CHLOÉ BILLON: Zbog "Osmog povjerenika" učila sam korzički i slušala govor dilera

Portret prevoditeljice Chloé Billon

CHLOÉ BILLON: Zbog "Osmog povjerenika" učila sam korzički i slušala govor dilera

S francuskom prevoditeljicom koja je tamošnjoj publici predstavila brojne suvremene autorice i autore iz regije razgovaramo o tome što ju je privuklo našoj književnosti i jeziku, s čijim se tekstovima posebno namučila i kako doživljava život u Zagrebu, u kojem je ostala za vrijeme pandemije
Ljudi se često zbune kad vide da govorim jezik, a da očito nisam odavde. Mnogi misle da sam Slovenka, ali se, recimo, znalo dogoditi i da u Srbiji pomisle da sam iz Hrvatske. Naravno, najveća mi je čast da me netko zamijeni za nativnu govornicu

Chloé Billon književna je prevoditeljica i tumač. Prevodi prvenstveno s bosansko-crnogorsko-hrvatsko-srpskoga te s engleskog i njemačkog jezika. Na francuski je dosad prevela autore/ice kao što su Mileta Prodanović, Renato Baretić, Zoran Ferić, Robert Perišić, Damir Karakaš, Olja Savičević Ivančević, Slavenka Drakulić, Bekim Sejranović i Dubravka Ugrešić. Proteklih mjeseci živi u Zagrebu, što je za nas bila prilika da razgovaramo o njezinoj prevodilačkoj praksi i iskustvima, kao i o njezinoj formaciji i zanimanju za (post)jugoslavenske jezike i književnosti. 

Vjerojatno te to svi pitaju, ali ovaj razgovor ne mogu ne započeti pitanjem: otkud zanimanje za ovdašnje jezike i kulture? 

Oduvijek su me zanimali strani jezici i književnosti  i mene i moju sestru. Iz nekog razloga, uvijek me je fascinirala Istočna Europa; kao dijete su me oduševljavale knjige ruskih bajki koje smo imali kod kuće. Iako mi roditelji nisu imali veze s književnošću studirali su biologiju imali smo puno knjiga. S devetnaest godina, krenula sam na put zajedno s još troje prijatelja, s ruksacima i šatorima. Htjela sam vidjeti Rumunjsku, Bugarsku, ali i bivšu Jugoslaviju. Bili smo u Srbiji, Bosni, Crnoj Gori: bilo je sjajno, još uvijek nije bilo previše turista. Proveli smo prekrasno ljeto. Naravno, za moje je prijatelje to bilo to: već su razmišljali kako će sljedećeg ljeta ići, recimo, u Portugal. Ja, međutim, čim sam kročila na beogradsku autobusnu stanicu shvatila sam da se moram vratiti.

Tad si već bila studentica? 

Bila sam na pripremnoj godini za studije književnosti, s naglaskom na stranim književnostima prvenstveno engleskoj i njemačkoj. O ovdašnjim jezicima nisam imala pojma.

Pretpostavljam da je i saznanje da mi zapravo nismo Istočna Europa, da smo iza Željezne zavjese proveli jedva dvije-tri godine, uslijedilo kasnije?

Da, i priča o Jugoslaviji i o jugoslavenskom socijalizmu tim mi je postala fascinantnija. Na Zapadu ljudi često zamišljaju komunizam kao nešto vrlo tmurno i monolitno: misle da je sve to bilo pod Staljinom ili Ceauşescuom, dok to uopće nije bio slučaj.

Čim sam kročila na beogradsku autobusnu stanicu shvatila sam da se moram vratiti

"Osmi povjerenik" R. Baretića

Kulturni šok

Nije čudo, kad takve stvari tvrde i kod nas. No, da se vratimo na tvoju putanju: što si poduzela po povratku, u Francuskoj? 

Nakon pripremne godine uspjela sam dobiti stipendiju koja mi je omogućila da odem na studij. Završila sam master iz engleskoga, no znala sam da ne želim postati profesorica jezika. Nisam bila sigurna što želim: bila sam pomalo izgubljena. U međuvremenu sam opet boravila ovdje za vrijeme raspusta. Dobila sam priliku da na godinu dana odem na razmjenu u Seattle, kao lektorica za francuski na Sveučilištu Washington. Imala sam malu naknadu, a uz to mogla sam pohađati različita predavanja, a da ne moram plaćati upisninu. Slučajno se potrefilo da Washington ima izvrstan odsjek za slavistiku. I tako sam počela učiti bosansko-crnogorsko-hrvatsko-srpski. Inače, SAD je najveći kulturni šok u mom životu...

Veći nego Hrvatska i regija?

Daleko veći. Ovo je, uza sve razlike, ipak Europa, dok je Amerika zaista drugi svijet. Bolje mi je išao razgovor rukama i nogama sa starcima u ovdašnjim planinama nego mnogi razgovori s ljudima s kojima sam navodno govorila isti jezik u SAD-u. Međutim, u Washingtonu sam po prvi put srela ljude koji su po više puta u životu mijenjali zanimanje. U Francuskoj se na takvo što gleda s podozrenjem očekuje se da s petnaest godina znaš što želiš raditi u životu a u SAD-u s odobravanjem. To me je iskustvo ohrabrilo da se po povratku u Francusku, s 21 godinom, odlučim na zaokret: bavit ću se jugoslavenskim jezicima i književnostima.

Tamo se upisuješ na INALCO, Institut za orijentalne jezike i civilizacije?

Da, na smjer koji se tek bio otvorio: književno prevođenje. Poslije toga sam računala da od nečega trebam i živjeti, pa sam 2011. upisala ESIT [Ecole supérieure des interprètes et traducteurs Viša škola za tumače i prevoditelje]. Godine 2010. sam odradila staž u Beogradu, i kad sam se vratila u Francusku, puno sam bolje vladala srpskom varijantom jezika. Međutim, na ESIT-u je dominirala ona hrvatska  bilo je to samo dvije godine prije ulaska Hrvatske u EU  i da bih je bolje naučila, poslali su me na godinu dana u Zagreb, na Filozofski fakultet. Tu sam stekla puno prijatelja.

Pretpostavljam da si već tad bila puna dojmova o našoj jezičnoj situaciji...

Ljudi se često zbune kad vide da govorim jezik, a da očito nisam odavde. Mnogi misle da sam Slovenka, ali se, recimo, znalo dogoditi i da u Srbiji pomisle da sam iz Hrvatske. Naravno, najveća mi je čast da me netko zamijeni za nativnu govornicu.

Meni je fascinantno to u kojoj mjeri razumijevanje nije stvar samo jezika, već i niza drugih faktora kulturnih, psiholoških, političkih, društvenih, itd. Primjerice, neki hrvatski kajkavski govornici koje poznajem iz moje štokavske perspektive govore gotovo pa standardni slovenski, no oni sami tvrde da slabo razumiju Slovence.

Meni se slično događalo u Italiji. Bila sam frapirana time u kojoj mjeri, primjerice, moji roditelji ne razumiju talijanski čak ni riječi koje se od francuskih razlikuju samo po zadnja dva-tri slova. To je pitanje psihološkog dispozitiva: ljudi koji su fokusirani na jezik i razmišljaju iz jezičarske perspektive reagiraju posve drugačije nego oni koji to nisu. 

Ovo je, uza sve razlike, ipak Europa, dok je Amerika zaista drugi svijet. Bolje mi je išao razgovor rukama i nogama sa starcima u ovdašnjim planinama nego mnogi razgovori s ljudima s kojima sam navodno govorila isti jezik u SAD-u

Uvjeravanje izdavača

U jednom trenutku, dolaziš u Zagreb na rezidencijalni boravak i ostaješ. To se događa usred aktualne pandemije...

Ostala sam zahvaljujući pandemiji. Uvijek sam negdje u primisli imala ideju da dođem ovdje živjeti, ili barem boraviti na duže vrijeme. U prethodnom razdoblju sve sam više radila za Europsku uniju: redovno sam putovala na relaciji Pariz-Brisel. Prošle je godine u Montepelieru trebao biti održan festival La comédie du livre, s Hrvatskom kao gostom (naravno, u međuvremenu je otkazan). Tako sam, za potrebe festivala, počela i sve više prevoditi književnost, a onda i dobijati priznanja za svoj rad: samu sebe počela sam doživljavati kao književnu prevoditeljicu.

Pandemija je zaustavila sve interpretske aktivnosti unutar EU; sad polako iznova kreću, no valja putovati na vlastitu odgovornost, testirati se, administrativno je komplicirano... ne riskira mi se. Ionako sam već neko vrijeme željela smanjiti opseg svojih poslova za EU: rad za ljude s kojima se etički i politički ne slažem sve mi je teže padao, a imala sam i problema s mobingom i maltretiranjem na poslu. Pandemija mi je došla kao prilika da sve resetujem. Živeći ovdje, puno lakše mogu pratiti kulturnu i književnu scenu cijele regije; da ne spominjem da je Zagreb jako ugodan grad za život. Naravno, i dalje ću se redovito vraćati u Francusku, za događaje, festivale, umrežavanje... ali, zasad, dok je tamo na snazi policijski sat, nema smisla.

Prebacimo malo fokus na samu tvoju prevodilačku praksu. Nedavno si za prijevod Područja bez signala Roberta Perišića (koji u francuskoj verziji nosi naslov Turbine Titanika) ovječana INALCO-vom nagradom, te si potpisala ugovor za objavljivanje i prijevoda Našeg čovjeka na terenu. Tvoj prijevod Adio, kauboju Olje Savićević Ivančević nagrađen je, pak, Nagradom za prvi roman (Prix du Premier roman) u konkurenciji strane književnosti. Prevodila si i Renata Baretića, Damira Karakaša... Kako biraš naslove za prevođenje? Koliku ulogu igra tvoj vlastiti ukus i sklonosti, a koliko, eventualno, kalkulacija u smislu razmatranja onoga što bi moglo “proći” u drugom književnom i kulturnom kontekstu?  

Na studiju prevođenja dio završnog rada činio je i prijevod jedne knjige (ili dijela knjige, ako je većeg obima), uz komentar. Pročešljavala sam knjižare: nisam bila sigurna odakle početi. Moj tadašnji lektor za srpski, Robert Rakočević, koji je u to doba radio i doktorat iz književnosti, spomenuo mi je pisca i umjetnika Miletu Prodanovića kao suvremneog autora koji bi mogao biti zanimljiv. Kupila sam Ovo bi mogao biti vaš srećan dan i oduševila se. Beskrajno sam se smijala; ubrzo sam ga doista poželjela prevesti. Tako je nastao moj završni prijevod. Mentorica mi je bila Marie Vrinat-Nikolov, velika prevoditeljica s bugarskoga i profesorica na INALCO-u, koja je pri maloj pariškoj kući Intervalles tad upravo pokretala ediciju u kojoj je namjeravala objavljivati prijevode proizašle iz INALCO-vog programa. Tako je ujedno i objavljena moja prva prevedena knjiga; bilo je to 2014.

Nedugo zatim, na Festivalu europskih književnosti u Cognacu, koji je te godine bio posvećen Balkanu, upoznala sam Prodanovića, ali i urednicu u (danas nažalost nepostojećoj) izdavačkoj kući Gaïa. Ona je bila veoma zainteresirana za suradnju: imali su nekoliko prevodioca s ovog jezika, ali svi su bili stariji, a ona je tražila nekoga sa suvremenijim senzibilitetom. Predložila sam joj Osmog povjerenika Renata Baretića, knjigu koju su svi u mojem zagrebačkom društvu obožavali u doba kad sam ovdje studirala.

Kakva su (bila) tvoja iskustva s plasiranjem (post)jugoslavenskih književnosti u svijetu francuskog nakladništva? Jasno mi je da ne radiš puno s velikim izdavačima, no svejedno pretpostavljam da je izazovno napraviti kvalitetan pitch. Kako izgleda tvoja strategija?

Još uvijek razvijam vlastiti pristup i strategiju sve više što se više bavim književnim prevođenjem. U tom je poslu puno umrežavanja i pregovaranja, a za to treba vremena. Čini mi se da u ovom trenutku možda postoji malo više otvorenosti, no i dalje je teško: anglosaksonska književnost ostaje dominantna, dok se književnosti iz Istočne Europe izdavači plaše objavljivati, jer su uvjereni da se ne prodaje. U pitanju je samoispunjujuće proročanstvo: ako ne stojiš iza knjige zato što unaprijed znaš da se neće prodavati, onda se, dakako, ni neće prodavati. Uvjeravanje izdavača tako predstavlja veliki dio posla.

Pandemija mi je došla kao prilika da sve resetujem. Živeći ovdje, puno lakše mogu pratiti kulturnu i književnu scenu cijele regije; da ne spominjem da je Zagreb jako ugodan grad za život

Prijevod "Područja bez signala" R. Perišića

Dilerski sleng

Nemaš agenta?

Tek sam prošloga rujna počela surađivati s ovdašnjom agencijom Corto Literary. Na plasmanu Roberta [Perišića] radila sam zajedno s Ivanom Sršenom. Kao prevoditeljica ponekad naprosto moram znati gdje mi je mjesto  naročito kad su posrijedi veće izdavačke kuće. Male kuće nemaju nikakav problem da me prihvate kao sugovornicu, da ja budem ta koja pregovara s njima i pred njima brani knjigu. Međutim, u pregovorima s velikim kućama, mala prevoditeljica mora znati gdje joj je mjesto. Ako imamo pitanja, zahtjeve ili reklamacije na agentu je da ih iznosi.

Dakako, sve ovo nema utjecaja na ono što čitam (a čitam jako puno). Za mnoge knjige koje mi se svide znam da nema šanse da ih plasiram u Francuskoj naprimjer, ponekad je stvarnost o kojoj govore naprosto odveć udaljena. Ipak, ako sam nečim zaista oduševljena, pokušat ću to braniti pred izdavačem. U tom slučaju, treba još pažljivije birati sugovornike: valja predočiti izdavaču zašto misliš da je baš određeni projekt za njega.

Možeš li navesti neku knjigu koja ti se činila nemogućom za plasiranje, a da si to ipak pokušala a možda i uspjela? Jesi li ikad morala odustati?

Namučila sam se s Baretićevim Osmim povjerenikom. Urednica je bila sumnjičava zbog obilja dijalekta u tekstu: Francuzi ne govore strane jezike, govorila je, to će ih smjesta odbiti.

Često me zatekne jaz između onoga što ja smatram kvalitetnom književnošću, ili književnošću koja zaslužuje biti prevedena, i vizije izdavača po tom pitanju.
Neke projekte vučem godinama, iz različitih razloga. Recimo, prevela sam kratke priče Zorana Ferića, i sad želim pokušati plasirati neki od njegovih romana, ali se postavlja pitanje koji. Izdavači su obično zainteresirani za najrecentnije autorovo djelo, ali ako krenem od novog Ferića, riskiram da njegovi prethodni romani ostanu u sjeni, i da ih nikad ne uspijem plasirati. Nužno je taktizirati. 

Definitivno drastična razlika u odnosu na devedesete godine, kad se iz posve izvanknjiževnih razloga frenetično prevodilo sve vezano uz (tad već rasturenu) Jugoslaviju. No, zadržao bih se kod Osmog povjerenika. U jednom razgovoru Baretić ističe kako ključni problem prevodiocima romana na različite jezike nije bilo to što je njegov dobar dio na dijalektu  nego to što je posrijedi više dijalekata i sociolekata, koji često stoje u složenim međusobnim odnosima. Kako je izgledalo tvoje rješenje?

Kad je riječ o tekstovima iz Dalmacije ili o Dalmaciji imam sreće što je Francuska također mediteranska zemlja! Dio moje obitelji i potiče s Juga, pa su mi ti idiomi bliski. Za govor Baretićevog imaginarnog otoka Trećića, bazirala sam se na korzičkom jeziku. Kupila sam gramatiku, proučila je  nisam, naravno, naučila korzički, ali taj mi je jezik služio kao temelj da i sama gradim svoj imaginarni dijalekt. U prilog mi je išlo to što je i dijalekt Trećića fiktivan, oblikovan na osnovu nekoliko različitih dalmatinskih govora.

Naravno, za govor [Bosanca i sitnog kriminalca] Selima nisam mogla naći precizan ekvivalent, pa nužno djeluje malo artificijelno. Ipak, slušala sam kako govore dileri ispod mog prozora u pariškom 19. arondismanu: kombinacija žargona iz različitih muslimanskih sredina i dilerskog slenga koju sam kod njih čula preuzela sam kao osnovu za Selimov govor. 

Pretpostavljam da si po sličnoj liniji krenula i u prevođenje Adio, kauboju Olje Savićević Ivančević još jednog izrazito mediteranski, ovaj put splitski obojenoga teksta?

Postavljala sam si puno pitanja. Kako pogoditi i održavati lokalni kolorit, a ne otići u karikaturu? Puno riječi iz splitskoga govora ima jasan ekvivalent u francuskim južnjačkim govorima, prije svega u starom dijalektu Nice, koji je također, s obzirom na povijest i geografiju grada, pun talijanizama: recimo, kantun tamo postoji kao canton. No, problem je što je taj leksik govornicima francuskoga iz drugih krajeva uglavnom posve nepoznat, i nisam si baš mogla dati oduška. Stalno sam tragala za nekom krhkom ravnotežom. Za kalu sam, naprimjer, upotrijebila riječ calade  koja, iako je valjda malo egzotična za ljude sa sjevera Francuske, postoji i u upotrebi je u cijelom našem južnom dijelu, a ne samo u jednom gradu ili jednoj dolini.

Kad je riječ o tekstovima iz Dalmacije ili o Dalmaciji imam sreće što je Francuska također mediteranska zemlja! Dio moje obitelji i potiče s Juga, pa su mi ti idiomi bliski

Francusko izdanje "Adio, kauboju" O. Savičević Ivančević

Bitka za Mladenku kostonogu

Dolaziš iz jednog od hegemonih jezika svjetske književnosti, iz globalno prestižne književne kulture. Knjige i autori koje tamo pokušavaš plasirati dolaze iz jednog perifernog i polukoloniziranog literarnog polja. Osobno imam dojam da su u tom smislu jazovi i nejednakosti proteklih decenija i kudikamo porasli. Recimo, 1960. u Zagrebu je na Književnom petku gostovao Jean-Paul Sartre, tada u posjetu Jugoslaviji, i u Domu sindikata razgovarao s radnicima. Danas bi vjerojatno dolazio ili u sklopu nekog festivala uz potporu EU financija, ili kao zvijezda akademske konferencije posvećene njemu samome... 

Dodala bih da takve stvari uvijek zavise i od osobnosti autora, od njegove ili njezine susretljivosti. No, generalno se slažem. Mislim da književna kultura u Francuskoj već decenijama živi od kulturnog kapitala i nasljeđa koji su svoj vrhunac dosegli šezdesetih godina. Francuska i dalje prodaje takvu sliku, no to više nije njena stvarnost, naprotiv: ta je baština gotovo potrošena. Danas ni ne postoji figura poput Sartrea. Što naravno ne znači da ne postoje zanimljive stvari ali, prema meni, nismo više toliko veliki koliko bismo htjeli biti. I to nije nužno loše.

S druge strane, pogled iz provincije uvijek fantazira neku svoju Francusku, svoj Zapad, svoju viziju velike kulture”. Smiješno je kad vidiš kako su u našim emisijama iz kulture najčešće svi uštogljeni, smrtno ozbiljni, jer valjda zamišljaju da se u jednoj pravoj” europskoj kulturi pisci, kulturnjaci ili filozofi imaju tako držati. No, baš kad poslušaš francuski radio, sve je sušta suprotnost: svi su puno opušteniji, daleko se manje ozbiljno shvaćaju.

Javni radijski servis jedna je od svijetlih točaka kulture u Francuskoj osobito France Culture. Ne znam za puno takvih platformi u svijetu. Naravno, i tamo postoji ofanziva kapitala na javne medije, i borba koja iz toga nastaje. 

Autoricama i autorima često se postavlja pitanje o njihovoj radnoj rutini; prevoditeljicama i prevodiocima, čini mi se, iznimno rijetko. Kako ti organiziraš rad? Imaš li ustaljeno vrijeme za prevođenje? Jesi li više kampanjski tip ili radiš na duže staze? 

Sve ovisi o tome u kojoj sam fazi i na čemu još radim uporedo s tim. Jednom sam, u pripremi za Salon knjige u Montpelieru, prevela četiri romana u pet mjeseci, no to definitivno nije nešto što bih željela opet proživljavati. Dosta vremena ode i na stručne prijevode i pisanje za novine valja od nečega živjeti.

Kad sam usred rada na knjizi, volim imati cijeli dan ili barem nekoliko sati na raspolaganju da se bavim samo njome. Nastojim da to bude u komadu: ne volim isjeckan” rad. Treba vremena da se uđe u tekst, a paralelni rad na drugim poljima, čak i ako je u pitanju samo slanje mejlova, iscrpi. Više volim jutro; u svakom slučaju, izbjegavam prevoditi dva-tri sata pred spavanje, jer onda ne mogu zaspati. Uza sve to nastojim odraditi i sat vremena tjelesne aktivnosti dnevno. Naravno, ako je žurba, zanemarit ću sve navedeno i dati se na tekst sto na sat.

Naposljetku, ono neizbježno: radiš li trenutno na nekom književnom prijevodu, i što se nalazi na tvom prevoditeljskom “lageru”? Što bi u idealnim uvjetima željela prevesti?

Nedavno sam predala rukopis Baba Jaga je snijela jaje Dubravke Ugrešić. Ista kuća zainteresirana je i za njenu Lisicu pa treba vidjeti što će biti s tim. Već sam spomenula da pokušavam plasirati Ferićeve romane slično je i sa Sjećanjem šume Damira Karakaša, Sinovima i kćerima Ivane Bodrožić i Bearom Ivice Đikića.

Jako bih voljela prevesti Mladenku kostonogu Želimira Periša. To je fantastična knjiga, jezično i stilski vrlo složena puna igre s jezicima, s dijalektima, s kodovima no bit će potrebna prava bitka da je plasiram nekom izdavaču u Francuskoj. Uz to, ima 450 strana, a prevođenje košta. Ipak, kad se uhvatim nečega što mi se zaista sviđa, ni ja ne odustajem tako lako. 

Dinko Kreho je komparatist, pisac, književni kritičar, i kazališni praktičar. Objavio je tri pjesničke knjige i jednu esejističku. Živi u Zagrebu.