Revolucija disanja

Naslovnica knjige "After the Apocalypse"
Nakon Apokalipse

Revolucija disanja

Ulomak iz nove knjige Srećka Horvata "After the Apocalypse" ("Nakon Apokalipse") koja se upravo pojavila na engleskome u izdanju uglednog Polity Pressa, a bavi se – aktualnim pandemijskim žargonom rečeno – politički uvjetovanim komorbiditetima našeg svijeta
S engleskoga prevela Mira Gregov
Kako bismo preživjeli te očuvali i biosferu i semiosferu, trebamo i sâmo vrijeme shvatiti kao neku vrstu "planetarnog zajedničkog dobra", bilo da mislimo na prošlost, u smislu ljudske povijesti i evolucije, ili na budućnost, u smislu vremena koje je preostalo nama i drugim vrstama. Kad se sektor postapokaliptične fikcije preseli u tekuća zbivanja, naša jedina alternativa jednostavna je: masovno izumiranje ili radikalna reinvencija svijeta nakon Apokalipse. Drugačiji kraj svijeta još uvijek je moguć.

Dana 25. svibnja 2020., na vrhuncu prvog vala COVID-a 19, kad je samo u Sjedinjenim Državama od njega već bilo preminulo gotovo 100 000 ljudi, policajci u Minneapolisu uhapsili su Georgea Floyda, četrdesetšestogodišnjeg Afroamerikanca, uz optužbu da je kupio cigarete krivotvorenom novčanicom od 20 dolara. Od dolaska prvog policijskog automobila na poprište bilo je prošlo samo sedamnaest minuta, a Floyda je već usmrtio policajac držeći mu koljeno na vratu dok su ga druga dva policajca držala da se ne miče. Gotovo devet minuta hvatao je zrak i bez prestanka stenjao, "molim vas, ne mogu disati".

Prije nego što ga je ubila policija, Floyd je doživio sudbinu koja je snašla milijune drugih – osobito crnih – Amerikanaca u doba pandemije korona virusa: izgubio je posao izbacivača u restoranu kad je guverner Minnesote izdao uredbu o ostanku kod kuće. Imao je petoro djece. No nije ga ubio COVID-19 nego virus policijske brutalnosti kao i virus sistema koji generira nejednakost ovisno o rasi i klasi. U odnosu na bijelce, crnci imaju triput veće izglede da ih ubije policija, isto kao što je, kako ćemo uskoro otkriti, stopa smrtnosti od COVID-a 19 triput veća za crne nego za bijele Amerikance. Prilikom obdukcije tijela Georgea Floyda pokazalo se da se, prije nego što je zbog COVID-a 19 izgubio posao i prije nego što ga je ubila policija, zarazio virusom.

Grafit "Another end of the word is possible"

Kaos i poezija

Nije to prvi put da crnac ne može disati zato što ga policajac guši do smrti. Iste te riječi, "ne mogu disati", jedanaest je puta ponovio Eric Garner, još jedan crnac kojeg je njujorška policija 2014. uhvatila u prejako stegnutu "kravatu", nakon što su ga optužili da na ulici prodaje cigarete na komade. Garner je umro u bolnici, a velika porota nije htjela podići optužnicu protiv policajca, čime je po cijeloj zemlji potaknula nastanak i demonstracije pokreta Black Lives Matter. U knjizi Breathing: Chaos and Poetry (Disanje: kaos i poezija), objavljenoj samo godinu dana prije brutalnog ubojstva Georgea Floyda i pandemije COVID-a 19, talijanski filozof Franco "Bifo" Berardi tvrdi da te riječi izražavaju opće raspoloženje našega doba: "Fizička i psihološka nemogućnost disanja posvuda, u megagradovima koje guši zagađenje, u prekarnom društvenom stanju većine izrabljivanih radnika, u sveprožimajućem strahu od nasilja, rata i agresije". Prema Bifu, upravo je disanje ono koje nam pomaže da shvatimo suvremeni kaos: proces "disanja s kaosom" ili "kaosmoze", koju definira kao "osmozu s kaosom", mjesto je "pojave nove harmonije, novog suosjećanja, nove sintonije".

Naša je suvremena poteškoća s disanjem i doslovna i alegorična. Posljedica je kratkog spoja koji je izazvalo ovo naše doba sastavljajući neizvjesnost života koju proizvodi globalni kapitalizam s kompleksnom problematikom vezanom uz pandemiju respiratornog virusa koji se ponaša kao "re-koder" (re-coder) naših života, kako ga naziva Bifo. Godinu dana prije nego što će stotine tisuća ljudi umrijeti od novog respiratornog virusa i samo godinu dana prije nego što je George Floyd usmrćen gušenjem, Bifo, koji i sam ima astmu, ustvrdio je da nam treba "osjećaj astmatične solidarnosti". Ubojstvo Georgea Floyda bilo je brutalna repriza pogibije Erica Garnera. Nije stoga čudo što je Garnerova majka rekla da je, gledajući Georgea Floyda kako prije smrti preklinje "ne mogu disati", imala "déjà vu do zadnjeg detalja". No ovaj je put nepravda koja se dogodila u jednom dijelu svijeta dovela do globalnog pokreta solidarnosti protiv strukturalne nepravde i rasizma s kojim se crnci susreću svakodnevno.

Mnogi su se uplašili COVID-a 19, no mnogo je i onih koji su se više plašili da ih policija ne usmrti gušenjem. COVID-a 19 uplašili su se i milijuni nezaposlenih radnika, ali mnoge od njih više je brinulo kako da prežive do prvoga u mjesecu. I prije izbijanja pandemije, iz francuskog pokreta Gilet Janues (Pokreta žutih prsluka) poručili su da, dok se neki brinu o "kraju svijeta", njima je preča briga kako dočekati "kraj mjeseca". I bili su sto posto u pravu. Dok su tehno-utopisti, naša postmoderna verzija "futurista", zamišljali budućnost na Marsu ili (u ne tako utopijskom slučaju) u privatnim postapokaliptičnim bunkerima, i za nju izmišljali cyber-kamione i cyber-kuće, radnička klasa, koja je već desetljećima švorc zbog mjera štednje i prekarnih uvjeta rada, jedva da je mogla preživjeti i "do sutra".

Mnogi su se uplašili COVID-a 19, no mnogo je i onih koji su se više plašili da ih policija ne usmrti gušenjem. COVID-a 19 uplašili su se i milijuni nezaposlenih radnika, ali mnoge od njih više je brinulo kako da prežive do prvoga u mjesecu

Politička apokalipsa

"Otkrivenje COVID-a 19" tako nije bilo samo otkrivenje višestrukih eshatoloških opasnosti koje su, istodobno, i međusobno povezane i jedna drugu uzrokuju (klimatske promjene nisu samo povećavale opasnost od virusa nego su paralelno pokrenule opasnost od radioaktivnosti), nego i lekcija da je svaka Apokalipsa uvijek već politička. Ako nas sva tekuća zbivanja, "godine i godine" koje se pretvaraju u "100 sekundi do ponoći", ičemu uče, onda je to važna lekcija da postoji jasna veza između našeg postojećeg političkog sustava i kraja svijeta, između toga kako upravljamo globalnom ekonomijom i toga kako ćemo nestati s opustošenog lica Zemlje. Zbog pandemije COVID-a 19 milijuni su radnika ostali bez posla, da ni ne spominjemo kako je djelovala na neformalni sektor ekonomije u kojem radi preko 60% globalne radne snage (oko 2 milijarde ljudi). A gdje god da je udarila, "razotkrila je", u smislu izvornog značenja grčke riječi apokalỳp(tein), temeljne nejednakosti i klasne podjele koje su uklesane u naša društva, a proizvodi ih globalni kapitalistički sustav.

Koliko smo samo puta, od izbijanja pandemije, čuli da "virus ne diskriminira" dok je ustvari posvuda bilo jasno da je sâm sistem taj koji diskriminira. Ako ste već bili siromašni ili ugroženi, jedan od "nužno potrebnih radnika" ili od mnogih bez kuće, stana, bilo kakve mogućnosti "samoizolacije" i "fizičkog razmaka", veći su bili izgledi da ćete se zaraziti. Dok je imunologija postala klasno pitanje, svjedočili smo i pretvaranju klasne borbe u oružje. Već u travnju 2020. Ujedinjeni narodi upozorili su da zbog pandemije dolazi do gladi "biblijskih razmjera". I prije pandemije, 821 milijun ljudi diljem svijeta svakodnevno je gladovao, uzrok čega je kombinacija ratova, elementarnih nepogoda i ekonomskih kriza u zemljama poput Jemena, Sirije, Sudana, Libanona, Konga i Etiopije. Nakon najezde skakavaca koja je u proljeće 2020. pogodila Afriku i pojave COVID-a 19, UN je upozorio da je pred nama "najgora humanitarna kriza od Drugog svjetskog rata". Prema analizi Svjetskog programa za hranu, objavljenoj 21. travnja 2020., zbog COVID-a 19 265 milijuna ljudi naći će se do kraja godine u opasnosti od "pandemije gladi". U tom smislu, virus nije "otkrio" samo da sustav ne funkcionira nego i da se upravo tako stvarao, kroz stoljeća kolonijalizma i ekspanzije kapitalizma. A kako se pandemija, različitim tempom, približavala svakom mjestu na svijetu, mogli smo svjedočiti da su svojevrsne "igre gladi" već počele. Bogataši i više klase koji obično žive u gradovima smjesta su pobjegli u predgrađa ili na selo, srednja klasa bila je zatočena u stanovima koji su najednom uronili u "ekranski New Deal" ili svojevrsni COVID-1984. dok radnička klasa – radnici u prvim redovima obrane od pandemije, nezaposleni i pripadnici neformalnog sektora ekonomije, globalni siromasi koji žive u sirotinjskim četvrtima ili izbjeglice u izbjegličkim logorima, nisu imali ni mogućnost ni luksuz "samoizolacije" i "fizičkog razmaka". Sistem je bio onaj koji ih je izolirao i udaljavao od ostalog dijela društva.

Gdje god da je udarila pandemija, "razotkrila je", u smislu izvornog značenja grčke riječi apokalỳp(tein), temeljne nejednakosti i klasne podjele koje su uklesane u naša društva, a proizvodi ih globalni kapitalistički sustav

Nakon ubojstva Georgea Floyda, činilo se da globalni pokret povezuje razne heterokroničnosti i heteropije, a nedugo potom bili smo svjedoci ne samo bijesa prema virusu rasizma nego i bijesa prema globalnom kapitalizmu i kolonijalizmu. Počelo je s demonstrantima koji su na vratu oborenog kipa zloglasnog trgovca robovima Edwarda Colstona klečali osam minuta (onoliko koliko se George Floyd borio za zrak) da bi ga potom naglavce bacili u bristolsku luku. Zatim je slična sudbina snašla i druge kolonijalne spomenike koji su dekapitirani ili uništeni, a što je pokrenulo val sličnih akcija diljem svijeta u kojima su srušeni krvoloci poput Kristofora Kolumba, čije je "otkriće" dovelo do istrebljenja starosjedilačkih zajednica diljem obje Amerike, te kralja Leopolda II, koji je za trajanja svog brutalnog režima u Kongu dao pobiti čak 10 milijuna Afrikanaca. "Otkrivenje" koje su donijeli ti simbolični postupci ponovnog ispisivanja povijesti bacanjem spomenika na njezino smetlište, bilo je u sljedećem: kako bismo stvorili mogućnost budućnosti koja će se temeljiti na pravdi i konačnoj dekolonizaciji cijelog Planeta (dekolonizaciji od samog kapitala), treba nam transnacionalna suradnja i solidarnost u smislu nadilaženja granica i nacionalnih država, radikalnih prostornih i političkih invencija koje bi postojeće eshatološke prijetnje mogle ne samo svesti na najmanju moguću mjeru nego i uspjele stvoriti drugačiji kraj svijeta. I treba nam, istodobno, vremenski pomak u koji će, premošćivanjem naraštaja i vremena, biti uključeno radikalno opredjeljivanje za budućnost čak i ako – ili upravo zato što – ta budućnost u nekom trenutku znači izumiranje. Jedan od prvih revolucionara koji je neuvijeno govorio o izumiranju bio je Blanqui, koji u Uputama za oružani ustanak iz 1868. jednostavno kaže: "Dužnost revolucionara uvijek je boriti se, boriti se bez obzira na sve, boriti se do izumiranja".

Borba do izumiranja

Danas se, zahvaljujući "otkrivenju COVID-a 19", i oni koji još nisu bili radikalizirani i obično su izraze poput "borbe do izumiranja" shvaćali kao pretjerivanje ludog starog francuskog revolucionara, već sami pretvaraju u revolucionare. Radikalizirala ih je sama ova situacija. Snažno otvoreno pismo "Neka vas moja smrt razbjesni" koje je javnosti uputila Emily Pierskalla, medicinska sestra iz jedne bolnice u Minnesoti, najbolji je primjer te političke subjektivizacije. Bila je ogorčena reakcijom Trumpove administracije na pandemiju, emocionalno shrvana prizorima patnje koje je gledala te u strahu za vlastiti život.

Emily je napisala:

Ako umrem, nemojte me se sjećati kao junakinje.
Neka vas moja smrt i razbjesni.
Slobodno moju smrt politizirajte.
Neka vas ona potakne da zahtijevate promjene u ovoj branši, da zahtijevate zaštitu, plaću od koje se može živjeti i sigurne radne uvjete za medicinske sestre i SVE radnike.
Pomoću moje smrti mobilizirajte druge.
Izvucite moje ime za pregovaračkim stolom.
Iskoristite moje ime da posramite one koji su profitirali ili nisu djelovali nego su ostavili nama da popravljamo ono što su zabrljali.

Za samo nekoliko tjedana dogodilo se ubojstvo Georgea Floyda i njezine su se riječi obistinile. Stotine tisuća širom svijeta koji su se pridružili prosvjedima pokreta Black Lives Matter pomoću imena Georgea Floyda posramljivali su one koji su profitirali ili nisu djelovali, one koji su na brutalno policijsko ubojstvo reagirali s još više policijskog nasilja. Nije to bio samo prosvjed protiv slučaja nepravde u Minnesoti, bio je to i bijes zbog militarizacije društva u kojem živimo, i one unutarnje i one našeg društva prema drugima, od kojih nas dijele zidovi, biopolitika i epidemiološki neoliberalizam. Kako smo dosad svi naučili, kad su nam lica pokrivena zaštitnim maskama, teško nam je disati, teško nas čuju. No kad globalni kapitalizam, spojen s autoritarnošću i fašizmom, aktivno radi na ušutkavanju glasova koji pozivaju na radikalnu promjenu, od crnaca i starosjedilačkih zajednica pa do "nužno potrebnih radnika" i zviždača iz visokotehnološkog sektora poput Chelsea Manning ili Juliana Assangea, tada zaštitna maska možda više nije samo simbol našeg doba koji označava planetarno gušenje (gušili se mi zbog policijske brutalnosti, zagađenja zraka, šumskih požara ili respiratornog virusa) nego postaje i simbolom otpora.

Jedan od prvih revolucionara koji je neuvijeno govorio o izumiranju bio je Blanqui. U Uputama za oružani ustanak iz 1868. on kaže: "Dužnost revolucionara uvijek je boriti se, boriti se bez obzira na sve, boriti se do izumiranja"

Fosilizirani status quo očito nema imaginativnih i moralnih sredstava za (r)evolucionarni skok u budućnost vrijednu življenja jer su njegova imaginacija i interesi zasnovani samo na crpljenju resursa, izrabljivanju i daljnjoj ekspanziji. Taj sistem ne generira disanje nego gušenje. Upravo preko toga od eshatoloških prijetnji koje istražujemo u knjizi Nakon Apokalipse – nuklearne opasnosti, klimatskih promjena – stižemo do nužnosti promjene sistema. U tome je bit "Otkrivenja COVID-a 19". A želimo li sagraditi budućnost izvan sadašnje realno postojeće distopije, trebamo se skupno zakleti na vjernost planetu samome i njegovoj budućnosti, položiti svojevrsnu planetarnu zakletvu koja nadilazi puki kozmopolitizam. Neće biti dovoljno da budemo samo "građani svijeta", što je pojam obično rezerviran jedino za ljude, ta nova planetarna etika treba se prema drugim vrstama i samome planetu odnositi kao prema "zajedničkom dobru". A kako bismo preživjeli te očuvali i biosferu i semiosferu, trebamo i sâmo vrijeme shvatiti kao neku vrstu "planetarnog zajedničkog dobra", bilo da mislimo na prošlost, u smislu ljudske povijesti i evolucije, ili na budućnost, u smislu vremena koje je preostalo i nama i drugim vrstama. Kad se sektor postapokaliptične fikcije preseli u tekuća zbivanja, naša jedina alternativa jednostavna je: masovno izumiranje ili radikalna reinvencija svijeta nakon Apokalipse.

Drugačiji kraj svijeta još uvijek je moguć.

Srećko Horvat (1983.) teoretičar je i aktivist, jedan od osnivača platforme DiEM25. Autor je više od deset knjiga prevedenih na mnoge jezike, između ostalih: Što Europa želi? (Sa Slavojem Žižekom, 2014.), Radikalnost ljubavi (2015.) i Poetry from the Future (2019.)