SNOVI: Kratka kronika zimskog sna

Fotografija kotač bicikla i kruške. Foto: Adrijana Vidić
Foto: Adrijana Vidić
Sanjaju li pisci električne knjige?

SNOVI: Kratka kronika zimskog sna

Pisci i spisateljice pišu o svojim snovima. Adrijana Vidić hvata ih fotografskim aparatom
Ako se ne plaše slobode, medvjedi, kao i ostale zvijeri, uglavnom ne znaju što sa slobodom pa prvom i svakom sljedećom prilikom zariju zube u tuđe slabine. Živjeti u društvu sa zvijerima zahtjeva određenu neosjetljivost. San je, u tom smislu, oslobađajući. Braća i sestre, ljudi s glavama pod plahtama, znat će o čemu pričam, ostalima je ovo vjerojatno glupo. Ti kojima je glupo, neka odjebu

Iz tastature Mrke Medvjedice

Lucidnost sna

Kao autorica proze za odrasle zvijeri, mnoge sam zaplete i rasplete, mnoge nedovršene rečenice riješila u fazi polusna: u stanju duboke koncentracije i oslobođene fantazije.

Također, za vrijeme zimskog sna, dolazili su mi gotovi stihovi, napamet su mi znale padati mnoge lucidne ideje, neke sam uspjela zapamtiti.

Pa iako postoji uvjerenje da ono što ne zapamtimo nije toliko važno ili da će se sjećanje pojaviti u nekom drugom obliku ideje, slike, znala sam s mukom prekinuti san i u tamnom brlogu s izraslim, nepotrošenim kandžama lupati po tastaturi.

Jednom sam sanjala da sam ljudsko biće, dakle žena, da su mi za časopis naručili tekst „Kratka kronika zimskog sna“ ili slično, o čemu postoji i dokaz u obliku objave na facebooku iz siječnja 2019.

Tu mi se i javila ideja da se ovim pitanjem zimskog sna pozabavim.

Snove su zapisivali pa ih teorijski razrađivali Aristotel, Tesla, Einstein..., zvijeri sanjaju kao i ljudi, ali o zimskom snu, ako izuzmemo suhe zoološke činjenice, malo se zna izvan medvjeđe špilje i medvjeđe empirije.

 

Nagovaranje sna

U djetinjstvu, kao mlada medvjedica, vjerovala sam da se snovi mogu prizvati, pokušavala sam razmišljati o svjetovima koje volim da bi ih u snovima doživjela kao stvarnost (na primjer svijet nekog filma ili knjige ili nešto banalnije, kao voćnjak pun zrelih krušaka ili intimnije: da mi na osunčanoj livadi travčice ili drugi medvjedići golicaju trbuh i nožne jastučiće), ali podsvijest se uvijek opirala i nijedan nagovor na san, koliko se sjećam, nije uspio.

(Zato kad se lucidan san javi, treba ga ščepati, što nije uvijek zgodno, jer su snovi leptirske naravi, a šapa glomazna i nespretna.)

 

Svađa u snu

Svađe u snovima, loša iskustva sa zvijerima iz stvarnog života proživljena u snu, ponekad znaju biti tako uvjerljiva da i na javi ostane prisutan osjećaj ljutnje ili tuge. Nekad sam, nakon buđenja, znala režati na začuđene zvijeri.

Nepravda kojoj sam svjedočila u snu nije bila stvarna, ali je stvarno boljela.

Fotografija kruške na krevetu. Foto Adrijana Vidić

 

Zaljubljivanje u snovima

S druge strane spektra, zaljubljivanje ili seksualni kontakt u zimskom snu, s nekim prema kome na javi ne osjećamo erotsku privlačnost, zna biti vrlo zbunjujući i rezultirati neugodnim osjećajima, odbojnošću. Sa zrelošću, kao i većina stvari iz sfere snova (a čini se i iz sfere zaljubljivanja) ovo postaje prilično smiješno.

Ipak neke od sanjanih, nemogućih ljubavi, ostavljaju priličan dojam. Još uvijek sam mlada medvjedica, moje krzno je zdravo i bujno i neke travčice koje su mi se zaplele duboko pod dlaku, dok sam spavala na prostirci u brlogu, sve do kraja ljeta ne uspijevam istresti iz krzna, slično je i s tim zacopanostima.

 

Najljepši snovi

Najljepši su kad letim, što je znalo biti tako uvjerljivo da sam skoro do puberteta sumnjala da su neki od tih letova – koje i dan danas pamtim – bili stvarni. Da mi je još koji put poletit, ali kako kad više ne vjerujem u mogućnost da će mi izrasti krila.

Vožnja (bicikl, automobil, snowboard, romobil, ringišpil, tobogan ili nizbrdo na vlastitoj stražnjici) u određenim uvjetima budi nešto slično osjećaju leta.

Najsličnije letu što sam doživjela u stvarnosti – roniti na dah u jezeru među krupnim gipkim ribama koje se ne plaše, trčati šumom među elastičnim košutama koje jure među granama, paralelno sa mnom, naizgled sporom i lijenom životinjom, životinjom suzdržane i neočekivane brzine.

 

Najgori snovi

Na ulici, u gradskoj vrevi, okružena zvijerima, poluobučena, u nekoj košulji koju uzalud svlačim.

Ne sanjam katastrofe ni smrt mojih medvjedića, ne sanjam da me love s namjerom da me ubiju ili strpaju u kavez.

Ako su snovi zapravo naše želje ili naši strahovi, kao što stručna literatura kaže, neki su užasi i previše strašni da bi se medvjeđa podsvijest usudila susresti s tako živom metaforom najgorih strahota koje me katkad opsjedaju u budnom stanju. Ako i imam noćne more tijekom zimskog sna, ne pamtim ih, one nakon buđenja ostaju u prostoru snova.

 

Propadanje

je često u prvoj fazi sna. Nekad neugodan, ali nekad i oslobađajući osjećaj. Tijelo ne osjeća oslonac, sanjač propada kroz sebe. Ali ne, ne mora to biti neugodno, nisam od onih koji se boje izmicanja tla, gubitka kontrole, zapravo ništa bolje nego ponekad izgubiti kontrolu – upasti u istinito stanje.

Ovaj kontrolirani svijet, zvijeri koje same sebe vode na uzici, ili puštaju da ih drugi vode, to je ono što me ne samo plaši nego i užasava. Još manje mi pašu neodgojene raspuštene individue, nepristojnost i nametljivost su oblici bezobzirnosti.

Ako se ne plaše slobode, medvjedi, kao i ostale zvijeri, uglavnom ne znaju što sa slobodom pa prvom i svakom sljedećom prilikom zariju zube u tuđe slabine.

Živjeti u društvu sa zvijerima zahtjeva određenu neosjetljivost. San je, u tom smislu, oslobađajući. Braća i sestre, ljudi s glavama pod plahtama, znat će o čemu pričam, ostalima je ovo vjerojatno glupo. Ti kojima je glupo, neka odjebu.

Adrijana Vidić (Čapljina, BiH, 1979.) živi u Zadru gdje na sveučilištu predaje rusku književnost. Fotografijom bilježi svakodnevnu zaokupljenost karakterima ljudi, životinja i grada, vremenom, promjenama i raznim iščašenjima.

San i smrt

Ono jutro kad su iz veterinarske stanice javili da je umro otac, ležala sam u svom brlogu i sanjala ga. Razgovarali smo o nekim običnim stvarima, hodali planinom, nije sličilo na san.

Onda je u jednom trenutku moj otac, veliki ranjeni mrki medvjed, iščezao. U tom trenutku sam se probudila, jer sam osjetila kako mi je stari iscurio kroz stražnje šape, potjerao krv kroz mene i zaista – nestao.

Zatim je neko vrijeme često navraćao na razgovor tijekom mog zimskog zna, ali zadnjih godina baš i ne. Kad ga pokušam opisati u nekom tekstu, sve manje sliči na sebe, postaje neka moja interpretacija.

Misliti na oca znači suočiti se s činjenicom da se neće vratiti, odustati od sna da će doći i provesti s nama jedno popodne u lovu, što bi bilo posve normalno, logično, očekivano.

 

Religiozni snovi

Nisam religiozna, ali sanjam religiozne snove. Što je najčudnije obično su puni katoličkog kiča. Anđeoska zvonca i evanđeoske poruke osobito su česte.

Ne mogu objasniti ovo. Jednom sam se, ne bi li shvatila smisao takvih snoviđenja, spustila do apostolske nuncijature na Mihaljevcu, ali nisam osjetila ništa posebno uzbudljivo dok nisam ugledala košnice.

 

Orgazam u snu

Svačiji zimski san je dovoljno dug za nekoliko takvih senzacija.

Ovo sam znala spomenuti medvjedima i medvjedicama s kojima sam bila bliska ili još uvijek jesam bliska i došla sam do neočekivanih saznanja. Iako sam bila uvjerena da je orgazam koji se događa u snu, bez ikakvog dodira, univerzalna pojava, više od pola njih nije znalo o čemu pričam, neki su možda i glumili, neki nisu povjerovali, a ja ih nisam uvjeravala, to bi ipak bilo indiskretno. Osim toga, uvjeravanje da su te stvari pitanje glave, može me koštati srditosti drugih, manje sretnih, medvjedica.

Fotografija kompjuter i kruške. Foto: Adrijana Vidić

 

„Ni u snu“

(Sokratovski dijalog, dvosmjerni)

– Lijo, da imaš samo jedno „ni u snu“, koje bi to bilo?
– Osim da „ni u snu“ ne bih prešla na vegetarijanstvo?! Šala. Znam da o meni kruži trač da sam krvožedna, ali evo, sigurno ne bih namjerno ugrizla ili utjerala u zamku zvijeri koje me vole.
– Pa većina zvijeri to ne radi namjerno, svakodnevno nekog sjebemo, pojedemo, ugrizemo, ali stvarno nije namjerno.
– Ako nije namjerno, znači li da je iz nemara? Da nam, ljudski rečeno, puca ona stvar – što je zapravo puno gore?
Zvijeri, kako bi ljudi rekli – lako izgube kompas.
– Baš kompas?
– Bilo kakav. Onaj koji pokazuje strane svijeta, moralni kompas.
– I što ćemo?
– Pa u slučaju gubitka kompasa, ne treba zaboraviti: Sjever će uvijek biti sjeverno. Jug će uvijek biti južno.
Zapad će...
– Ok, shvatila sam.
– Zvijeri smo, ali znamo što nije u redu, a što jest.
– Da, da. Valjda ipak znamo.
– A ti, Medvjedice? Da imaš samo jedno „ni snu“, koje bi to bilo?
– Ni u snu ne bih prodala ovaj bicikl.
– ?
– Ako na mene nalete ti tvoji bez kompasa da se polako, nečujno i neprimjetno, ali dovoljno brzo i dovoljno daleko izgubim.

 

Buđenje iz zimskog sna

Kava s medom (i cimetom, turska) ili kava s medom (nakon ljubavi u zoru, bilo kakva), ideal je buđenja mnogih medvjedica iz zimskog sna.

Osobno, volim vruću instant kavu s dosta mlijeka i u njoj žličicom polako rastopiti jednu kocku smeđeg šećera.

Moj dobar znanac dizajner i konceptualni umjetnik nježni Jež zapao je u stanje kroničnog zimskog sna i nije se mogao ili htio probuditi četiri godine, ipak razbudio se početkom apokalipse i s veselom žustrinom krenuo nadoknađivati propušteno, bogatiti vanjski svijet svojim snovima, dizajnirati naše najbolje uspomene i sjećanja u simpatične i korisne artefakte.

Mi umjetnici mislimo da možemo nešto spasiti, što je zvijerima, a katkad i nama samima, naravno, smiješno. Ali parafrazirat ću Ursulu K. Le Guin koja je rekla da nam trebaju pjesnici vizionari koji će za nas pamtiti slobodu.

Pa ako još potraje stanje usamljenosti, strepnje i zazora u kojem smo zatečeni, trebat će novom naraštaju životinja nacrtati i napisati pjesmu, ples i sport; pamtiti slobodu za njih da bi znali kako izgleda, a za sebe, jer prebrzo zaboravljamo. Sanjati, dok ne bude moguće živjeti, sanjati pa bilježiti kao nekad, od onog prvog dana na zidu medvjeđe špilje.

Fotografija kruška u džešu, foto: adrijana vidić
Foto: Adrijana Vidić

Olja Savičević Ivančević (Split, 1974.) nagrađivana je i prevođena autorica romana, poezije, kratke proze i drugih tekstova. Izdvajamo romane Adio kauboju (2010.) i Pjevač u noći (2016.) te pjesničke zbirke Mamasafari (2012.) i Divlje i tvoje (2020.)