SNOVI: Kornjača

Foto: Adrijana Vidić. Kornjače
Sanjaju li pisci električne knjige?

SNOVI: Kornjača

Pisci i spisateljice pišu o svojim snovima. Adrijana Vidić hvata ih fotografskim aparatom
Ali kako shvatiti? Na stolu uzalud se beči debelo Freudovo "Tumačenje snova". U snu nema tragova prikrivene želje, kastracije, zavisti na penisu i ostalih falusnih prostota. Možda Biblija? Prorok Jona je na staroj lađi bježao od Boga u mondeni Taršiš. Bježim li i ja na azurne obale od Kralja odgovornosti? Ali u mom životu nigdje Taršiša. Doma sam, nema puno mrdanja. Bez trikova ega, shvatila sam izravnu i sumornu metaforu; moj život plovi sporo, presporo. I to me nemalo živcira

Sinoć sam nehotice radila za boljitak svoga života, u nesvjestici. Čvrsto zatvorenih očiju i tijela. Sanjala sam, i to upečatljiv san. Šetala sam u haljini nepoznatim mi dokovima uz nizove usidrenih lađa, bez namjere da putujem. Odjednom banu preda me i stanu me umiljato pozivati na palubu slatka bića slična gremlinima, ali prije ponoći. Valjda zbog znatiželje, ljubavi prema pustolovini, ukrcala sam se na palubu starinske lađe. Digavši sidro, gremlinčići su se smjesta prometnuli u štakore, počeše gristi i đavoliti oko jedara, kao okrutni mornari. Tek nakon što smo se dobrano otisnuli od obale, uočila sam posve naprijed kod pramca kapetana lađe, s čudnih mu kupolastih leđa. Kad sam mu se približila na korak, vidjela sam da je to za drvenim kormilom uspravna, golema kornjača. Pogledala me, uplašilo me njeno blijedo, strogo lice. Prava ninđa-kornjača, ala Donatello. Pokušala sam preuzeti kormilo, ali bezuspješno; vampirskim me zubima ugrizla za nogu. I hop, gric u javu! Nakon buđenja znala sam da je to jedan od onih snova koji mogu promijeniti pogled na stvarnost, ako ih ozbiljno shvatiš.

Ali kako shvatiti? Na stolu uzalud se beči debelo Freudovo Tumačenje snova. U snu nema tragova prikrivene želje, kastracije, zavisti na penisu i ostalih falusnih prostota. Možda Biblija? Prorok Jona je na staroj lađi bježao od Boga u mondeni Taršiš. Bježim li i ja na azurne obale od Kralja odgovornosti? Ali u mom životu nigdje Taršiša. Doma sam, nema puno mrdanja. Bez trikova ega, shvatila sam izravnu i sumornu metaforu; moj život plovi sporo, presporo. I to me nemalo živcira.

Foto: Adrijana Vidić. Kornjače

 

Brze životinje

Izlijećem iz kreveta, odmah pristavljam kavu; gorča crnka ubrzava, bacit će tu kornjaču s palube barem na dva sata. Pokušavam okretnim gestama u kuhinjskom inventaru potisnuti misli na neugodan san. Zakoračiti u dan kao u svježe oličen kabinet za radosne misli o brzim životinjama, brzim ljudima. O konjskim trkama i formuli 1. Racionaliziram, pa zapravo, ni nema sporosti. To je reakcionarna izmišljotina doba napretka.

U svakoj su kornjači milijarde atoma koji plešu velikom brzinom; kornjačina je sporost samo privid ljudskoga oka. I svašta oko kretanja dokazao je porazom onaj antički krkan, trkač Ahil! Slabić koji ne može prestići jednu umornu kornjaču, pa makar se i radilo o u kamen upisanom, neospornu Zenonovom paradoksu. No istina je neumoljiva; samo ako kornjači dozvoliš, nadpuzat će svakog trkača Ahila u tebi. U svoj toj logici čuje se veliki Vivaldijev drhtaj, nešto ganutljivo, naviklano himnično i zanosno.

Sjedim u kuhinji naslonjena na zid, čuvam leđa. Ta mi kornjača djeluje kao krajnje ljepljivo biće; čini mi se da bi – kad bi me se samo dohvatila – zalijepila na leđa. I ne bi mi dala da se ikad više tijelom na strunjači izvijem u most. Trbuhom gore, izložen i ranjiv. A važno je moći se izviti u takav most, dokaz i vanjske i nutarnje gipkosti.

Dakle, kretanje ne postoji, kažu drevni Parmenid i Zenon. Okej, oni su nepokretni logičari. Ali ja sam dokazano pokretna filmska traka za svakakva putovanja. Ipak, ugriz kornjače iz sna na neobičan način još boli; krik mi odjekuje u svim zrcalima otmjenih restorana i gospodskih salona bogatih lučkih gradova u koje bi me, možda, njezina galija odvela. Ipak, zakonima jave, probudila sam se doma, živa i zdrava. Nije me uspjela oteti u svoje ukleto carstvo.

 

Opasne šetnje

Ipak, postoji li ikakva brzina, pravo kretanje u mom životu, pitam se ja. Možda sam zato još od djetinjstva u Zagori toliko opsjednuta trčanjem ulicama, preko mostova do gajeva, livada i brda sa tajnih gudurama i špiljama. A tek dobrim, starim sveputovanjem, neplanskim i ugodno nezaštićenim kretanjem u sve četiri strane nepoznatog prostora. Putem se pišu mini bajke otkrića novih prolaza i pukotina pomoću metode – po mogućnosti čak i opasne – šetnje. Možda trebam poraditi na osvješćivanju neke duboko zarobljene, trome i površno namreškane nepokretnosti duše.

Izlazim na balkon, jutro je prostrano i sunčano. San se topi, i što sad, linearnim redom jave oblačim trenirku, otvaram laptop, stavljam mobitel na punjenje. Navijam do daske „Thunder”, hit stare metalske kornjače AC/DC. Kad zagusti, početak te glupave stvari uvijek mi prodrma uspavani živčani sustav. Provjeravam e-mailove. Na neke sam zaboravila odgovorit, a neke sam zaturila. Odgovaram, ali uzalud, misli mi se vraćaju u film sna. U snu sam nosila starinsku haljinu kakvih nema na javi. A onda me zadesi i neizbježno drevno kinesko pitanje – postoji li uopće ova java u kojoj pišem ovaj tekst ako sam u snu jednako uvjerena da je stvarnost? I čak nosi dublje poruke od nje? Postavljam pitanje kao i Morpheus zbunjenom Neu u Matrixu. Cijelo je jedno društvo mrtvih pjesnika dalo dijagnozu životu: „Život je san.” I tko zna tko će ga još postaviti, glave utonule o dlan, u ovom našem sve plosnatijem matriksu. Naravno, filozofski zadovoljan što odgovora nema.

Ako odem dublje u zečju rupu, a ne u frižider po jetrenu paštetu, pitat ću: što sad misli ta kornjača koja je ostala u snu na palubi dok sam ja već na javi? Ljuta je, jer sam zbrisala. A možda likuje jer je i po svim Zenonima današnjice ona ta koja je daleko brža i prestiže me, jer sam ja umjetnica u Hrvatskoj. Uspavljuje me na čekanje posla, honorara, publike, statusa, vlastitoga stana; opija ubrizganim masnim sokom sporosti. Jer vremenski pravac moga života je uistinu spor. Na njemu piše svako malo: čekaj. Čekaj. Kasne. Ili pak čekaju tebe. Kasniš. I idu dani, godine čekanja na ovo, desetljeća čekanja na ono. Čak kasnim i s ovim tekstom.

Što su umni ljudi govorili o kornjačama? Nakon ovog sna, ne bih se složila s transcendentalistom R. W. Emersonom koji je zapisao, onako šeretski individualističke glave, da su „sve misli kornjače, samo kornjača”. Dear Ralph, ipak se radi o arhetipskoj životinji, koja po drevnim legendama prti okolo po bezdanu cijelu ploču svijeta na leđima. I noviji roman Johna Greena Nikad kraja kornjačama završava zanimljivim pasusom:

Stara žena na kraju dvorane podigne ruku i kaže, 'Sve je to zgodno, gospodine znanstveniče, ali istina je da je zemlja ravna ploča, položena na leđa goleme kornjače.'

Znanstvenik se odluči malo našaliti sa ženom, pa odgovori, 'Dobro. Ako je tako, na čemu stoji ta golema kornjača?'

Žena odgovori, 'Gospodine, zar stvarno ne razumijete? Nema kraja kornjačama'.“

Foto: Adrijana Vidić. Kornjače

 

Užas Zenona

Nema kraja. Užas Zenona koji daje prednost kornjači nad Ahilom i užas beskrajnog niza kornjača. Pitanja se roje glavom, maltretiram Google. Koju sam to vrstu gmaza sanjala? Zašto kornjača u mom snu nije bila mala, već golema, prava sekvoja od gmaza? Možda je to veličina mog problema. Uostalom, koji je moj odnos prema kornjačama? Pa volim ih, ali sve kornjače moga života bile su zatočenici-ljubimci i pobjegle su iz moje kuće u divljinu. Hrabre su, cijene opasnu slobodu više od dosade čovjekove ljubavi.

Osim što su hrabre, vele mitovi da su mudre. Priča o kornjačinoj mudrosti čini mi se kao loš mit. Vremenom ispadoše glupe. U njihovoj sudbi može se naslutiti božanska basna. Kornjače je zeznula pohlepa bujanja, rasta; glave su im s vremenom postale prevelike da bi se mogle uvući u oklop. Da bi bile ohole i upadljive, prodale su zaštitu. Ostao je peh ne samo da su jestive, već da su, štoviše, izvrsnog okusa.

I iako volim sve juhe, osobito neobične, postoji juha koju nikada ne bih mogla pojesti. Juha od kornjače. Kao što rekoh, od djetinjstva volim kornjače. Kroz moj su dom od srednje škole pa sve do lani, kad je i zadnja zbrisala od mene, uredno piškile, prduckale, žvakale, zviždukale i tiho siktale brojne kornjače. Uglavnom sitne čančare ili sjevernoameričke crvenouhe kornjačice.

Po povratku kući, prvo što bih obavila bila bi serija cmakanja u zmijsku glavicu, pa u savršenu geometriju oklopa. I kad bi se šetale po stolu u blagovaoni, nikad ih ne bih zamislila kao papicu.

A velike sporovozne oklopnjače, e za njih vrijedi ona da ponos ide pred propašću. Kruže priče da se od jedne divovske kornjače znalo najesti nekoliko ljudi. Zamišljam nacvrcano društvance okupljeno oko bogato garniranog gmaza na trpezi kao oko masnog prasenca, pjevaju dok im se niz usta cijedi delikatesno kornjačino ulje. Istina, i kornjačino meso i mast su jestivi, kosti su joj bogate sjajnom srži, a jetra je, navodno, prstolizna. A jaja! Jaja su joj navodno najukusnija od svih jaja ovoga svijeta. Ništa se ne mijenja, svijet se sporo osvještava, žderemo sve što leti, hoda, gmiže.

Budući da kornjače ne jedu ljude, te su se velike kornjače tovarile i na brodove kao pitomi kargo; za želuce mornara. Te su spore askete mogle preživjeti šest mjeseci bez hrane i vode. Izvrnute na leđa, mučki bi ih se ubilo i smazalo kad bi na brod banula glad. Štoviše, kako su divovske kornjače mogle popiti puste litre vode u cugu i pohraniti je u posebnom mjehuru prometnule su se u bačvice ili bolje, bunare. Pažljivo je razrezana kornjača bila zdjela posve pitke, hladne vode. Kad se sve to pobroji, ne iznenađuje što je prošlo tristo godina od prvog otkrića divovske kornjače do dodjele znanstvenog imena – Geochelone gigantes. Mnogi su primjerci smazani prije no što ih se uspjelo dopremiti do znanstvenika. U drugu ruku pak, kornjačevina je omiljena sirovina za svakojake ukrasne predmete još od kasne antike; osobito je bila šik u viktorijansko doba. Uostalom, kad bolje pogledaš, zar nije kraljica Viktorija izgledala kao golema ukrašena kornjačetina?

Ali još gore i od tih finih predmeta: unosni lov na kitove u devetnaestom stoljeću bio je moguć baš odatle što su divovske kornjače na brodu mogle dobrano poživjeti. U jednom brodskom dnevniku stoji kako je u četiri dana na neki gladni brod dopremljeno 14 tona živih kornjača. Sigurna sam da je to brdo kornjača izgledalo kao prosječna halucinacija grafičara H. R. Gigera iz scenografije Osmog putnika. Kako god izgledalo, nije dobro, jer nisu preživjeli ni kitovi ni kornjače. Nego mi. Sedam putnika koji tonemo na brodu Zemlje.

 

Prije Mozarta

Dakle, kornjače su mi i sladljive i gadljive. Da se razumijemo, mnogi smo slabi na kornjače kao ljubimce. Ali neću ovdje tupiti otrcanu istinu kako su ljubimci robovi naše gladi za bezuvjetnom ljubavlju koju daje nemoćno biće, ovisno o skrbi vlasnika. Anonimno i društveno nevažno. Ovdje stavljam naglasak na anonimno. Jer ima slavnih i razmaženih kornjača. Moja je sanjana kornjača bila golema i vješta, možda baš kao famozna Aidwaita. Jesam li sanjala baš Aidwaitu? Kako izvještavaju znalci, ta je najdugovječnija kornjača umrla relativno nedavno, 2006. godine, a rodila se i prije Mozarta. (Pokušaj tumačenja: želim li ja to sporo dostižnu, ali dugovječnu slavu?)

Nazvana Aidwaita (na sanskrtu „jedna i jedina”), vrste divovska aldabra (a Aldabra je otok porijekla) kornjača je bila kućni ljubimac britanskog baruna Roberta Clivea. Taj je Robi, osim što je bio narogušeni britanski vojnik i otac šestero djece, bio najzaslužniji za nadmoć britanske krune u Indiji osamnaestog stoljeća. Živio je i bio je bitke kao šutljiva vreća depresije i okrutni sociopat koji nije volio ni djecu, ni Indiju ni Englesku, a – iz memoara je izgledno – ni sav ljudski rod. Ipak, čini se da je – uz još tri kornjače – duboko volio svoju Adwaitu. A ona ga je nadživjela udovičkom ravnodušnošću. I grickajući svoje salate zaboravila kroz stoljeća. Stara i sama, Adwaita je umrla u šarmantnoj dobi od 255 godina. Doduše, što se mjesta smrti tiče, ne u nalickanom dvorcu ili na ladanju, već više demokratski, u zoološkom vrtu u Kalkuti.

Divovske kornjače starinske su škrinje geološkog vremena. Porijeklo divovskih kornjača seže unatrag 50 milijuna godina, kad su se prve dovukle na kopno. Došle su na mjesto velikih dinosaura biljojeda, pa su počele rubensovski bujati, rasti. I tako su se neke vrste divovskih kornjača, (veličine gradskog autića), množile i širile svijetom. Spora, ali uporna putnica i pustolovka, Colosschelis atlas, došepesala je čak do Antartika. Ipak, već do 1750. godine – kad se proslavila spomenuta Adwaita – više nije bilo puno velikih kornjača. Danas je preostalo samo dvanaest vrsta i sve su ugrožene. Dvanaest njih; apostoli kornjače, ali pustinjaci, spremljene daleko od ljudskih vragova. Tako da postoji šansa da ne nadžive samo britanskog časnika Robija, nego sve nas. S njima bi nestala i tajna ekstravagantne ideje diva-kornjače koja je toliko utjecala na Darwinovu teoriju prirodne selekcije. S njima nestaje lozinka debele i spore smole vremena staroga svijeta, prije antropocena.

Foto: Adrijana Vidić. Kornjače

 

U svemir

San mi je pomogao da se sjetim Aninog savjeta da se probam baviti trčanjem. A odgađala sam. To je ući u Ahilov need for speed , koji pomalo plaši navlačenjem, drogom trka. E više neću, obuvam tenisice za trčanje, izlazim na ulicu. Jurim prema ambulanti na kontrolu. Ispred ulaza nepokretan red ljudskih kornjača, s knjižicama u ruci, lica se ne vide pod kupolastim maskama, covid mjere.

San je ostao napola riješen, ja neriješena, u čekaonici. Ja, na planetarnoj ravni nebitan stvor koji u okolini nema prirodnog neprijatelja, osim virusa, bića na granici živog i neživog. I vidljive političke i društvene nepravde, privida sustava. A ona tajanstvena kornjača je, negdje na pučini snova, ostala za kormilom. Gdje ide? U propast?

Na dnu torbe, u tekici s bilješkama koju nosim okolo, nadrljana je tvrda činjenica koja rastužuje, kao glaukom ovog planeta. Sanjali ih kao zle, sanjali ih kao dobre, divovske kontinentalne kornjače nestaju. Na javi, ili točnije rečeno, brzinom jave. Kao i mi. I mi nestajemo.

I one koje još žive, svoje salatice polako žvaču u monaškom memento mori, dok mi sanjamo da idemo velikom brzinom naprijed, s Jeffom Bezosom, u svemir.

Dorta Jagić (Sinj, 1974.) nagrađivana je i prevođena pjesnikinja i prozna spisateljica. U posljednje vrijeme objavila je knjige „Veće od kuće“ (2018.) i „Noć na zemlji“ (2020.)