Čitanje naglas je najbolji test napisane rečenice

Portret Ljubica Letinić i Lana Deban
Foto: Vedran Peteh
Lana Deban i Ljubica Letinić

Čitanje naglas je najbolji test napisane rečenice

Čitati i(li) slušati: o novoj aplikaciji za audio knjige book&zvook
Pažnja digitalne publike polako se premješta s teksta na zvuk, a taj trend stidljivo se nazire i na ovim prostorima. Mobilna aplikacija book&zvook koja omogućuje pristup odlično snimljenim knjigama na našem jeziku, novost je na našem knjižnoj sceni. O čitanju i slušanju, tekstu i zvuku, pričama za djecu i odrasle, novim dimenzijama koje književnost dobija u eteru razgovaramo s idejnim autoricama i realizatoricama projekta: ton-majstoricom Lanom Deban i radijskom urednicom i novinarkom Ljubicom Letinić

U produkciju audio knjiga ulazite s 20 godina iskustva rada na radijskim i drugim zvučnim formama. Ideja je postojala dugo, no što vas je potaknulo da sad krenete u njezino ostvarenje?

Lana Deban: To je prirodni tijek događaja i našeg rada. Ljubica i ja smo puno radile zajedno kao radijske autorice, svašta smo isprobavale i dosta smo se bavile adaptacijom teksta.

Ljubica Letinić: Ipak, puno toga se dogodilo posljednjih godina. Još prije 20 godina surađivale smo s kolegama u Berlinu koji su živjeli od produkcije audio knjiga. Na globalnoj razini audio knjige su nedavno ušle u mobitele i postale popularne. U mome slučaju bilo je važno i što sam u svojim četrdesetima imala profesionalni i kreativni zastoj. Kad su nakon promjene vlasti 2016. ukinute sve moje emisije na Hrvatskom radiju, nisam imala priliku raditi. Kad prestaneš raditi, prestaneš i moći raditi. Ta me činjenica potaknula da krenemo u ovo; osjećala sam da si moram stvoriti novi prostor.
B
io je važan i put u Prag gdje smo zorno i iz blizine vidjele javni sustav koji radi što bi trebao. Prag ima prekrasan dućan u vlasništvu češkog javnog radija gdje se prodaje baština, književnost, suvremena glazba, sve što je radio producirao. Uvijek smo se igrale i snimale za neki veći sustav i za plaću, a sad smo odlučile to raditi samostalno i osnovale produkcijsku kuću Audio Stone Transonica. Za projekt book&zvook dobile smo potporu Ministarstva kulture, i dalje ulažemo golema vlastita sredstva, no sad i prodajemo audio knjige i optimistično stvaramo temelje da bismo jednom pokrile sve troškove produkcije.

Proljeća Ivana Galeba – 17 sati ljepote

Objavile ste veliku audio knjigu Proljeća Ivana Galeba Vladana Desnice u tumačenju Zorana Čubrila i s glazbom Mara Marketa. Kako izgleda proces izrade tako ambicioznog pothvata?

Lana Deban: 
Prvo smo krenule s traženjem najbolje verzije jer se tekst mijenjao u različitim izdanjima. Na kraju smo tijekom snimanja konzultirale tri različita izdanja. Oko odabira čitača nismo se dugo dvoumile. Čubrilov način čitanja i ton glasa odgovaraju tekstu, a tijekom snimanja smo shvatile i da njegova osobnost paše romanu. On je volio tekst, jako se uživio i puno se pripremao. Bilo je potrebno 30 sati da sve snimimo. Kad smo očistile snimku od grešaka i ponavljanja, dobile smo konačnu verziju od 17 sati. Proces je bio dugotrajan zbog obujma teksta i različitih verzija, ali nije bilo teško, jer je tekst divan.

Ljubica Letinić: Bilo nam je lako i zbog Čubrilove discipline. Kao što se trkači spremaju za maraton, tako se on spremao, konzultirao kolege i jezične stručnjake. Desnica se služi frazama iz raznih jezika, riječima koje se malo ili više ne koriste, njegova je rečenična konstrukcija na razini sintakse zahtjevna. No Čubrilo nije odustajao, stvarno je fascinantno to napravio. Pri odabiru muzike oslonili smo se na provjerene suradnje s kompozitorima. Maro Market je diskretan i kao čovjek i kao autor, može s malo napraviti osobit doživljaj, pa je komponirao prikladnu glazbenu podlogu.
Uz to, na Proljećima Ivana Galeba bilo je lijepo raditi i zbog jezika romana. Tomislav Brlek je na promociji izdanja istaknuo da je Desnica 20 godina brusio svoju rečenicu da lijepo zvuči. Nije u tom vremenu mijenjao teze svoga glavnog lika, nego je popravljao glazbu teksta. Zato je to bilo divno i lako raditi.

Lana Deban: Tijekom snimanja shvatile smo da je čitanje naglas najbolji test napisane rečenice. Snimale smo Ježevu kućicu koju zapravo ne možeš ni čitati drugačije nego naglas. Kad smo se zadubile u rad, uvidjele smo da njezin čar nije samo u rimi, nego u slogovima, savršenom trajanju glasova... Kad čuješ tekst, još jedna razina kvalitete teksta postane očita.

Slika mobitel s audio knjigom Renato Baretić


Svaki tekst ima svoj ritam

U razgovoru za portal Booksa spomenule ste da audio knjige nisu alternativa tiskanim knjigama, nego da omogućuju drugi način percipiranja teksta.

L
jubica Letinić: Sad snimamo Knjigu o jugu Jurice Pavičića. Glumac Nikša Marinović je pročitao priču koja se odnosi na Komižu na Visu i bilo je jasno da nešto ne zvuči dobro. Pitale smo Pavičića za sugestiju, on se ogradio od komiškog viškoga i uputio nas na Dinka Božanića, autora izložbe o kojoj priča govori. S Božanićem smo prošle tekst, pa smo vratile u original citate koji su bili standardizirani i to je imalo pravi učinak na zvuk teksta. Na primjer, Jurica Pavičić spominje čovjeka koji se zove Tonko, a njegove rečenice, pa čak i njegovo ime su u lekturi stavljeni u standardni padež, jer Tonkota nije moglo ostati u tiskanoj verziji. Ali u audio verziji ostaje govoreni oblik! Volimo da se čuje odmak od norme i jasno nam je da radimo na jednom sloju knjige koji nije moguće osjetiti na papir.

Lana Deban: Stalno se vodi rasprava jesi li pročitao knjigu ako si je preslušao. Neki tvrde da kod slušanja fali potpuni doživljaj, ali naše iskustvo bavljenja zvukom upućuje na suprotno. Zvuk je kao medij blizak tekstu jer slušajući svatko stvara svoj doživljaj i emociju. Kad slušamo knjigu, ne bavimo se dekodiranjem teksta, to za nas radi narator, ali vizualiziramo ono što čujemo, i taj je dio jedinstven kod svakog. U audio knjigama važno je pogoditi tempo i ostvariti dobar ritam čitanja u kojem će slušatelj imati vremena i prilike stvoriti sliku i emociju. Naravno, svaki je tekst drukčiji, svaki ima svoj ritam i način interpretacije, pa je zato posebno važna osoba koja tumači tekst.

U audio knjigama je ključan čitač koji glasom daje određeno tumačenje djela. Kako odabirete naratora? Jeste li sklonije tome da autor/ica čita vlastita djela ili da to radi glumac/ica? I kako režirate naraciju?

Lana Deban: To je možda najvažniji dio u pripremi audio knjige. Kad smo objavile Desnicu, jedna slušateljica koja voli taj roman pobojala se da će se naša audio knjiga sukobiti s njenim unutarnjim glasom kojim je čitala knjigu, no to se nije dogodilo. Potrebna je fina mjera s kojom čitač interpretira tekst, tako da ostavi prostor i slušatelju za vlastiti doživljaj.

Ljubica Letinić: Svjesne smo da to čitanje nije univerzalno, nego samo jedno od čitanja. Uvijek je prisutan rizik da ćemo nekome srušiti zamišljeni svijet. Što se čitača tiče, tražimo glumce i spikere iskusne s mikrofonom, a kad je riječ o tekstu koji je blizak autobiografskom ili dnevničkom žanru, pa se poklopi da autor to može i želi pročitati sam, dobijemo dodatnu kvalitetu. Darko Cvijetić sam čita Schindlerov lift, no on je i glumac, Ivana Bodrožić čita Hotel Zagorje, taj dojmljivi zapis iz prvog lica, a Marko Tomaš sam čita svoju poeziju. Tomaš i inače s puno uspjeha javno recitira; on sa sobom nosi svoje davno iskustvo radija.

Kad slušamo knjigu, ne bavimo se dekodiranjem teksta, to za nas radi narator, ali vizualiziramo ono što čujemo, i taj je dio jedinstven kod svakog

Slušanje knjiga kao vježbanje fokusiranja

Book&zvook se veže na svjetski trend audio knjiga, ali i na lokalnu tradiciju radio-drama. Iz vašeg autorskog i slušateljskog iskustva, kako se razlikuju vaše knjige i radio-drame?

Lana Deban: Obje su zvučne forme, ali važna je dimenzija vremena. Većina radio-drama zamišljena je da se odsluša odjednom, a audio knjige su uglavnom mnogo duže. Slušanje audio knjige je intimnije iskustvo.

Ljubica Letinić: Da, forme nisu iste, ali iz iskustva s radio-dramama i dokumentarcima ponijele smo sve što smo mogle: odnos prema glasu, glumcima, snimanju, akustičkom prostoru, kako raspolagati s glasovima kao instrumentarijem, koliko je dramska scena nalik pozornici itd. U tim smo klasičnim formama našle puno alata koje primjenjujemo u audio knjigama. Nadamo se da ćemo si priuštiti da neke tekstove dramatiziramo i neka lektirna djela za djecu fragmentarno igramo.


Producirate za djecu i često spominjete vlastita iskustva majčinstva kao važan poticaj za bavljenje audio knjigama. Zašto je slušanje priča važno za djecu?

Lana Deban: Dobro smo znale da majke male djece čitaju uglavnom dječju književnost i da su trenuci kad mogu uzeti knjigu za sebe rijetki! Djeca su, pak, zahvalni slušači, vole slušati i često se vraćaju istoj audio priči.
S druge strane djeca su danas toliko zasićena stimulacijama svih osjetila, a prema nekim istraživanjima posljedica toga je da ne čitaju – ne zato što su neobrazovana i lijena, već stoga što im mozgovi pod tolikim napadom ne mogu razviti sposobnost dugotrajne usredotočenosti. Slušanje audio knjiga je dobra vježba za razvoj fokusa. Dok slušaju djeca mogu rukama raditi nešto drugo – crtati, slagati kockice, mijesiti plastelin – i vježbati mozak da usmjeri pažnju i prati jednu priču od početka do kraja.

Ljubica Letinić: Gledala sam vlastito dijete, dobrog malog čitača, uplakanog, jer ne savladava Regoča. Najgori mogući scenarij, a vrlo uobičajen. Kad sam mu sama pročitala taj tekst, učinilo se da ga bolje razumije, a i to me podsjetilo koliko je rečenica Ivane Brlić-Mažuranić ustvari lijepa i pjevna, ali današnjem djetetu teško razumljiva i daleka. Pomislila sam da bi im bilo lakše kad bi čuli nekoga tko dobro čita taj jezik, jer bi tako sami imali više prostora da preko zvuka nadomjeste značenja nepoznatim riječima, umjesto da se troše, u toj ranoj fazi ovladavanja vještinom čitanja, na dekodiranje znaka. To nas je potaklo da napravimo vlastitu audio verziju Regoča koju ćemo završiti do početka nove školske godine.

Mobitel s audio knjigom Schindlerov lift


Slike na radiju su ljepše nego na televiziji

Audio knjige se uspoređuju i s tradicionalnim usmenim pripovijedanjem. Zašto su pripovijedanje i slušanje priča važni za odrasle?

Ljubica Letinić: Njegujemo uspomene na djetinjstvo kad su nam čitali, a i kao roditelji volimo trenutke čitanja jer se tu odvija razmjena nježnosti. Ljudi danas možda misle da su audio knjige samo za slijepe i slabovidne, da drugima to ne treba jer su to „prošli” u djetinjstvu, ali istraživanja i trend s audio knjigama u svijetu pokazuju da smo kao ljudi neurološki spremni slušati. Čitamo samo kratko vrijeme, ali kao vrsta se razvijamo puno dulje od toga. Čovjek se prije civilizacije desecima, pa i stotinama tisuća godina razvijao slušanjem. Relativno kratko vrijeme on čita i piše, a sad već takvo što i napušta. Gutenberg je prije samo 500 godina pomoću tiskarskog stroja učinio knjigu masovnom, i to u uskom, elitnom krugu. Ta se knjiga odnedavno raširila, ali uglavnom po zapadnom svijetu, dok dobrom dijelu svjetske populacije knjiga i književni pristup tekstu nisu sasvim dostupni. Moj je otac išao u školu s pločicom i kredom, a rodio se početkom Drugog svjetskog rata. Pritom je danas tehnologija promijenila način na koji čitamo i gledamo tekst.
Na razini općeg nesvjesnoga može se reći da radimo ono što smo oduvijek radili: slušanje nam je prirodno i priča o tome da možemo zadržati slušnu pažnju samo kraće vrijeme zapravo je velika obmana. Evolucijski smo adaptirani da slušamo i pamtimo dugačke, ritmizirane sekvence.

Audio knjige se često uspoređuju s tiskanim knjigama, ali za pažnju publike zapravo se bore prvenstveno s filmovima i serijama. Što audio knjige nude u odnosu na popularna AV djela?

Ljubica Letinić: Da, tržišno se borimo za pažnju digitalne publike, a klasični izdavači nam nisu konkurencija. Istraživanja pokazuju da ljudi koji slušaju audio knjige uglavnom čitaju i kupuju tiskane knjige.

Lana Deban: Mi koji se bavimo zvukom često spominjemo anegdotu o dječaku koji je rekao da su slike na radiju ljepše nego na televiziji. Mi pročitamo knjigu, zatim pogledamo adaptaciju, pa se razočaramo jer gledamo nečiji tuđi doživljaj knjige. Te se slike ne poklapaju s našim mentalnim slikama; one su nam draže i bliže od dovršenih filmskih slika. Audio knjiga je zato bliža tiskanom mediju nego filmu.

Ljubica Letinić: U svakom audio mediju osoba koja sluša ujedno je finalni operater. Sve što radimo odigrava se u glavi slušatelja; on dovršava djelo. U audiovizualnoj produkciji je, pak, stvar gotova i definirana. Kao gledatelj ne moraš ništa, samo jesti kokice.

Slušanje nam je prirodno i priča o tome da možemo zadržati slušnu pažnju kraće vrijeme velika je obmana. Evolucijski smo adaptirani da slušamo i pamtimo dugačke, ritmizirane sekvence

Poeziji je audio prirodan medij

Audio knjige su idealne za recitiranje poezije. Kako pristupate poeziji?

Ljubica Letinić: Uskoro ćemo objaviti tri zbirke: Postanak ptica Ane Brnardić, Crni molitvenik Marka Tomaša i suvremeni izbor ženskog poetskog pisma koji radimo u suradnji sa Zakladom Solidarna. Besplatno nudimo i zbirku Ritam i riff, 16 uglazbljenih pjesama domaćih pjesnika, HDP-ov projekt iz 2010. koji je ovako dobio novi put do publike i vrlo je slušan. Spremamo i poetsku zbirku za djecu Šporki Špiro i neposlušna Tonka Olje Savičević Ivančević. Sigurno ćemo snimiti mnogo poezije jer joj je audio prirodan medij. Poezija otvara više prostora za igru nego jasno strukturiran prozni tekst. Kao urednice poetskih audio izdanja koristimo drugačije parametre nego urednici tiskanih izdanja. Stoga najviše prerađujemo poetske tekstove, grupiramo više po zvuku i ritmu nego što to možda radi grafički urednik kojemu je važno kako pjesma izgleda na papiru.

Lana Deban: Imamo više muzički pristup, tražimo pravi ritam kojim se pjesma može čitati te međusobni ritam više pjesama. Stalno moramo paziti je li se sve sklopilo kako treba jer se svaka greška jako čuje.

Ljubica Letinić: Jedan austrijski glumac je rekao da u audio mediju glumac na raspolaganju ima samo glas, a slušatelj samo uho, ali upravo u toj redukciji leži golema snaga. Kad je razmjena svedena samo na jedan kanal i oslobođena viška, svaka se nijansa jako dobro osjeti.

Kako ste birale djela koja ste dosad objavili? I što imate u planu?

Ljubica Letinić: Prikupile smo ono do čega smo mogle doći, a to su sve dobri naslovi u snažnim interpretacijama, nastali u nekim ranijim pokušajima: Pero Kvrgić čita Zorana Ferića, pokojni Ivica Vidović Antu Tomića, Mustafa Nadarević Miljenka Jergovića, Vilim Matula Edu Popovića. Pavlica Bajsić Brazzoduro je snimila tri knjige, Vladimir Arsenijević je prije osam godina s partnerom snimio Valjarevića, Kiša... Same smo snimile Ježevu kućicu sa sedam glumaca, roman Ponavljanje Ivice Đikića u vrlo autentičnoj izvedbi Gorana Bogdana, Proljeća Ivana Galeba Vladana Desnice.

Iscrpile smo se i na izgradnji aplikacije, pa nismo stigle proizvesti puno vlastitih naslova, ali sad se to mijenja. Stalo nam je da knjige budu lijepe, da ih napravimo s puno pažnje, opremimo zvukom i glazbom. Želimo stvarati ono što bi se u tisku zvalo „bogatim izdanjima”. Najavile smo Pavičića, Olju Savičević Ivančević, Priče iz davnine, a pripremamo i zbirku priča Rumene Bužarovske, neke klasike, nešto popularne književnosti i publicistike... Sad konačno snimamo!

Luka Ostojić je novinar, urednik i autor knjige Upomoć, pročitali smo knjigu!