SNOVI: Iz dnevnika sanjanja

Fotografija Kaktusi, foto: Adrijana Vidić
Sanjaju li pisci električne knjige?

SNOVI: Iz dnevnika sanjanja

Pisci i spisateljice pišu o svojim snovima. Adrijana Vidić hvata ih fotografskim aparatom
Sanjaš svog prijatelja već godinama. U snu on te uvijek otima ili te barem slijedi, uporno, korak za korakom, ne možeš mu umaknuti, a znaš da će vas otkriti. Ti si kriva jer te on slijedi i najviše zato jer je njegovo golemo, trokrilno tijelo uvijek blizu tvog malenog, šojčjeg. Blizina njegovog širokog trupa već je početak skrnavljenja, evo, šojka je već izgubila obraz, dodirom njegove sjene

„San je davna i zaboravljena istina / Koju više niko ne ume da proveri“ (Branko Miljković)

Pijetao

Stric je za rođendan dobio četiri koke i tri pijetla. Jednog su pijetla dvojica stalno tukla, pa mu je omogućen egzil u susjednom, praznom dvorištu. Tu je primljen u društvo dvije stare koke koje su indiferentne, iako je on zainteresiran.

Jasmin

Negdje visoko, pod stropom, i nisko, uz pete, zgušnjavala se činjenica: da ja „prelazim k Jasminu“, koji jedva čeka „da me gricka“. Jasmin je u snovima inače uvijek bježeći, uvijek mi se sveti za moje ponašanje u sedmom osnovne. A najgori dio osvete je pojava velike čežnje u snu, koja me katkad preplavi izvan sna. Sad mi se pak Jasmin približio i namjerava me uzeti. To je tako samorazumljivo, i ja se prepuštam toj namjeri, mi ćemo otići zajedno. Negdje u kutu sobe ostaje pak tijelo odalečenog muža, u kojem s vrha na dno kapa nekakva žalost, vječnija od braka.

Fotografija kakusi, foto: Adrijana Vidić

 

Njemački pjesnik

Da, to je on. Dva sloja podočnjaka, previsoko, preveliko tijelo, leđa kao ugradbeni ormar s posteljinom, teškim knjigama, mrakom. U njega se zaljubiti i ne pustiti ga da napusti državu. Nešto se dogodi, neki vulkan na sjeveru taj dan ispusti goleme količine prašine koja spriječi putovanja, letove i odlaske. Tako ni on ne može otići i napustiti ovaj grad. Ulaziš u tramvaj i on te slijedi dok tražiš komadić praznog prostora, gdje ćete moći razgovarati. O Rubinštajnu. Ne, ne, o Svjatoslavu Richteru. Ruke obuhvaćaju šipku, dok se metalna kabina ljulja kroz tvoj grad i čini ti se da je ono što se giba zapravo najava smrti. I da ćete umrijeti tako grčevito zaljubljeni, zaljubljeni prije dodira, uopće bez dodira, koji ionako nije moguć, ti si udana. On je, ne znam što, ali vrijeme se giba, tramvaj odnosi vaše vrijeme, tijela stoje, tijela vaša vise s neba, malo ih neka nit zateže odozgo, nešto se zbiva, vi ste uhvaćene lokarde, imate samo te svoje oči što se neznatno šire, dok se steže obruč i dok je smrt tako sasvim blizu. Smrt prisna, u prstima koji su predugački, preusijani da bi ostali ravnodušno pridržavati prostor tramvaja u kojem se sporo, kao na gramofonskom tanjuru, okreće vaš razgovor. Samo par rečenica o tome kako Richter svira Schuberta. O potpuno povjerljivoj stvari, dodiru, o jagodici prsta na hladnoj bjelokosti. Dovoljno da ušutim tako duboko, da se spustim u sebe i dodirnem vršak ugašene biljke, u tramvaju što već neko vrijeme vozi ukrug. Vulkan na sjeveru kontinenta je aktivan i u nebo će se prosuti toliko prašine da pjesnik neće moći tu večer poletjeti. Ali, ja sam udana. Meni se sada spava i želim da moj muž ne bude tužan i sumnjičav. Ja ću staviti sve prste u usta da budem sigurna da neću ništa poduzeti nego se samo urušiti u sebe, kao prazna odjeća. On je, ne znam što, ali sada zajedno starimo, starost na Zemlji, iste cipele, isti kaput, dijelimo zamalo isti krevet, isti poredak u kojem visibabe zamijene šafrani sa žutim rol-kragnama, zatim slijedi topla plaža, slana planina, i povremeno se sretnemo, ugledamo se.

Vegetarijanski ručak

U „Njemačkoj“, na rubu nekog grada – priroda, početak šume – u restoranu služe meso, a ja čekam vegetarijanski obrok. Konobarica je zabrinuta jer oni takvo što nemaju. Ali, kažem ja umirujući je, možete mi donijeti bilo što osim mesa. Gledam kako zabrinuto odlazi u kuhinju, pomislim da je takva brižnost prema gostu moguća samo izvan moje zemlje. Vraća se. Naložila je kuharu da skuha riblju juhu. Ali mi sada moramo ići. Dobro, evo vam lonac koji je započet. U loncu pliva povrće i par živih riba. Ali, reknem, možete li mi samo ubiti te ribe? Skinite im glave. Ja se to bojim sama. I ona ih rastrga nespretno, bez noža, rukama, tako da sad plutaju u vodi rastrganog, trakastog mesa.

Kućni ljubimci

Imali smo dvije mačke, psa, a onda smo odlučili udomiti i patku. Muž je donio upute za patku i vrećicu hrane. Patka je zaplivala u jezercu, zaronila, izronila, prema uputama. A zatim je ugledala more i pohrlila, puna entuzijazma proparala morsku površinu. Pomislila sam kako nije dobro da patka pliva i gnjura u slanoj vodi. Zatim smo se dogovorili da ćemo okinuti fotografiju naše sveživotinjske obitelji – sad su u kadru bili svi: dvije mačke, pas, patkica… tigar i žirafa (ulaze u kadar). Tigar je neuračunljiva mačka, djeluje strašno kraj te krhke ptice, ali ptica je očito samouvjerena (primjerice, hrabrost kod ulaska u slanu vodu) i tigrova prijeteća glava zaprijeti samo uprazno.

Fotografija golub i sjena, foto: Adrijana Vidić

 

Jasminovi roditelji

Betonskom plažom hodam sa S. Izlažemo svoja tijela u jednodijelnim badićima, koračamo kao čaplje, imamo ovalna bedra i mišićave listove od trčanja. Ovo je „Medulin“, a na plaži su Jasminovi roditelji. „Preselili smo se ovdje“, kaže njegova majka lijepa lica, sitno izborane kože od sunca, žumanjčanog sunca u snu koji se sanja iz hladnog proljeća. Dobra odluka u starosti, pomislim, biti samo sa suncem. „Pozdravite Jasmina“, kažem. „Od koga?“, ne znaju tko sam. „Od A. B.“ Vjerujem da će zaboraviti, nema veze. S. i ja i dalje šećemo i ja je upitam: „Zašto tako često sanjam Jasmina?“ A S. će: „Jer želite zadržati blizinu svoga djetinjstva.“ „Doviđenja!“, odmahnem Jasminovim roditeljima, koji se i dalje izležavaju na betonu. „Možete nam kupiti kiseli kruh, ako vam je usput?“ odvrate mi.

Riječ-pistacija

U jučerašnjem snu, umjesto riječi „ne“, koristila se smežurana jezgra pistacije.

Sigurna kuća

Kuća od kartona, u kojoj živi moja sestra. Ima potresnu vrijednost nula, što znači, tumače nam, da „stoji 'ukopana' u tlo kao stonoga“. Može se, drugim riječima, srušiti, ali ruševine nisu tako opasne za ljude, kad je vrijednost nula.

Zobene pahuljice

Sanjaš svog prijatelja već godinama. U snu on te uvijek otima ili te barem slijedi, uporno, korak za korakom, ne možeš mu umaknuti, a znaš da će vas otkriti. Ti si kriva jer te on slijedi i najviše zato jer je njegovo golemo, trokrilno tijelo uvijek blizu tvog malenog, šojčjeg. Blizina njegovog širokog trupa već je početak skrnavljenja, evo, šojka je već izgubila obraz, dodirom njegove sjene. Takva sam, iznimno skrupulozna, pazim da ne pogriješim u zarezu, u duljini pogleda. Pogled traje najviše sekundu i ako premašim, muž već piše zapisnik. I tutne ga u šešir iz kojeg onda još mjesecima poslije vadi dokaze i citate. On je analitički precizan tumač mojih rečenica upućenih mom prijatelju. I uvijek me uspijeva postidjeti, jer i nevina riječ, spretno mi dokazuje, otkriva moju opscenu stranu. Onu stranu koja zamišlja sebe-šojku i prijatelja-ormar u nepriličnom odnosu. Maštovito, pomislim o mužu, koji u glavi premeće dijaloge što ih, šture i rijetke, tako malo raspoređene po godini, prigodne, božićne i rođendanske, vodim s prijateljem. Ali, ipak, nije li to uzbudljivo, ta detektivska igra? Nisu li mreže koje ovaj lovac na ptice, moj muž, baca opojne, privlačne, kao smrt? Jesu, da. I ja zato ponekad, kao slučajno, zapnem prstom o bačeni mamac. Dadem se uloviti. Sada želim biti ta opscena živinica koja cvrkuće svom prijatelju koji je dodiruje tamnom trokrilnom sjenom. I sad vidim, nije tako strašno ni priznati da ima dima u toj analizi. Prvo se oprezno, ne tako često dakle, počinju javljati snovi. Snovi koje ne želim ovdje naširoko prepričavati. Uglavnom, u njima napustim sve svoje mirno, lučko, majčinsko, uzorito, i preplivam rijeku, i evo me na obali gdje moje tijelo više nije labuđe/šojčje. Sad sam ona koju se lovi po konkretnim tragovima stopala. Na drugoj obali rijeke ja tražim svog prijatelja. On se začudi, otkud ti. Gdje ti je muž, dijete. Nemam nikog, kažem. Uglavnom šutim jer, mislim si, već smo si odavno sve rekli, a u ovom razdoblju gdje smo se izbjegavali, o tek smo si tu sve rekli. I, malo zapnem, sad smo sami. Da, kaže on, dođi živjeti sa mnom. U redu. Sve mora biti što jednostavnije. Što mirnije. Nema melodrame, nema tragedije, život počinje s ove strane ispočetka. Ujutro, kad zazvoni budilica, budim se i prijatelj je već pripremio zobene pahuljice. Zatim odlazi na posao, vraća se, ja skuham ručak, pometem i operem, čitam i pišem, popijem čaj, legnem u krevet oko jedanaest, i zatim: sanjam svog muža.

Sjena djevojke na plaži. Foto: Adrijana Vidić

 

Translacijske moći

U bakinom vrtu ugledam zeca koji se pretvara u djevojčicu i zatim u miša ili štakora i onda sve ispočetka.

U vrt ulazi poštar, ima dugu crnu kosu. Okružuju ga ljudi, a ja skočim pred poštara i kažem oh. Nakon toga poštar odlazi vijoreći lijepom kosom. Otrčim do sestrične, reknem, kako divan poštar dođi vidjeti. Sada je poštar kod nje u kuhinji s još nekoliko ljudi. Ovoga puta izvedem „oh“ otplesavši piruetu i sjednem s ostalima za stol.

Upitam sestričnu, koja živi ovdje, kako to da se zec transformira u djevojčicu i ova u štakora i zatim sve isponova. Ona mi odgovori: „zbog njihovih translacijskih moći“.

Ana Brnardić (Zagreb, 1980.), nagrađivana je pjesnikinja. Autorica je pet pjesničkih knjiga, od kojih izdvajamo „Uzbrdo“ (2015.) i „Vuk i Breza“ (2019.)