Panonska školjka

Slika trajekt na moru, foto: Joen Szmidt
Foto: Joen Szmidt
Eros i melankolija

Panonska školjka

Marginalije uz roman "Morska školjka" Otta Tolnaija
Melankolija ravnice i melankolija pučine posljedica su jednog te istog osjećaja stagnacije, općeg i u sve upečenog statusa quo u kojem je jedino što se dešava vrijeme. Pučinu i ravnicu zato volim u najmanju ruku istim intenzitetom kojim ih iz temelja mrzim i prezirem

Pučina, koja svoj azur sasvim moguće duguje pjesnicima koji u more godinama tajno sipaju tisuće tona vešplava, i ravnica, crna od žući i katrana, odozdo pomazana ugljem a odozgo u palačinku izvaljana kuhinjskim valjkom neba, predstavljaju u idealnim okolnostima lice i naličje jedne te iste pustoši; recto i verso iste od svega ispražnjene želje, samo u sebe zagledane mogućnosti. Te se idealne okolnosti, heurističkim rječnikom jednog osobnog i ni po čemu svetog laboratorija rečeno, sastoje od potpunog izostanka vjetra, bonace, ili, u slučaju ravnice, onog rijetkog i sasvim posebnog vremena kad nad njom ne grme topovi, kad plug kroz nju klizi nesmetano kao nož kroz putar ili jedrilica kroz vodu. Okolnosti, ipak, nikada nisu idealne, i „idealno“ uopće teško da postoji kao nadindividualna kategorija. Činjenica je to koja povučenu paralelu čini u najboljem slučaju ispraznom mistifikacijom, a u gorem običnom glupošću, bedastoćom. Jedina konstanta koja se među tim čovjekom odavno usvinjenim, temeljito zasranim plohama može bez prenemaganja uspostaviti sveprisutna je paralizirajuća dosada koju, kao kakvi gigantski odašiljači, emitiraju u mikrokozmos podređen mekoj no neumoljivoj diktaturi njihove gravitacije. U onim neidealnim, dakle svakodnevnim okolnostima ostaju tako blato i južina; govna naplavljena na ceste i rascvjetane praseće lešine koje trunu u jarcima. Melankolija ravnice i melankolija pučine posljedica su jednog te istog osjećaja stagnacije, općeg i u sve upečenog statusa quo u kojem je jedino što se dešava vrijeme. Pučinu i ravnicu zato volim u najmanju ruku istim intenzitetom kojim ih iz temelja mrzim i prezirem.

Pesnik od svinjske masti

Ottó Tolnai, pesnik od svinjske masti, također pripovjedač, dramski pisac i esejista, jedan od najvećih mađarskih i jugoslavenskih pjesnika, rođen je u Kanjiži, gore gotovo na samoj granici, u ustajaloj bačkoj ravnici koju rasijeca rijeka Tisa. Malo koji je autor s ovih prostora, ipak, tako žive i autentične stranice posvetio moru. U Morskoj školjci, kasnijem kratkom romanu ukotvljenom u kontinentalni krajolik rodnoga mjesta, funkcionira ono gotovo kao vrsta gnostičkog boga – odsutnog pokretača čiji je izostanak, i upravo u toj beskrajnoj udaljenosti od ljudskog svijeta utjelovljena konačna prisutnost, utkan u samu srž tekstom izgrađenog ili evociranog života. Ta je Kanjiža četrdesetih godina izolirano, od boga i partije zaboravljeno mjesto koje će sredinom desetljeća gotovo doslovno presjeći željezna zavjesa, palanka upakirana u crno-žutu K&K paradnu uniformu dovoljno davno da bi se sa svojim identitetom monarhijske provincije posve saživjela, razvila se, štoviše, u jedan od onih Vojvodinom rasutih, pincetom izrađenih mikromodela imperija, sa svom svojom specifičnom raznolikošću i šarenilom kojima je, kao hiljadu cvjetova, bilo makar nominalno dozvoljeno slobodno cvasti pod habsburškim šinjelom. Taj je model s revolucijom završio kao jedrenjak u staklenoj boci, tek s uskim, od glavnih tokova odsječenim otvorom s jugoslavenske strane. I u toj tadašnjoj Kanjiži, čija je vena i arterija Tisa, gotovo nitko, a pogotovo nitko među tek stasalim dječacima koji čine pripovjedačevo najuže sazviježđe, nije nikada vidio more. Njegovi su svjedoci čika Miško Radač, mitski lokalni svirač na promenadnim lađama Mediterana, jedna vrištavoplava razglednica koju je pripovjedačev otac, otac Tolnaijev, jednom poslao iz Dubrovnika prije nego je na Prokletijama zatvoren, i jedan njegov sasvim fizički dokaz, gotovo indeksni znak – ružičasta morska školjka na kredencu, kao venecijanska kič-gondola po pravilu službe smještena na čipkani milje među šoljicama i polomljenim porculanskim figurama. Školjku, s crnim napisom Abazzia, srcem monarhijske predstave i slike o moru, protagonist promatra kroz rešetke velikog dječjeg kreveta i u njoj otpočetka vidi oba središta toga djetinjeg svijeta: već spomenuto odsutno more, njegov šum u još nevinim ušima, i tada jednako nedostupan ženski pol. Ova će identifikacija dobiti protežnost realizirane metafore: školjka će se, kao jedna mala intimna pobjeda, nakraju naći utisnuta u međunožje glinene skulpture lokalne ljepotice Nušike Pekle Buš, koju je kao utjelovljenje jednoga kolektivnoga libida i njegov povlašteni objekt, za dječake prema živom modelu izvajao budući kipar Tihamer.

naslovnica mađarskog izdanja "Morska školjka"
Mađarsko izdanje romana Morska školjka

Crni sat

Tolnaijeva fikcionalizacija motiva iz vlastitog djetinjstva, izvedena u dugim, kotrljajućim digresivnim i asocijativnim rečenicama visokomodernog lirskog stila, rezultira prije svega fascinantnom galerijom likova kao slamčicom povučenih, usrkanih u usta teksta s dna one staklene boce. Posada tog jedrenjaka, sada već u dobroj mjeri jednoga udaljenog i pomalo nestvarnog broda utvara, plovi kroz snoviti krajolik čija je usporena, onostrana atmosfera poput afričkog pijeska uhvaćena u naborima rečenica, plovi kroz neku vrstu kontinentalne Michauxove zemlje magije, u brojnim rukavcima rasutoj pripovjednoj delti meandrira oko tog grada čineći od njega ipak na neki način izdvojen otok: kopno potopljeno u moćne sokove priče. Jedna Cézanneova slika, mrtva priroda nazvana Crni sat, koja također istu takvu školjku prikazuje, kao i brojni metafikcijski komentari okvire priče dodatno šire i protežu, bez da im pritom naude.     

Na kraju je, ipak, potrebno izdati sebe. I sam sam, daleko od ravnice i mora dovoljno da mi u svojoj čistoći i prljavštini gotovo i nedostaju, ovu bilješku nakucao pod školjkom, na prvi pogled istom onom sa slike, onom o kojoj je u knjizi riječ. Donio sam je u jednom kratkom napadu suvenirizma s karipskog otočića kojem sam zaboravio ime, i prepustio je, pomalo zaboravljenu, prašini na vrhu ormara s knjigama. Tim je školjkama, tisućama i tisućama jednakih ljuštura njezine brače ondje bio oivičen pješački put koji od ribarskog naselja vodi do vrha brda, k svjetioniku. Gdje vruće kiklopsko oko ždere noć, dekret i uravnilovku mraka koji se pred njim skriva u krhke vapnene bačvice, bježi u nježne, sedefne tuljce sjećanja. Kako je lako ovdje zaboraviti da se zapravo radi o groblju! Da je mrak u školjkama kod kuće, na svom mjestu.

* Tekst napisan 2013. prenesen je iz knjige Pobuna čuvara/Čitati noću (Kulturni centar Novog Sada, 2018.)

Marko Pogačar (Split, 1984.) autor je trinaest prevođenih i nagrađivanih pjesničkih, proznih i esejističkih knjiga