Zaboravljene hrvatsko-mađarske veze

Naslovnica studije “Hrvatski motivi u mađarskoj književnosti”

Zaboravljene hrvatsko-mađarske veze

Knjiga donosi novi analitički pristup književnoj građi, ukazujući na (inter)kulturalnu vrijednost tekstova koje nacionalna povijest književnosti najčešće zaboravlja
Franciska Ćurković-Major: “Hrvatski motivi u mađarskoj književnosti”; Zagreb, Srednja Europa, 2021.
U fokusu su ovih studija putopisi, pisma, dnevnici, autobiografije ili memoari znanih i manje poznatih mađarskih književnika i intelektualaca, kao i neki romani i pjesme slavnih, ali u nekim slučajevima i zaboravljenih mađarskih književnika. Najčešće je riječ o djelima u kojima nacionalni povjesničari književnosti ne nalaze veću književnu vrijednost. Međutim, za nekoga tko istražuje "sliku Hrvatske u mađarskoj književnosti", ovi tekstovi dobivaju prvorazrednu važnost

Višestruki poticaj koji je Franciska Ćurković-Major (rođena u Bačkoj Topoli, 1948. godine) dala razvoju hrvatske hungaristike počev od njezinog preseljenja u Zagreb 1991. godine nemoguće je opisati u nekoliko rečenica. Ističemo samo da je od 1996. do odlaska u mirovinu 2020. godine radila na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kao predavačica, zatim kao lektorica i viša lektorica te od 2011. godine kao docentica. Filozofski fakultet u Zagrebu (odnosno FF press) od 2011. do 2014. godine izdao je u četiri knjige prijevode kanonskih tekstova mađarske književnost 19. stoljeća, koje je priredila i pogovorom popratila Franciska Ćurković-Major. Inače je još od 2003. svake godine vodila prevodilačku radionicu, a kao plod jedne od tih radionica nastala je i knjiga "Rijeka i okolica u mađarskim putopisima" (Srednja Europa, 2020.). 

Knjiga "Hrvatski motivi u mađarskoj književnosti" prva je samostalna znanstvena knjiga Ćurković-Major objavljena na hrvatskom jeziku. Svi radovi u ovoj knjizi (osim jednog) već su ranije objavljeni u časopisima i knjigama (počev od 2007. godine), neki su od njih za ovu priliku prošireni ili od strane autorice prevedeni s mađarskog na hrvatski jezik. Riječ je o sedam studija koje afirmiraju novi analitički pristup književnoj građi, ukazujući na (inter)kulturalnu vrijednost tekstova koje nacionalna povijest književnosti najčešće zaboravlja; u fokusu su ovih studija tako putopisi, pisma, dnevnici, autobiografije ili memoari znanih i manje poznatih mađarskih književnika i intelektualaca, kao i neki romani i pjesme slavnih, ali u nekim slučajevima i zaboravljenih mađarskih književnika; najčešće je riječ o djelima u kojima nacionalni povjesničari književnosti ne nalaze veću književnu vrijednost. Međutim, za interkulturalnog istraživača načina i oblika reprezentacije drugih kultura i prostora u korpusu određene nacionalne književnosti, odnosno za nekoga tko istražuje "sliku Hrvatske u mađarskoj književnosti" (kako se zvao jedan od seminara koje je držala Ćurković-Major), ovi tekstovi dobivaju prvorazrednu važnost.

Pogled na more

U prvoj studiji "Thálatta! Thálatta! Trenutak kad se ugleda more" Ćurković-Major analiza različite primjere ekspresije zanosa mađarskih putopisaca i književnika putnika prilikom njihovog (prvog) pogleda na Jadransko more – i to od kraja 16. stoljeća, pa sve do mađarskog vojvođanskog književnika Otta Tolnaija (koji je rođen 1940.) i njegove poetike Jadrana. Motiv mora u mađarskim putopisima "pandan je beskrajnoj puszti", ali ujedno ima i metaforičko značenje beskrajne žudnje. Razvoj motiva prvog pogleda na Jadran neposredno je povezan s razvojem prometne povezanosti Budimpešte, Karlovca i Rijeke: u prvoj polovici 18. stoljeća izgrađena je Karolinska cesta, a na početku 19. stoljeća Lujzinska cesta. Na najvišem vrhu Lujzijane nalazila se Porta Hungarica koju su Hrvati preimenovali 1848. u Banska vrata (u čast Bana Jelačića). To preimenovanje govori koliko je i pogled na more u to vrijeme bio politiziran, a najupečatljivije o tome svjedoči tekst poznatog političkog vođe Lajosa Kossutha iz 1846. godine "Na more, Mađaru! Pođi na more!" u kome opisuje osjećaje koje su ga obuzeli kada se našao na tom vrhu, te se retorički pita: "(...) koliko Mađara pada ničice na najvišem vrhu Lujzijane od 2936 stopa kada se ispred njih prostire Riječki zaljev poput ogromnih vrata koja je širom otvorio Svemogući?" U ovom retoričkom pitanju očigledan je čin sakralizacije toga prostora, no u tom pozivu na hodočašće mnogi su ugarski moćnici čuli konkretan političko-gospodarski poklič: nacionalizirati Riječki zaljev! 

Godine 1873. završena je željeznica koja povezuje Budimpeštu s Rijekom, te time putovanje do Rijeke postaje i za Mađare kraće i jeftinije; osim plemićkih obitelji sada na taj put kreću i članovi građanskih obitelji. Rijeka dobiva, pogotovo početkom 20. stoljeća, posebnu ulogu među imućnijim mađarskim mladićima: nakon mature, ona im je prva jadranska destinacija na putu do Venecije na izletu koji predstavlja njihov vid inicijacije u svijet beskonačnih mogućnosti, izlazak iz roditeljskog doma (Grand Tour na mađarski način). Od ove konkretne socijalne dimenzije pa sve do slojevitih intimnih i duhovnih značenja "vrata" s kojih se otvara pogled u "beskonačnost", razrađuje se ovaj motiv u prozi Dezsőa Kosztolányija (1885. – 1936.), kanonskog pisca moderne mađarske književnosti (Subotičanina porijeklom), u njegovom djelu "Kornél Esti". Drugi vrhunac književne artikulacije ovog motiva svakako je poezija Lőrinca Szabóa (1900. – 1957.), gdje, još više nego kod Kosztolányija, do izražaja dolazi orgazmička eksplozivnost doživljaja prvog pogleda na more s gorskih visina, kroz prozor vlaka koji juri.

Motiv mora u mađarskim putopisima "pandan je beskrajnoj puszti", ali ujedno ima i metaforičko značenje beskrajne žudnje

Kvarnerske vedute

I u drugoj studiji "Putovanje po Kvarneru očima dvojice mađarskih putnika Ferenca Császára i Miklósa Wesselényija" Ćurković-Major ostaje na Kvarneru, današnjem hrvatskom prostoru koji je (uz, dakako, Dubrovnik) tada najatraktivniji mađarskim piscima. Podsjetimo: 23. travnja 1779. Marija Terezija izdaje ispravu kojom se Grad Rijeka s okolicom "pridružuje svetoj ugarskoj kruni" – što posljedično doprinosi uzletu putovanja iz Ugarske prema hrvatskim destinacijama, sve do Prvog svjetskog rata. U ovoj studiji Ćurković-Major uspoređuje putopise Császára i Wesselényija koji su zajedno krenuli na put po Kvarneru u lipnju 1836. godine. Mađarski putnici obilaze Krk, Rab, Lošinj i Cres, te ispisuju putopisne bilješke u duhu romantizma, odnosno buđenja nacije, pa tako Császár piše: "(...) mislim da u grudima nas domoljuba hodočašće, kojim se vraćamo u slavna stoljeća naše domovine (...) u slavnu prošlost našeg naroda, budi slatki osjećaj slobodnog lutanja među i danas živim uspomenama nekadašnje veličine, moći i slave." Császára, kao i mnoge kasnije mađarske pisce, više privlače ruševine i tragovi povijesne povezanosti Kvarnera s Ugarskom, nego aktualni društveni život koji zatiče; nasuprot tome, bitna razlika Wesselényijevog pisanja upravo je u toj otvorenosti prema ljudima i prizorima sadašnjice.
Prije nego ukratko prikažemo sadržaj sljedećih tekstova, želimo naglasiti da se u svojim analizama Ćurković-Major oslanja na dva izuzetna djela hrvatske književne znanosti: na studiju o putopisima Deana Dude "Priča i putovanje. Hrvatski romantičarski putopis kao književni žanr" (1998.) te na djelo Aleksandra Flakera "Književne vedute" (1999.). Flaker tako predlaže da se književnim vedutama nazovu oni dijelovi književnih tekstova "koji se mogu izdvojiti iz strukture zbog njihove orijentacije na likovnost u predočavanju gradske zbilje, ili pak urbanih intervencija u prirodi". Ovim pojmovljem koristi se Ćurković-Major i u sljedećem tekstu, trećem u ovoj knjizi, minuciozno analizirajući vedute u manje poznatom (odnosno manje cijenjenom) romanu "Igrač koji dobiva" velikana mađarske književnosti Móra Jókaija, romana koji se također događa odvija u Riječkom zaljevu. Roman je objavljen odmah nakon prve Jókaijeve posjete Rijeci, 1881. godine (a u Rijeci je bio četiri puta!), ali ono što privlači analitičku pozornost naše autorice činjenica je da se Jókai u svojim opisima mjesta radnje – Bakarskog zaljeva i Kraljevice – jednako koristi i literaturom i svojim doživljajima. Oslanjajući se na knjigu austrijskog nadvojvode Ludwiga Salvatora "Der Golf von Buccari-Porto Ré" (u hrvatskom prijevodu taj se tekst može pročitati u knjizi "Jahtom duž hrvatske obale (1870. – 1910.)"), Jókai romantizira i oplemenjuje Salvatorove opise, dokazujući ujedno i svoj izniman slikarski talent. Jókaijev je roman u vrijeme svoje čitanosti širokoj mađarskoj publici popularizirao krajolik riječkog priobalja.

Ljubav Hrvatice i Mađara

I sljedeći tekst Ćurković-Major prikaz je jednog zaboravljenog romana, ali ovoga puta pisac ne spada u mađarski književni kanon: riječ je o Gyuli Somogyváryju (1895. – 1953.) i njegovom romanu autobiografskog karaktera "Ne požuti, vrbo!" koji je objavljen 1939. godine, a u cijelosti se odvija u Karlovcu 1918. godine. Somogyváry je bio vrlo čitan pisac između dva svjetska rata; danas bi njegove romane ubrojali u "zabavnu književnost". Za imagološka istraživanja ovakvi romani imaju veliko značenje, naime, rijetko je koji popularni mađarski pisac do Somogyváryja posvetio toliko stranica ne samo Karlovcu, nego i Hrvatima i hrvatskoj kulturi. Somogyváry ispisuje roman o ljubavi Hrvatice i Mađara u ratnim uvjetima, sa simpatijom prema hrvatskom narodu i krajoliku. U ovom prilogu, osobito je zanimljiva komparacija Somogyváryjevog romana s memoarskim zapisima karlovačkog književnika Stjepana Mihalića (1901. – 1984.) objavljenim u knjizi "Ćaskanja u suton" (1969.), Ćurković-Major uvjerljivo pokazuje koliko je razumijevanje gradskih prilika od strane mađarskog pisca simplificirano, naspram "insajderskih" Mihalićevih uspomena. 

U petoj studiji "Istočni Jadran u opisima mađarskog pjesnika Lőrinca Szabóa" Ćurković-Molnar vraća se temi kojom je i doktorirala na sveučilištu u Miskolcu. Lőrinc Szabó (1900. – 1957.) danas se smatra jednim od najvažnijih mađarskih pjesnika dvadesetog stoljeća, a Istočni Jadran imao je itekako značajnu ulogu u njegovim pjesmama. Autorica kronološki prati Szabóva putovanja po Jadranu, odnosno novinske članke, pisma i pjesme koji svjedoče o tome. A Szabó je tijekom života zaista proputovao Istočni Jadran. Počev od Trsta, preko Rijeke, Opatije, Raba, Splita, Korčule, pa sve do Dubrovnika i Boke kotorske. U analizama Ćurković-Major osobito je intrigantna razlika koju nalazi u Szabóvim pismima što ih je slao na dvije adrese: ljubavnici i supruzi. Isti jadranski prizori boje se znatno drugačijim emocijama i te su književne vedute realizirane u dva različita stila: izvanredan prilog za razumijevanja uloge recepijenta u procesu reprezentacije određenog krajolika! U ovoj studiji dolazi osobito do izražaja jedan moment koji je gotovo pa stalno mjesto mađarskog književnog pristupa hrvatskim motivima: Szabóa ne impresionira ljepota hrvatskih gradova koliko ljepota mora i priobalja. Suptilnost i nijansiranost pjesnikovih doživljaja Jadranskog mora čuvaju i danas neke od njegovih kanonskih pjesama, kao što su "Pred Trstom", "Dostignuto čudo", "Jednom dubrovačkom oleandru" i "Razgovor s morem"...

U analizama Ćurković-Major osobito je intrigantna razlika koju nalazi u Szabóvim pismima što ih je slao na dvije adrese: ljubavnici i supruzi. Isti jadranski prizori boje se znatno drugačijim emocijama

"Crvena grofica" u Dubrovniku

Sljedeći tekst u knjizi, koji panoramski opisuje "tragove hrvatske književnosti" u djelima mađarskih pisaca, potvrđuje gore spomenuti uvid: mađarski autori "(...) prije svega crpe iz ljepote krajolika ili egzotičnih pojava, ali ne upućuju na hrvatsku književnost i književnike, općenito na hrvatsku kulturu". Od pisaca iz 19. stoljeća jedino se Mór Jókai nadahnjivao hrvatskom usmenom književnošću. Prije Drugog svjetskog rata izdvajaju se Margit Kaffka i Ferenc Fejtö u svojoj zainteresiranosti za zbivanja na hrvatskom književnom polju. Putujući na Jadran 1913. godine, Kaffka prekida svoje putovanje i zadržava se jedan dan u Zagrebu, gdje je dočekuje hrvatska i slovenska spisateljica Zofka Kveder. U Narodnoj kavani pregledavaju časopis Savremenik, te Kaffka dobiva osnovne informacije o aktualnim hrvatskim piscima o čemu piše poduži putopisni članak za vodeći mađarski književni časopis Nyugat (Zapad). No, podaci o hrvatskoj književnosti koje tim putem dobiva mađarska književna publika, vrlo su površni, Kaffka čak i svoju informanticu krivo imenuje kao Zotku Köeder… Prvi pravi književni posrednik je Ferenc Fejtö koji je i biografski vezan za Zagreb; preko njega mađarska javnost otkriva djelo Miroslava Krleže. Ipak, kako ističe naša autorica, o istinskom utjecaju hrvatske književnosti na mađarske pisce možemo govoriti tek nakon Drugog svjetskog rata, i to zahvaljujući djelima vojvođanskih mađarskih književnika.

Posljednji tekst u ovoj knjizi bavi se memoarima grofice Katinke Andrássy (1892. – 1985.), koji su u Londonu objavljeni na engleskom jeziku 1966. godine, a nekoliko godina nakon toga i u Mađarskoj na mađarskom jeziku, u dvije knjige. Riječ je o vrlo čitanoj knjizi među Mađarima – 2011. godine objavljeno je peto izdanje ovih memoara. Sudbina ove "crvene grofice", inače supruge Mihálya Károlyija (1875. – 1955.), prvog predsjednika Mađarske republike (1919. godine), višestruko je povezana s hrvatskim Jadranom, ali i s povijesnim mijenama na prostorima tadašnje Jugoslavije. Na ovom mjestu ističemo samo dvije povijesne činjenice. Prva je da su se članovi obitelji Károlyi koji su od 1919. do 1946. bili u emigraciji, koristili od 1921. godine pa do kraja svoje emigracije jugoslavenskim putovnicama. Druga je, žalosna, činjenica da je mlađa grofičina sestra poginula u Dubrovniku uslijed talijanskog bombardiranja grada. Njezino ime je Klára Andrassy, udana Odescalchi (1898. – 1941.). Klára je posljednjih godina bila vrlo aktivna ljevičarka i okupljala je mlade intelektualce koji su bili protivnici nacizma, u Dubrovniku se zatekla bježeći od Nijemaca koji su je htjeli uhititi. Ćurković-Major istražuje peripetije oko posmrtnih ostataka Kláre Andrassy i na osnovu ovih memoara ispravlja krive podatke koji stoje na samoj nadgrobnoj ploči groblja Boninovo u Dubrovniku. Osobito je zapletena i uloga Károlyijevih u jugoslavenskom NOP-u krajem Drugog svjetskog rata, kada je čak postojao plan o osnivanju brigade Károlyi u Jugoslaviji... S obzirom na sve te uzbudljive momente, nadajmo se da će ovi memoari biti prevedeni i na hrvatski jezik! 

A naš prikaz zaključujemo s autoričinom rečenicom, koja se odnosi ne samo na ovaj memoarski tekst, nego na mnoge dokumentarističke tekstove koji se spominju u ovoj izuzetno vrijednoj knjizi Franciske Ćurković-Major: "Pisci memoara, opisujući događaje kojima su svjedočili, ujedno upućuju i na nepoznate i manje poznate pojedinosti i na taj način doprinose novim spoznajama određenih zbivanja, a istovremeno boljem razumijevanju povijesnog vremena."

Neven Ušumović (1972.) prozni je pisac, knjižničar i prevoditelj s mađarskog jezika.