SNOVI: Dvije slike sna

Slika, foto: Adrijana Vidić
Sanjaju li pisci električne knjige?

SNOVI: Dvije slike sna

Pisci i spisateljice pišu o svojim snovima. Adrijana Vidić hvata ih fotografskim aparatom
Vitlali su puškama i ciljali u nepomičnu plećku nesretnog jelena, udaljenog samo pedesetak metara, oslonjenog na grm. Kad bi teški metak karabina probio metal, taj bi se nevješti crtež zaljuljao i ponekad pao. Lovačka djeca su tad trčala da ga usprave, a njihovi su očevi podizali cijevi uvis, da puška slučajno ne opali i da ne ubije neplaniranog mladunca. Sve se to odvijalo u gradu, uz stanicu autobusa koji je onuda prolazio svakih petnaestak minuta, tko može stati na put traperima koji rade po komunalnim poduzećima?

Sanjao sam fini party
J.B.Š.

Jegulje, grane, crne kosti i zmije

Davno je bilo, prije četvrt stoljeća kako sam učestalo, gotovo svakoga tjedna sanjao neraščinjiv san, padala je kiša, on je pripadao tom šumu, kuckanju kapljica niz oluk naslonjen na moj prozor. Na plavom noćnom ormariću bile su knjige Branka Maleša, Ivana Rogića Nehajeva i Delimira Rešickog. Preko njih, kroz njihove stihove i skoro trčeći preko bjelina u moje su se uši zabijali zvuci izvana. Taj oluk, spušten s visokog krova sve do moga prizemlja, uz golubarnik, boksove s psima, kraj jalove smokve i duboke vrtače u kojoj su jednog nedjeljnog popodneva susjedi donijeli okrugli, veliki poklopac metalne bačve na kojem su prije naslikali jelena u skoku. Stali su skoro pod moj prozor i vježbali gađanje. Vitlali su puškama i ciljali u nepomičnu plećku nesretnog jelena, udaljenog samo pedesetak metara, oslonjenog na grm. Kad bi teški metak karabina probio metal, taj bi se nevješti crtež zaljuljao i ponekad pao. Lovačka djeca su tad trčala da ga usprave, a njihovi su očevi podizali cijevi uvis, da puška slučajno ne opali i da ne ubije neplaniranog mladunca. Sve se to odvijalo u gradu, uz stanicu autobusa koji je onuda prolazio svakih petnaestak minuta, tko može stati na put traperima koji rade po komunalnim poduzećima?

Često je kišilo. Izlijevalo se po ovome dijelu svijeta, kao da ga kažnjava nečim. I kad bi kiša stala, negdje u noći, kad bi se učinilo da se vjetrovi mijenjaju i kad bi se rodila malena, kolebljiva, suha nada, tad bi opet po svima nama pao teški vodeni zastor, mokra odjava.

Foto: Adrijana Vidić Slika sjena i ptica

Usnuo bih, a onda bih začuo kako dolje na raskršću, kraj kuće onog Talijana kojeg smo zvali Šjor Fašista, zavija, točnije urla u bolovima zgažen, ali još živ pas. Nariče, moli da mu netko okonča muke, ili da bog trepne a on odskače dalje kao da se ništa nije dogodilo. Sutradan ću se uvijek odvesti dolje da vidim ima li kakvih tragova, kože ili krvi na asfaltu, možda koji komad lešine otplutao s bujicom i zaglavio se na metalnim rebrima šahta, ali ništa nisam našao. Sanjao sam tog psa i te urlike. Oni su me uveli u san koji se ponavlja, najčešće za kišnih noći.

Je li to san, ili je neko stanje između, ne znam. Svaki sam put osjetio kako moj razum kucka po tim prizorima kao one kaplje u oluku, kako mi jedan dio svijesti govori da se umirim i ne bojim, da je ovo samo san. Istina, odvratan, skoro nalik odvratnosti jave povremeno.

Pod mojim su se kapcima savijale crne grane i čvorale, mokre jegulje uplivavale su jedna drugoj u usta i izlazile na repove, vidio sam kosti, crne kao ugljeni štapići za crtanje i na kraju zmije koje su se uplitale u te mokre čvorove. Crne zmije. U crne, komešajuće i žive čvorove, cijeli jedan kaotični, neprimjereni užas koji se pokušava samouništiti, ali ne uspijeva, nego se baš suprotno, rađa, uvećava i ubrzava.

Postojao je i jedan svijetao, miran i dugačak dan u kojem su me ti snovi napustili. Njega sam zaboravio, ali njih nisam.

Adrijana Vidić (Čapljina, BiH, 1979.) živi u Zadru gdje na sveučilištu predaje rusku književnost. Fotografijom bilježi svakodnevnu zaokupljenost karakterima ljudi, životinja i grada, vremenom, promjenama i raznim iščašenjima.

Foto Adrijana Vidić, Slika psa uz more

 

Mnogo ljudi nigdje žandara
J.B.Š.

Na terasi

Ideja obitelji u čovjeka se usadi dok je dijete, on se na te slike navikne, usvoji ih i nađe svoje mjesto na tim pokretnim uljima na platnu. On se bori za svoje mjesto, strahuje za njega ili se ponekad uklanja s mjesta, sakriva glavu u događaju, prilazi zavjesi koju će navući ispred lica ili bježi. Slika ljudi za stolom, koji jedu, velikog noža koji reže tuku po sredini njezinih izbočenih prsa, čaše s vinom, rijetka kokakola na našem stolu. I bazeni s francuskom salatom. Obitelj. Ili se rađamo kao kakve izbočine limfe i krvi, mišića i kostiju, koje odjednom započinju svoj samostalni život u paradoksalnoj ovisnosti spram nečije odluke da nas nahrani. Dakle ja ne znam, kad i kako počinje taj osjećaj pripadnosti, cijeli se život ustvari klonim tog uzemljenja, ali kad mi se učini da trebam nekome od tih ljudi, ja sam tu, unutra, s njima, ja podižem onaj nož i zasijecam meso, donosim nam vina i bacam drvo u peć. I osjećam zdravu puninu, koja istina, pomalo žudi za onim samotnim kolutanjem tekućina kroz tijelo, onim stanjem prvorođenosti u nesvjesnoj nemoći. Majka mi je često govorila da sam samo čudom ostao živ. Tri si mjeseca umirao i sve si dječje bolesti tada imao. To je moja rečenica, nju nosim oko vrata na način na koji gizdavi vjernici nose krunicu. I podjednako žuljaju kad se na njih prisloni kakav komad odjeće.

Moja obitelj u snu. Sve, ali baš sve je kao i u stvarnosti. Riječka kuća i naša terasica iznad šume. Sjeli smo pod suncobran da nas ne izbode kasnoproljetno sunce. Razgovaramo, naša su oba crna psa ovdje, moji roditelji, otac s cigaretom i majka sa šalicom kave u ruci. Brat sjedi među psima na smeđim keramičkim pločicama, onaj manji liže mu ranicu na potkoljenici. Kasno popodne, narančasta svjetlost u kojoj boravimo rijetka je u ovom dijelu svijeta. Uskoro će se otac smjestiti na motorić i otići u pekaru, u svoju noćnu smjenu. Na njegovoj crvenoj, sjajnoj kacigi zajedno s njim, niz nizbrdicu otkotrljat će se i kriška sunca. Majka će uskoro skupljati čaše i šalice sa stola, vrijeme je da počne nagovarati brata na kupanje, na njezinim će rukama, kao i uvijek, žlica rastopljenog meda odbaciti tu svjetlost u sitne kristale. Ja ću se uloviti za šipku na koju je pričvršćena antena i ljuljati se u narančastoj i već zemljano crvenoj boji sunca na zalazu.

Foto Adrijana Vidić. Slike čaša

Moji djed i baka koji sjede na rubu stola, uz šumu, jedu raščetvorenu jabuku. Njihove se ruke pomiču kao narančaste drvene bojice, na ramenima im, na njihovim tamnim suknima, sunce razotkriva trajanje. I onda me nešto pitaju, nekakav razgovor sa mnom započinju, o školi, nekome, o tome zašto visim na toj šipki i kako me već ne zabole ruke, nešto usput, nevažno.

Njihova nasmijana lica, njihove zaigrane i dobre ruke u jednom se času umire i ja čujem samo njihov glas koji dopire s njihovih sivih lica. Uokviren je gubitak boja, poput dva tamnosiva, neobjašnjiva dugmeta u ovoj plamtećoj, šarenoj večeri. Oni imaju siva lica, sve ostalo u snu stvarno je, takve smo razgovore vodili, takve smo stvari činili. Ali lica mrtvih ljudi su siva.

Uzeo bih u ruku te sive pločice i kao plosnato kamenje oštro bih ih bacio preko mirne vode. Da ožive.

Ivica Prtenjača rođen je 1969. u Rijeci. Autor je niza nagrađivanih pjesničkih i proznih knjiga te radijski voditelj. U posljednje vrijeme objavio je pjesničku knjigu Tišina i njezine olovke (2020.) te romane Tiho rušenje (2017.) i Plivač (2019.).