutarnju radost gdje god i kad god da na nju naletim ili kad god da je prizovem. Ona u nekom mom privatnom svemiru ima neku savršenu mjeru stvari: neku ničim nadoknadivu jednostavnost (i u novosti i u ponavljanju), sretan zvuk u tom ponavljanju, savršena sugovornika, priznanje vlastita bivanja i istodobni vidokrug obuhvatom svemira (Dok se Zemlja još okreće/vrti), drugog – (svakome daj ono čega nema), sebe (I ne zaboravi mene), pritom još očuđenje nad kojim možeš razbijati glavu: zelenooki moj (koliko god da postoji objašnjenja) i sve skupa u nekom neobičnom ravnovjesju između blage ironije i njezina izostanka.

A sviđa mi se i što je tolika stoljeća daleka, a zvuči kao da je jučer nastala, a možda dijelom i to što joj je autor u građanskome dijelu toliko problematičan tip da je jasan signum toga da duh poezije puše gdje hoće.

Zatim druga stvar je nekoliko ovotjednih stihova Nikice Petraka: ovotjednih jer sam se zbog nekih predavačkih razloga na jednom od svojih kolegija, vraćala njegovoj pjesmi „Duga Resa. Imam sedam godina“ i nekako mi se učinilo dok sam je tako sa studentima još jednom čitala i govorila nešto drugo, da su stihovi na kraju … sve šuti. Sve čeka. Ima samo svoj jezik. sam sukus onoga što poezija jest.

Na kraju: mala plava knjižica izabranih pjesama Wisławe Szymborske u prijevodu i izboru Pere Mioča pod naslovom Sretna ljubav koja je izašla uz 15. obljetnicu Nobelove joj nagrade. I da se razumijemo, to nije zato što mi je Szymborska najbolja pjesnikinja, pa čak ni najdraža. Kad bi poezija doista funkcionirala po principu utrke s preponama, meni bi Žagar bila za koja prsa ispred, to što Žagar nije Nobelovka (još), to naravno nema nikakve veze. Međutim tu sam knjigu dobila od dviju prijateljica za jednog znanstvenog putovanja po Bugarskoj, negdje u tri u noći u jednoj hotelskoj sobi u Sofiji, i istodobno je i stvar poezije, i znak nježnog ženskog prijateljstva, neke posve bezinteresne podrške u teškim i mračnim danima. Sve se slilo u tu jednu zbirku koja je i kao predmet nekako lijepa, topla, plava, moja.

Poezija je vodoskok

Danas sam jednu vašu pjesmu („Do Dubrave“) pročitala studentu glume koji i sam piše poeziju i on je uzviknuo: „To nije napisala žena! Previše je moje, previše je slično mom mraku!“ Spomenuli ste upravo Anku Žagar i Szymborsku, koje stoje posve izvan feminističkih samoodređenja poezije. S druge strane, feministička intervencija u jezik obilježava cijeli jedan val suvremenih hrvatskih pjesnikinja koje osobno jako volim i poštujem, kao Anu Brnardić, Olju Savičević Ivančević ili Moniku Herceg. Što je za vas feminizam i koji su vam aspekti feminističkih rukopisa najzanimljiviji u umjetnosti (bilo kojoj, ne moramo govoriti samo o poeziji)? I da se vratim na Anku Žagar, za mene je njezina zbirka Guar, rosna životinja sve što si feminizam može poželjeti i sve što si poezija može poželjeti… kako onda postupati s tom voljom za preimenovanje svijeta, možemo li je zvati feminističkom, čak i kad se umjetnica ne smatra feministkinjom?Portret Evelina Rudan

Meni je feminizam u poeziji to što je uzviknuo vaš student. Šalim se, ali ga svejedno pozdravite. Hoću reći da me raduju oni tekstovi koji imaju mogućnost različitih iskustava i kad čitam i kad pišem, želim biti u tekstu istodobno i žena i muškarac i dijete i odrastao čovjek i starica i starac i mladica i mladac. Poezija je višeznačnost na različitim razinama, teško ju je, kad je dobra, sabiti u jedno značenje. Pruža otpor. I dobro je tako. Naime, ono što se može sabiti u jedno značenje možda je dobra polemika u boljem slučaju ili pamflet u lošijem, ali pitanje je li pjesma, ili barem je li pjesma koja bi mene veselila. Jednoznačnost mi naprosto nije zanimljiva ni u životu, a kako bi tek mogla biti u poeziji. Poezija je vodoskok, rasprskavanje u različitim pravcima, uviđanje jedne stvari, ali istodobno uviđanje i njezina naličja.

A spomenute sjajne pjesnikinje Brnardić, Savičević Ivančević i Herceg volim zato što dobro pišu. I to što dobro pišu u mom je svijetu najemancipatorskija činjenica, ne toliko tema ili motiv, nego način oblikovanja. Ne znači to naravno da specifična ženska iskustva ne bi trebala biti i u poeziji, dapače, predugo ih nije bilo ili predugo nisu računata kao jednako iskoristiva. Ili se računalo samo s jednim tipom iskustva, mogle su lirske subjektice npr. tugovati nad nesretnom ljubavi, ali dojenje je već bilo zazornije, ili su prihvatljivi bili tekstovi u kojima se lirske iskazivačice oblikuju kao ranjive, ali ne i oni u kojima se oblikuju kao drčne itd. Samo uvijek će me u poeziji, pa i u književnosti u cjelini više zanimati kako nego što. Dakle kad je riječ o temama i motivima onda me zanimaju oni koji prethodno nisu prepoznati kao uvjetno rečeno legitimni, ili oni koji su na neki način bili zazorni pa neka bude novosti i invencije na svim razinama.

Meni je zapravo emancipatorski i to kad dvanaestogodišnji polaznik jedne od radionica čitanja poezije na kojoj smo čitali u Poeziji svježe objavljenu pjesmu Ane Brnardić: „Druga sestra“ kaže, nakon što smo pjesmu pročitali na pet različitih načina, otprilike ovako: ma ja znam da to nije dječja pjesma i da vama odraslima govori još nešto, ali ona meni isto puno govori. Baš puno. Ili kad moja sedamdesetogodišnja profesorica iz osnovne škole Vilma Zohil s kojom se redovito čujem i koja vrlo ažurno prati suvremenu hrvatsku pjesničku scenu, a koja je zapravo svojim djelovanjem (emancipatorskim djelovanjem na toliko razina, samo adeklarativnim) otvorila rane prostore i za moje pisanje na oba pjesnička jezika, dakle kad mi ona ushićeno javlja da je nabavila zbirke Monike Herceg, ili kad s punom bliskošću čitam Oljinu pjesmu „Dječak spava“.

Što se spomenutoga Guara tiče, on je čudo, izmiče svim kategorijama. I da, onih davnih dana kad su sufražetkinje digle glas, digle su ga, barem kako ja razumijem stvari, i zato da bude moguće da se negdje jednom pojavi jedna Anka Žagar sa svojim istodobno rastvarujućim i proizvodećim samosvojnim jezikom koji svijet poezije nanovo ispisuje djelatno, a ne deklarativno. I da postane javna, kanonska sad već, književna činjenica.

Želim biti u tekstu istodobno i žena i muškarac, i dijete i odrastao čovjek i starica i starac i mladica i mladac. Poezija je višeznačnost na različitim razinama, teško ju je, kad je dobra, sabiti u jedno značenje

Pravo na poeziju

Trebale bismo pričati o Smiljku, ali njega ostavljam za kraj, da nas čeka, kao dobar prijatelj, jer takvim je predstavljen u zbirci: kao sugovornik s puno strpljenja. Prije toga, voljela bih da nam kažete više o toj performativnosti poezije, o njenoj dramskoj tenziji i dimenziji. Kako je danas moguće u razredima raditi poeziju kao izvedbu, kako ju je moguće čitati kontra „male mjere“ kratke recitacije i pobrojavanja stilskih figura, s više vremena i pozornosti za stil i jezik, boju glasa, glazbenu ljestvicu slova, na to kako poezija odjekuje i uzima maha s čitateljima, nakon što je pjesma (opetovano) pročitana?

Moguće je, moguće. I danas i ranije dobri su profesori i profesorice to činili i čine na različite načine. Znam to pouzdano, ali ovdje mogu govoriti i iz nekoga vlastitog iskustva i prijašnjega rada u školi, a sad već 6-7 godina iskustva u projektima poticanja čitanja i pisanja koje organizira Agencija za odgoj i obrazovanje u suradnji s Ministarstvom kulture (osnovnoškolski uzrast) ili u okviru nekih radionica na Danima Gjalskoga za srednjoškolce. Uglavnom, sve te radionice nisu nužno bile određene time da moramo čitati poeziju, moglo se i prozu, ali meni je čitati poeziju s učenicima uvijek bio veći izazov. Najprije zato što prozu oni koji vole čitati, vole čitati i sami. I zato što većina kaže da manje voli poeziju (tako mi barem kaže na početku, poslije nekako i poezija postane prihvatljivija). A drugo zato što ja stvarno mislim da svatko ima pravo na poeziju i isto tako da joj svatko i može prići. U većini slučajeva se, posebno kad je o djeci ili učenicima riječ, radi samo o tome kako im prići. I ono što se pokazalo u svim tim opitima jest to da će svaki, gotovo svaki dobar tekst djelovati ako ga pročitaš više puta pa ga tim čitanjem nekako posvajaš. Recimo u jednom od tih opita koji sam provela prvi put prije 6-7 godina, za osnovnoškolce, a kasnije sam radila i sa srednjoškolcima, ponudila sam im 10 ili 15 pjesama bez imena autora, bez oznake razdoblja, bez ičega što bi upućivalo na bilo kakav kontekst i rekla da izaberu tri koje smatraju najboljima ili tri koje bi oni objavili da su urednici časopisa. Autori su bili u širokom rasponu od spomenutog Villona, preko nobelovaca i nobelovki pa sve od najmlađih suvremenih hrvatskih pjesnika i pjesnikinja. Prije nego bi izabrali svoje favorite, pjesme smo na različite načine čitali: pročitala bih ja, pročitao bi svatko od njih, pročitali bismo ih zborski, pročitali bismo ih tako da svatko čita po jedan stih, čitali bismo ih i u kanonu, onako kako se pjeva „Bratec Martin“, i redovito se događalo da one pjesme koje smo najviše čitali (jer bih namjerno unaprijed odlučila koje ćemo čitati više puta na više različitih načina, a koje samo jednom), dakle te koje su se čitale više puta na više različitih načina budu ujedno i one o kojima imaju najviše reći i one koje su bile najzastupljenije u favoritskim popisima. I svaki put je naravno bilo bitno i koga imam pred sobom, jer ako imaš npr. kao što sam ja nerijetko imala, djecu koja idu i u glazbenu školu, onda je bilo zgodno iskoristiti i taj njihov talent i povezati te dvije umjetnosti, recimo na jednoj radionici s osnovnoškolcima uglazbljivali smo „Modru rijeku“ Maka Dizdara i izvrsnu, sjajno igrivu „Parafrazu“ Svena Adama Ewina accapella. I jako je to dobro zvučalo na kraju, a imali smo ne više od sat i pol, koliko radionica traje. Ujedno usput su i djelatno i iskustveno razumjeli što je to intertekstualnost i što znači kad jedan pjesnik stihovima odgovara na pjesmu drugoga i istodobno je rekreira, ali i ostvaruje novost, osim toga još su se jednom vratili pjesniku za kojeg su neki već znali – Dizdaru, te otkrili novi pjesnički izvor: Svena Adama Ewina, kao i zgodnu priču oko koncepta pseudonima, ali i načina na koji ponekad izvrsna književnost može svoje mjesto naći na onim mjestima na koje oni ionako svraćaju kao što je Facebook. Doduše rekli su mi da tamo više svraćaju mame, bake i djedovi, a oni su nekako za instač i snepčat.

Svatko ima pravo na poeziju i svatko joj može prići. U većini slučajeva se, posebno kad je o djeci ili učenicima riječ, radi samo o tome kako im prići. Gotovo svaki dobar tekst će djelovati ako ga pročitaš više puta pa ga tim čitanjem nekako posvajaš

Ako imaš aktivne nogometaše na radionici, onda možda nećeš krenuti s Dizdarom nego s Bagićevom „Blaž, Blaž, Blaž“ iz Jezika za svaku udaljenost. Na jednoj smo drugoj radionici sa srednjoškolcima koji su donijeli instrumente uglazbljivali Čegeca, Mićanovića, Kirina, Babića, Ribića, Pogačara, Načinovića, Brnardić, Jagić, Galant. A ne možeš dobro uglazbiti pjesmu ako je temeljito ne pročitaš. I ako ne uspostaviš neki odnos s njom. Pritom to uglazbljivanje nije značilo samo traženje melodije za te konkretne riječi pjesme, nego naprosto i glazbeni odgovor toga što su pročitali. Zapravo cilj je bio da dalje čitaju te i druge autore iz preporuka jer čitanje jednoga vodilo nas je u čitanje drugih.

Na trećoj, na kojoj je bilo i nešto polaznika plesne škole, neke smo pjesme otplesali i izvodili pantomimom. Da sad imam neku radionicu rado bih fizički s njima izvodila Stepenice za Stojanku K. Andrijane Kos Lajtman ili Stope u snijegu Nade Topić. Htjela sam da vide baš to da je pjesma onog trenutka kad ju je autor pustio u svijet njihova, da se s njom mogu i igrati i da je upravo kroz tu igru mogu posvojiti, da može postati njihova u onom iskustvu koje su s njom imali. 

Jer samo suho nabrajanje stilskih figura, tema i motiva iz pjesme prije će ubiti želju za čitanjem poezije, nego je razviti. I da se ne bismo krivo razumjeli, ne mislim ja da nije važno znati prepoznati teme, motive i stilske figure, dapače, moraš moći objasniti zašto i kako je nešto oblikovano i sastavljeno, ali nije dovoljno i nije jedino. A svi ovi drugi postupci koje sam možda i preširoko opisivala, bili su uglavnom u svrhu da probude interes za poeziju, da vide da im je tu, da mogu drugovati s njom, da osiguraju osjetljivost za svaku riječ i zvuk, da prošire spektar mogućnosti svog estetskog užitka koji istodobno upošljava i intelekt i osjetila.

Književnost je bila prva

Naime što znači prepoznati da je u cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče aliteracija, ako te to nikad ni na koji način ne dotakne. A uostalom i to što to jest aliteracija ne znači puno ako si ne znaš objasniti: dobro, aliteracija, ali što ta aliteracija toj konkretnoj pjesmi čini? Osim toga književnost je bila prva, književnoteorijski opisi, stilistički opisi, to sve postoji samo zato što književnost postoji, odnosno poezija ima civilizacijski primat, odgovara nekoj ozbiljnoj potrebi ljudskog duha u širem smislu.

Naslovnica "Smiljko i ja si mahnemo"
Nagrađena zbirka Eveline Rudan
izdanje Fraktura, Zagreb, 2020.

I odgovarala je toj potrebi i prije nego se počela profesionalno tumačiti i razlagati. I to govorim unatoč činjenici što sam radno mjesto „zaradila“ doktoratom koji je u bitnome dijelu književnoteorijski. Ili možda upravo zbog toga. Da si nikad ne umislim da bi moje tumačenje moglo na ikoji način imati smisla kad ne bi bilo predmeta koji tumačim.

Uglavnom, osim nas koji se profesionalno bavimo tim razlaganjima, na poeziju imaju  pravo i oni koji neće nužno biti budući studenti književnosti. Jer, da, naravno da bih i kao ona koja piše voljela imati i one čitatelje koji će razumjeti sve ili većinu slojeva u nekoj pjesmi do kojih mi je stalo, ali nije mi mrsko, ama nimalo, čak dapače, kad mi se jave čitatelji kojima je neka moja pjesma lijepa ili kojima ona nešto znači, iako neće razlagački prepoznati da u toj njezinoj lijeposti sudjeluje možda i ta anaforička tendencija. Prepoznat će to na drugi način.

Čak i kad predajem na fakultetu, a to se čini gotovo zazorno priznati danas, meni se ne čini da sam dobro obavila posao kad o nekom tekstu sve jasno razložimo i izinterpretiramo, kontekstualiziramo, kad uputimo na sve moguće pristupe pojedinoj pjesmi ili tekstu, nego onda kad učinimo sve to, ali i kad na kolegiju netko bude ozbiljnije zakvačen tim tekstom u trenutku čitanja. Kad vidim neki tip stvarne reakcije na tekst, tu u tom trenutku dok ga čitamo. Jer ti koji su se sposobni zakvačiti za neki tekst, ti koji su sposobni dopustiti da tekst na njih utječe, ti koji su otvoreni za taj tip iskustva, za njih bih voljela da mojoj vlastitoj djeci predaju književnost. Jer će oni iznaći načina da im je približe. I ne mislim sad tu na patetična i prazna uzdisanja nad ljepotnošću bez sposobnosti i vještine da se to i razloži, nego upravo na nužno iskustvo performativnog učinka koji tekst ima.

Naravno, ne mislim da bi se studiji književnosti trebali pretvoriti u klubove mrtvih pjesnika i da bismo zaneseno lelujajući dobrim stihovima trebali hodati iz predavaonice u predavaonicu. Ali, k vragu, ako prođeš studij književnosti da te nikad ništa nije ozbiljno dotaklo, koliko god da sve znaš dobro razložiti (iako bez ovog preduvjeta, pomalo i sumnjam u to), ili te uspijeva dotaći samo ono što možeš iskoristiti da potvrdiš neku svoju idejnu zafitiljenost, na krivom si mjestu.

I ne dogodi se to svaki put. Niti ja svaki put pročitam tekst tako da se može dogoditi, ali kad se dogodi, onda znam da je predavački dan ispunjen dobro. To je ono što administrativno-birokratski ishodi s popisima prikladnih glagola ne mogu predvidjeti niti će ikad moći. Jedino što oni mogu osigurati jest određena razina znanja. A to je za studij književnosti premalo i presiromašno, a teško i da će ozbiljnije osigurati nove čitatelje. Kao što nove čitatelje, barem nove pažljive čitatelje poezije, ne mogu osigurati ni idejno-aktivistička čitanja književnih tekstova, tipa nešto je dobro jer otvara politički ili idejno dobru temu. Onog trenutka kad se književnost kroz svoja tumačenja počinje toliko banalizirati da se svede samo na prikladnu temu, to je zapravo smrt za književnost. Svejedno je onda čitaš li putni bedeker, kuharicu ili pjesmu. Na koncu ne postoji književnost zbog studija književnosti nego studiji književnosti postoje zbog književnosti. To je stvar zdravog razuma, ali nerijetko to previđamo. Da se to ne dogodi, važno je i u tzv. licenciranim znalačkim čitanjima zadržati i dozu ludosti, omogućiti izboje lucidnosti i igrivosti, osigurati prostore u kojima postoji osjetljivost za svaku riječ i sve veze koje ona može uspostaviti s drugim riječima, i ponajprije osigurati prostore za višekratna pomna čitanja, time omogućavaš i estetski užitak i njegovo širenje i prijemčljivost za različita alatna znanja za različita obrazlaganja.

Unutarnja razmišljenost

Baš mi je drago da ste spomenuli „pjevanje“ stihova i tu dublju glazbenost jer je moj dojam da se 21. stoljeće „boji“ zvukovnosti poezije, boji se rime, ritma… Visoka književnost smatra da glazbenost stihova pripada „narodnjačkoj“ sceni. No poezija stalno iznova demonstrira da se ne želi rastati od glazbe. Kako vidite taj odnos konceptualnosti i zvukovnosti u samom procesu stvaranja, a kako na primjerima kolegica i kolega? 

Oni s kojima ja razgovaram i oni koji redovito i upućeno prate poeziju, nekako nemaju problem s tim. Problem je što tih upućenih i redovitih pratitelja poezije u tzv. visokoj književnosti nema tako puno. Ali da, meni je zvukovni aspekt najčešće vrlo važan. Poezija je u svom začetku, lirika posebno, bila zapravo sinkretističke naravi, ujedinjavala je i riječ i melodiju pa i pokret. U povijesnom razvoju razrješavala se melodije i pokreta, ali tekstualnim signalima (ritam, rima, eufonijske tendencije) dugo je vremena čuvala svijest o tim svojim začecima. Taj tip obilja zanima me ponovno. Ne kroz klasični vezani stih, dakle rima, osim iznimno i samo na strateškim mjestima, ne bi bila moj izbor, ali sve drugo zvukovno što mogu iskoristiti, to da. Zato što pruža obilje za rasprskavanje značenja, zato što ako nekamo mogu odvesti i značenjem i zvukom istodobno, onda zašto ne bih. A i zato što nekako mislim da je Stearnsova uputa o objektivnom korelativu još uvijek estetski vitalno iskoristiva i zvuk tu nije nevažan. Osim toga volim kad pjesma upošljava i oko i uho i misao. Što se tiče drugih načina, onih koji više upošljavaju sliku nego zvuk, nije mi to nemilo, ako je dobro napravljeno. Samo kad ja pišem, veseli me birati ono čega manje ima. Odokativno manje.

Meni je zvukovni aspekt vrlo važan. Poezija je u svom začetku, lirika posebno, bila sinkretističke naravi, ujedinjavala je i riječ i melodiju pa i pokret. U povijesnom razvoju razrješavala se melodije i pokreta, ali tekstualnim signalima (ritam, rima, eufonijske tendencije) dugo je vremena čuvala svijest o tim svojim začecima. Taj tip obilja zanima me ponovno

I posljednje pitanje: vaša nagrađena zbirka Smiljko i ja si mahnemo je knjiga stvarnog i zamišljenog odnosa. Stvarnog odnosa (E)Veline i Smiljka, koji je uvijek u nekoj mjeri pun unutarnje „razmišljenosti“. Jednako tako i imaginarnog odnosa, na način da je mašta uvijek stvarnija od zbilje i zato mašta i stvara zbilju. Prijateljstvo kao da nastaje baš na toj mogućnosti da se bude u svim svjetovima: i čakavskim i štokavskim, u Zagrebu i Istri, prošlosti i sadašnjosti, djetinjstvu i starosti, priznatom i prešućenom dijelu odnosa. Ne znam za sličan dijaloški eksperiment s poezijom o prijateljstvu na području (bilo koje) književnosti i mislim da ste napravili zbirku pjesnički veoma originalno, kao i zadivljujuće dramski slojevito. Zanima me kako ste gradili tu zbirku, kako ste je pisali, koliko je došlo do potrebe da je uspostavite? Možete li to usporediti s drugim zbirkama koje ste objavili, u smislu načina nastanka zbirke i njene specifične dramaturgije? Što mislite o zbirci s odmakom objavljenje knjige, pa i ove nagrade?

Hvala vam na pitanju koje odražava onaj tip prepoznavanja koje si autor/ica uvijek nekako požele za svoj tekst. Da, jako mi je bila važna ta istodobnost bivanja u mnogim svjetovima, ravnopravnost različitih identiteta ako hoćete. Mi smo mreža odnosa i u sebi samima i u odnosu na druge, složena mreža odnosa. Zanimalo me vidjeti na koji način to poezija može „objektivno korelirati“. I da, unutarnja „razmišljenost“, upravo tako. Iskustvo koje sam htjela oblikovati, mislim kad kažem iskustvo, to ne znači samo događajnost pa ni samo doživljajnost, nego i ono što se s tom događajnošću i doživljajnošću u tekstu može stvoriti, za to iskustvo bilo mi je važno da izaberem neki način, oblik koji će imati visok stupanj prerade, a da istodobno osigurava mogućnost prepoznavanja. Balada mi se činila kao najbolji žanr za istodobnost i priče i emocije i potisnuća u podrumu onih traumatskih situacije koje su motor, svojevrsni generator, a nekako me radovalo i preispisivanje žanra. Zbirka se pisala u meni vjerojatno dvadesetak godina, ali se u onom sržnom dijelu ispisala u puno kraćem razdoblju. Već sam rekla u razgovoru sa Sanjom Baković u Booksi kako mi je to iskustvo pisanja u vrućici jednog produženog vikenda sržnih dijelova zbirke i njezina kostura, svojevrsnog traženja glasa koji će istodobno omogućiti i igrivost i emociju i priču i blagu ironiju, bilo vrlo dragocjeno. I u tom smislu različito je od načina na koji sam pisala druge zbirke jer sam otpočetka znala da to može biti upravo cjelovita knjiga koja priča jednu zaokruženu priču. A što se tiče dramaturgije, da, ma ja nerijetko i u životu imam tu potrebu da činim „kako nenidan“. U životu to uglavnom donosi nevolje, ali u poeziji je to ozbiljna prednost, ta žudnja da učiniš što drugojačije, da učiniš drukčije nego što si vidio kod drugih. Da bude neka novost. Da iznenadiš, ponajprije i sam sebe. Zato je, uz sav rad i trud, htjeli mi to sebi priznati ili ne, a najradije ne želimo jer onda ne možemo sebi pridati sve zasluge, potrebno i nešto sreće. Hvatanje trenutka. To što sreća takvog tipa u poeziji nerijetko ima i vrlo visoku cijenu drugog tipa u životu, to je za neki drugi razgovor.

Što mislim o knjizi sada? Za nagradu mi je iznimno drago. Nagrada „Ivan Goran Kovačić“ se i zbog svoje bijenalnosti i zbog svoje usredotočenosti samo na pjesničke zbirke uspostavlja kao vrlo važna pjesnička nagrada, a i zbog konteksta i tradicije iz koje je proizašla. Osim toga jako je lijepa žetva ovogodišnjih finalista, s punim sam guštom čitala prije ovog izbora i Sang Alena Brleka, i Zablaće Stipe Grgasa, i Stope u snijegu Nade Topić (njezinu sam zbirku zapravo prvu pročitala), i Putovanje oko tijela Marijane Radmilović. Što se knjige tiče, puno sam bila u njoj dok nije bila objavljena, sad mi je drago da živi i druguje s drugima.

Nataša Govedić je spisateljica, kazališna kritičarka i profesorica na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Autorica je pjesničkih zbirki, romana i više znanstvenih studija.