Čitanje je opasno!

Jean de Breyne  (foto:privatna arhiva)
Jean de Breyne (foto:privatna arhiva)
Jean de Breyne

Čitanje je opasno!

Jean de Breyne pjesnik je, fotograf, umjetnički kritičar i izdavač iz Francuske, a od 1991. godine ostvaruje književni i likovni dijalog s Hrvatskom o čemu, među ostalim, razgovara s pjesnikinjom Monikom Herceg
Ne pišemo poeziju da bismo pobjegli. Ona je naša sreća: sreća da možemo govoriti drugim jezikom, vlastitim jezikom. U ovom slučaju mojim vlastitim jezikom – koji sam rano spoznao, pomaknutim u odnosu na naš zajednički jezik koji smo naučili zbog društvene komunikacije – biti razumljiv svima i svakome

Jean de Breyne (1943.), pjesnik je, fotograf, umjetnički kritičar i izdavač. Živi na jugu Francuske. U Lyonu je 1974. utemeljio Galerie-Librairie l’Ollave, glavni je urednik časopisa za umjetnost L’Ollave, préoccupations i esejističke biblioteke Préoccupations. Radio je kao nezavisan povjerenik za izložbe, a od 2005. vodi Les Cris poétiques, pjesničku manifestaciju u Aptu. Od 1991. godine ostvaruje književni i likovni dijalog s Hrvatskom. Godine 2012. kao izdavač je pokrenuo biblioteku u kojoj namjerava svake godine predstaviti po dva hrvatska pjesnika na francuskom jeziku. Objavio je dvadeset pjesničkih zbirki, od kojih su neke priređene u suradnji s likovnim umjetnicima. Tri su djela poslužila kao temelj za novu umjetničku kreaciju: skladateljica Martine France komponirala je glazbu na temu Le poème de Dublin (2005.), zbirka VOUS doživjela je transpoziciju u franko-portugalsku predstavu-performans (2006.-2008.), a Catherine Vernerie ostvarila i plesala koreografiju na njegove stihove (2012). U gradskoj knjižnici u Lyonu čuva se sav njegov rad do 2008. (Fond Jean de Breyne). U Hrvatskoj su prevedene dvije njegove zbirke, Kad čovjek govori (Meandar Media, 2013.) i Imperfekt (Meandar Media, 2018.).

U knjizi Imperfekt, u prijevodu Martine Kramer, dotičete se svakodnevice, razlažete je poetskim jezikom na stihove koji su nerijetko skoro i samostalni, kako je primijetio Bernard Noël u predgovoru, a opet su dio kompaktne misaone cjeline. Vaša preokupacija je trenutak.  Prvi dio, „Bilježnica Habjan“, donosi manje zapise koji su zapravo povezani, što se kasnije odmata u tekstu, s ispunjavanjem bjeline bilježnice vašeg prijatelja Stanislava Habjana. On kao da donosi umjereno disanje i misli u takvom meditativnom odmoru; kao da dekonstruira jezik, progovara o njemu i o poeziji. Poezija je i prostor i oblici, sveprisutno davanje, ovdje kao da poezija biva dnevnik odnosa prema tekstu koji se čita i tekstu koji se piše. „Misao koja se gubi a toliko bi se, naravno, željela upisati.“ Koliko je kratka forma (najčešće pjesme od osam stihova) bila nametnuta, ili se nametnula?

Ispunjavanje bjeline bilježnice“, imate pravo draga Monika, i čini mi se da jedna pjesma to i kaže. Podloga rukopisa uistinu određuje početni oblik pjesme koja se upisuje. I nesumnjivo mi je ta bilježnica dugih redova pružila izazov prema dugom stihu. A namjera mi je zaista bila ići do kraja bilježnice. Tako te pjesme od osam ili devet stihova čine neku cjelinu – nikad ne pišem pjesme za „zbirku“.

Istina je da se radi o svojevrsnoj meditaciji – zapažate nešto na što nisam pomislio. Ideja je bila, i to sam trebao objasniti prevoditeljici Martini Kramer kad smo zajedno na tome radili, da se osjeti pogled iz npr. 2050. – a napisano je 2015. – na ono što je autor doživljavao, osjećao, vidio, slušao. Tek nakon što sam mnogo puta ponovo iščitao tekst, odlučio sam se napokon za naslov hrvatskog prijevoda – Imperfekt. Sjećanje navire, ali pjesma ne kaže što će činiti i reći dok se piše. Tek kad se ponovo čitam, mogu početi govoriti o projektu.

Dakle, forma se sama nametnula, prema formatu podloge pisanja, a ja sam sebi nametnuo broj stihova po pjesmi, i tako do kraja bilježnice. Redovito započnem notes ili bilježnicu bez projekta. Ali s određenom formom, brojem stihova, dužinom stiha, jednom pjesmom po stranici. Tek oko treće ili četvrte pjesme naslućujem koji bih projekt mogao slijediti, oko onoga što se na taj način istaknulo, i što će od notesa ili bilježnice stvoriti jednu cjelinu.

Ovdje sam naprotiv unaprijed odmah odlučio o slijedu pjesama od osam stihova koje će biti razdvojene međuredom.

Točno je da je ambicija „Bilježnice Habjan“ bila je da pjesma preispituje ono što se piše i kojim jezikom. Možda i zato da bi bila na visini baš te Bilježnice, prisutnosti koja nije nevina.  I da bi se „jesen tijela“ izrazila.

Poezija je u Imperfektu promišljanje svijeta, njegovi dodiri, kako sami kažete u drugom dijelu knjige naslova „Ništa nikad nije ugašeno od zapaljenih vatri“: „Tišina primjećujem je /U brujanju atoma/ Vrebajući trenutke vječnosti“. Taj dio knjige je jedan veliku udah, tekst koji kao da ne pravi trenutke pauze, za razliku od prvog dijela knjige kojim često na stranici vlada bjelina koja, usudila bih se reći, također ima svoju svrhu pojačavanja tišine. Drugi dio kao da je galop kroz poeziju i čitatelj sam stvara svoje odmore u tekstu. Kako je zapravo nastao taj drugi dio knjige? Je li on namjerno bio suprotnog tempa od prvog dijela? Jesu li te zapaljene vatre zapravo poezija i nose li upravo one odgodu naših gašenja i te neminovne „jeseni tijela“?

Ponovo ste dobro rekli u vezi druge cjeline u knjizi. To je poput „velikog udaha“, a naslov te cjeline, „Ništa se nikad ne gasi od zapaljenih vatri“, je ujedno i naslov knjige u francuskom izdanju. Taj je naslov jedan stih. Zadnji stih cjeline. Koji daje dimenziju. Koji je i autorovo priznanje. Koji je također univerzalan. Ovdje govorim o sretnim vatrama. O onima koje palimo. A autori tih vatri, kad to nismo mi sami, prepoznaju se, znaju da su u knjizi. 

Naslovnica knjige Imperfekt

Ta je cjelina krenula usred jednog već započetog notesa, dakle nadovezuje se na nešto drugo i još uvijek me čudi. Počinjući, odvojila se od nečega: možda tako možemo i definirati pjesmu, tu hitnost, taj pokret koji se rađa, koji dolazi iz tijela, tko zna iz kojeg organa. Također je napisana 2015., u sasvim drugom ritmu. Nije bila predviđena, planirana poput „Bilježnice Habjan“. Drugačija je i podloga i dimenzija, notes, a ne bilježnica, druga koreografija. Na kraju niza stihova novi počinje smjesta. Može biti jedinstven (samostalan). Ne zna se. Njegova nespretnost da se tu zatekao, njegova neumjesnost. Ja se snalazim. Zatim može uslijediti niz drugih stihova. Pjesma slijedi moja putovanja, moja mjesta pisanja, moje pejzaže – toliko su prisutni i nadahnjuju me. Jesu li to moji okviri, da probam definirati to što nisu moje vatre ? Na kraju mi je čini mi se zadnji stih, taj koji je postao naslovom, naredio da završim. U toj sam pjesmi u prezentu.

U obje cjeline, pjesma je u svijetu. Ovdje se radi o sretnim vatrama, ali rat i ljudsko barbarstvo, koji su danas rasprostranjeni, također i na zapada, to su sasvim druge vatre. To „tijelo“, kao što ste pročitali, koje je vidjelo i sudjelovalo u ljudskom napretku, zbog toga pati, jer nije mislilo da će doživjeti takvu društvenu regresiju za svoje „jeseni“.

S hrvatskom pjesnikinjom i prevoditeljicom napisali ste knjigu des transports. Riječ je o stihovima koji su nastali kao svojevrsna korespondencija na putovanjima...

Nas dvoje povezani smo i prijateljski i radno. Radno time što je Vanda pjesnikinja, što je eminentna prevoditeljica i urednica, s dvije druge prijateljice, edicije koju vodim u Francuskoj, Domaine croate/Poésie. Ali ovdje nas je naša prijateljska veza potaknula da se dopisujemo i da jedno drugome u početku šaljemo pjesme. Vanda ih je pisala direktno na francuskom jer ne mogu čitati poeziju na njenom jeziku. Mogu dodati da imam taj običaj, pozvati prijatelje i prijateljice da pišu ili da likovno interveniraju i time odgovore na moje prijedloge. Tako smo vrlo brzo odlučili da si šaljemo putem mailova pjesme koje ćemo pisati dok nekamo putujemo. Vanda ide svaki tjedan autobusom u Zadar, gdje predaje na zadarskom sveučilištu. Ja sam pisao u autu, vlaku i avionu.

Na kraju, nakon dvije godine, zaključili smo da bismo trebali dobiti sliku i steći dojam o tome što smo na taj način davali, što smo si pisali. Jer vidi se da smo razgovarali, da su nam naše pjesme upućene i da time postajemo čitatelji jedno drugoga. Nakon što smo sve skupili kronološki, bilo je lako iščitati, promijeniti, korigirati, zajedno sastaviti poglavlja.

des transports

Koliko putovanje i micanje iz prostora na koji smo navikli utječe na pjesmu? Izmiče li je iz nekog prostora ugode, motiva za kojima bismo inače posegnuli? 

Što se mene tiče, putovanje ne utječe na ono suštinsko što pjesma kaže, i što nosim u sebi u tom trenu, samu stvar (kao pojam iz psihoanalize, ono što nas zaokuplja/opsjeda. Postoje dvije moguće verzije tog pojma. Nisu isključive ali sigurno zaslužuju da budu dijalektizirane. Prva bi rekla da je u početku bila sama Stvar, a zatim su došle riječi. Druga bi smatrala da je sve pocelo riječima koje su stvorile Stvar). Naravno prisutni su krajolik, ljudi. Ali na koncu, iako često počinjem sa slikom, nikad ne opisujem krajolik. Pišem rijeke, brda, ljudi, oni, one, snijeg, jesen… Barem mislim da to tako radim – moram se opet pročitati!

Gotovo nikad ne pišem za stolom, pišem sjedeći u foteljama, pokraj stolova pretrpanih knjigama. Pišem hodajući – knjiga koja je upravo izašla, Adresses, gotovo je potpuno napisana bilo hodajući, bilo tijekom puta, bilo u svakodnevnoj šetnji u mom mjestu, u Normandiji, u Velikoj Britaniji, u Zagrebu… u autu, u vlaku, u avionu, u raznim sobama…

Objavili ste više od dvadeset zbirki poezije. Je li poezija, da vas parafraziram, možda mogućnost da se pobjegne od kolotečine i daje li ona drugačije oči koje nam mogu pokazati dotad neviđeno?

Ne, draga Monika, ne pišemo poeziju da bismo pobjegli. Ona je naša sreća: sreća da možemo govoriti drugim jezikom, vlastitim jezikom. U ovom slučaju mojim vlastitim jezikom koji sam rano spoznao, pomaknutim u odnosu na naš zajednički jezik koji smo naučili zbog društvene komunikacije – biti razumljiv svima i svakome. Sreća, jer još u najranijoj mladosti pojavila mi se pjesma – sigurno u početku nisam još znao da ona dolazi „s druge obale jezika“, njegove druge padine (Michèle Aquien. Druga padina jezika, José Corti éditions, 1997.)

A zatim, moja je sreća i da nikad nisam imao osjećaj da živim neku „kolotečinu“ – naravno, radio sam, imao radne dane i satnice i obaveze kao i svi – već jezik koji bi mi donosio duboke promjene, od izmišljanja sati do susreta s ljudima, od umjetnosti općenito do filozofskih stavova, jest, oduvijek sam imao, kao što me pitate, pogled, vlastiti svjetonazor – no svaki čovjek ima svjetonazor.

Napisati pjesmu, to je pokret tijela. Jedan od onih pokreta koje ne možemo otuđiti.

Ponekad imamo romantične vizije Francuske kao zemlje umjetnosti, pa i poezije. Jesu li takve naše slike realne i koliko je poezija živa u Francuskoj, koliko je čitana?

Drago mi je, draga Monika, da još uvijek postoje „romantične vizije“. Istina je da je poezija vrlo živa u Francuskoj. Iako su veliki izdavači rezervirani što se tiče objavljivanja suvremene poezije, a tako i one svih nas koji smo (široj publici) nepoznati, postoji velik broj takozvanih „malih izdavačkih kuća“ koje objavljuju poeziju, često vrlo kvalitetnu, kao i velik broj pjesničkih časopisa. Treba ići na sajam poezije Marché de la poésie, Place Saint Sulpice u Parizu, koji se uvijek održava u lipnju, da bi se to vidjelo. Nešto impresivno. A tako i diljem Francuske, kroz cijelu godinu, postoje festivali, saloni, sajmovi, čitanja poezije. Specijalizirane knjižare spremne su organizirati promocije i čitanja. Naravno, sve to je vrlo krhko, jer male izdavačke kuće, a time i poezija, ovise o potpori raznih institucija. Ako ekonomija ukine potpore, znači i razne manifestacije, neće biti moguće prodavati knjige niti izdavati ih. No postoji znatan broj ljudi koji su čitatelji i ljubitelji poezije.

Može li se živjeti od poezije?

Ne možemo živjeti od poezije, naše poezije – i smatram da se ne treba ni pokušavati. Ne trebamo ekonomski živjeti od poezije. Ali živjeti zahvaljujući njoj, to da, ona je naš stav. Kako sam već rekao, naš pokret.

Već godinama u vašoj izdavačkoj kući objavljujete pjesnike iz Hrvatske, različitih generacija. Kako ste se zainteresirali za našu scenu i što vas je potaknulo na takav korak?

Ono što me potaknulo da osnujem biblioteku hrvatskih pjesnika je sasvim jednostavno! Došao sam u Hrvatsku s Martinom Kramer i u početku sam se, povezano s radom moje galerije, interesirao isključivo za likovne umjetnosti, kao i u drugim zemljama. No budući da pišem, kasnije sam bio pozvan na čitanje i preveden na hrvatski. Upoznali smo Vandu Mikšić, a zatim pjesnika i nakladnika Branka Čegeca. To je opet bila sreća. I tako jednu večer, svi smo bili dobre volje, predložio sam društvu „a šta mislite da osnujem biblioteku Domaine croate/poésie?“, ime je tako došlo već spremno! Ah! Jezik!

U zagrebačkom tramvaju (foto:Boris Cvjetanović)

Da se zadržim još malo na vašem prethodnom pitanju, mi funkcioniramo zahvaljujući tim salonima, sajmovima poezije, festivalima, knjižarama, knjižnicama koje predstavljaju poeziju, i njezine autore – u knjižnicama to je jedna od odgovornosti prema publici, i svrha njihova postojanja! Naklada je mala, i najčešće je tek nakon dugog niza godina neki naslov rasprodan. No nama je drago da knjiga koju objavimo jer nam se sviđa, bude prisutna svaki put kad imamo prilike predstaviti naša izdanja. Digitalni tisak omogućuje brze naklade. Mogu vam reći da prve godine knjige pjesama ovih u Francuskoj nepoznatih pjesnika, mogu doći u brojne ruke i pred mnoge oči. Kupac poezije je hrabar i znatiželjan !

Koje je vaše mišljenje o hrvatskoj aktualnoj poeziji? Je li ona razvojno i tematski daleka ili bliska francuskoj poeziji?

Smatram da je u osnovi različita od francuske poezije, koja je često enigmatična, hermetična u dobrom smislu riječi, i koju se ponekad nazivalo „bijelom poezijom“, kad bi bila kratka stiha, gusta, malarmeovska. Naravno i razna druga područja postoje. Jedan dio mlade generacije, koja redovito objavljuje, piše za performans i oralno deklamiranje. No između ove malarmeovske i ove posljednje, koja kao da još treba dozreti, u poeziji je od šezdesetih godina bilo velikih transformacija i genijalnih iskustava. Jednu od najzanimljivijih antologija o tome sastavili su 2018. Isabelle Garron i Yves di Manno, koji su između ostalog izdavači značajne biblioteke Zbirka suvremene poezije kod izdavača Flammarion: Novi svijet, poezija u Francuskoj od 1960. do 2010. Zanimljiva jer je jedina koja nudi kronološki pregled snažnih trenutaka te povijesti uz bilješke o autorima. Povijest i antologija, koji su komplementarni, omogućavaju da shvatimo nagibe kolektivnih stremljenja, trendove kao i individualne doprinose.

Tematike hrvatske poezije su doista udaljene od francuske, pritom ne treba zaboraviti ni bitno pitanje formi (iako sam baš u vašim pjesmama primijetio stihove koji počinju s „uvijek netko…“, a to mi je blisko). Naši su ratovi vanjski, hegemonijski. Vaš rat, unutarnji, od kojeg je prošlo 25 godina, još je blizu, pa i vama, mladim pjesnicima. I vaše društvo nagriza kapitalizam, koji donosi regresiju misli i ponašanja koji su bili progresivni od drugog svjetskog rata nadalje. Vanda Mikšić, pjesnikinja, prevoditeljica i upućena poznavateljica suvremene hrvatske poezije znala je vrlo točno primijetiti da „poput bilo kojeg umjetničkog djela, svaka pjesma kao mjesto u kojem se razvija osobna svijest, prelazi prostorni i vremenski, društveni i politički okvir u kojemu je bila zamišljena i ostvarena. Dijalektički, međutim, pjesnik i stvarnost u koju je uronjen međusobno se hrane, dok se bijela stranica ispunjava, tragovima i događajima, vanjskim i unutarnjim, stvarnim i imaginarnim, koji se rađaju iz te konfrontacije. U nestabilnim periodima, poput hrvatskog XX. stoljeća, ti tragovi poprimaju sasvim poseban značaj“. Čitam i hrvatsku poeziju koja teži današnjici, stvara, igra se. Ostaje mi okus nečega što je proživljeno i što je nužno u zraku, još neriješeno. Ti  raznovrsni „znakovi“, hrvatskog i francuskog pjesnika su različiti, također u našem sadašnjem 21. vijeku.

Međutim, zajednički svoj poeziji su trenuci kad jedni i drugi koji pišu započinju pjesmu i odgovornost njihovih izmišljotina koje omogućavaju da se pjesma uputi.

Naravno, nameće se i pitanje što je za vas poezija i koliko je uzaludna, i je li uzaludna misao da ona može mijenjati svijet? 

Čitao sam na primjer Georgesa Bataillea (Unutarnje iskustvo i Za Nietzchea), koji govori o sreći. A on postavlja i pitanje korisnog i beskorisnog. Ne mogu govoriti o korisnosti pjesništva: ne pišem u tu svrhu. Ne pišem pjesme da bih komunicirao – uostalom, ja ne kažem ništa, jedino pjesma govori. No životno iskustvo nam je pokazalo da smo zahvaljujući tom i tom tekstu, ili nekoliko tekstova, odrasli, uzdigli se. Također nam ponekad netko kaže: „Jednog dana rekao si to i to…“ i tada smo iznenađeni, vrlo iznenađeni tom rečenicom, izgovorenom upravo u „svom vlastitom jeziku“. Drugo je iskustvo ono predaje, na primjer pokazivanja umjetničkih djela, ili davanja knjige na čitanje, i povrata mnogo godina poslije, kad sretnete nekog koga ne poznajete i tko vam kaže „vi ste taj koji…“.  Dakle postoji jezik, mnogi jezici, umjetnički, koji stvaraju taj učinak. Jedan ili mnogi – možemo biti sretni.

Je li moderno vrijeme neprijatelj poezije u svojoj užurbanosti i instant komunikaciji?

Svaka nova epoha imala je svoj „modernitet“. Epoha ne može ubiti „čudan“ jezik pojedinca, iako da, istina je da može zarobiti, i previše ubijati. Poezija smeta. Društvu nije drago da imamo drugačiji jezik. Taj jezik plaši. Poetična dimenzija smeta trgovačkoj i tehničko-praktičnoj. U tom smislu mogli bismo reći da je poezija ipak korisna.

No sve to pod uvjetom da ljudi čitaju – i da znaju čitati. Ako „dva stiha zajedno“ destabiliziraju, potresu – svojim oblikom i onime što kazuju; pjesma je korisna. Čitanje je opasno!

 

*Intervju je u oba smjera prevela Martina Kramer

 

Monika Herceg nagrađivana je pjesnikinja s diplomom fizičarke