Cuclavi junak (1)

Celin s papigom fotografija
Louis-Ferdinand Céline

Cuclavi junak (1)

Fragmenti za studiju o "Putovanju nakraj noći" Louisa-Ferdinanda Célinea
"Putovanje" je, kaže Sturrock, "antiliteratura", natopljena pesimizmom oko opake ljudske prirode i budućnosti čovječanstva: “Kao nijedna druga knjiga, ona izražava situaciju frustriranog, sekularnog čovječanstva, koje živi u svijetu u kojem nema milosti, ni ispunjenja, ali ni ikakve vjere da bi stvari ikada mogle biti bolje. Najviše čemu se ljudi mogu nadati je da, pomoću kakve razonode, izdrže.” Djelo je to koje u potpunosti pripada modernom dobu

Putovanje je korisno, ono potiče maštu. Sve drugo je razočarenje i umor. Naše putovanje u potpunosti je imaginarno. U tome je njegova snaga. Ono ide od života do smrti. Ljudi, životinje, gradovi, stvari, sve je zamišljeno.[...] Ono je na drugoj strani života.
C
éline, Putovanje nakraj noći

Sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim, sve što je sveto biva oskrnavljeno i ljudi su naposljetku prisiljeni da na svoj životni položaj i na svoje međusobne odnose pogledaju trezvenim očima.
Karl Marx, Friedrich Engels, Komunistički manifest

Halucinacije, mržnja i revolt

“Céline ne opisuje realnost, nego halucinacije koje realnost izaziva,” napisao je André Gide 1938. godine povodom izlaska zloglasnog pamfleta Trice za pokolj*, kojim je Louis-Ferdinand Céline, do tada poznat kao liječnik i proslavljeni autor mračnih i žestokih romana Putovanje nakraj noći i Smrt na kredit, zgrozio francusku javnost. Gidea se Célineov bukteći i brutalno huškački delirij toliko dojmio da je bio uvjeren kako on jednostavno ne može misliti ozbiljno; smatrao je da su Trice goropadno ismijavanje samog antisemitizma, svojevrsna stilska vježba. Doista, deklarirani su antisemiti bili zaprepašteni što sve Céline obuhvaća terminom Židov, čije semantičko polje kod ovog pisca, upozorava Višnja Machiedo, obuhvaća sva zla svijeta: uz same Židove, komuniste, rasne mješance, novinare ili bankare, tu spadaju i Kinezi, Englezi, rimokatolici, protestanti, pisci, liječnici, političari... Ekstremna desnica bila je neugodno zbunjena novim saveznikom, bojeći se da će joj anarho-nihilistički autor više škoditi nego koristiti. Po Johnu Sturrocku, odnosno njegovom vrlo korisnom vodiču kroz Célineov najpoznatiji roman, nakon 1938. godine, kad je objavio pamflet Škola za leševe, u kojem je u sam osvit rata tražio potpunu francusko-njemačku uniju, desnica je Célinea zbog njegovog zastrašujućeg ekstremizma doživljavala kao vlastitu parodiju. Nimalo čudno, kad znamo da je kasnije navodno samog Hitlera proglasio Židovom, a već je u Tricama izrazio sumnju da je i fašizam židovska filijala. Ukoliko su točne tvrdnje V. Machiedo, koja pozivajući se na niz kritičara kaže da je Putovanje za Staljina bilo omiljeno štivo, dok je Hitler u Njemačkoj zabranio tiskanje Célineovih djela, to bi, s obzirom na njegovu reputaciju filonacista i mržnju spram komunista, bio još jedan prikladan paradoks. Njegova idiosinkratična i naizgled kompleksna pozicija u jednom je trenutku postala ekstremno filofašistička, a još od ranih tridesetih bila je i otvoreno antisemitska. U njegovoj drami Crkva (1933), koja je u mnogočemu zapravo nacrt za Putovanje (od tematike i svjetonazora, preko konkretnih odgovarajućih epizoda, pa do činjenice da se glavni junak također zove Ferdinand Bardamu) Ligom naroda upravljaju Yudenzweck&Co., krajem 1937. u Tricama je zazivao da se Židovima pusti krv, a tijekom okupacije napadao je SS-ovce zato što, po Célineovom mišljenju, nisu dovoljno efikasno riješili "židovsko pitanje". Ne pomaže ni činjenica da su zloćudni pamfleti, po njegovoj zamisli, trebali biti antiratni i pacifistički. Bio je prestravljen ratom i istovremeno uvjeren da upravo Židovi, a ne Hitler, Europu guraju u novu katastrofu.

Izdanje Trice
Trice za pokolj, orginalno izdanje iz 1938.

Céline je, simbolično, rođen 1894., u godini Dreyfusove afere koja je snažno razmahala francuski antisemitizam, da bi nakon 1945. postao uvjeren da je on osobno žrtva obrnute afere Dreyfus. Nakon iskrcavanja Saveznika u Normandiji, pisac je zajedno sa suprugom Lucette Almanzor, inače plesačicom, i mačkôm Bébertom pobjegao prvo u njemački Sigmaringen, kamo su izbjegli i dužnosnici višijevskog režima, između ostalih i maršal Pétain, i gdje je Céline radio kao liječnik francuske kolonije. Potom 1945. bježi u Dansku, gdje ostaje do 1951., uključujući i jedanaestomjesečni boravak u zatvoru. Njegov izdavač Robert Denoël, čija kuća je objavljivala djela antisemitskih i kolaboracionističkih autora, ubijen je u prosincu 1945. na ulici revolverskim metkom. Céline je pak osuđen na godinu dana zatvora, globu od 50.000 franaka, konfiskaciju pedeset posto imovine te proglašen nacionalno nedostojnim, što je povlačilo gubitak građanskih prava. Već sljedeće godine je amnestiran te se vratio u Francusku: “Trice za tolike pozive na pokolj”, komentirao je anonimni sudski kroničar. Ne čudi da Céline do danas u Francuskoj izaziva kontroverze, poput one kada je u siječnju 2011. godine njegovo ime uz dosta prijepora izbačeno s liste Francuza koji zaslužuju državno obilježavanje obljetnica.

“Céline ne opisuje realnost, nego halucinacije koje realnost izaziva,” napisao je André Gide 1938. godine povodom izlaska zloglasnog pamfleta Trice za pokolj, kojim je Louis-Ferdinand Céline zgrozio francusku javnost. Gidea se Célineov bukteći i brutalno huškački delirij toliko dojmio da je bio uvjeren kako on ne može misliti ozbiljno

Makabrično putovanje

Pisac desetak romana, koji su revolucionirali francuski jezik te autora pozicionirali kao, uz Prousta, možda najvećeg francuskog romanopisca prošlog stoljeća, potom četiri frenetična pamfleta (Céline ni njegova udovica nisu dopustili njihovo objavljivanje nakon rata, s izuzetkom prvog, Mea culpa, koji je uvršten u treći tom Œuvres de Louis-Ferdinand Céline; u Kanadi su pak sva četiri objavljeni u Écrits polémiques), nekoliko baleta, dvije drame i niza ostalih tekstova, osim kao notorni antisemit ipak je najviše zapamćen po makabričnom putovanju, koje se odvija, kako piše u proslovu, od života do smrti. Riječ je o knjizi za koju je, u paranoidnom mahnitanju, s vremenom postao uvjeren da predstavlja uzrok svih njegovih životnih nedaća, da je upravo Putovanje – koje je 1932. godine izazvalo skandal i kojim je, kako su 1971. s četrdesetogodišnje distance formulirali Jean-Guy Rens i Bill Tierney “eksplodirao u povijesti književnosti” – prijestup koji mu svijet nikad neće oprostiti, što ne čudi, sa slavnim napadima [te knjige] na rat, ljubav, patriotizam, religiju, znanost, ekonomiju, politiku i ideale”, komentira William K. Buckley u uvodu zbirke kritičkih eseja Critical Essays on Louis-Ferdinand Céline.

Sve se shvaća krivo”, napisao je sam pisac u predgovoru Gallimardovom izdanju iz 1952. godine. Bio sam uzrok previše zla. Samo pomisli na sve smrti, mržnje oko mene... podmuklost... povrh sveg izmeta... čudovišta... Oh, trebaš biti gluh i slijep! Reći ćeš: ali nije to zbog Putovanja! Tvoji zločini te ubijaju, Putovanje nema s tim veze. Ti si sam bio vlastita propast! tvoje Trice! Tvoj gadan jezik! Tvoja slikovita, klaunska podlost! Zakon te priteže, davi? Kvragu, na što se žališ? Kretenu! Oh, mnogo hvala! Mnogo hvala! Bjesnim! Divljam! Šizim! S mržnjom! Licemjeri! Dupeglavci! Ne možete me prevariti! Upravo zbog Putovanja me progone! Rikat ću to i pod sjekirom! Između njih” i mene borba je do kraja... [...] Od svih mojih knjiga ta je jedina zaista pakosna... Upravo tako... Srce moje osjećajnosti...”

Gide je možda i bio u krivu po pitanju misli li Céline ozbiljno, no njegova rečenica o halucinacijama precizno sažima doživljaj Célineove umjetnosti, kako kasnijih djela, definitivno već i prvog romana, fokusiranog na Ferdinanda Bardamua, deklariranog anarhista, kukavicu i nihilista, opsjednutog mišlju da ode u potragu uvijek za još većom boli, sve dublje u noć, do dna sablazni i uzbuđenja, u paničnom bijegu od smrti. Paradoksalno, upravo je smrt ono čemu se u isto vrijeme približava, progonjen sumnjom da su rat i bolest, te dvije beskonačnosti more, jedina istinska ostvarenja naše duboke ćudi.

Putovanje je knjiga “koju nijedan razborit čovjek ne bi preporučio svojoj ženi, a još manje kćeri,” pisao je netom po objavi romana 1932. godine Georges Bernanos u listu Figaro, u recenziji naslovljenoj „Duboko u noć“. Iznimno originalno, djelo je zbog nasilja, opscenosti, upotrebe govora ulice (argot), duboko pesimistične slike ljudske prirode i izrugivanja svim društvenim vrijednostima odmah izazvalo žestoke polemike. O šoku koji je knjiga izazvala dovoljno govore slijedeće riječi onodobnog recenzenta lista Revue de France: “G. Louis-Ferdinand Céline silovao je književnost; mnogi bi drugi pisci rado postupili kao on, ali se ne usude ili nisu u stanju.” O kompleksnosti značenjskih slojeva Putovanja govori i naizgled potpuno paradoksalna činjenica da je roman i saveznike i protivnike pronašao na svim dijelovima ideološkog spektra. Duboka mržnja prema višim slojevima, simpatija za sirotinju, antikapitalizam i antiakademizam, ismijavanje kolonijalizma, industrijskog društva i patriotizma te militantni pacifizam naveli su ljevicu da Célinea oduševljeno proglasi svojim herojem. Phillipe Sollers navodi da je na sastanku redakcije časopisa La Nouvelle Revue Française roman proglašen komunističkim. Sam je Lav Trocki, revolucionar, de facto otac Crvene armije i teoretičar, 1935. u časopisu Atlantic Monthly – odnosno u tekstu „Romanopisac i političar“ – ustvrdio da je “Louis-Ferdinand Céline ušao u veliku književnost kao što drugi ljudi ulaze u vlastite domove” i da je u Putovanju francuski genij našao nenadmašen izraz”. Istovremeno, kao što je ukazao Allen Thiher, dok je ljevicu privukao prvi dio romana, u drugom se dijelu, koji se odvija nakon Bardamuovog povratka iz Amerike, “desnica mogla uvjeriti da Bardamuove satiričke denuncijacije suvremenog svijeta idu onkraj društvenih pitanja i da nude osudu čovjeka samog,” odnosno, da je to “radikalni roman temeljen na reakcionarnim premisama”. Roman tako na desnom polu nije s izrazitim odobravanjem dočekao samo katolički monarhist Bernanos, koji je dijelio stav o buržoaskom društvu kao sunovratu čovječanstva – “Za nas, problem nije u tome da li je slika gospodina Célinea grozna, nego da li je istinita. Jest.” – nego je, dapače, jedan od glavnih Célineovih zagovornika bio i Léon Daudet, osnivač fašističke organizacije Action Française.

Uglavnom, “francuska reakcija od 1932. do 1939. podijelila se u dva sukobljena tabora: na one koji su odobravali roman kao bespoštedan portret društva u hropcu pogubne ekonomske politike, i one koji su knjigu osuđivali kao roman koji uživa u prenaglašavanju boljki civilizacije,” ističe Buckley. Dodatna buka podigla se kada Céline nije dobio nagradu Goncourtove akademije, što su mnogi smatrali nepravdom, a romanopisac Lucien Descaves je čak dao ostavku na članstvo u akademiji. Na kraju mu je dodijeljena nagrada Renaudot. Ironijom povijesti, dobitnika Goncourta, Guya Mazelinea i njegov roman Vukovi najčešće se spominje upravo vezano uz slučaj Céline. Važno je spomenuti da su neki autori s ljevice već tada dali ocjene koje će se u retrospektivi ispostaviti zapanjujuće pogođene, naročito što se tiče proročanstava o piščevoj svjetonazorskoj budućnosti. Po Philipeu Roussinu, oduševljen nije bio Walter Benjamin, dok se Maksim Gorki nije dao impresionirati nihilizmom očaja, točno predvidjevši da će autor postati blizak fašizmu. Komunist Paul Nizan iznimno je precizno ocijenio da “Céline nije jedan od nas: nemoguće je prihvatiti njegovu duboku anarhičnost, njegov prezir, njegovu opću mržnju […]. Taj čisti revolt može ga odvesti bilo kamo, s nama, protiv nas ili nikud”.

Putovanje nakraj noći, izdanje Meandar
Izdanje MeandarMedia, 2013.
prev. Višnja Machiedo

Između terre incognite i obilja

Unatoč komplimentima kojim su Célinea odmah po objavi Putovanja zasipali iznimno utjecajni intelektualci ljevice i desnice, unatoč činjenici da mu je čitav niz slavnih autora iskazivao divljenje, poput američkih bitnika (Burroughs i Ginsberg čak su ga 1958. – odnosno nekoliko godina pred smrt – posjetili u Meudonu, pariškom predgrađu u kojem je proveo zadnji dio života), Kurta Vonneguta, Henryja Millera, Josepha Hellera, Charlesa Bukowskog, Jima Morrisona (skladba “End of the Night” s prvog albuma The Doors posvećena je Putovanju) ili Nobelovca J.-M. G. Le Clézioa, Célineov je kontinent u Hrvatskoj slabo poznat, većim dijelom gotovo terra incognita. Machiedo je samo Putovanje prevela 1972., no to je ujedno i jedino kod nas objavljeno autorovo djelo. Pomalo je neobično da je prevedena knjiga Julije Kristeve Moći užasa, koja se u otprilike trećini teksta bavi selinovskom apokalipsom, urušavanjem granica subjekta i opijenošću užasom i smrću, te općenito, zazornošću Célineovih tekstova. Kristeva daje intrigantnu analizu načina na koji Céline u potrazi za emotivnim temeljem jezika modificira i razara tradicionalnu sintaksu, ali ti vrlo zanimljivi uvidi, iz njene specifične semiotičko-psihoanalitičke vizure, ne mogu nadomjestiti nedostatak osnovnih istraživanja i kritičkih studija, koja bi poslužila kao uvod u Célineovo djelo. Mimo toga, o samom piscu na hrvatskom postoji, barem koliko je ovom autoru poznato, samo par kratkih tekstova. U prvom redu tu je koristan, informacijama i opažanjima bogat esej “Do kraja nepoznanice” same Machiedo, ali riječ je o svega desetak strana dugom radu izvorno objavljenom kao pogovor Putovanju. Uz njega postoje još jedino dva prevedena eseja, onaj Benjamina Korna u Sarajevskim sveskama i vrlo kratak tekst Daniela Kehlmanna.

Situacija je, barem što se primarnih tekstova tiče, bitno bolja u susjedstvu, odnosno drugom polu onog što se naziva(lo) hrvatskosrpsko govorno područje. U Srbiji su tako osim Putovanja prevedeni još i romani Smrt na kredit, Od zamka do zamka i Sjever, već spomenuti pamflet Trice za pokolj, pa čak i Célineova liječnička disertacija naslovljena Semelvajs, posvećena neshvaćenom medicinskom vizionaru Ignazu Semmelweisu, u kojoj su prisutne neke ključne teme kojima će se pisac kasnije baviti. Tematski broj časopisa Gradac iz Čačka, koji su 1996. priredili Milojko Knežević i Branko Kukić, na 194 stranice donosi niz eseja eminentnih autora, članaka Célineovih suvremenika, kao i tekstova, intervjua i pisama samog pisca; dio njih preštampan je 2015. u knjižici Govori Selin. Kukić u uvodu piše: “Za i protiv Selina čitavo je poglavlje francuske književnosti”, pri čemu “to pitanje nije zaobiđeno ni kod nas, uprkos činjenici da je Selin ovde kao pisac gotovo nepoznat” (kurziv moj). Pritom je svakako imao na umu da je još sedamdesetih godina o Célineu oštroumno pisao Danilo Kiš, koji je o Tricama ustvrdio da posjeduju “najblistaviju stilsku i jezičku bravuroznost” te ih smatrao “jednom od retkih francuskih knjiga koja sledi najbolju tradiciju Rablea, knjiga koja je francuski jezik ižlebila, izbacila iz strogih okvira francuske klasike i njenog mučnog traženja prave reči”, no s objašnjenjem da nikad nisu ponovno tiskane “u ime onih koje su masakrirali, i u ime onih koje, po toj knjizi, treba i dalje, i ponovo, i uvek masakrirati, kako je to mislio veliki pisac Selin”.

Glas iz mozga, uzbuđenje protiv uma

Svijet Putovanja ne postoji van svjetotvornog Bardamuovog glasa, koji slušatelja toliko uvlači u svoju priču da na kraju, primijetili su kritičari, “progovara iz čitateljeva mozga.” Bardamuov diskurs – kao, uostalom, svi Célineovi tekstovi – ni ne pokušava fingirati “neutralni” izvještaj, nego je smišljeno snažno afektivno nabijen. Pri opisu svijeta gotovo se nikada ne koriste neutralni izrazi, nego skoro isključivo hiperbole u funkciji groteske i unižavanja, a i druga stilska sredstva imaju tu svrhu, kao, na primjer, upotreba argoa. Céline, kaže Kristeva, piše “kao da položajem naracije upravlja nužnost prolaska kroz zazornost čija je intimna strana bol, a javno lice užas,” dok, pozivajući se na zapažanja Lea Spitzera, o formalnim aspektima Célineovog teksta tvrdi: “Posrijedi je sjeckanje sintaktične jedinice uz premještanje jednog od njezinih sastavnih dijelova na početak ili na kraj rečenice. Posljedica je toga preobrazba modulacije rečenične melodije […] Ukratko, obavijesna je jezgra emfatizirana nauštrb normativne sintaktičke strukture. […] Prevaga je tog obrisa, uz podjelu tema / rema, osobito u učenju sintakse kod djece, odnosno u uzbuđenom, olabavljenom govoru svakodnevnog ili pučkoga diskursa.” Mnogi su upozoravali da Céline na naročit način pristupa čitatelju, gotovo kao da je riječ o protivniku s kojim se svađa i bori, a Kristeva upućuje da je riječ i o sukobljavanju s jezikom.

Sam je autor na više mjesta izlagao vlastitu poetiku, recimo u izlaganju Louis Ferdinand Céline vous parle ili tekstu Rable je omanuo, potom u prividnom kratkom romanu Razgovori s profesorom Y, zapravo autopoetskom izlaganju u kojem izmišljenom sugovorniku objašnjava svoje namjere, kao i u pismima profesoru književnosti, američkom Židovu Miltonu Hindusu, s kojim se dopisivao tijekom danskog izgnanstva i zatvora. Vlastiti stilski postupak Céline je opisao metaforom “emocionalnog metroa”, odnosno definirao formulom métro-tout-nerfs-rails-magiques-à-traverses-trois-points – to je "zahuktalo putovanje emotivnom podzemnom željeznicom, sagrađenoj od samih živaca, na magičnim tračnicama, sa skretnicama od tri točke" (Machiedo), pri čemu je taj poetski projekt do punog izražaja došao tek u kasnijim romanima. Autorovim riječima: “Znate da je u Svetom pismu zapisano: U početku bijaše Riječ. Ne! u početku je bilo uzbuđenje. Riječ je došla kasnije da bi nadomjestila uzbuđenje. […] Izvukli smo čovjeka iz emotivne poezije da bismo ga natjerali u dijalektiku, to jest u trabunjanje, zar ne?” Osnovni je naum da se “jeziku vrati njegova osjetljivost, da više podrhtava od uzbuđenja, a manje umuje – TO JE BIO MOJ CILJ,” odnosno, “natjerati [rečenice] da iskoče iz vlastite kože.”

Nije slučajno da je Céline iznimno cijenio Villona i Rabelaisa, a prezirao golem niz autora od Racinea do Anatolea Francea – zapravo najveći broj pisaca od renesanse do 20. stoljeća – koji su pisali rafiniranim i elegantnim jezikom, ali, po Célineu, mrtvim i ispražnjenim od emocija. Pobijedili su “prevoditelji Plutarha,” koji na “okamenjenom jeziku” pišu “romančiće koje ja napišem za jedan sat.” To je francuski “mršav kao kostur” dok je Rabelais govorio “debelim i masnim” jezikom. S vremenom će kao svoje najveće dostignuće proglasiti upravo to da je “nanovo izumio francuski jezik”. Vrlo loše mišljenje imao je i o suvremenicima, od nadrealista do egzistencijalista. Rijetka iznimka bio je “izuzetno talentirani Proust,” uz obvezne opaske da je riječ o “Židovu-guzičaru […] obuzetom guzičenjem,” koji je “pisao na  franko-jidišu”. Joyce mu je “prespor, preterano prca mušice”, Gide “štreberčina” i “nikakav pisac […] jedan pisar – verujem odličan kritičar – ali, sav od proze – nikakvog zanosa kod njega, osim pri pogledu na stražnjicu malog beduina”. Henry Miller, koji se njemu divio, bio je “neuspeli glupan”.

“Znate da je u Svetom pismu zapisano: U početku bijaše Riječ. Ne! u početku je bilo uzbuđenje. Riječ je došla kasnije da bi nadomjestila uzbuđenje. […] Izvukli smo čovjeka iz emotivne poezije da bismo ga natjerali u dijalektiku, to jest u trabunjanje, zar ne?” Osnovni je naum da se “jeziku vrati njegova osjetljivost, da više podrhtava od uzbuđenja, a manje umuje – TO JE BIO MOJ CILJ,” odnosno, “natjerati [rečenice] da iskoče iz vlastite kože.”

Pikaro u dobu ekstrema, besmisao

Čovek je gô, lišen svega, čak i vere u sebe. To je moja knjiga.
Céline

Putovanje je, kaže Sturrock, antiliteratura, natopljena pesimizmom oko opake ljudske prirode i budućnosti čovječanstva: “Kao nijedna druga knjiga, ona izražava situaciju frustriranog, sekularnog čovječanstva, koje živi u svijetu u kojem nema milosti, ni ispunjenja, ali ni ikakve vjere da bi stvari ikada mogle biti bolje. Najviše čemu se ljudi mogu nadati je da, pomoću kakve razonode, izdrže.” Djelo je to koje u potpunosti pripada modernom dobu. Zaista, zar nije tu prikazan ogroman broj strahota 20. stoljeća? Bardamu svoju priču pripovijeda prije Holokausta, istine o gulazima i atomskih bombi, no predočena je sasvim dovoljna količina turbulentnosti doba ekstrema, kako Eric Hobsbawm naziva prošlo stoljeće: rovovi ratna klaonica, brutalni kolonijalizam u Africi, izrabljivačko klasno društvo i industrijsko ropstvo u Detroitu, psihičke bolesti i psihijatrijske ustanove. Tu su i druge moderne teme par excellence: filmska vrpca, Ford, (jedan autor primijetio je da je Céline pokretnu traku ismijao nekoliko godina prije Chaplina, čija su Moderna vremena snimljena 1936.), Manhattan, masturbacija i – uključujući aluzije na grupne varijante – seks.

Prvo francusko izdanje Putovanje nakraj noći
Originalno izdanje romana na francuskom iz 1935.

Ipak, Bardamuove književne pretke bez sumnje nalazimo još u renesansnoj Španjolskoj sredinom 16. stoljeća, odnosno u 1554. godini kada je po prvi puta objavljeno anonimno djelo Život Lazarilla iz Tormesa i njegove sreće i nedaće, kao i u 1599. godini kada Mateo Aléman objavljuje Prvi dio života lopuže Guzmána iz Alfarachea. Oba djela već u naslovu apostrofiraju život – pojam koji je za Célina bio opis srži Putovanja nakraj noći. Kako su pokazali Claudio Guillén i Harry Sieber, utemeljenje i imenovanje novog žanra pikarskog romana nije bilo u potpunosti očito: u prvom romanu riječ picaro uopće se ne spominje, a sam je pojam od Lazarilla stariji nekoliko desetaka godina. “Nažalost, picaro je riječ čija je etimologija neodređena, a semantička povijest kompleksna,” žali se Sieber. Čini se da se prvi put pojavila oko 1525., a dvadesetak godina kasnije poprimila je eksplicitno negativne karakteristike. U početku pojam nije nosio negativne moralne konotacije i u principu se odnosio na siromašne manualne radnike. Međutim, vrlo brzo došlo je do semantičke promjene, pa riječ više nije opisivala nečiju socijalnu situaciju, nego je označavala osobu delikventnog i nemoralnog ponašanja. U svakom slučaju termin treba promatrati u kontekstu 16. stoljeća. U Španjolskoj to znači period dubokih društvenih promjena i učestalih ratova habsburških vladara, koji su se oslanjali na armije kopljanika (picas secas ili piqueros secos, od glagola picar – ubosti, probiti, napasti, ugristi). Od više pokušaja da se ustanovi točno porijeklo pojma što ih Sieber navodi, zanimljiva je ona po kojoj riječ picaro potječe od imena regije Pikardija, što nas dovodi do upečatljive simbolične slučajnosti. Naime, Bardamu svoju pikarsku karijeru započinje u blatu Flandrije, regije koja se donekle preklapa s Pikardijom. Riječ je o gotovo identičnom zemljopisnom području kojim su na prijelazu iz šesnaesto u sedamnaesto stoljeće harale armije španjolskih plaćenika i koje je možda podarilo ime književnoj figuri. Kao i mnogo toga u Putovanju (poput piščevog rada u Kamerunu i Detroitu), i ta je epizoda transponirana iz autorovog života: Céline je ratovao na tom području te je ranjen 27. listopada 1914. u Poelkappelleu kod Ypresa tijekom zadatka za koji se dobrovoljno prijavio; dobio je odlikovanje Médaille militaire, a njegova fotografija izašla je na naslovnici tjednika L’illustré national.

Do kasnog 16. stoljeća značenjsko se polje pojma više-manje ustalilo i obuhvaća neke ili sve od slijedećih karakteristika: prosjak, lopuža, varalica, razbojnik i avanturist, dok su dva spomenuta teksta već par godina po objavi Guzmána viđena kao konstitutivna za određeni književni žanr. U književnoj povijesti često se smatra da je Alémanu upravo Lazarillo bio uzor za vlastito djelo, premda to nije sa sigurnošću dokazano. Unatoč tome, kao i unatoč činjenici da ta dva romana dijele velike razlike – Guillén će reći da “[n]a izvesnom nivou, Gusman iz Alfaračea (didaktički i dogmatski monolitan) i Lasariljo iz Tormesa (bolećiv i pluralističan) izgledaju međusobno bezmalo antitetički”tom kombinacijom bestselera i “primitivnog prvenca forme” uspostavljena je paradigma. Mada su od početka 17. stoljeća oba djela bila iznimno popularna, Guzmán je s barem dvadeset i pet izdanja samo do 1605. godine bio, Guillénovim riječima, “jedan od prvih autentičnih bestselera u istoriji štampanja,” dok je Lazarillo u prvih četrdeset godina svog postojanja objavljen svega devet puta, a sve do pojave Guzmána bio je apsolutno usamljen u žanru kojeg je utemeljio. U zanimljivoj retrospektivnoj konstelaciji književnog utjecaja, Guzmán je svog prethodnika iščupao iz zaborava te je prosjak Lazarillo tek na fonu kasnijeg djela iščitan od strane publike i kritičara kao prototipski picaro. To je, zapravo, potpuno logično; kako ističe Howard Mancig, “pojedinačno djelo ne može stvoriti ni biti žanr”. Glavni junak epistolarnog romana anonimnog autora, za razliku od Alémanovog Guzmána, koji svjesno odabire pikarsku karijeru, sebe nikada ne zove tim imenom. Nije nevažno to što je Bardamu u nekim važnim aspektima sličniji Lazarillu, koji nikada nije “pravi” kriminalac, nego li stereotipnim primjerima.

Pikarski roman

Govoreći o pikarskom romanu, Froma Zeitlin, pozivajući se na Roberta Altera, upozorava na ključnu činjenicu da je riječ o književnoj formi karakterističnoj za periode raspadanja društva i uvjerenja. U vremenu formiranja kanona pikarskih romana u Španjolskoj se slama feudalni poredak, Hans Jakob Christoffel von Grimmelshausen svoj klasik Der abenteuerliche Simplicissimus Teutsch piše dok Njemačka proživljava apokalipsu Tridesetogodišnjeg rata, a Evropa je u prvoj trećini dvadesetog stoljeća prolazila kroz armagedon Velikog rata, radikalne prevrate i duboke nerede, doba smrtonosnog vertigoa. Srljajući iz avanture u avanturu kao lik situiran na društvenoj margini, Ferdinand Bardamu je po svemu picaro, ali pikarskom modelu odgovara i sadržaj svijeta romana, njegova kaotična struktura, dramaturgija događaja, panoramski pogled na društvo prisutan u Putovanju, golema menažerija likova s društvenog dna, utonuće u zazorno, ismijavanje autoriteta, koje – premda je češće riječ o depresivnom cereku nego o smjehovnoj veseloj relativnosti vladajućih istina i moći – podsjeća na Bahtinovu konceptualizaciju Rabelaisovog djela kao karnevalesknog izokrenutog svijeta. Napokon, tu je i epizodna struktura naracije.**

Međutim, premda je u Putovanju prisutan niz elemenata kojima Ulrich Wicks definira “esencijalnu”, pa i “totalnu pikarsku situaciju”, roman kao cjelina i Bardamu kao junak u jednom se bitnom segmentu razlikuju od klasičnih pikarskih ostvarenja. Unatoč pobrojanim sličnostima, Bardamuovo – i Célineovo – područje borbe nije u istom području kao što su Lazarillove ili Guzmánove muke. U Putovanju, katalog užasa, povijest gadosti i moralna anarhija modernog doba ne ostaju s onu stranu granica individue, nego su interiorizirani i kanalizirani kroz Bardamuovo iskustvo i psihu. Golema panorama likova i situacija Célineu služe da bi postavio pitanje ljudske prirode, odnosno istine o čovjekovom postojanju. “Istina je ovog svijeta smrt. Valja izabrati, umrijeti ili lagati. Ja pak sebe nikad nisam mogao ubiti” (222), glasi Bardamuov konačni sud. Céline je cijenio Freuda upravo zato što je on postulirao univerzalni nagon ka smrti, kao što pokazuje Célineov stav u tekstu koji predstavlja jedino piščevo obraćanje publici na književne teme, Počast Zoli, pročitanom u Médanu 1933. godine: Jednodušni sadizam u stvari proizlazi iz žudnje za posvemašnjim uništenjem, koja je duboko ukorijenjena u Čovjeku a naročito pak u masi ljudi, iz svojevrsne, skoro neodoljive, ljubavne nestrpljivosti spram smrti.”

Navedenu tvrdnju o istini svijeta nesretni, cinični i manični junak, međutim, ne izriče prvenstveno zbog siromaštva, nego zbog fundamentalne egzistencijalne strepnje pred licem života i drugih ljudi. Već od prvih, ratnih stranica, odmah nakon neurotičnog razgovora Bardamua i njegovog druga Arthura Ganatea, osnovna kategorija kroz koju Bardamu doživljava svijet je strah. “Treba se bojati baš ljudi i samo njih, uvijek”, proglasit će nesretnik suočen s rovovskim užasima, a ta izjava poput programa odjekuje sve do posljednjih stranica romana. Svi naredni događaji Bardamua će samo uvjeravati da je bio u pravu. Strah, pitanje o prirodi čovjeka, uzaludna pobuna te rezignacija – tu se ne radi u prvom redu o ekonomskim aspektima preživljavanja i uspona kroz društvo presudnim za izvorni pikarski roman. Analizu, doduše, otežava činjenica da u Putovanju jest prisutna darvinistička borba za opstanak. Bardamuove misli vezane za siromaštvo mjere se u desetinama, ako ne i u stotinama. Na primjer, kad mu misteriozni argentinski časnici preotmu violinisticu Musyne: “Nisam još bio naučio da postoje dva vrlo različita ljudska roda: bogati i siromašni. Morao sam, kao i toliki drugi, doživjeti dvadeset godina i rat da bih se naučio zadržavati u svojoj kategoriji, i pitati za cijenu stvari i bića prije no što u njih taknem, a napose prije no što mi je do njih stalo.” Često se vraća i tema gladi, središnja tema ranih pikarskih ostvarenja.

Ipak, Bardamu je u osnovi mnogo više od kanonskog pikara, baš kao i njegov doppelgänger Léon Robinson, čiji odnos s Bardamuom uvelike određuje dinamiku djela. U Sjedinjenim Državama, mučen samoćom i “gadnim predosjećajima,” naš atipični pikaro poručuje: “Nemojte misliti da je lako zaspati kada ste jednom počeli u sve sumnjati, osobito zbog silnog straha što su vam ga ulili.” Čitav konflikt i užas postojanja tu je posve interioriziran. Za razliku od Georgesa Bataillea, Céline i njegov junak nimalo nisu fascinirani, nego potpuno užasnuti ratom, ali Bardamu ne bi mnogo pogriješio ako bi, kao i Bataille, za sebe kazao Ja sâm sam rat. U srži romana velikim se dijelom nalazi nihilizam, odnosno, odlučno negativan odgovor na pitanje ima li život ikakvog smisla. Upravo je postavljanje tog pitanja konstitutivno za modernost Putovanja. Sama modernost, naime, uvelike nije ništa drugo do permanentna kriza, a Célineova dijagnoza u ovom romanu identična je onoj koju su u Komunističkom manifestu postavili Marx i Engels i koja je navedena kao epigraf ovom tekstu. Putovanje je djelo iznimno pogodno za niz marksističkih pristupa, od utemeljujućih klasika, preko frankfurtovaca do Marshalla Bermana: za početak, Bardamuov svijet arhetip je Lukácseve definicije romana kao epa svijeta napuštenog od Boga, odsječenog od svake moguće utjehe (Svetislav Basara u pogovoru knjižici Govori Selin – naslovljenom "Selin ili francuska kontrarevolucija" s pravom podsjeća da sekularizacija izvorno znači odsijecanje). Za razliku od Marxa i Engelsa, dvojice proroka moderniteta koji su kao odgovor ponudili komunizam, Céline svijetu ne nudi nikakvu ideju, nikakvo spasenje – ne nudi ništa.

Drugi dio eseja Jerka Bakotina objavljujemo idućeg petka.

Esej predstavlja dotjeranu, dopunjenu i prilagođenu verziju teksta izvorno objavljenog u ilustriranom časopisu za umjetnost i kulturu 15 dana, broj 1/2 2021.

Napomene

* Machiedo je naslov Bagatelles pour un massacre prevela kao Trice za jedno krvoproliće; Danilo Kiš kao Bagatele za jedan pokolj. Mi smo se odlučili za Trice za pokolj. Prijevod romana Višnje Machiedo objavljen je prvi put 1972. u nakladi Znanje. U tekstu citiramo revidirani prijevod iz 2003.
** Nažalost, ovdje je radi preglednosti izostavljeno inače opsežno i intrigantno poglavlje s analizom forme i svijeta pikarskih romana i detaljnom usporedbom s Putovanjem, praćeno brojnim citatima iz romana. To poglavlje čini jedinstvenu argumentacijsku cjelinu s ostatkom ovog teksta, koji se bez njega doima ponešto apstraktan i načelan.

Jerko Bakotin (Split, 1984.) nagrađivani je novinar, reporter i putopisac. Objavio je knjigu književnih reportaža "Bratstva i ubojstva, gajđin" (2016.)