Pohvala melankoliji

Ilustracija luster
Foto: Joen Szmidt
Melankolija: povijest, umjetnost i kulturni kapital

Pohvala melankoliji

Ulomak iz knjige „Pohvala melankoliji” koja je ove godine nagrađena lajpciškom Nagradom za europsko razumijevanje, a uskoro će biti objavljena na hrvatskome u izdanju Mizantropa
S mađarskoga prevela Lea Kovács
Ne čudi da je melankoliju oduvijek, otkad se pojavila u europskoj kulturi, stalno pratila sumnja. U očima Grka melankolici su bili oni najvrsniji, a istodobno i najugroženiji. U srednjem vijeku melankoliju se nazivalo đavoljim jastukom, a melankolike smatralo ljenčinama, dok ih se u težim slučajevima optuživalo za ateizam. Pritom se melankolicima nazivalo i gorljive vjernike koji u svojim ćelijama ne čine drugo doli mole. Uz to se kao melankolike obilježavalo i duševne bolesnike i obične luđake

Pohvala melankoliji. O toj sam temi mnogo razmišljao, a još više pročitao. Ipak, dok sam promišljao o melankoliji i radio na ovoj knjizi, pokušavao sam izbjeći pitanje o čemu upravo pišem. Jer bi redovito odmah uslijedilo još jedno pitanje: a što je to melankolija? Na što nisam umio odgovoriti. Radije sam zaobilazio izravne odgovore. O njoj razmišljam već desetljećima, a i ranije sam o tome pisao. No kao da pojam melankolije skriva samu melankoliju. Riječi izvlaste ono o čemu bi trebale govoriti. Što se odgovor čini vjerodostojnijim, to je osjećaj odsutnosti koji ga prati snažniji. Jer se sve novija i novija gledišta guraju u prvi plan i ne dopuštaju da se pozornost jednoznačno usmjeri. Početkom 17. stoljeća, pišući o melankoliji, engleski je znanstvenik Robert Burton uzeo u razmatranje „sve što postoji“, počevši od matematike ili botanike te zoologije preko astrologije, teologije i srednjovjekovne filozofije sve do ljubavi, antičke književnosti ili čak praznovjerja, da bi na koncu svugdje i u svemu naišao na melankoliju. Opsežni spis naslova Anatomija melankolije na više od tisuću stranica najduže je djelo svih vremena o toj temi. No tko ga počne čitati, postaje sve zbunjenijim. A kada dođe do kraja neće, doduše, umjeti reći što je melankolija; dapače, ako je prethodno i mislio da zna, to će mu prethodno znanje izmaći. Ali će pritom polako naslućivati što je to melankolija. Samo što ta slutnja nije kompatibilna sa znanjem. Znanje je uvijek na nešto usmjereno. Naslućivanje ne omogućuje takvo držanje razdaljine. Kod znanja takoreći ja prethodim predmetu; kod naslućivanja, pak, on prethodi meni. Ja sam njemu prepušten na milost i nemilost. Burtonovo je djelo lijep primjer: svoje znanje o melankoliji postupno gubim dok čitam, a pritom nehotice ušetavam u klopku melankolije.

László F. Földényi, mađarski esejist, teoretičar umjetnosti i književni kritičar, rođen je 1952. u Debrecenu. Autor brojnih knjiga i studija. Za knjigu Pohvala melankoliji dobio je 2020. godine Nagradu lajpciškog sajma knjiga za europsko razumijevanje.

Portret autora
László F. Földényi

 

Melankolični suvišak

Mnogo je vrsta čuvstava. Postoje sreća i očaj, strah i tjeskoba, nadanje i potištenost. I tako dalje. Svako je čuvstvo relativno opisivo. No kad se izgovori riječ „melankolija”, na trenutak se svi pretvore u uho – pa i oni kojima ostalo (potištenost i strah, radost i ushit) inače na drugo uho izađe van. U melankoliji postoji neki suvišak. Što je to, teško bih mogao reći; no upravo se zbog toga stanovitog suviška melankolija može bilo gdje pojaviti. Ne samo u potištenosti nego i u ushićenosti; ne samo u tuzi ili dosadi nego i u radosti ili ekstazi. U letargiji jednako kao u koncentriranoj pozornosti. „U Hramu Naslade / Melankolije carsko je svetište”, piše John Keats u pjesmi „Oda melankoliji“. Može iskrsnuti i u najoprečnijim čuvstvima. Iz toga mi je zaključiti samo to da je ona sama više od pukog čuvstva.

Onkraj znanja, ali i onkraj čuvstva. Ne čudi da ju je oduvijek, otkad se pojavila u europskoj kulturi, stalno pratila sumnja. U očima Grka melankolici su bili oni najvrsniji, a istodobno i najugroženiji. U srednjem vijeku melankoliju se nazivalo đavoljim jastukom, a melankolike smatralo ljenčinama, dok ih se u težim slučajevima optuživalo za ateizam. Pritom se melankolicima nazivalo i gorljive vjernike koji u svojim ćelijama ne čine drugo doli mole. Uz to se kao melankolike obilježavalo i duševne bolesnike i obične luđake. U renesansi se većinu istaknutih umjetnika smatralo melankolicima; ali je melankolija bila odgovorna za njihovu nesretnost, kao i razlog očajanja i brojnih samoubojstava. Poslije, usporedo s pojavom građanstva, a osobito u doba industrijske revolucije, znaci melankolije bile su lijenost i dosada, jer su se obje pokušavale oduprijeti sve snažnijem stisku društva. Sve one koji se nisu htjeli uključiti u sveopću društvenu igru smatralo se melankolicima. No, zbog slična razloga, počevši od konca 18. stoljeća kriterijem melankolije postala je i genijalnost, naime, i ona se vezivala za neuračunljivost, za to da se dotična osoba ne može, a niti želi prilagoditi ikakvu propisu. Ne želi se integrirati.

Riječ melankolija doslovce znači crna žuč. A crna boja usmjerava pozornost na tminu. Na to da, ma gdje se melankolija pojavila i ma što o njoj mislili, u njoj uvijek iskrsava tamna sjena danoga svijeta. Nešto što se mora ukloniti iz dnevne svijesti jer dade li joj se prostora, poremetit će uobičajeni tijek stvari. Tako je to bilo u antičko doba, u srednjem vijeku, tako je bilo u renesansi, pa i poslije. Ta sumnjičavost spram tamne melankolije osobito je jaka od stoljeća svjetla, prosvjetiteljstva. Naime, ako je ona onkraj znanja, tada implicitno potkopava aktualno znanje. Ili ga barem nadvija sjenom sumnje. Melankolik ne vjeruje krajnjim objašnjenjima, pa ga ne-melankolici optužuju za odbacivanje razbora, odsutnost prikladna i razumna uvida. Stoga naša civilizacija već više od dvije tisuće godina čini sve ne bi li je nekako zauzdala ili čak poništila.

Melankolik ne vjeruje krajnjim objašnjenjima, pa ga ne-melankolici optužuju za odbacivanje razbora, odsutnost prikladna i razumna uvida

Melankolija ili depresija?

Počevši od prve polovice 19. stoljeća postala je metom napada diljem Europe, a sâm je pojam sužen na jednu od njezinih popratnih pojava, depresiju. Prije se depresiju smatralo jednom od podvrsta melankolije; od sredine 19. stoljeća to se obrnulo, pa je melankolija postala podvrstom depresije. Kierkegaard ih u svom dnevniku još upotrebljava kao sinonime, smatrajući da je takozvana „mentalna depresija” usko vezana za genijalnost. Dakako, ne osporava da je melankolija i breme te da je povezana i s duhovnom kolebljivošću („mentalnom nestabilnošću”.) No po danskom filozofu depresija nije toliko tjelesno-duhovna bolest koliko je civilizacijsko stanje: „Nedvojbeno je i neosporno da je naše doba doba mentalne depresije… Depresija je zapravo rezultat nespokoja i vrenja koji će završiti u proključalu previranju.” Depresija je tamna sjena vječnog nemira, nepopustljive uzbuđenosti svojstvene modernoj civilizaciji. Razumljivo je da je civilizacija vlastitu latentnu depresiju prenijela na melankolike, na one koji nisu željeli i ne žele sudjelovati u toj beskrajnoj jurnjavi. Nije bolesna civilizacija, kaže opće mnijenje, već naprotiv, onaj tko tu civilizaciju smatra bolesnom. Tako se melankoliju, koja je oduvijek nudila široko tumačenje, zamijenilo relativno dobro opisivom depresijom te je se nastojalo/nastoji svesti na simptome što ih se može tretirati lijekovima. Godine 1896. njemački je psihijatar Emil Kraepelin pojam „melankolije” konačno izostavio iz svoje taksonomije i umjesto nje upotrijebio riječ „depresija”. Nekoliko godina poslije, 1904. na sjednici društva New York Neurological Society američki psihijatar švicarskog podrijetla Adolf Meyer predložio je da se povuče iz upotrebe izraz „melankolija”, „koji ukazuje na znanje o nečemu što ne posjedujemo i što su razni autori primjenjivali na razne načine. Kada bismo umjesto melankolije za cijeli razred upotrebljavali izraz depresije, on bi a priori označavao ono što označava izraz melankolija u svakidašnjoj upotrebi.”

Melankoliju, koja je oduvijek nudila široko tumačenje, zamijenilo se relativno dobro opisivom depresijom te je se nastojalo/nastoji svesti na simptome što ih se može tretirati lijekovima

Čak je i Freud, koji je melankoliji pristupao dobronamjerno i ustrajao na tom pojmu, suzio njezino značenje. Njegovu studiju Žalovanje i melankolija iz 1917. godine uvijek sam čitao nevoljko. Presudnu razliku između dviju pojava Freud je vidio u tome što je uzrok žalovanja poznat, za razliku od melankolije, kojoj je uzrok nepoznat. „Smatramo da je vjerodostojno melankoliju asocirati s gubitkom kojeg čovjek nije svjestan, za razliku od žalosti, kod koje je on potpuno svjestan gubitka.” Freud je to objašnjavao time da je za žalovatelja izgubljen „samo” svijet, a za melankolika i „ja”. To je razlikovanje, međutim, iznimno problematično. Freud je žalovanje opisao kao najprirodniju moguću pojavu, kao stanje koje se, s obzirom na to da ima dobro opisiv uzrok, može objasniti, opravdati, to jest ugrađeno je u tkivo svijeta. I utoliko je i „normalna” pojava – ne uzrokuje zastoj u životu čovjeka, štoviše, potiče ga da teče neometano. Sve se to ne može kazati za melankoliju: po Freudu, njezina je značajka odsutnost predmeta, a kako u tim slučajevima biva oštećeno i sâmo Ja, u njoj možemo prepoznati čak i blizanku tjeskobe. Onaj tko je melankoličan ne može preraditi gubitak, ne može ga se „navesti na uvid”. Argumenti se od melankolika odbijaju i zbog toga se u konačnici razumno tkivo svijeta raspara. Zato ju je i Freud smatrao abnormalnih stanjem u kojem se može pomoći samo terapijskim liječenjem. „U slučaju žalovanja osiromašen je i ispražnjen svijet, a u slučaju melankolije sâmo Ja”, napisao je. Time je uveo krutu i umjetnu podjelu koja ga je spriječila u tome da u melankoliji otkrije ono duboko i široko tumačenje što joj ga kroz dva tisućljeća nitko nije osporio. Freud je stanje melankolika proučavao kao stanje sebstva, s kojim se svijet suočava neutralno. Utoliko je ostao zarobljenikom mehaničke, isključivo prirodno-znanstvene medicine. Svijet je beživotan predmet koji je pogodan (ili upravo nepogodan) za to da čovjek u njemu zadovolji svoje žudnje. Tumačeći melankoliju Freud je kruto suočio Ja i predmetni svijet: sve se odigrava unutar Ja, a u odnosu na Ja izvanjski se svijet povlači natrag u neutralnu netaknutost. Međutim, melankolija je tako izgubila onu dubinu i neosporno pozitivno značenje što ih je u povijesti europske kulture imala više od dva tisućljeća. Freud ju je, s njegova gledišta razumljivo, smatrao pukom bolešću, to jest stanjem oštećenosti te je dovodio u vezu sa psihozama, odnosno neurozama.

Melankolija aktualnu kulturu osvjetljava pod kutom koji većina, iz opravdane samozaštite, ne želi primijetiti

Optimizam kao religija

Ipak, ni više od stotinu godina dug „trijumfalni put” depresije nije mogao dokinuti melankoliju. Ona se tvrdoglavo drži i dalje, što i samo po sebi upozorava na to da je riječ o nečemu što crpi iz korijena naše kulture. Jednako je se nije moguće osloboditi kao ni drugih pojmova, primjerice, riječi „bog” iako je bog mrtav, ili pojma „veličina” iako je već dva stoljeća idealno mjerilo sredina, ili „metafizike” iako je cijela civilizacija udružena u tome da je silom izbaci. Kao i u njima, u melankoliji postoji nešto uznemirujuće – u današnje vrijeme, kao i kod Grka, u srednjem vijeku ili upravo u doba baroka, tako intimno posvećenoga smrti. Naime, melankolija aktualnu kulturu osvjetljava pod kutom koji većina, iz opravdane samozaštite, ne želi primijetiti. Melankolija jednako upozorava na nepouzdanost čuvstava kao i na uzaludnost takozvanoga „krajnjeg znanja”. Na to da, ma koliko mi samouvjereno uredili svoj svijet, on počiva na kolebljivim i krhkim stupovima. Da, ma koliko sve učinili potpunim a svijet ispunili domaćim ugođajem, dom se može stvoriti samo usred bezdomstva. Da, ma koliko optimizam bio obvezna svjetska religija (bilo da je to teizam, ili vjera u svemogućnost tehnike ili politička rješenja, ili beskonačan rast gospodarstva), iza njega se gomila mnoštvo upitnika na koje se ne može dati zadovoljavajući odgovor, kao ni na pitanje što je to melankolija.